Sa studentima i studenticama rusistike naroljao sam se u podne votke na Bundeku. Tu ih je na jezero dovela neka profa s katedre za rusku književnost na Filozofskom. Odlučila im je predavanje o Jesenjinu održat na otvorenom, da se smanji rizik od virusa korone. Nakon predavanja dvoje studenata izvadili iz ruksaka rusku votku. Napunili smo si plastične čaše. I čekali da profa ode pa da se možemo opustit.

Ova jedna studošica, Maša, krenula je ljubit kip Sergeja Jesenjina na obližnjem travnjaku. I druge studentice su joj se pridružile, svaka je u usta ljubila Jesenjina, žudno, ruski, pohotno.

Pojavio se kovid redar.

“Šta to radite?!” izderao se.

“Pa valjda imamo pravo ljubit kip muški, kad već ne možemo zbog korone ljubit muške od krvi i mesa. A i ovaj je nekako bolji. Pravi pjesnik. I nikad nas neće iznevjerit s nekom drugom s tindera ko što danas rade”, odvrati mu Maša.

Kovid redar se zamisli. Izvadi knjižicu na čijim je koricama pisalo Upute za kovid redara. Listao je, tražio paragraf smiju li se kipovi ljubit, dodirivat.

“Ajde, da vam smanjim muku, zaštitit ću Jesenjina, svog subrata poetu”, kažem ja redaru, izvadim svoju iznošenu masku, stavim je Jesenjinu na facu.

“Eto, sad je zaštićen.”

Kovid redar vidno se umirio.

“Ovo je povijesni trenutak, Jesenjinu ni car ni komunisti nisu mogli stavit brnjicu na usta a stavio mu Svirac, kao i Jesenjin pjesnik sela! Skidaj mu to, seljačino!” naroguši se pijani, ludi student Aljoša.

“Neću…”

On zakorači prema meni. Nešto mu u ruci bljesne, kao oštrica nekakva. A ja se krenem Jesenjinovim stihovima branit, iz pjesme Pismo majci: “U sutonu plavom da te često/Uvijek isto priviđenje muči/Kako su u krčmi finski nož/U srce mi zaboli u tuči.”

Svi mi zaplješću, toliko sam izražajno izrecitirao. I Aljošu sam ganuo. Vratio je sječivo u korice. Poezija je pobijedila finski nož. Pa će i koronu.

Nastavio sam potezat iz boce poput pravog, očajnog Rusa.

Noć je mene i još dvojicu rusista zatekla na Bundeku. Bio sam totalno obezglavljen. Ta dvojica uskoro su se pokupila na Uber. A ja iz Novog Zagreba pješke krenuo prema svom stanu u Dubravi. Lipsao sam onakav pijan… Da izdržim, stalno sam si nanovo recitirao Jesenjinovo Pismo majci. Toliko da sam po svaku cijenu htio vidit svoju vlastitu majku. Kao nekadašnja doktorica obiteljske medicine u Domu zdravlja u Đakovu, došla je pružiti pomoć mlađim kolegama u KB-u Dubrava, toliko je tamo oboljelih od korone da je svaka pomoć dobrodošla. Bojao sam se da će se stara odmah i sama zarazit kovidom, kao doktori u Italiji koji su stari i umirovljeni došli liječit oboljele.

Oko dva u noći dovukao sam se do KB-a Dubrava. Pijan sam tražio da mi moju mamu pozovu. Portir me tjerao – i bez noćnih pijanaca imaju ovdje dovoljno nevolja. Meni su noge otpadale od hodanja, votke. Šmugnem do jednog od vojnih šatora ispred bolnice. Unutra su bolnički kreveti pripremljeni za nove pacijente puno udobniji i mirisniji nego krevet u mom stanu. Izvalim se u onaj na sredini šatora.

Pred zoru me glasovi neki probudili. Pored kreveta stoji moja stara. I neki tip u bijeloj kuti.

“Opet si me došao sramotit pred kolegama! Kad ćeš me više prestat u crno zavijat! Gle ga, pijan, prljav ko svinja zalego u čisti krevet!”

Prva reakcija mi je bila ista kao kad bih se u ranoj mladosti doma ogavno mamuran budio pa lagao staroj da sam bolestan. Zaustim:

“Nisam pio. Vraćao sam se doma i osjetio neku tešku slabost. Vrtjelo mi se u glavi.”

“Maknite se, kolegice, od njega! Ima koronu. Ako vas zarazi, možete umrijet u vašim godinama. A onda mi ne gine smjena s mjesta ravnatelja! Svi čekaju moj prvi gaf pa da me napokon smjene. To će bit to, pustio sam umirovljenu liječnicu obiteljske medicine blizu kovid pacijenta i umrla je!” tip u bijeloj kuti u panici se uhvatio za glavu.

“Ravnatelju Marušić, smirite se, znam ja dobro svog sina. Nema taj k od korone. On može imat samo oronu. Oronuo od alkohola, lijenosti… Lijen si je limunadu iscijedit. Jer sam mu uvijek sve to ja, glupača, radila”, ogorčeno će stara.

“Ne želim riskirat! Smjesta napustite bolnicu! A vašeg sina ćemo zadržat na testiranju”, ravnatelj Marušić i dalje je paničario.

“Pazite da vi ne bi morali napustit bolnicu! Iz ovih stopa zovem ministra Beroša, reći ću mu da odbijate pomoć obiteljske liječnice!” stara posegne za mobitelom u džepu.

“Nećeš ti zvat Beroša! Jednom si mi priznala da si bila zaljubljena u njega dok je stažirao u bolnici Sestre milosrdnice. Ali nisi htjela ništa poduzimat jer tada je bio premlad za tebe. A bila si i udana. Sad nisi, muž te s drugom prevario u istom ovakvom vojnom šatoru tamo ispred ministarstva obrane di su prosvjedovali protiv Freda Matića. I sad da ti isto tako novog si nađeš. Tko će mi ostat? Oca sam izgubio dok je bio mobiliziran od Klemma, ne želim sad i majku dok je mobilizirana od Beroša!” zavapim još uvijek pijan od sve one ruske votke.

Staroj se zacakle oči. Dlanom mi nježno prođe po usahlim obrazima.

“Njegovat ću te kao mladog partizana zaraženog tifusom. Onaj partizanski film o tifusarima kao mladu me i ponukao da postanem liječnica.”

“Kako si onda završila s potomkom domobrana, s tim mojim sjebanim starim?”

“Šta ćeš, na početku je ljubav kao korona, ne bira svoje žrtve.”

Ravnatelj Marušić s nevjericom u očima slušao je naš razgovor. Na izlasku iz šatora, rezignirano izgovori:

“Šteta što je KB Dubrava pretvorena isključivo u kovid bolnicu. Poslao bih vašeg sina na odjel psihijatrije. Moguće da bi mu, umjesto korone, puno prije dijagnosticirali Edipov kompleks.”