NACIONALNA GROUPIE: Crkvi zvona zvone

‘Vi crkvenjaci želite uništit turizam. ne želite da ovaj dalmoški napaćeni narod dobro zarađuje, obrazuje se i odlazi vidjet svijeta. I da ne uvode na otoke internet, nego da su, kao u srednjem vijeku, zvona jedini medij, da se preko njih sve oglašava’

Mnogima je već došlo iz dupeta u glavu, na more treba otići kad sezona prođe, manje je turista, a jednako je pakleno vruće kao i u špici ljeti. Tako sam ja sad krajem osmog otišao na Hvar. Našao sam na Jelsi sobu za 250 kuna noć. U sobi imam dva ventilatora, jedan veći i jedan manji na noćnom ormariću. Tuš kabina i vece su mi u zasebnoj prostoriji u hodniku i samo ja je koristim. More je izuzetno čisto. Ima i vinarija u kojoj si svaku večer kupujem litru vina “Svirče”.

Sve, dakle, savršeno osim zvona. Crkvenih zvona. Prvi dan u pet ujutro onako mamurnog zvonila su kao da gusari napadaju grad. Infarkt me skoro strefio. Jedva sam ponovo zaspao. Da bi sat vremena kasnije opet jebeno zvonilo. Totalno mi je to sjebalo živce, nisam više mogao zaspat. Uzeo sam čitat roman Sibile Petlevski “Bilo nam je tako lijepo!” i uspio sam ponovo utonut u san. Spavao sam valjda jedva deset minuta kad opet u sedam: ding-don, ding-don!

E, tu sam puko. Navukao sam bermude i poput ogorčenog, pomahnitalog susjeda odglavinjao bunovan do crkve. Još uvijek je gore sa zvonika zvonilo ko ludo, mislio sam da ću oglušit. Stavio sam dlanove na uši i na zidu kamenom nasuprot crkve pročitao na ploči: “Crkva Marijinog uznesenja”. A pored papir na kojem je pisalo: Nakana za misu. Preletim pogledom molitvu:”Oče, po Dobroti Tvojoj, podigni i ujedini našem narodu vođe po Svom srcu, da nas vode i zastupaju u sili i snazi Tvoga Duha.” Zalupam na vrata crkve. Otvori mi neki fratar. “Prestanite zvonit svakih sat vremena, potrgat ću vam ta zvona! Pošteno plaćam smještaj u vašem gradu, od mojih novaca isto živite i onda me budite u pet ujutro ko u Gulagu!

“Jel vi to prijetite?” potmulo će fratar.

” Ne prijetim ja ništa… Nemate me pravo budit na odmoru u pet ujutro! Stvarno ću puknut i skršit vam ta zvona! Pa ima i stranaca koji piju, partijaju do jutra, ostavljaju hrpu love, a vi ih rokate u zoru tim zvonima.

“I Staljin je dao polupat sva zvona na ruskim crkvama. Mi se zbog nikakvih stranaca nećemo odricat svojih vjerskih običaja.”

“Vi crkvenjaci, znači, želite uništit turizam. Ne želite da ovaj dalmoški napaćeni narod dobro zarađuje, obrazuje se i odlazi vidjet svijeta. Vi biste da su to i dalje neuki ribari i težaci koji rintaju na pripeci i kojima od razonode ne preostaje ništa osim nedjeljne mise. I da uopće ne uvode na otoke internetske mreže, nego da su, kao u srednjem vijeku, zvona jedini medij, da se preko njih oglašavaju rođenja, sprovodi, bolesti, prirodne nepogode. I da tarifu masno naplaćujete kroz danak crkvi. I tako biste vi jedini imali medije u svojim rukama, odnosno užad od zvona. Tu čak ne moraš naučit čitat ni pisat, samo potezat zvono i slušat znakove… Ako dva put zazvoni neko je umro, ako tri put, napadaju Srbi troprstići.”

“Nemam se vremena prepirat, moram se odmorit nakon zornice.”

“Pripremili ste meni zornjak! U zoru sam se probudio napeta… uda spolnog… Ne znam kad sam se zadnji put digo… kad mi se digo ovako rano… Sad još i taj problem, kako ga spustit!”

“Vi očito nit znate žene zavodit nit vino pit. Da ste se pošteno napili, ne biste ni čuli zvona. Kao što ih ja ne čujem kad nisam u službi”, fratar mi zalupi vrata pred nosom.

Vratim se u sobu. Nekako se uz nadljudske napore uspavam naizmjeničnim čitanjem Sibile Petlevski i eksperimentalnog romana Ivane Sajko.

DING-DON, DING-DON, DING DON!!!!

Skočim iz kreveta. Utabanim puteljkom odjurim natrag do crkve. Šakama zalupam na vrata.

“Sad ste gotovi! Ja sam dobar s premijerom Plenkovićem. Reći ću mu da uništavate turizam! Ova župa neće od države više dobit ni lipe. Pa da vidim kako ćete se uzdržavat od lemozine ovdje na otoku. Morat ćete otočanima pomagat kopat ko sveti Franjo u kojeg se i kunete!

Fratar mi nasmijan otvori vrata crkve. Do njega je sad stajao neki drugi franjevac kratke, prosijede kose i koščatog, asketskog lica. Šutke me odvedu do župnog ureda iza crkve.

“Jel ti znaš ko je ovo?” pokaže mi fratar na koštunjavog, ali žilavog franjevca.

Zavrtim glavom, ne znam.

“Fra Ane Čovo. Plenković kleči i moli kad mu on naredi!”

Razgoropadim se:

“Neda Plenković da mu crkva naređuje! Ukinut će on vama državne pare… Samo je malo spor i treba mu puno dokaza prinjet o zlodjelima, pa onda krene u napad ko anđeo Gabrijel ognjem i mačem!”

Osvrnem se oko se sebe.

“Aha! Evo ga!!” pokažem na sliku iznad kamina prekrivenu crnom krpom, tako da se vidio samo donji dio na kojem je pisalo ime čovjeka na slici.

“Pa vi držite u svom župnom uredu sliku Ante Padobranskog! Lukavo prikrivate da je to Poglavnik! Ante Padobranski, pa da, kako domišljato, svi znamo da je Pavelić ostavio svoj narod u nevolji i bježao avionom, a onda ga je specijalni ustaški, padobranski zdrug padobranom spustio u šume Argentine!” izvadio sam mobitel da fotkam sliku iznad kamina. “Svi ste vi na otocima isti! Svima vam Pavelić visi u kužini! Kad ovo Plenković pokaže moćnicima u EU parlamentu, gotovi ste!”

Fratar slavodobitno podigne crnu krpu sa slike. Na slici neki tip u fratarskoj halji obrijanog tjemena, a okolo mu vijenac kovrčaste kose.

“Ti osim što ne znaš pit, ne znaš ni čitat. Ante Padovanski, a ne Padobranski, beno jedna!”

Tada me fra Ante košćatim, ali snažnim rukama uhvati za zglob i naredi mi:

“Klekni i moli odricanje od sotone!”

“E, tako brate Ante! Tako vi i premijeru kad mu se počnu priviđat ustaše… Samo mu kažete: Ajde, klekni tamo i moli se. I to ga odmah smiri.”, prisnaži onaj drugi fratar.

Poslušno sam kleknuo ispod slike svetog Ante i mrmljao onu molitvu što sam je u zoru pročitao ispred crkve. Ako premijeru to nije ispod časti, zašto bi meni bilo.

Komentiraj