NACIONALNA GROUPIE: Azra je ministričina furka

Novi val nikada neće proći. Na tom valu surfaju nove generacije. A vratio se u igru i Milanović. Ti ne gledaš TV, nisi vidio kako se u ključnoj debati pozivao na novi val kao na formativni dio svog sazrijevanja

Pomagao sam fotografu Miji Vesoviću iznijeti kutije s njegovim fotkama iz doba Poleta. Tih par kutija ostalo mu je u bivšem ateljeu u Ilici, odmah pored Likovne akademije i zgrade u kojoj stanove na korištenje imaju saborski zastupnici iz raznih provincija. Dok smo silazili po skliskim, neodržavanim stepenicama, ja se poskliznem, kutija mi padne iz ruku. Po stubištu se, poput kiše prošlosti, prospu fotke na kojima su se vidjela mlada lica Jure Stublića, Maxa Vilsona, Mire Furlan, Džonija Štulića, Saše Zalepugina, Borisa Lainera, Rundeka, Toma Gotovca… Krenem skupljat fotke s prljavih stepenica, ispričavajući se Vesoviću.

“Ma, kaj se mene tiče možeš ih ostavit tu, nek ih čistačica pomete i baci u smeće. Kome više trebaju fotke iz doba novog vala. Taj novi val, kao u pjesmi Kemala Montena, postao je stari val koji više ne pjeni, dosadan i svojoj sjeni”, rezignirano će Ves.

“Daj, nemoj tako, novi val nikada neće proći. Na tom valu nanovo surfaju nove i nove generacije. A vratio se u igru i Milanović. Ti ne gledaš televiziju pa nisi vidio kako se u zadnjoj, ključnoj debati pozivao na novi val kao na formativni dio svog sazrijevanja, pogleda na svijet. Još kad se zna da je on dobar prijatelj slobodoumnom tajkunu Emilu Tedeschiju koji pasionirano skuplja singlice iz doba novog vala… Di ti tu vidiš razlog za defetizam?”

Vesu se lice raširi u osmijeh.

“Kaj ga ti lepo kenjaš.”

“Ako ti misliš ove svoje fotke bacit u smeće, daj ih meni. Ja ću ih otić prodat Tedeschiju. On za ovakvo blago neće žalit lovu”, pokupio sam zadnju fotku s poda, spremio je pa podigao kutiju.

Izađemo na Ilicu. Na tramvajskoj stanici odmah ispred zgrade spazim onu profu hrvatskog koja je svojim učenicima u gimnaziji za lektiru zadala moju knjigu “Kako bit hipster” i koja je nekad davno u Varaždinu išla u srednjoj u isti razred s ministricom obrazovanja Blaženkom Divjak. I s kojom sam prije mjesec i nešto, u vrijeme štrajka u školama, jednu noć žestoko bančio, a sve je u zoru završilo u birtiji na Dolcu. Stanemo pred nju. Pitam je gdje ide, jer Vesović i ja evo baš krenuli na gemišt tu u “Ljevaonicu”, mogla bi s nama.

“Mah”, uzdahne.

Zamoli me cigaretu. Pripali, otpuhne dim. Vidjelo se da je zbog nečeg jako nervozna. Izmaltram je da mi kaže što joj je. U brzim, rastrzanim rečenicama ispriča mi je da ju je ministrica Divjak pozvala doma kod sebe da gledaju Azru.

“Sva sam se poveselila, to mi je bio znak da se Blaža ponovo vratila u stare, buntovničke dane kad smo nas dvije ćumez dizale na noge po Varaždinu.”

“O, pa jebeno…” pripalim i sebi pljugu. “To je valjda zato što zna da će je uskoro maknut s mjesta ministrice, pa se opustila i shvatila važnost starih prijateljstava i ideala… I koji ste Azrin koncert gledale? Pusti me da pogađam, Zadovoljštinu? Ili Balegari ne vjeruju sreći, one lude spotove u kojima se Štulić preoblači malo u kauboja, malo u plemića, malo u londonskog džentlmena… Ne, to nije Azra, nego Štulić solo… Odnosno Štulić i Balkan sevdah bend.

Profa nakrivi lice kao da je posisala limun. A ja pljesnem Vesovića po leđima, osjetim mu pod dlanom sve leđne kosti.

“Eto vidiš, i ministrica u Plenkovićevoj vladi otkida na Azru, Štulića, a ti bi bacio u smeće dragocjene fotke mladog, golobradog Džonija kako davnih osamdesetih razdrljene majice pozira na livadi u Trnskom…”

Onda još i zapjevam, imitirajući Štulićev napukli glas: “Nebo, samo nebo iznad uspavanog Trnskog, kaži samo pravu riječ i u dnu ulice, poteći će moj dah…”

Protrljam dlanove, mrmljajući:

“Ako slučajno Tedeschi neće otkupit ove fotke, znam tko hoće – ministrica Divjak.”

Pa se ponovo obratim profi:

“Sori… Nisi mi rekla koji ste na kraju Azrin koncert gledale… Zadovoljštinu?

“To sam i ja mislila… Da ćemo gledat Zadovoljštinu kao nekad kod mene doma u Varaždinu na VHS kazeti… Kad nije bilo usranog interneta niti su učenici u škole umjesto udžbenika nosili jebene tablete. Kada si se oko svake kazete morao itekako pomučiti i zato si itekako cijenio…

“Niste, znači, Zadovoljštinu gledale. Nego koji onda koncert? Onaj u Kulušiću? Ima li uopće videosnimka tih legendarnih maratonskih koncerata u Kulušiću?”

Profa baci cigaretu na pločnik. Zgazi je.

“Dođem ja kod nje, sjednem na kauč, natočim si votku… A Blaža stavi na Novu TV…”

“Ne kužim. Nova TV da bi puštala Azrin koncert… Prije CMC.”

” Ma, na neku tursku sapunjaru je stavila… I gleda u to. Kokice napekla. Ja se totalno stiltala ko oni kineski tableti šta nam ih je uvalila u sklopu Škole za život. Kažem joj, pa pozvala si me da gledamo Azru… A ona me samo okrzne pogledom i mrtva hladna odvrati: Pa ovo je Azra, odlična sapunica, tako me opušta, mislila sam da i ti to gledaš… To ona meni kaže nakon svega! Misli valjda da sam toliko poglupila od njezinih tableta da sam počela gledat turske sapunjare… Ja koja čitam Krležu, Itala Sveva, Hermana Broha…”

“Ajoj, da, ona turska sapunjara šta ide sad nakon što je završila Fazilet i njezine kćeri”, sjetim se.

Profa se sva zajapuri u faci. “Rekla sam joj da se ja još nisam pretvorila u dokonu babu. I pokupila se… Idem se doma spremat za nastavu. Zbog štrajka smo morali skratit zimske praznike. U razredu držim nastavu za desetak nadobudnih štrebera, svi ostali su na skijanju, starci im već sredili ispričnice…”

“Užas.”

“Je očito naša furka”, priklopi profa.

Vesović nas ufotka na pločniku svojom hladnoratovskom Leicom. Reži me ako na toj crno-bijeloj fotki ne ispadnemo novovalno, poletovski. Ja student bez diplome, ona žena bez ljepote.

Komentiraj