NACIONALNA GROUPIE: Cinkeri s Kamenitih vrata

‘Tako su i ministri iz vaše vlade u vrijeme prvog lokdauna radili u Kovačevićevu klubu, hranu naručivali iz restorana i zabavljali se. Ovdje barem cirkulira svježi zrak, stalno je lagani propuh i puno je teže virusu korone opstat nego u zagušljivom klubu’

Sklonio sam se od kiše pod Kamenita vrata. Grijao sam dlanove nad svijećama. Pored mene je prošla zastupnica Katarina Peović. U Sabor je išla. Pozdravim je, znao sam je s Filozofskog. Pitam je hoće li me povest u saborski restoran na objed.

“Samo se ti tu moli”, zastane.

“Molio sam tebe za ručak”, osmjehnem se.

“Dat će bog.”

“Tito očito neće.”

“E, sad nema šanse da te vodim na ručak… A mislila sam, jer ipak mi je danas rođendan.”

“Bit ću sretan ako mi ne stisneš porez na grijanje na kaptolskim svijećama”, dok sam to izgovarao iz smjera Sabora prema Kamenitim vratima spuštao se zastupnik Mosta, bivši vjeroučitelj Miletić. U ruci je nosio najlonsku vrećicu kroz čiju se prozirnu plastiku, kao kroz zaleđeno prozorsko staklo, vidio lončić. Namrštio se, skrenuo pogled dok je prolazio pored Katarine Peović. Dobacim za njim:

“Da, nije drugo ni zaslužila nego da se pored nje prođe kao pored partizanskog groblja. Oni koji se odriču svojih starih kolega s Filozofskog i puštaju ih da gladuju na kiši dok se oni goste u saborskom restoranu, teško će u Kraljevstvo nebesko.”

“Ali će, lako kao nož u putar, u zadrugu… I tamo će, kao u zemaljskom raju, Radnička fronta uživati u plodovima tuđeg rada”, spremno prihvati Miletić kojem se očito preko glave zamjerila politička stranka Katarine Peović. Pa da, pred stranačke izbore, zbog Miletićeva protivljenja abortusu, Radnička fronta nahuškala je na njega jarosne ženske iz njegove rodne Rijeke, nije mogao proći Korzom, a da mu se neka ostrašćena ženska ne unese u facu i saspe: “O svome tijelu samo ja odlučujem.” Očito mu je to ostavilo PTSP. Može reći da je i on tada bio u svojevrsnom ratu, kao Tarzan kad se borio s Amazonkama.

“Njima su bitne mase, a pojedinac neka krepa od gladi”, uhvatim se za trbuh.

“Vi ste zbilja toliko gladni?”, zabrinuto će Miletić. Ne čekajući odgovor, kao pravi Samaritanac rastvorio je vrećicu i iz nje izvadio bijeli lončić s crvenim srcima. On si, rekao je, iz saborskog restorana uvijek ponese hrane za večeru. Ali drage volje će se danas odreći večere. Prije spavanja može pojest samo jabuku, jogurt i kiflicu, a ja neka se slobodno poslužim. Otklopio je lončić. Unutra su u saftu, kao bove u moru, plivale tri ćufte. Miletić prepipa džepove.

“Problem je što nemam baš nikakav jedaći pribor.”

“Nema veze, mogu ih ja rukama”, izvadio sam jednu ćuftu i zagrizao je kao jabuku.

Katarina Peović nas je s vrha Kamenitih vrata strijeljala pogledom, slušala kako kroz puna usta prosipljem laude dobrom Miletiću i Mostu, stranci koja toliko suosjeća s narodom da bi i vlastiti most iz usta izvadila i namjestila ga u bezubu čeljust paradentoznog klošara. Da, baš svašta sam nadrobio adrealiniziran ćuftama.

“Neće vam ovo samo ovako proći! Kunem vam se…”

“Titom!”, dovrši Miletić Katarininu rečenicu.

Ona bijesno zagrabi prema Saboru. Ne prođe ni pet minuta i vrati se ni manje ni više nego s ministrom policije, Božinovićem.

“Pogledajte ih, rade korona parti na Kamenitim vratima! Ovaj tu je nagovarao Miletića da pozovu Grmoju, Petrova i Raspudića i da oni uzmu još hrane i pića iz saborskog restorana, pa da ovdje tulumare do iza ponoći!” Katarina je kažiprstom uprala u mene.

“Pa tako su i ministri iz vaše vlade u vrijeme onog prvog lokdauna radili u Kovačevićevu klubu, hranu naručivali iz restorana i zabavljali se. Za razliku od Kovačevićeva kluba, ovdje barem cirkulira svježi zrak s obje strane, stalno je lagani propuh i puno je teže virusu korone opstat nego u zagušljivom Kovačevićevu klubu”, pokušam u ministru Božinoviću zadobiti saveznika.

“Ovo što radite je kažnjivo”, gukne on.

Odmah ga poklopim:

“Što, da nas nećete uhapsit? Za vas se zna da ste i u Jugoslaviji radili u miliciji. Medijima će baš biti zanimljivo to kako zajedno s cinkericom iz Radničke fronte hapsite vjeroučitelja i slobodoumnog kolumnista.”

To kao da ga je malo pokolebalo. Nastavim:

“Uostalom, umjesto da se bavite ovakvim glupostima, zagrebite u srž skrivenih, demonskih korona partija… Po gradu se pronio glas da je članica stranke Možemo!, Rada Borić, organizirala u ponoć ilegalna okupljanja u katakombama tu ispod Gornjeg grada. Rada ima ključ od stana Marije Jurić Zagorke na Dolcu, tamo su se uselile radikalne feministice i u spisima raznim koji su ostali od Zagorke našle su kartu katakombi, tom kartom se Zagorka služila dok je opisivala okupljanja ženskih tajnih udruga u središnjem, ključnom poglavlju ‘Gričke vještice’. Pitajte Katarinu, vjerojatno je i ona svako malo na tim dolje okupljanjima. Navodno je i Manolić dolje proslavio stoti rođendan.”

“Kolegice, ima li istine u indicijama koje iznosi ovaj subjekt?” Božinović robotkapovskim glasom upita Katarinu.

“Što je vama, kakav subjekt? Pa je li znate tko je on? Pavle Svirac, najveći lažov u državi! Jedino čime se bavi su laži i podmetanja! Nekadašnji zaposlenici Udbinog sektora za propagandno ratovanje za njega su male bebe!”

“Nije bezveze Milanović odaslao u javnost da se Rada Borić i njezine prijateljice bave kabalom. Zašto meni ne treba vjerovat, a tebi treba kad nas optužuješ da smo navečer ovdje namjeravali napravit korona parti. Mi smo se samo željeli zajedno pomolit ovdje na Kamenitim vratima”, uzvratim Peovićki.

“Ako su se samo htjeli pomoliti, to onda nije neki problem. Vratimo se na sjednicu, kolegice”, pomirljivo će Božinović.

“Čim su crkva, molitve u pitanju, sve je dopušteno”, Katarina potuljeno krene za Božinovićem prema Saboru. Miletić i ja glasno počnemo moliti nad svijećama:

“Majko Božja od Kamenitih vrata sačuvaj nas od kovida i komunista, amen!”.

Komentiraj