NACIONALNA GROUPIE: 2020. – ostvarenje Tuđmanova sna

Svi sizifovski napori da se kao narod ujedinimo napokon će se u 2020. isplatiti. Dogodit će se ostvarenje Tuđmanova sna: ujedinit će se djeca ustaša i partizana. I to preko novog predsjednika koji je od velikog ljevičara postao desničar, umjesto zvijezde petokrake istinski zavolio hrvatske barjake

Navečer, na staru 2019., banuo nam je na vrata pisac Ivan Aralica. Već tjednima je u kolibi gore na Dinari pisao roman. Pored kolibe se nalazio bunar iz kojeg se general Gotovina napio vode kada je sa svojom vojskom dolazio osloboditi Knin. Sve mi je to moj stari ispričao dok smo jutros pred dućanom u Oćestovu ispijali pive. Stari je Aralici dva puta tjedno odnosio namirnice u kolibu.

Aralica otrese snijeg s pastirskog kožuha kojim se ogrnuo. Promrmljao je da je sišao s planine jer je počeo padat snijeg. Toliki da će uskoro zatrpat sve staze. Pobojao se da će ostat zatočen u kolibi, na milost i nemilost vukovima protiv kojih mu ne bi puno pomogla kubura njegovog pradjeda, hajduka Revača koju je nosio sa sobom. Sjedne za stol, kuburu odloži na klupu. Moj militantni polubrat Gojko pomami se za njom. Mater mu, Ljilja Đomlina, oduzme kuburu iz ručica pa stavi tanjur i čašu pred Aralicu.

Za večerom, zanimalo me o čemu piše novi roman. Aralica se nakašlje. Jergović mu je, kaže, ponovo bacio rukavicu u lice.

“On je prije u temama, formi i stilu kaskao za mnom. A sad u novom romanu Herkul, ako se ta skrpotina uopće može nazvat romanom, odletio je u budućnost. E, pa i ja ću hrabro za njim. Već nam je taj ´tić zlogukić po svom ćeifu krojio povijest, a sad se osilio, želi nam i budućnost doslovno ugovnit… U Herkulu piše da će u 2020. propasti turistička sezona. Izlijevanjem izmetina iz dotrajalih cijevi u Jadranskom moru, nastat će opaka zaraza, svi će turisti pobjeći.”

Ljilja Đomlina odškrine poklopac od peći. Tri put pljune u vatru da odagna kletvu.

“A, šta će, goljo, neg se nabacivat izmetinama. Jalan je šta od svih svojih knjiga zajedno ne more zaradit koliko naš čovik u jednom litu zaradi od turizma”, drvenom žlicom natrpa Aralici leće u tanjur. U ovim krajevima vlada običaj: koliko leće pojedeš na staru godinu, toliko ćeš novaca zaradit u novoj.

“E, pa zato sam ja gore na Dinari napisao roman Sizif, kao protuotrov Jergovićevom Herkulu. U Sizifu opisujem kako će nam se svi sizifovski napori da se kao narod ujedinimo napokon u 2020. isplatit. Dogodit će se ostvarenje Tuđmanova sna: ujedinit će se djeca ustaša i partizana. I to preko novog predsjednika koji je od velikog ljevičara postao desničar, umjesto zvijezde petokrake istinski zavolio hrvatske barjake. Prvo poglavlje započinjem scenom u kojoj novi predsjednik ujedinitelj prije inauguracije odlazi zapalit svijeću na grob svom djedu ustaši…”

“Ma, jel vi to, Ive, na Milanovića mislite!? Radije neka mi se ruka osuši nego da glasam za njega!” isklizne mom starom čaša iz ruke.

“A bome nećeš ni za Kolindu! Jer ću ti ja onu stvar osušit! Čula sam ja kako pijan onim svojima u birtiji govoriš da je tebi milo gledat Kolindu kad usku suknju obuče! Ne želim više vidit tu ženu raspojasanu! A pogotovo da opet arlauče tu kod nas na svetoj kninskoj tvrđavi!” usoptila se Ljilja.

Moj stari se potulji. Ali nije se predavao:

“A, ti onda, ženo, samo glasaj za Milanovića. Pa neka ti on dolazi tu u Knin i govori, zajedno s Pupovcem, kako se moramo ispričat Srbima… Jer smo ih, jadne, potjerali na traktorima u Oluji. Dovest će ti i milu Pusićku, nju će odmah uzet u predsjednički ured da mu vodi vanjsku politiku i tužaka nas strancima. I udbaša Perkovića sigurno će odmah pomilovat od doživotne zatvorske kazne.”

Ljilja se uhvatila za glavu.

“Ovo je paka! Još ni na jednim izborima otkad nam je naše samostalne Hrvatske nisam bila u ovakvom paklu. Ki da me vrazi kidaju… E, Škoro, Škoro, đava te, šta nam nisi uša u drugi krug pa ne bi ovakvu muku prolazila ki da san u drugom krugu pakla…”, naricala je Lilja, a onda joj se pogled ukočio. Uhvatila je mog starog za lakat.

“Iskreno mi sad reci, jesi li me prevarija!?”

Stari se zacrveni u licu.

“S kim…?”

” Kolindom! Jesi nju zaokružija u prvom krugu, a laga mi da si Škoru? Zakuni mi se na pokojnog Tuđmana da si Škoru zaokružija…”

Stari promrmlja da se kune. I odmah si, umjesto vina, natoči rakiju kao da njome, kao masnu mrlju na hlačama, želi sprati lažno zaklinjanje.

Bližila se ponoć. Malo me bilo sram što ulazak u novu 2020. slavim u ozračju svoje primitivne, radničke obitelji. Moj stari završio je neku šugavu zanatsku školu, za svoju maćehu Ljilju sumnjao sam da je uopće osnovnu privela kraju. Tješio sam se knjigom koju sam trenutno čitao, “Povratak u Reims” Didiera Eribona, popalio sam je s uredničkog stola na božićnom domjenku u redakciji Nacionala. Didier je potekao iz slične takve obitelji. A kad je u Parizu postao ljevičarski intelektualac i gej, sramio se svojim pariškim kolegama priznati iz kakve obitelji potječe. Slomio se tek kad mu je otac, kao isluženo, radničko kljuse, umro, grizla ga je savjest što ga se sramio. Također je u knjizi precizno opisao kako mu je otac od ljevičara, komunista postao radikalni desničar kao i svi u njegovu radničkom okruženju. Pomislim: Aralica je nekad bio član komunističke partije, baš kao i Tuđman. Da bi obojica postepeno mijenjali uvjerenje. Uostalom, Aralica je svoj preobražaj ravan Kafkinu Preobražaju opisao u knjizi Mentalni komunist. Pa da, tko kaže da i Milanović nije doživio isti takav preobražaj i postao veći desničar od bilo kojeg HDZ-ovca, Plenkovića i Kolindu da ne spominjem.

Na prastarom, zidnom satu otkuca ponoć. Izađemo svi pred kuću, osim mog polubrata Gojka, on je zaspao. Aralica mi, kao mlađem kolegi književniku, pruži nabitu kuburu svog pradjeda Revača. Nanišanim u ogromni žuti Mjesec iznad Dinare.

“Hrvatski narode, sretna ti 2020.!” uzviknem i opalim iz hajdučke kubure.

Komentiraj