NACIONALNA GROUPIE: Čuvaj se sinjske gripe

 

Nina Badrić panično krene dezinficijensom špricat dlanove. opsovala me što sam rukama pipkao po zdjelici, a ona je nakon mene uzela čips. Još će završit kao Severina. Zaražena koronom. Nakon onog s krumpirima, svi će je prozivat da je u svojim godinama neodgovorno partijala po Jadranu

S HTV-ovom voditeljicom Dianom Roko za vikend sam se odvezao u Sinj. Dok smo se ispred crkve s hodočasnicima molili Gospi, nebo se opasno zatamnilo. Na mobitel mi je stigla poruka Nacionalovog redaktora Milana Pavlinovića: jesam li i ovo ljeto na Jelsi? On je odmah pored Jelse sa ženom iznajmio apartman. Dvije sobe imaju, jedna im zjapi prazna. Krv mi proključa. Bio sam željan morske zabave, a ne da se Gospi molim za zdravlje kao neki penzić koji trtari od korone. Uostalom, ja sam Ničeov učenik, treba svrgnuti sve idole, religije, a ja se tu klanjam kipu, još k tome kipu žene. A zna se kakvo je Niče imao mišljenje o ženama. Današnji Mi tu pokret razapeo bi ga kao nekad inkvizicija potencijalnog antikrista.

Poslijepodne sam iz Sinja otpičio u Split, pa katamaranom do Jelse. Prije nego sam se otišao uvalit Pavlinoviću u apartman, htio sam obnovit uspomene od prošlog ljeta kad sam na Jelsi proveo puna tri tjedna. Prvo što sam primijetio da brod koji svakodnevno vozi turiste na izlet i na razglas pušta talijanske pjesme, više nema na krmi ispisan pamflet protiv premijera Plenkovića. Kapetan je očito shvatio da će Plenković još dugo vladati državom, ne isplati mu se s rogatim bosti.

Zaustavio sam se ispred džez bara na sredini rive. Cijene pića bile su paprene. U torbi sam imao pet injekcija. To je stara fora: napuniš injekcije žesticom i u kafiću si potajno nadošpricavaš u čašu.

Napunim šprice Smirnof votkom koju sam popalio Diani, ona ju je dobila na poklon od nekog bjeloruskog novinara koji joj je udvarao na međunarodnom skupu regionalnih novinara. Rasporedio sam injekcije po džepovima kao Gavrilo Princip bombe. Da, iz principa nisam Dalmošima htio punit džepove.

Kao i prošle godine, na terasi bara sjedila je pjevačica Nina Badrić. Ima stan na Jelsi, odmah pored rive.

Naručio sam najJeftiniju rakiju u baru i onda si u čašu krišom iz injekcija pomalo ušpricavao votku. U kombinaciji s morskim zrakom brzo me prebacila na pozitivu. Na stolu za kojim je sjedila Nina Badrić bila je zdjelica puna čipsa. Glad me rasturala, u Sinju nisam pojeo ništa osim hostije.

Kao slučajno sam prošao pored Nine Badrić i nonšalantno zagrabio šaku čipsa iz zdjelice. Ona me zblanuto pogleda. Ja uletim s forom:

“Htio sam probat… Jel to čips od vašeg krumpira?”

Aludirao sam na to što je prije par tjedana ispod posta u kojem se Nina žalila da pjevači zbog korone ne mogu zaradit plaću, neka ženska napisala da slobodno dođe kod nje za nadnicu vadit krumpire.

“Joj, više mi je tih priča s krumpirima fakat dosta”, dohvati Nina nervoznim pokretom komadić čipsa iz zdjelice.

“Ma, meni je otpočetka to bilo jadno. Te seljačke spike malih frustriranih Hrvata iz ruralnih područja… Koji su najsretniji kad idu spuštat na zemlju nekog tko ne živi jadno i isprazno kao oni, jebeni zemljoradnici. Nije ni čudo da je optimizam nacije porastao jedino u trenutku kad je bio potres i kad je sve bilo zatvoreno zbog korone”, uzmem i ja još čipsa.

“Vas je očito taj komentar o krumpirima uzrujao više nego mene”, osmjehne mi se Nina.

“Ma, uzrujalo me više hodočašće u Sinju… Silom prilika sam bio tamo. I uvjerio se ponovo koliko Hrvati vole patit, derat noge po kamenjaru, teglit teške križeve… Pa evo, i ovaj naš ministar zdravstva u intervjuima stalno ponavlja kako sinove na Uskrs dovodi tu na Jelsu da u procesiji nose križeve”, pokažem na Vilija Beroša koji se sa suprugom ponosno špancirao po rivi. I on na Jelsi ima kuću, tu je i rođen.

“Jeste se pazili u Sinju? Držali razmak zbog korone?” zabrinuto će Nina.

“Vraga sam pazio. Kad je pljusnuo pljusak, svi smo pojurili u crkvu. Unutra smo se natiskali jedni na druge kao da smo u noćnom klubu na Zrću. Žena uz koju sam bio prilijepljen, pjevala je iz sveg grla vjerske pjesme, nije imala masku, kao ni ja”, izlanem.

Nina problijedi. Panično krene dezinficijensom špricat dlanove. Opsovala me što sam rukama pipkao po zdjelici, a ona je uzela čips nakon mene. Još će završit kao Severina. Zaražena koronom. Nakon onog s krumpirima, svi će je pak prozivat da je u svojim godinama neodgovovorno partijala po Jadranu.

Ministar Beroš pričao je s lokalnim starcima na klupi ispred džez bara. Nina Badrić ga zamoli da se popne na terasu. Kad nam se na metar približio, Nina mu u panici objasni što sam napravio. Beroš se počeše po tjemenu.

“Najpametnije bi bilo da odmah sutra prvim katamaranom oboje odete na testiranje u Split… “

“Toliko sam se veselila ljetovanju… I sad da ga prekidam zbog ovog… ” Nina s gnušanjem pokaže na mene.

Ja izvadim injekcije iz džepova. Kažem da su u njima doze ruskog cjepiva.

“Evo, ja ću si ga u čašu štrcnut i uzet oralno… ” istisnem votku iz šprice. Eksiram. Dohvatim Nininu čašu. Istisnem drugu injekciju. Pogurnem čašu prema Nini. Ona je nije htjela dotaknuti nakon što sam je držao svojim gubavim prstima. Ipak, znatiželjno se nagne, pomiriše tekućinu u čaši.

“Pa to je votka!”

“Da, najučinkovitije rusko cjepivo. Čak je u vrijeme Staljina pomagalo sibirskim zatočenicima da prežive tešku hladnoću. Ispij, pa nećemo u zoru morat u Split na testiranje.” Dok sam to izgovarao, ministar Beroš pojurio je prema luci, upravo su mu javili da je uplovio predsjednik Milanović. Nina je rastreseno gledala za njim. Ja popijem i njezino rusko cjepivo. Da se nakon Sinja dvostruko osiguram od korone. Onda uhvatim maglu prema Pavlinovićevom zabačenom apartmanu. Nije ovo vrijeme za bezbrižne ljetne provode, nitko ni u koga više nema povjerenja. Kao što je Štulić pjevao: Miki, ostani kod kuće.

Komentiraj