Davor Bernardić mi je rekao: ‘OVO JE SAMO MAKETA. Kad me zli čarobnjaci i divovi uspiju otjerat iz mog dvorca na Iblerovu trgu, namjeravam se u laboratoriju na Institutu Ruđer Bošković posvetit izradi robota viteza. Koji će pomagat siromašnima, a otimat bogatima… Taj robot vitez nastavit će se borit za ono za što se trebao borit SDP’

Dok sam u utrinskoj ćevabdžinici Sport krkao veliku porciju ćevapa s kajmakom, osjetio sam nečiju tešku ruku na svom ramenu. Podigao sam pogled i ugledao nad sobom dobrohotnu ljudeskaru, Davora Bernardića. Ispričao se na smetnji.

“Ja sam tvoj veliki fan, obožavam tvoju satiru. Ljude ne ismijavaš na zao način, nego im blago ukazuješ na njihove mane.”

Smrklo mi se. Ispada da pišem neku tešku kamilicu. A i htio sam u miru pojest ćevape. I baš mi treba da me netko vidi da se u Sportu nalazim s trenutno najvećim luzerom na političkoj sceni. Pogotovo me bocnulo kad mi je dobrohotno priznao da se on poistovjećuje sa mnom.

“Naizgled smo gubitnici i svi nas gaze, ismijavaju…”

NERVOZNO SAM SE OSVRNUO oko sebe. Šta on to radi, tu u ćevabdžinici na sav glas razglašuje da smo teški jadnici, srozava mi i to malo ugleda što imam u curinu kvartu, u koji ću i sam možda jednom doselit. Pogotovo što je na terasi susjednog kafića sjedio literat i kolumnist Miljenko Jergović, pio nekakav mirisni čaj, valjda da što duže poživi. On je nekad sjedio za stolom s premijerom Ivom Sanaderom, na vrhuncu njegove moći kad je šakom i kapom dijelio državnu lovu novinskim kućama. A meni se upravo za stol sprema sjest predsjednik stranke koja je u dvije godine uspjela više propast nego ja u srednjoj školi, kad sam dvaput zaredom pao isti razred. Konobar mu je ćevape poslužio na moj stol.

“Šta se s malom porcijom ćevapa dobiva samo pola lepinje?” žalostivo je pitao konobara.

OVAJ MU SE NIJE UDOSTOJAO ni odgovoriti. Bernardić je prstima raščupao lepinju na što manje komade da mu potraje, pa izvadio mobitel i izguglao na moj fejsbuk, masni palac ostavljao mu je mrlje po ekranu. Želio mi je pokazat status koji ga je najviše nasmijao. Zbunjen tolikim oduševljenjem, slagao sam mu da i ja njega pratim na društvenim mrežama. Nabrzinu sam na svom mobitelu otvorio Bernardićev Instagram. I shvatio da ga prati još puno manje folovera nego mene, skupio ih je jedva 1500, a mnogi među njima nisu stvarne osobe nego reklamni instagramaši poput “Hairy Tail – kreveti za pse” ili “Fanpage o Tariku Filipoviću”. Pod objavama je u najboljem slučaju prikupljao po 100 lajkova. A fotografije koje je stavljao bile su gore snimljene od mojih. I tekstovi uz fotografije bili su mu slični mojim tekstovima – kao da ih piše desetogodišnjak. Uz fotku nekakvih vitezova objavljenoj 19. kolovoza napisao je: #U sunčanom Barbanu danas na tradicionalnoj “trkanaprstenac2018. To je viteška igra i znak Barbana te jedna od najpoznatijih ljetnih priredbi u Istri. Volim viteške igre jer nas uče časti, požrtvovnosti i hrabrosti”.

Sa sjetom je svrnuo pogled na tu svoju ljetnu objavu.

“Tako mi je bilo lijepo u Barbanu… Gledao sam viteške igre i u zatišju ljeta činilo mi se da će me moji protivnici u stranci zauvijek pustit na miru.”

“MOGAO SI TE VITEZOVE IZ BARBANA povest na Iblerov da te brane.”

On je tu moju ciničnu opasku ozbiljno shvatio. Razvezao je kako se još na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu zaljubio u robotiku i romane o vitezovima. Progutao je čitavog Tolkina i Valtera Skota. A ja sam mu kao zadnji skot odvratio da prezirem Tolkina i općenito svu tu idiotsku vitešku spiku.

“Samo gejevi se mogu palit na nabijanja na koplje. Nikad nisam mogo razumjet morone koji izgube dane i dane na čitanje Tolkina, umjesto da čitaju Dostojevskog. Ili Balzaka.”

Bernardić se snuždio. Onakav ogroman u trenu je slistio svoje male ćevape i sad je žudno pogledavao prema mojoj obilnoj porciji, kajmaku. Onda je iz džepa penzionerske vjetrovke izvukao figuricu viteza, mehaničkog viteza na čija je leđa selotejpom bila prilijepljena Vartina baterija od 20 volti. Položio je viteza na stol.

“Ovo je samo maketa. Kad me zli čarobnjaci i divovi uspiju otjerat iz mog dvorca na Iblerovu trgu, namjeravam se u laboratoriju na Institutu Ruđer Bošković posvetit izradi robota viteza. Koji će pomagat siromašnima, a otimat bogatima… Taj robot vitez će se nastavit borit za ono što se trebao borit SDP.”

OSUPNUO ME GIKOVSKIM INFANTILIZMOM. Onda mi je još šaptom povjerio da mu je Peđa Grbin namjerno punom nogom stao na tog viteza. Jedva ga je popravio. A jednu drugu figuricu sličnog takvog viteza, samo bez baterije, ukrao mu je iz ladice u kancelariji nekad bliski stranački kolega, Dan Špicer, ali nema dokaza za tu krađu.

Nisam mogao vjerovat da mi sve ovo govori vođa stranke koja je još samo prije tri godine bila najmoćnija u državi. Uključio je vitezića koji se počeo kretat po stolu, koplje u njegovoj ruci pomicalo se naprijed-nazad. Posramljeno sam pogledao prema Jergoviću koji je otvoreno zurio u nas. Kao i ljudi s okolnih stolova. Vitezić je dogmizao do ruba mog tanjura. Silovitim zamahom nabio je na svoje koplje kao na čačkalicu jedan moj ćevap i s tim bogatim plijenom krenuo uzmicat prema praznom tanjuru svog gazde, dobrog diva Bernardića. Instinktivnim, naglim pokretom, spljoštio sam dlanom vitezića na stolu kao muhu, vratio ćevap natrag na svoj tanjur. Bernardić je prestravljeno gledao u uništenu igračkicu. Nakon Peđe Grbina, sad sam i ja drugi put oduzeo život njegovu vitezu. Bilo je u tome neke mračne simbolike sudbine SDP-a. Bernardić me preneraženo gledao. Samo sam čekao da se još tu pred svima rasplače. Bilo je teško izdržati taj pogled. Mrmljao je kako imaju pravo oni koji govore da nikad ne treba uživo boraviti sa svojim idolima jer to uvijek dovede do teškog razočaranja. I za Tolkina su govorili da je privatno bio sitničavi, podli starac sklon nacističkim idejama.

Komentiraj