NACIONALNA GROUPIE: Dva briselska druga

Plenković više nije mogao disati od Milanovićevih svakodnevnih verbalnih napada. Ne, on to sad više ne može trpiti. Sad je dosta, zatražit će njegov opoziv pa šta bude. On da njemu prikrpava nadimke (od plamenog jazavca do mamine maze) koji se upijaju u srž ovog nevoljnog naroda. Ne, dosta je!

Premijer Andrej Plenković kružio je Domom likovnih umjetnika, razgledavao radove na zidovima, podu, ekranima izloženim u sklopu 35. izdanja Salona mladih. “Ova izložba govori o vitalnosti umjetnosti koja u vremenu krize progovara i nudi jedan krik optimizma u vremenu velike neizvjesnosti”, izjavila je prije neki dan na otvorenju Salona ministrica kulture Nina Obuljen. Lijepo je to rekla, pomisli premijer. Iako on u ovim radovima ne vidi nikakav krik optimizma. Prije nijemi lavež besmisla i praznine. Žali on te mlade umjetnike, takozvane milenijce. Takvi mileni, osjetljivi, razmaženi čemu se mogu nadati u ovom sve surovijem svijetu? Prisjeti se svoje mladosti, kako je s naporom, ali i velikim zadovoljstvom radio na svojoj karijeri, učio strane jezike… Činilo se da sve ima nekog smisla. Nakon napornog učenja, navečer bi se nagradio gledanjem serije “Prijatelji.” Tada su čak i mladi u Americi živjeli bez mobitela, društvenih mreža. Kako je to bilo dobro.

Nastavio je razgledavati radove milenijaca. Pozitivne misli o prošlosti zamrači mu poruka koju mu je upravo poslao na mobitel njegov pijarovac Milić – predsjednik Milanović ponovo ga je uvrijedio grubom, ciničnom opaskom u medijima. Evo, prokleti mobiteli, ne možeš ni na izložbu otići da te nečim ne uzrujaju. Doslovno više nije mogao disati od Milanovićevih svakodnevnih verbalnih napada. Ne, on to sad stvarno više ne može trpiti. Ima stari, iskusni Vladimir Šeks pravo, tom bezobrazluku mora se stati na kraj. Jednostavno tog drznika treba bacit nazad na marginu s koje je nekim čudom uskrsnuo poput nevjerojatno žilave ptice grabljivice. Da, sad je dosta, zatražit će njegov opoziv s predsjedničke funkcije pa šta bude, bude. On da njemu prikrpava svakojake nadimke (od plamenog jazavca do mamine maze) koji se, poput kapi vode na pustinjskom tlu, upijaju u srž ovog nevoljnog naroda vječno željnog novih bizarnosti. Ne, dosta je!

Ali zašto se nikako ne može odvažiti zatražit Milanovićev opoziv? Što ga to točno psihološki priječi? Ponovo mislima zaroni u prošlost kao u šumi skriveni bunar pun razmočenog, trulog lišća. Izvući će on iz te usmrđene, bunarske vode kamenac smutnje koji mu se negdje duboko u psihi nataložio kao bubrežni kamenac u bubregu.

Čelo mu se oznojilo. Razveže kravatu. Sjedne na stolicu namijenjenu čuvarima umjetničkih djela. Misli mu iz ove koronaške, krizne 2020. odlutaju u 1998. kad se u Bruxellesu pripremao za savjetnički ispit pri Ministarstvu vanjskih poslova. Na stan ga je primio Zoran Milanović koji je te godine završio poslijediplomski studij europskog i komparativnog prava te stekao zavodljivu titulu magistra. Uz to, već je drugu godinu u Bruxellesu obnašao funkciju savjetnika u hrvatskoj misiji u EU-u i NATO-u. Njemu, Plenkoviću, u to doba je izuzetno imponiralo što će stan dijeliti s tako uspješnim kolegom. Nadao se da će ga Milanović uvesti u sve važnije briselske salone, poučiti ga lijepom vladanju, retorici. Da bi se onda ispostavilo da Milanović skoro nikuda ne izlazi. Po čitave dane ležao je u stanu i na videorekorderu gledao filmove o gangsterima, pogotovo “Bilo jednom u Americi.” Od sve te pucnjave na ekranu mladi se Andrej Plenković osjećao kao da su Milanović i on u nekoj zemunici na prvoj liniji fronte negdje u Slavoniji, a ne u samom središtu europske prijestolnice. Takva im je i kupaona bila, više nalik na zemunicu. Milanović je na lavabou ostavljao zahrđale žilete, nikad iza sebe ne bi očistio. Poklopac na vece školjci ostavljao je otvoren. Andreju je ipak kao nešto najgore ostao u nosnice usječen vonj tunjevine i luka, Milanović si je za doručak stalno pravio kajganu s tunjevinom i lukom. A kad bi si on za doručak iz obližnje pekare donio svježe kroasane, Milanović bi mu se punih ustiju podrugivao da je pravi mamin sinčić. Tada mu je i nabio prvi u nizu posramljujućih nadimaka: La Kroasan. Time je izvrgavao ruglu njegovu želju da bude otmjen.

Premijer ustane, iz džepa sakoa izvadi mobitel, nazove pijarovca Milića. U hipu se javi. Premijer ga upita hoće li mu previše štetiti rejtingu ako zatraži Milanovićev opoziv.

“Sve to postaje sklisko, ne znam jeste li vidjeli, Raspudić i Most podigli su tužbu protiv Nine Obuljen, da kleveće i ukida slobodu izražavanja. Tvrde da ne može ona političke neistomišljenike prozivat da relativiziraju pucnjavu onog mladića po Banskim dvorima”, odvrati Milić.

Premijeru djelićem mozga prostruji neugodna spoznaja da su i Tuđmanu pri kraju vladavine prigovarali da uvodi diktaturu u društvo. Ministrica kulture prva je isturila svoja krhka prsa i sad će završiti na sudu. Lukavi makijavelist Raspudić nasrnuo je na njih njihovim vlastitim oružjem.

Premijer zastane pred umjetničkim radom s kojeg ga je hrpa mladih promatrala kroz 3D naočale. Da, zbog svih ovih mladih mora ušutkat Milanovića. On svojim sirovim, halucinantno-denuncijantskim izjavama širi među mladima nihilizam, cinizam. Čak je i tu na otvorenju Salona mladih umjetnika pozitivno to što u trenutku krize, depresije ne jurišaju s kalašnjikovom na Banske dvore nego sami sebi odrežu uho. U idućem obraćanju novinarima nadovezat će se na tu njegovu morbidnu, neukusnu izjavu i predložit njemu da si u trenucima krize, kad shvati koliko svojim otrovnim izjavama šteti društvu, odreže jezik. Možda je to malo pregrubo, možda i utuživo po novom zakonu širenja mržnje, ali grubijani te drugačije ne razumiju. Ta dosjetka popravi mu raspoloženje, vrati snagu. Jedva je čekao izaći pred novinare koji ga vjerojatno čekaju na stubama ispred HDLU-a.

Komentiraj