NACIONALNA GROUPIE: Antifa fa la si mi ti fala ti

‘Parking na Rebru je na ime ŠKORINE ŽENE KIM ANN. Škorin slogan je ‘Zato što svoje volim’. Ako voli svoje, onda je i njegov parking kao što je i žena njegova. Moj stari je, za razliku od Škore, bio u ratu, borio se. I valjda ja kao sin hrvatskog branitelja mogu slobodno parkirat na hrvatskom parkiralištu pred hrvatskom bolnicom!’ lupim šakom po haubi

Posjetio me slikar kojeg sam upoznao u Banjaluci prije tri godine kad sam tamo imao nešto nalik književnoj večeri. Došao je posjetit strica u bolnicu; natruli zid zgnječio mu je noge dok je u centru popravljao u potresu oštećeni stan. Taj slikar stariji je od mene, nekad je svirao bas gitaru u jednom banjalučkom rok bendu kojem je davno istekao rok trajanja. Dobar je frend s Katarinom Peović iz Radničke fronte. I ona je nekad svirala gitaru, tako su se i na turneji njezinog benda Maksmet upoznali u Banjaluci. Našli smo se s Katarinom u Krivom putu navečer, izrazila je i ona želju posjetit slikarevog strica. Stric nema hrvatsko državljanstvo, Bosanac je koji je hrmbao u Zagrebu i sad kad se ozlijedio nema ni osnovno zdravstveno osiguranje.

UJUTRO JE KATARINA DOŠLA AUTOM PO NAS U DUBRAVU. Slikar je kod mene spavao. Bez kune u džepu je došao. Samo neke srpske marke je donio. Morao sam ja vino kupit u dućanu. I sve ostalo.

Dovezli smo se pred bolnicu Merkur. Stric se tu mora privatno liječit. Parkirali preko puta. Odmah nam se prikeljio naplatitelj parkinga, 14 kuna moramo platit prvih sat vremena parkiranja. Slikar se zapilji u mene.

“Nemam ni ja više”, pretresem džepove.

“Onda nemojte tu parkirat”, odbrusi naplatitelj.

“Čekaj, jel to onaj Škorin parking?” osvrnem se oko sebe.

“Nije… Nije više na njega upisan.”

“Ali je na njegovu ženu Kim Ann… Škorin stranački slogan je ‘Zato što svoje volim’. Ako voli svoje, onda je i njegov parking kao što je i žena njegova. Moj stari je, za razliku od Škore, bio u ratu, borio se. I valjda ja kao sin hrvatskog branitelja mogu slobodno parkirat na hrvatskom parkiralištu pred hrvatskom bolnicom!” lupim šakom po haubi

NAPLATITELJ PARKINGA PROBLIJEDI. On tu, kaže, ništa ne može, nije on gazda, dao bi on meni besplatno, ali onda će dobit otkaz, a ima djecu, ženu koja ne radi.

“Pusti čovjeka…” kaže banjalučki slikar. “Evo, ja ću vam dati ovo što imam, marke… Pa vi razmijenite u mjenjačnici, mi žurimo, stric mi je stradao… Moramo hitno mu u bolnicu.

Naplatitelj je zurio u novčanice.

“To su srpske marke…”

“Pa šta? I ti toliko svoje voliš da ne možeš uzet ni srpski novac… Vidiš da je čovjeku stric stradao! Ali on nije tvoj ni od tvog gazde Škore! Bosanac je! Ali vam je dobar kad treba kao rob rintat po Lijepoj vašoj Hrvatskoj! I sad u toj zemlji u kojoj je robovao nema ni osnovno zdravstveno! Niti mu nećak može parking platit novčanicama koje jedino ima!” razgnjevi se na vozačkom sjedištu Katarina Peović.

Naplatitelj parkinga više se nije mogao borit s ovom situacijom. Izvadio je mobitel, nekog nazvao.

“To vjerojatno zove Škorinu ženu… Kim”, siknem.

“Izgleda kao vojnik koji Kim Đong Unu saopćava da im je neprijatelj upao na teritorij”, namršeno će Peović.

Naplatitelj parkinga dokorača do nas s isturenim mobitelom. Na ekranu u krupnom planu faca pokornog člana Škorine stranke Igora Peternela.

“Smjesta napustite parkiralište ili ćemo vam poslat policiju!” podvikne.

“Policiju! Na Bosanca? Samo zato što u novčaniku nema hrvatske kune? Hoćete li policajca nahuškat da ga zbog toga sruši na pod, koljenima ga davi kao njegov američki kolega onog crnca Flojda?” kapljica sline iz Katarininih usta odleti na Peternelovo namreškano čelo na ekranu.

Ja krenem lamentirat da su Bosanci u Jugoslaviji bili naši crnci. Posvuda su na baušteli rintali kao crnci i svi su ih ismijavali kao glup narod koji i nije za drugo. U svim vicevima Bosanci su ispadali glupi, sirovi, primitivni… Čak ih je i Andrić takvima prikazivao. Trebalo bi sve Andrićeve romane na lomaču zbog negativnog prikazivanja Bosanaca!

Katarina je izgledala kao mačka koja voli grebati, tako se i zvao hit ženskog benda u kojem je nekad svirala. Naplatitelju parkinga klecala su koljena. Njegov strah dao mi je dodatnu snagu, želio sam ih sve vidjet na podu.

“Ispričajte se ovom Bosancu! Kleknite pred njega, molite za oprost što su svi vaši roditelji, preci iskorištavali Bosance za težak, robovski rad! A to i danas rade!”

Naplatitelj ničice klekne pred rokerskim slikarom iz Banjaluke.

DIGNI SE! NE KLEČI PRED TIM NASILNICIMA! Neredi u Americi dali su i našim ljevičarima krila! Ima Tramp pravo, Antifu treba proglasit terorističkom organizacijom. Ovo je prilika da i mi Antifu u Hrvatskoj osudimo kao teroriste! Upadaju na tuđi posjed, bacaju ljude na koljena! Sve je snimljeno, ovo odmah stavljam na fejsbuk!” uzbudio se Peternel.

Katarina Peović trzne očnim kapkom. Lice joj potamni kao da je na nju sjenu bacila ptica nesigurnosti.

“Ma, idem negdje dalje preparkirat. Neću da ovo iskoriste kako bi nas koji se borimo za radnička prava prikazali kao otimače.”

Na ekranu mobitela koji je naplatitelj parkinga u klečećem položaju držao visoko u zraku kao što onaj kip u Americi drži baklju slobode, pojavilo se lice Nine Raspudića. Po pozadini, vidjelo se da Peternel i Raspudić zajedno sjede u nekom kafiću, pored njih i ručke od dječjih kolica.

“Katarina, evo da ne bi rekla da mi konzervativci sve naplaćujemo, dat ću ti besplatan slogan za vašu stranku… Ja sam za sebe uzeo stihove Gotovca, Škoro svoje vlastite, a vi bi mogli stihove vašeg idola Džonija Štulića: Antifa fa la si mi ti fala ti”, naceri se Raspudić poput vitalnog, pakosnog djeda.

“Da, Škoro je našao idealni slogan za sve koji gledaju samo vlastitu guzicu. Samo je na to ‘Zato što svoje volim’ trebao još dodat ‘Ja, milo mame svoje’ pa da se svi sebični mamini sinovi, buržujčići potpuno poistovjete”, Katarina je sjela u auto. Preparkirala ga na lijevu stranu.

Komentiraj