NACIONALNA GROUPIE: Bordel suza

Stajao sam tik uz tu žensku na podu. Ali nisam znao što napraviti. Usta na usta u ovom slučaju nisu dolazila u obzir, ženska nije baš bila nešto privlačna

Morao sam u MUP u Petrinjskoj otići prijavit promjenu prebivališta. Prošlo je više od dva mjeseca kako su me možemovci skembali iz mog, odnosno gradskog stana u Dubravi.

Vani odvratna vrućina. U prizemlju zgrade MUP-a nitko ne stoji u redu. Ljudi na ceduljicama uzimaju nekakve brojeve iz filipdikovskog aparata. Gledam kako drugi, pa i ja stisnem zamašćeni ekran na tom aparatu. Dobijem, o jebemti sreću, broj 13.

S tim nesretnim brojem vratim se u glavnu prostoriju. Gore nad šalterima aparati na kojima se izmjenjuju brojevi kao na utrci konja. Gledam u taj svoj papirić, kurca ne kužim šta, kako. Vrtim se okolo, kao da pogledom tražim spasioca na plaži.

Vidim, gleda me, ošacava jedna lijepo uređena ženska, odnosno starija osoba od kojih 75 godina, možda koju godinu manje, a možda i više. Na sebi ima ljetni kostim kakav je sličan mislim nosila Bela Krleža rođ. Kangrga. Na Brijunima ga je nosila dok je s Jovankom Broz srala neke petparačke pizdarije o tadašnjim holivudskim zvijezdama, Ričard Barton i ta ekipa, a mislila na svog udvarača, puno mlađeg Momu Kapora, željna da je napokon potorba taj beogradski Čehov, kako ga je posprdno nazivao ljubomorni Krleža.

“Vidim, mladiću, da ste zbunjeni s tim brojevima. I meni je trebalo dugo da naučim, ali dobro sam usvojila lekciju. Dajte da vidim…” nježno me uhvati za nadlanicu, okrene moj papirić prema sebi. Zadržala je dobar, orlovski vid, s visine je vidjela pročitat broj bez ikakvih naočala. Dakle, zdravlje je služi, nema šećer koji oštećuje vid i slične boljke.

“Upravo je prošao vaš broj”, kaže kao doktorica koja mi očitava lošu dijagnozu.

“Kako…”

“Morate pratit ovaj broj vaš na papiriću i gledat kad će se pojavit na ekranu iznad nekog od šaltera slobodnih. Budnost, to je sve što se ovdje traži. Zapravo je jako jednostavno. Ali sve jednostavne stvari djeluje jako komplicirano. Znate, i ja sam vam vrlo jednostavna. Sve sa mnom možete lako… A i zbilja sam laka, ne težim više od 50 kila, kao vrapčić sam. A tako i skakućem… Po krevetu”, rahlo će maznim glasom.

Bilo je više nego očito da mi se upucava. Čak sam pomislio da je puknem, puknem na onaj drugi način, da se ne uznemire pripadnice Mi tu pokreta. Ali tko će išta na ovoj prokletoj vrućini. A morao sam i vadit te jebene papire za odjavu adrese. Tako da ipak ništa nisam poduzeo, samo joj lijepo, ljubazno na starinski način zahvalio na pomoći. Potuljeno se pokupila u svoj samački, umirovljenički stančić, vjerojatno tu negdje u centru.

A u moju blizinu stala je neka bljedunjava ženska u bijeloj, pomalo usidjeličkoj haljinici. Hladila se lepezom. I u čudu skrenula pogled prema nekoj kalašturi koja je upravo ušla u prostoriju i na nekom čudnom jeziku, možda moldavskom, napadno i glasno obraćala se službenici na šalteru na kojem su se izdavale dozvole o prebivalištu. Imala je kožnu minicu, mrežaste čarape i visoke pete. Lice joj je bilo natrackano morbidnom šminkom. Čitavom svojom pojavom djelovala je poput do poluispuhane lutke iz seks-šopa. Dok se prepirala sa službenicom, za njom je uletio neki povisoki koštunjavi lik i opalio joj šamarčinu. Na to se ova bljedunjava ženska do mene samo skljokala na pod, bit će od šoka u kombinaciji s teškom vrućinom. U Portugalu su već prije dva tjedna od vrućine počele mrtve ptice padat s neba, a kod nas evo i ljudi. Sve baš kao u apokaliptičnom Knausgaardovu romanu ‘’Jutarnja zvijezda’’.

Stajao sam tik uz tu žensku na podu. Ali nisam znao što napraviti. U školi sam markirao satove na kojima su nas na lutki (ne iz seks-šopa) učili kako pružiti umjetno disanje. Usta na usta u ovom slučaju nisu dolazila u obzir, ženska nije baš bila nešto privlačna. Jedino što sam uspio procijedit:

“Daj, ustani…”

“Šta ustani! Nasilniče, svodniče prokleti! Više vas nije sram tući te vaše robinje ni usred policije! Ako policija neće reagirat, hoće udruga Spasi me!” iza mene se pojavila ženska s feminističkom bob frizurom. Izvadila je mobitel.

“Ali nisam je ja udario! Sama je pala!”

“Da, niz stepenice! Baš si klišej. To kažu svi gadovi poput tebe nakon što prebiju ženu! Svodniče odvratni!”

Na šalteru za izdavanje putovnica spazio sam lice poznato mi s TV ekrana, onaj načelnik Murtera Toni Turčinov što ga ovih dana kroz medije provlače zbog afere Bordel, u onom nekom austrijskom bordelu na račun općine ispeglao je na kartici 1560 eura. U njemu sam vidio slamku spasa.

“Gospodine Turčinov, vi imate iskustva s bordelom. Dajte, molim vas, pogledajte me dobro i recite ovoj gospođici izgledaju li ovako svodnici?” molećivim ću glasom dojučerašnjem načelniku Murtera.

“Šta ti tu mene s bordelima, očalinko, a nisi u stanju pružit pomoć djevojci”, otresao se.

Onda je znalačkim pokretom iz džepa bermuda izvadio bočicu s pumpicom na kojoj sam krajičkom oka pročitao: Ventilirane.

Sagnuo se i djevojku poprskao po licu. Napokon je malo došla sebi. Htio sam joj pomoći da se pridigne, ali ona s bob frizurom izderala se na mene:

“Ne diraj je!”

Srećom, djevojci se sad već skroz vratila svijest.

“Jel tako da te nisam udario, jel tako da te nisam udario?” ponavljao sam drhtavim glasom.

“Nitko me nije udario…” protisnula je.

Pao mi je kamen, kamenčina sa srca. Strah je ubrzo zamijenila mržnja. Zarežao sam prema ovoj s bob frizurom:

“E, sad klekni i ispričaj mi se ili ću…”

“Što, prebit me?” i dalje će ratoborno ona.

Shvatio sam da se nisam u stanju nosit s njom. Zato sam, pun zahvalnosti, stisnuo ruku bivšem načelniku Murtera. Za mnoge u Hrvatskoj on je bio teški negativac, a za mene najveći pozitivac. Sve je relativno, imao je Ajnštan pravo.

Komentiraj