Svršavam, doslovno svršavam. Prošle godine nisam mogao na Interliber jer nisam bio cijepljen i nisam imao kovid-potvrdu. Bacalo me to u tešku depresiju, nabilo mi osjećaj manje vrijednosti, osjećao sam s kao građanin drugog reda. Doduše, bio je to vrlo otužan Interliber od kojeg su odustali poznati hrvatski izdavači, a srpskih izlagača nije bilo ni za lijek. A gle sad ovo! Oživotvorila se ona latinska poslovica – post nubila febus, odnosno nakon kiše – sunce. Sunce na kojem ne da su proklijali hrvatski izdavači i njihovi novi naslovi, nego se na Velesajam stuštila sva četa srpskih nakladnika kao da svojim naslovima na ekavici pokušavaju posrbit hrvatske čitatelje. Nekada u Jugi tako su nas klince Zagorom i Blekom na ekavici. Ali ja nemam ništa protiv toga. Napajam se srpskim knjigama, baš kao što se planiram napajati ili bodlerovski opajati dobrim kraft pivom na interliberskoj manifestaciji 50 nijansi pive. Ne pada mi napamet niti jedan dan izaći trijezan iz ovog petog paviljona, na kojem ponosno stojim već od jedanaest sati. Samo da napomenem da su za spomenute Srbe iznajmili čitav sedmi paviljon, totalna okupacija Interlibera. Ali batalimo to, prvi put na ovom grandioznom Interliberu nalazi se moj romaneskni prvijenac! Na štandu OceanMora stoji bok uz bok s najvećim svjetskim imenima.

Po uzoru na Džordana Pitersona odlučio sam svoje čitatelje, prije svega čitateljice, počastit svojim prisustvom, ne samo autogramom, nego i fotografijom. Za deset kuna, ako se potrude, mogu se fotkat sa mnom. Ne mogu si priuštiti onih tisuću eura šta Piterson naplaćuje. Jer kao prvo, nemam fotografa a kao drugo, moji čitatelji puno su inteligentniji od njegovih, a kao treće možda je ilegalno.

Sada nestrpljivo cupkam lijevom nogom i u iščekivanju prve žrtve žudno gledam u nekoliko metara udaljen šank. Naime, nisam još prodao niti jednu knjigu, a uskoro će, kažu, i gradonačelnik Tomašević, nakon govora na otvorenju Interlibera, slavodobitno proći petim paviljonom kao Petom avenijom. A ja još nisam popio apsolutno ništa.

Svoju knjigu Moj život s Milanom poravnavam s Knausgadrovom Mojom borbom. I moja borba uskoro započinje…

Eno ga, dolazi Tomašević sa svojom svitom. Prate ga novinari, TV kamere. Zastajkuje pored skoro svakog štanda, ljubazno izmjenjuje riječ-dvije s ulizički nastrojenim nakladnicima. Moj izdavač govori mi da se maknem sa štanda. Oglušujem se. Može me otjerati samo silom, a za to nema muda. Nakon što me Tomaševićeva stranka potjerala iz gradskog stana, na ulici sam postao prilično ratoboran.

Tomašević se približava štandu OceanMora. Podižem svoj roman kao harpun kojim ću mrskog mi gradonačelnika potopit i u oceanu i u moru, kao Mobi Dika na umoru. Tomašević zastaje pored štanda. Izdavaču čestita na još jednoj nobelovki objavljenoj u njegovoj izdavačkoj kući, Ani Erno.

Ja mu pružam svoj roman. Uzima ga u ruku. Mršti se nakon što je pročitao naslov.

“O čemu je roman? Nadam se da nije ono što pretpostavljam…”, skupio je usne kao da ih je priljubio uz nešto gadljivo.

“To je Severinina autobiografska knjiga o njezinu životu s Milanom Popovićem. Spominje i vas unutra, kako ste joj pomogli u borbi protiv dva Milana, njezina muža i Bandića. Zanimat će vas, opisuje vas kao viteza na bijelom konju”, udvornim ću tonom.

“Nisam čuo da Severina objavljuje autobiografiju… A prilično dobro sam se informirao o novim naslovima na Interliberu. Znam da je autobiografiju objavio nogometaš Srna”, pomalo štreberski će Tomašević.

“Valjda vam je promaklo. E, baš kao što je književnica Milana Vlaović sa Srnom napisala njegovu autobiografiju, tako sam ja sa Severinom.

“Dobro… Ako je tako, pročitat ću”, gradonačelnik stavi knjigu pod ruku i krene dalje.

“Ej, ali niste je platili. Vaš prethodnik Bandić nikad nije htio uzet ničiju knjigu besplatno. Čak je i Juričanu dao sto kuna za knjigu u kojoj ga je gadno oblatio.

Tomaševiću se po pogledu ljutitog Gargamela nakon što ga je nasamario mali, mudri Štrumpf, vidjelo da me počeo jebeno hejtat.

Iznervirano je izvadio novčanicu od 100 kuna, bacio je na štand.

“E, sad kad ste platili knjigu, mogu vam reć da ste kupili mačka, odnosno Senfa u vreći. Podvalio sam vam, nije to Severinina tužna ispovijest, nego moja. Kroz čitavu knjigu opisujem kako ste me vi i vaši možemaši izbacili iz stana koji mi je kao zaslužnom piscu dodijelio moj voljeni Milan. Nadam se da će vam nakon što pročitate knjigu proraditi savjest i da ćete mi vratiti stan nakon što se uvjerite kako virtuozno pišem”, dražio sam ga pred novinarima. Ako laže koza, ne laže ugledni britanski Gardijan koji me proglasio piscem Zagreba. Bio sam siguran da će ova scena završit u HTV-ovim Vijestima iz kulture ako je ne cenzuriraju.

“Ne vjerujem da će vaš stil pisanja utjecat na vraćanje gradskog stana”, inatljivo će Senf.

“Znam, vama nije važno kako je što napisano, nego tko piše. Gradske nagrade dodjeljujete samo piscima, umjetnicima koji vas hvale. Eto, barem da ste po nečem slični svom slavnom prethodniku.”

Na taj moj odbrus gradonačelnikovo lice poprimilo je pedeset nijansi sive, crvene, zelene i žute boje…

Dragi čitatelji, besplatna pouka, savjet – nikada ne kupujte knjige na Interliberu, a da ih prethodno niste prelistali i barem površno se obavijestili o njihovu sadržaju.