Shrvan ljetnom čamotinjom pio sam predvečer vino na klupi na Zrinjevcu. Broj dnevno zaraženih koronom premašio je 300. Da je tako bilo prije par mjeseci, krizni stožer uveo bi policijski sat u najmanju ruku.

Oko ponoći otišo sam do Alkatraza. Zatvoreno. Pa da, nova uredba o noćnim klubovima: zbog korone ne smiju biti otvoreni nakon ponoći. Ispred Alkatraza dreždala su tri razočarana Britanca. Pijan, željan druženja, pozvao sam ih da kod mene odemo cugat. Pristali su. Taksi naručili. U taksiju smo se upoznavali:

“Pavle.”

“Oliver.”

“Džon.”

“Harold.”

NA BENZINSKOJ KOD OKRETIŠTA U DUBRAVI kupili votke. Kod mene lokali. Oliver i Džon povukli se u moju spavaću sobu. Ostali Harold i ja. Slušali Bouvia. Harold šutio. Onda me pitao kakva je naša hrvatska muzička scena, ima li dobrih bendova? Pustio sam mu Baretovu novu pjesmu Rođen za suze. Dok je Bare pjevo na hrvatskom, ja sam Haroldu pjevušio, prevodio riječi na engleski kako sam znao i umio (se nisam tog jutra):

“Born for tirs, maj onli sajn…”

Harolda je toliko to odvalilo da su mu suze krenule niz lice. Pričao kako je imao curu u Londonu, ali ga je prevarila. On sad misli da je zaljubljen u Džona. Ispriča mi i kako se prošlo ljeto toliko izdrogiro na Ultri da je završio u bolnici u Splitu. Mama mu je iz Londona morala hitno dolazit. Sletila je na splitski aerodrom. Neka taksistica ju je dovela u bolnicu, mama je plakala. Otac ih je davno ostavio, ima novu obitelj, druga dva sina.

Jagodicom srednjeg prsta obrišem mu suzu. On me upozori da možda ima koronu, loše se osjeća i stalno je partijao po Jadranu ovih dana.

“Imam i ja karijes”, odvratim.

Osmjehnuo se. Obrišem mu novu suzu, kažem:

“Korona se ne prenosi suzama.”

UJUTRO SU OLIVER I DŽON ODMAGLILI na aerodrom. Saznali su da je britanska vlada Hrvatsku stavila na crvenu listu zbog naglog porasta oboljelih od korone. Svatko tko se s ljetovanja iz Hrvatske vrati u Britaniju, morat će provest dva tjedna u izolaciji. Harold nije htio s njima.

“Dosta mi je bilo izolacije prije ljeta! Dva sata više ne bih podnio u izolaciji! Kad sam sam sa sobom napadaju me demoni!” vrištao je.

Rekao sam mu da je Goran Bare napravio puno pjesama o demonima koji spopadaju bivše narkomane. Ali ti demoni čovjeku daju osjećaj da je živ. Pustio sam staru stvar od Majki, prevodio mu je: “Postoji stvorenje prekrasne ljepote ono posjeduje sve čudne živote, daje mi sigurnost, pokazuje put, voli me, jer sam lud.” Harold je potpuno otkačio. Rekao da želi svakako na koncert Baretov, mora ga poslušat uživo.

“Teško, koncerti su već mjesecima zabranjeni zbog korone.”

Onda se sjetim da je Bare često u Limunu na utrinskoj tržnici. Možemo ga tamo otići potražit. Da ga bar upozna, živopisan je lik.

“Jes!” Harold navuće gaće i hlače, spavao je gol kao što partijaneri nakon Ultre spavaju po travnjacima u Splitu.

Taksijem smo se do Utrina odvezli. Nije bilo Bareta kad smo ušli u Limun. Naručili žestice. Opet krenuli lokat.

Bare je tek predvečer uletio nabrijan, odmah konobara tražio da mu pusti neki meni nepoznat bend.

“To je on”, pokažem Haroldu.

Harold je očarano gledao Baretovu koščatu figuru.

“Pravi, iskonski roker… Ko da je iz benda onih na koje je moja stara otkidala… Roling stonsi…”, izgovorio je i odmah otišao do Bareta na šank. Predstavio mu se. Rekao da je iz Londona i da je sinoć imao priliku poslušat njegove pjesme… Fantastične su! Bare je izvodio neke mahnite pokrete rukama, nabrajao britanske bendove na kojima je formirao svoj ukus.

“Budi moj otac… Kojeg nikad nisam imao!” izlane Harold (pokušavam prevesti doslovno njegove riječi).

BARE GA BLIJEDO POGLEDA. Harold ispije rakiju, mislim da je prije toga u zahodu preko puta Limuna nešto i pošmrkao. Nastavi afektirano govorit Baretu kako je njegova majka uvijek obožavala takve rokerske, zajebane tipove kao što je on. Ali u Londonu takvih više nema. Ili su pomrli od droge ili su oćelavili, razdebljali se, napušavaju se i čekaju smrt kao ugojene ovce u jokširskoj klaonici. Uz to, njegova mama je glazbena producentica, može Bareta plasirat na englesko tržište.

“Pokušao je to i Milan Mladenović, pa je popušio”, Bare odmahne rukom.

“Malajn sigurno nije imao dobrog producenta!” Harold zvekne čašom o šank.

Pomislim kako je jebeno preimenovao Milana u Malajn, jer Mladenović se itekako navukao lajni. Harold je nastavio nagovarat Bareta da ode s njim u London.

“Koji London, jebeni… Pa tamo sad imate premijera koji s onom frizurom izgleda ko da ima na glavi raspuknutu koru od jajeta. Taj žuti Kalimero odsjekao vas je od Europe. I zato sad letite natrag u Europu ko Kalimero pilići staroj kvočki… Odjebi mi s Londonom, mali, jel čuješ!” Baretu se naglo smračio pogled kao da ga je obuzeo demon.

Harold, izdanak nove internetsko-emotivne generacije, očito nije navikao na grubost muškaraca koji su stasali osamdesetih kad još nije bilo sve ovako dežmekasto, politički korektno. Haroldu se niz obraze počnu slijevat suze baš kao kad je sinoć slušao Baretovu “Rođen za suze.”

“Šta sad plačeš ko pička…”, Bare složi plačljivu grimasu; lice mu postane nalik maski u grčkoj tragediji.

Ustanem, dođem i ja do šanka.

“Čitavu noć puštao sam mu tvoje pjesme. Svaka govori o tuzi, depresiji, plakanju, teškim bojama. I šta se onda čudiš ako muškarci postanu emotivci laki na suzama!” skrešem Baretu. Jagodicama svih pet prstiju brisao sam Haroldu suze.

Bare zgađeno izađe iz Limuna. Haroldu je izgleda bilo suđeno da očevi bježe od njega. Vjerojatno je i kao beba po čitave noći plakao.