Objavljeno u Nacionalu br. 382, 2003-03-12

Nakon optužbi koje je iznio potpredsjednik Vlade Slavko Linić da je dobio mito, predsjednik Uprave Ine Tomislav Dragičević pismeno je zatražio do MUP-a istragu o korupciji

Tek što se donekle smirio sukob SDP-a i HSS-a oko skandalozne privatizacije Sunčanoga Hvara, koalicijsku skupinu potresa novi skandal – bitka SDP-a i HNS-a zbog Ine. Vesna Pusić i njena stranka teško će moći prijeći preko teških riječi i optužbe za korupciju i mito koje im je uputio njihov koalicijski. I u slučaju Sunčani Hvar i u slučaju Ine, glavnu ulogu imao je potpredsjednik vlade Slavko Linić. Odgovor na pitanje je li njegova uloga bila pozitivna ili negativna, jedino može dati vrijeme. No dok se ne nađe odgovor na to pitanje, koalicija sve dublje tone u mulj međustranačke netrpeljivosti i nepovjerenja koji bi lako mogao završiti njihovim totalnim debaklom na izborima. Iako će, kako Nacional doznaje, u javnosti i jedna i druga stranka pokušati marginalizirati i negirati problem, posljedice će jamačno biti duboke. No ako HNS želi zadržati image poštene stranke, neće moći ignorirati teške Linićeve optužbe protiv Dragičevića, zeta Savke Dapčević Kučar i jednog od najvažnijih ljudi HNS-a, već će tražiti da se provede opsežna istraga. Kako Nacional doznaje, to je zatražio i sam Dragičević pisanim putem od ministra policije Lučina, neposredno nakon što mu je prije desetak dana Linić u lice rekao da je netko “uzeo novac za obnavljanje Ininih rafinerija”. Ako se hitno ne pobije Linićeva optužba, Dragičević će morati odstupiti i SDP neće imati više nikakvih problema da do kraja zagospodari Inom, a samim time i velikim dijelom hrvatskih privrednih, financijskih i ljudskih resursa. Onaj tko vlada Inom, vlada i velikim protokom novca,a to je svakoj stranci – bila ona lijeva, desna ili centristička – oduvijek bilo i bit će u interesu. Isto tako nije svejedno za čijeg će se mandata privatizirati Ina. Ona stranka koja Inu proda strancima, uvijek može računati na određene benificije s njihove strane, a to naročito dolazi do izražaja u izbornim periodima kada se treba prikupiti novac za kampanju.

Prikriveni sukob SDP-a i HNS-a oko nacionalne naftne kompanije traje već nekoliko mjeseci, a eskalirao je zadnjih dana kada je Slavko Linić, desna Račanova ruka i predsjednik Nadzornog odbora Ine, optužio preko novina predsjednika uprave Ine da je primio mito u natječaju za modernizaciju Ininih rafinerija u Rijeci i Sisku. U ovome trenutku nije važno je li Linić osobno dostavio informacije novinama ili je to učinio tko od njegovih igrača, važno je samo da je jasno tko stoji iza toga javnog napada na Dragičevića, odnosno HNS. Ta je Linićeva optužba tek posljednji u nizu njegovih nastojanja da ishodi Dragičevićevu smjenu s direktorske pozicije u Ini, što je već narušilo imidž i Vlade i Ine uoči njene privatizacije.

Linić je uvjeren da Tomislav Dragičević favorizira tvrtku ABB i naftnog giganta Chevron Texaco u natječaju za obnovu Ininih rafinerija u Rijeci i Sisku. Nakon tih optužbi, Dragičević je pisanim putem o svemu informirao MUP i zamolio Šimu Lučina da pomno ispita taj slučaj. Uprava je oko afere gotovo jedinstvena: regularnost natječaja u Ini dovodi u pitanje samo član uprave Sanjin Kirigin, a u ministarstvu financija Jure Bajić, no za obojicu se zna da pripadaju riječkome klanu Slavka Linića.

Taj je natječaj raspisan u lipnju 2002., a nakon dva mjeseca otvorene su i pristigle ponude. Javile su se četiri tvrtke: BPS Engineering iz Italije, britanski UOP, američki ABB i Chevron Texaco te Wheeler Italiana i Shell. Ponude su bile razmotrene u listopadu 2002., ali su se pojavili i prvi problemi u natječaju.

Iako je bilo ocijenjeno da je ponuda tvrtke ABB bila najpovoljnija, Sanjin Kirigin upitao je Juru Bajića može li ABB opće sudjelovati u natječaju jer je upravo ta firma izradila za Inu studiju isplativosti tog projekta. Ministarstvo je odgovorilo da je ABB u sukobu interesa. U Ini su replicirali da ABB nije izradio tehničku podlogu za natječaj te da nije bio u privilegiranoj situaciji i zbog toga što je ta studija odmah po izradi bila objavljena na Internet stranici američke državne Agencije za trgovinu i razvoj. Ta je agencija Ini financirala izradu studije isplativosti i ona je praktično odabrala ABB za taj posao. U tome je posredovala i američka ambasada u Zagrebu.

Kirigin je bio upozorio i da je ABB tada bio na rubu bankrota te sugerirao da se dobro pripazi kako će se natječaj zaključiti. Potom je iza te tvrtke stao svjetski naftni gigant Chevron Texaco. Već tada nije Amerikancima bilo jasno zašto se stvari problematiziraju, posebice zato što bi Ina od ABB-a kupila usluge, a ne prodala i potraživala od te firme novac.

Zbog tih pritisaka Linićevih kadrova Ina poništava natječaj i u prosincu raspisuje novi. Uprava Ine formirala je 12. prosinca i specijalno povjerenstvo koje je trebalo ocijeniti kvalitetu pristiglih ponuda. Oni su 16. prosinca ocijenili pristigle ponude i otpisali ponudu talijanskog APS-a zbog nepotpunosti te ponudu britanskog UOP-a jer se nije držala uvjeta iz natječaja. UOP je formirao svoju ponudu tako da bi obnovljene rafinerije proizvodile više benzina no dizel derivata. Da je prihvaćen taj model, rafinerija bi imala veće godišnje prihode zbog cijene benzina, ali su svjetski trendovi potrošnje goriva Ininu upravu natjerali da se okrene modelima koji omogućavaju proizvodnju više dizel derivata. Uprava je nakon odbijanja te ponude napadnuta s argumentima da se odrekla ogromne zarade koja bi višestruko premašivala iznos uštede do koje bi se došlo ako bi se prihvatila ponuda ABB-a i Chevron Texaca.

Nakon toga su kao najozbiljniji kandidati za obnovu rafinerija ostali ABB i Chevron Texaco te Wheeler Italiana i Shell. Inino povjerenstvo ocijenilo je da obje ponude imaju nedostatke, ali da bi unatoč riziku trebalo prihvatiti ponudu ABB-a kako se ne bi izgubilo dragocjeno vrijeme potrebno za modernizaciju rafinerija. Glavni je razlog za takvo stajalište povjerenstva u činjenici da je ponuda ABB i Chevron Texaca za modernizaciju rafinerija u Sisku i Rijeci čak 63 milijuna dolara jeftinija od konkurentske.

Uprava Ine je u siječnju prihvatila tu ponudu, ali potom su se žalili UOP i Shell. Natječaj je blokiran, a potom je kod ministra financija Mate Crkvenca prije par dana protestirao američki ambasador u Hrvatskoj Lawrence Rossin. Odmah potom američka Agencija za trgovinu i razvoj odustala je od financiranja druge dvije studije isplativosti za Inu. Ina je zbog toga ostala bez 1,6 milijuna dolara pomoći, a mogla bi izgubiti i puno više jer neće moći ostvariti veće zarade od dva planirana projekta. Na koncu je Linić još optužio Dragičevića da je u tom projektu primio mito iz čega bi se trebala financirati kampanja HNS-a. Time Linić nije doveo u pitanje samo Dragičevićevo poštenje, već i poštenje cijelog HNS-a. Sukob oko modernizacije rafinerija tek je zadnji u nizu konflikata između Linića i Dragičevića, odnosno između SDP-a i HNS-a oko najvažnije domaće kompanije.

Zagrebačka policija još od studenog 2002. istražuje poslovne odnose Ine i Jadranskog pomorskog servisa (JPS) zbog čega su se Slavko Linić i Tomislav Dragičević također bili žestoko sukobili. Istraga je počela na temelju anonimne prijave, a nastoji otkriti tko je i pod kakvim okolnostima vodio operaciju u kojoj je Ina prodala svoj udio u toj firmi tvrtki Marplov iz Rijeke u vlasništvu Ante Marasa, inače čelnog čovjeka JPS-a. Navodno je prodaju potaknuo Račanov prijatelj Damir Vrhovnik, a na njoj je inzistirao upravo Slavko Linić. Dragičević je bio protiv prodaje, smatrajući da nema razloga da Ina prepusti prijevoz derivata po Jadranu nekome drugome. Linić je ipak pobijedio i Ina je u prosincu 2001. prodala Marplovu 43 posto dionica JPS-a i tri broda koja je bila kupila za svoje potrebe, a potom iznajmila Jadranskom pomorskom servisu – koji je potom Ini naplaćivao prijevoz naftnih derivata tim brodovima. Otkad su preuzeli brodove, Ante Maras i menedžment te firme kontroliraju 80 posto dionica Jadranskog pomorskog servisa, Damir Vrhovnik je šef Nadzornog odbora, a Linićev lobi u potpunosti kontrolira prijevoz nafte Jadranom.

Policijska je istraga dodatno pojačana nakon što se prije nekoliko dana pokazalo da su si Maras i njegovi ljudi odlučili isplatiti 13,5 milijuna kuna dividende i to na ime zadržane dobiti firme iz 1999. i 2000., dakle iz vremena kada je Ina bila najznačajniji dioničar firme. Uprava Ine ne skriva da je tom najavom šokirana, navodeći kako je u to vrijeme dobit bila zadržavana kako bi bila usmjerena u razvoj JPS-a.

Dragičević je i prije prodaje dionica i brodova u pismu Nadzornom odboru neizravno upozoravao da bi potpuni gubitak kontrole nad brodarskim prijevozom Inu mogao skupo stajati, kako financijski, tako i sigurnosno. Na oprez su ga upozoravali i sukobi sa menedžmentom JPS-a koji je Ini prijevoz naftnih derivata – Ininim brodovima što ih je uzeo u zakup – naplaćivao više nego je bilo dogovoreno. Primjerice, samo za prijevoz derivata brodom Jadranski pomorski servis tijekom 1999. naplatio je Ini Sisak 128 tisuća dolara više no što je bilo dogovoreno, odnosno 869 umjesto 741 tisuće dolara. Za prijevoz derivata brodom Ini Đeletovci naplatio je 314 tisuća dolara više od dogovorenog, odnosno 1,16 milijuna umjesto 854 tisuće dolara. Taj neopravdano zaračunati novac Ina još nije uspjela vratiti – on je također uknjižen u bilancu Marasove tvrtke, što mu je omogućilo isplatu još veće dividende no što zaslužuje.

Nakon što je posve izgubila kontrolu nad Jadranskim pomorskim servisom, Ina je suočena sa stalnim ucjenama Marasove tvrtke. Nedavno je najavio povećanje cijene svojih usluga za 7 posto. Ina nema izbora i mora prihvatiti te ucjene jer je Marasova tvrtka monopolist na hrvatskom tržištu. Krugovi bliski vrhu Ine tvrde kako JPS od konkurencije štiti Riječanin Pavo Komadina, zamjenik ministra pomorstva, prometa i veza, koji je na tu funkciju također došao po Linićevoj preporuci. Koliko je taj posao unosan za Jadranski pomorski servis, govori i činjenica da je samo u 1999. ta firma Ini svoje usluge naplatila 7,89 milijuna dolara.

Pišući o anatomiji Linićeve moći u Hrvatskoj Nacional je još 24. prosinca 2002. upozorio da se zbog Jadranskog pomorskog servisa Dragičević žestoko sukobio s članom Uprave Ine Riječaninom Sanjinom Kiriginom koji je zajedno s pomoćnikom ministra financija Jurom Bajićem žestoko lobirao da se ta operacija što prije završi.

Sve te sukobe zataškao je Slavko Linić koji se s Dragičevićem bio sukobio i oko kontrole nad tvrtkom Plinacro. Ina je tu tvrtku osnovala koncem 2000. radi preuzimanja upravljanja plinovodnim sustavima. Ina je preko te firme vršila i pripreme za deregulaciju tog tržišta. U proljeće 2002. ona je oduzeta Ini i prebačena u državno vlasništvo. Dijelom je to učinjeno zato što država nije htjela da se ta tvrtka proda zajedno s Inom, a dijelom zato što je Linić bio uvjeren da Dragičević posve kontrolira tu tvrtku i njome manipulira radi dobiti HNS-a.

Dragičević se našao na meti Linićevih napada i zbog poslovanja Ina Naftaplina s Diokijem, tvrtkom koju Linić optužuje za kriminal, ali protiv koje do sada nije podignuta nijedna optužnica. U središtu njegovih napada bio je prvo Darko Ostoja, šef Dom fonda koji kontrolira Dioki. No svi su napadi prošli bez posljedica po njega. Tvrdi se da je Linićev pritisak na tu tvrtku uzrokovan time što je Ostoja prekinuo poslovanje s Robertom Ježićem, Linićevim prijateljem. Kada je pak čuo da je Naftaplin počeo prodavati Diokiju sirovinu po 20 posto višoj cijeni i time dodatno ugrozio Ježića, Linić je opet planuo na Dragičevića.

Linić je sredinom veljače zamjerio Dragičeviću i to što se Ina namjeravala natjecati s OMV-om za kupnju 189 benzinskih crpki od austrijske tvrtke Avanti. Linić smatra, što je otvoreno rekao Drgičeviću, da je i za tu transakciju netko trebao dobiti novac ispod stola. Da je ostvarila tu kupnju prema Dragičevićevoj ideji, Ina bi postala regionalni igrač. To bi na koncu i povećalo vrijednost kompanije uoči privatizacije te možda privatizaciju i odgodilo. Dio Inine uprave nesklon Liniću smatra tu akviziciju legitimnom, već i zato što OMV žestoko konkurira Ini za izgradnju gotovo svake nove benzinske crpke u Hrvatskoj.

Zbog svih tih sukoba u dijelu Ine nesklonom Liniću tvrde da on optužbama namjerno opstruira razvoj Ine. S druge strane, Linić optužuje Dragičevića i dio Uprave da žele spriječiti prodaju Ine stranom partneru kako bi zadržali svoje položaje. Tko je u pravu i tko je korumpiran, mogla bi pokazati istraga MUP-a. Možda zbog toga Zagrebom kruži priča da se na Dragičevića i Čačića sprema veliki medijski napad. Prema tim pričama, o kojima su obaviješteni prije sedam dana i Dragičević i Čačić, iza te urote stoje određene strukture MUP-a koje rade za svoj račun, bez kontrole ministra i nadređenih. Pravi je cilj te špijunsko-medijske akcije rušenje i javna kompromitacija Stipe Mesića. Opstrukcijom i javnim linčem Dragičevića i Čačića tajni nalogodavci cijele operacije udaraju po Stipi Mesiću, također članu HNS-a i bliskom prijatelju obojice. Pri tome se ta skupina i njeni nalogodavci skrivaju iza Linića, gurajući njega u vatru i time prikrivajući svoje tragove.

Svi sukobi Linića i Dragičevića

1. Obnova rafinerija u Sisku i Rijeci gdje, kako smatra Linić, Dragičević favorizira tvrtku Asea Brown Bowery i naftnog diva Chevron Texaco. Riječ je o nizozemsko-američkom konzorciju koji je za obnovu rafinerija dao 63 milijuna dolara jeftiniju ponudu od konkurencije. Linić tvrdi da je konzorcij podmitio Dragičevića, od čega bi se trebala financirati kampanja HNS-a. Unatoč Linićevoj isprici Dragičević traži da policija ispita te navode.

2. Zbog prodaje dionica Jadranskog pomorskog servisa i triju tankera čelniku te tvrtke dio Uprave Ine smatra da je Ina jako oštećena. Tvrdi se da Linićevi riječki kadrovi potpuno kontroliraju Jadranski pomorski servis i danas ucjenjuju Inu cijenama prijevoza naftnih derivata. Nakon što je Maras najavio isplatu 13,5 milijuna kuna dividendi na ime zadržane dobiti Jadranskog pomorskog servisa iz vremena dok je Ina bila značajan dioničar tvrtke, policija je pojačala istragu okolnosti prodaje dionica i brodova koja je na temelju anonimne prijave počela u studenom 2002.

3. Zbog želje da se ta tvrtka izdvoji iz privatizacije Ine, Vlada je Plinacro izdvojila iz Ine. Ina je Plinacro osnovala potkraj 2000. radi preuzimanja upravljanja plinovodnim sustavima te kako bi se pripremila za deregulaciju tog tržišta. U dijelu Uprave Ine nesklonom Liniću tvrde kako je na tome najviše ustrajao Linić, jer je vjerovao da Dragičević kontrolira tu tvrtku i njome manipulira radi dobiti HNS-a.

4. Linić je u veljači 2003. napao Dragičevića kad je Ina pokazala interes za kupnju 189 benzinskih crpki austrijskog Avantija, čime bi Ina iskoračila na tržište šest europskih zemalja. Dragičević tvrdi da je to legitiman pokušaj širenja tvrtke koja se u Hrvatskoj na nekim područjima žestoko bori s OMV-om, a Linić tvrdi da Ina to ne treba činiti kako bi izbjegla konfrontaciju s OMV-om koji pokazuje interes da kupi 25 posto dionica Ine.

5. Nakon poraza u većini sukoba sa Darkom Ostojom u vezi s poslovanjem tvrtke Dioki, u dijelu Uprave Ine tvrde da je Linić planuo na Dragičevića kad je doznao da Inin Naftaplin svojim poslovanjem s Diokijem dodatno ugrožava Roberta Ježića, kojeg smatraju bliskim Linićevim prijateljem.

Komentiraj

PODIJELI
Berislav Jelinić je istraživački novinar sa više od dvadeset godina radnog iskustva u vodećim hrvatskim tiskanim i elektroničkim medijima. Diplomirani je kriminalist sa apsolviranim studijem novinarstva, te stečenim zvanjem EMBA nakon završene Cotrugli Business School. Radio je kao novinar i urednik u tjednicima Globus, Studio, Arena, Aktual, dnevnim novinama Jutarnji list, na OTV-u, te autorski surađivao na projektima emitiranim na HTV-u i TV Mreži, ali najveći dio profesionalnog angažmana aktivan je u Nacionalu. Početkom 2014. izdao je knjigu pod naslovom Zašto je ubijen Ivo Pukanić. Godinama je aktivan u nevladinom sektoru vezanom uz razvoj transparentnosti pravosuđa. Tijekom posljednjih pet godina aktivan je član Rotary kluba Zagreb Medvedgrad, gdje je odradio i jednogodišnji predsjednički mandat.