NACIONALNA GROUPIE: Evo mene i mojih skijaša

Nemojte sad tu meni docirat kao što ste Kolindi u debatama. Meni tu uvaljujete da želim skijat iz kičerajskih pobuda kao što ste se njoj rugali jer ima jednu najdražu knjigu, i to ogavnog ‘Malog princa’

Drugi krug predsjedničkih izbora odlučio sam pratiti u Milanovićevom stožeru u Tvornici, osjećao sam da će tamo biti življe, zanimljivije nego u Kolindinom. Čak sam se i akreditirao kao novinar, nosio sam oko vrata plastificiranu PRESS akreditaciju. U početku, dok se još nije znalo tko će pobijediti na predsjedničkim izborima, glavna tema razgovora vrtila se oko toga kako su mnogima zbog glasanja propali skijaški aranžmani u Austriji, Sloveniji, Francuskoj. Ugurao sam se za visoki stol za kojim su, između ostalih, stajali Dečak iz Vatre, Aljoša iz Pavela i TV voditeljica Daniela Trbović.

“Ako nakon Nove godine ne odem na skijanje, totalno me ubije depra”, rekla je Daniela.

Da bih pokazao da sam na istom nivou kao oni, izmislio sam da sam uplatio skijanje u Sloveniji, i to u last minit ponudi.

“I baš onda vidim onaj Zokijev apel skijašima… Moli nas da mu poklonimo jedan dan. Jer ako ne izađemo na izbore bit ćemo nasanjkani idućih pet godina… “

“Pa rekao je da ni on ove godine nije skijao uopće”, otpuhne Daniela pramen kose.

“Znam, znam… Ne prigovaram ništa. Samo kažem… Lijepo nas je uljudno zamolio i ja sam se odazvao.”

Dok sam to izgovarao, spopao me osjećaj da sam stvarno otkazao skijanje zbog glasanja. Kao da sam samog sebe hipnotizirao. Kod pisaca je to normalna pojava, da s vremena na vrijeme povjeruju u svoje vlastite fikcije.

Već oko osam navečer po rezultatima se vidjelo da Milanović uvjerljivo pobjeđuje Kolindu i postaje novi predsjednik.

U stanju samohipnoze da sam zbog glasanja otkazao skijanje bio sam i u trenutku kad je Milanović u dobrom raspoloženju prošao pored našeg stola. Zastao je, srdačno se pozdravio s Danielom Trbović, onda s Dečakom i Aljošom. Kratko je porazgovarao sa svakim od njih, pitao ih za nove projekte. Onda je i meni pružio ruku. Pogledao je u PRESS akreditaciju koja mi je oko vrata visila kao alpskoj kravi zvono i na kojoj je pisalo moje ime, prezime.

“Svirac, drago mi je da ste izabrali izvještavat iz mog pobjedničkog stožera. Nadam se da vam je ugodno.”

“Pa i nije baš. Očekivao sam puno više. Dobili smo samo svatko po jedan mali, motani burek, a cugu si moramo sami za šankom plaćat… I to bi mi trebala biti naknada što sam otkazao skijanje da bih glasao za vas… “

“Hvala vam. Vidite da vam se žrtva isplatila… “

“Vidim da se isplatila jedino vama. Dobivate predsjedničku plaću, privilegije, a ja sad moram čamit u Zagrebu i opijat se najeftinijim alkoholom da ubijem postblagdansku depresiju.”

“Tu vam ja ne mogu pomoć.”

“O, možete, itekako možete. Pogotovo sad kad ste postali predsjednik. Možete mi se itekako odužit… Sad bih ja vas htio nešto zamolit kao što ste vi nas skijaše… Da sad vi meni ispunite jednu želju… “

“Nije mi bila namjera postat predsjednikom da bi ikome vraćao ikakve usluge.”

“Sve pet. Ali meni je ovo trebalo biti prvo skijanje u životu. Ili skijača, kako kaže moj susjed koji mi se prekjučer rugao jer on s obitelji i kumom ide na skijaču, a ja ostajem u Zagrebu udisat Bandićevo nesortirano smeće s Jakuševca… Na to sam spao, da mi se malograđani iz Dubrave rugaju jer nisam… “

“Šta sad gnjaviš čovjeka, vidiš da nitko od nas nije otišao na skijanje”, prekine me Aljoša.

“Lako vama, vi zagrebačka djeca odmalena idete na skijanje, vi ste skijaške štapove posisali s majčinim mlijekom. Ići na skijaču, time pokazuješ da ti ipak ide u životu, da nekaj vrediš. To su shvatili čak i od turizma naglo obogaćeni Dalmoši. Samo, njihov problem je što odmalena nisu učili skijat nego plivat. Pa padaju ko kruške na skijama i doslovno plivaju po snijegu.”

“Ti bi na skijanje išao samo iz snoberaja. To nije bit skijanja. Na skijanje se ide iz čiste ljubavi prema skijanju”, začujem Milanovića.

“Nemojte sad tu meni docirat kao što ste Kolindi u debatama. Meni tu uvaljujete da ja želim skijat iz kičerajskih pobuda kao što ste se njoj rugali jer ima samo jednu najdražu knjigu, i to ogavnog, sladunjavog ‘Malog princa’, a što se tiče filmova, uživa jedino u stupidnim američkim blokbasterima ala Dan nezavisnosti.” Dok vi čitate avangardnog Alfreda Žarija, iz glave citirate njegovog ‘Kralja Ubua’, gledate umjetnički zahtjevnije filmove poput ‘Bilo jednom u Americi’.”

“Da, pa šta?” Daniela će.

“E, pa to ne dolazi s neba po milosti božjoj. Uživanju u takvoj zahtjevnijoj umjetnosti, uči se od malih nogu, kao i uživanju u skijanju. Nije Kolinda kriva što u biblioteci njezina oca mesara nije bilo francuskih avangardnih pisaca, baš kao što i u trgovinama tada nije bilo rafiniranijih vrsti jogurta kao u pariškim mljekarstvima.”

“Dobro, da, uči se, slažem se”, pomirljivo će Milanović.

“I onda baš kad ja odlučim počet učit skijat, uplatim na jedvite jade aranžman u Sloveniji, vi me preko ekrana zamolite da odustanem od skijanja zbog glasanja… Znam, svi vi tu ćete već sutra odmaglit na skijanje, a ja ne mogu, jer sam uplatio last minit aranžman, bez mogućnosti povrata novca… Novi aranžman si ne mogu uplatit. Novinari su danas postali toliko deklasirani da si mogu eventualno uplatit tri dana skijanja ako im se posreći neka last minit ponuda. Last minit, to je moto naših života.”

Milanović mi sućutno pruži nekakvu posjetnicu.

“To ti je vizitka od Dana Špicera. Nekad je bio požrtvovni SDP-ovac, a danas je vođa zagrebačkih izviđača, odnosno skauta. Javi se njemu. Uz minimalnu godišnju članarinu, sa skautima možeš proći sve moguće planine, skijališta.”

Prihvatim posjetnicu. I prisjetim se kako mi moj stari nije dao da se u školi učlanim u izviđače, tvrdio je da su oni produžena ruka Partije i UDBE, na logorovanjima vrbuju mladež.

Komentiraj