NACIONAL DONOSI: Pravedno suđenje? Teško…

Objavljeno u Nacionalu br. 833, 2011-10-31

I sa Šeksom i s nekadašnjim šefom HDZ-a sudac je bio blizak politički saveznik, kako god presudio, ostat će sumnja. Nije ni čudo da je na sud stigao neispavan

Premda su mediji, već tjednima i mjesecima, zatrpani neodoljivim detaljima o gangsterskoj ulozi bivšega premijera Ive Sanadera u širenju Hypo-banke po hrvatskim terenima, malo tko zna da njegova prva optužnica ima 30 gusto tiskanih stranica, da ne dokazuje ni pljačku hrvatskoga proračuna u ratnim vremenima, a kamoli Sanaderovu krivnju za ljudske živote u Domovinskom ratu. Ipak, 29. rujna ove godine DORH-ova optužnica ušla je u tretman sudskoga odjela za ratne zločine!

“Svakako je pretjerano da Sanaderov predmet nosi žig ratnoga zločina, osobito u Hrvatskoj, gdje je jedan pravomoćno osuđeni ratni zločinac, Branimir Glavaš, istodobno nositelj izborne liste”, kaže za Nacional Zoran Pusić, osnivač i predsjednik jedne od organizacija za zaštitu građanskih prava, koja je preuzela dužnost da kontrolira koliko je pošteno suđenje Sanaderu. Očekuje se još dvoje europskih promatrača na poziv Sanaderova odvjetničkog tima. Briga Europe za suđenje pojačana je neugodnim iskustvom s nedavnog suđenja bivšoj ukrajinskoj premijerski Juliji Timošenko.

“Ma to je samo pečat jednoga upravnog odjela, zato što je korupcijsko djelo Ive Sanadera kvalificirano u ratno profiterstvo”, pravda se neslužbeno DORH-ov ekspert, posvjedočivši da strašna bizarnost potječe iz formalno-birokratskoga razvrstavanja optužnih akata. Iz tumačenja, međutim, izbija lakoća kojom pravosudna administracija određuje mjerila hrvatske kaznene politike: uzimanje mita u diplomatskim poslovima, eto, po birokratskoj potrebi postalo je ekvivalent likvidaciji ljudi na ratnim linijama ili iza njih.

Da razvrstavanje spisa nije nimalo bezazlena manipulacija, znaju u Europi. Zato je Hrvatskoj, kao prvi korak u pravosudnim reformama, darovan neutralni računalni sustav, vrijedan 28 milijuna eura, za raspodjelu optužnica među sucima. Najavljen je pompozno 2004., ali se danas rijetko upotrebljava. Zato je slučaj Ive Sanadera i Hypo banke, mimo sustava, dospio Ivanu Turudiću, sucu s nekoliko administrativnih funkcija. Najvažnija je njegova uloga privremenoga šefa zagrebačkog županijskoga suda, ovlaštenog da distribuira dostavljene DORH-ove predmete. Baš ovih dana ističe Turudićev jednogodišnji mandat v. d. predsjednika Županijskoga suda Zagreb, kojim ne predstavlja Državno sudbeno vijeće, sastavljeno od njegovih kolega, nego kadrovsko-političku volju ministra Dražena Bošnjakovića.

Na tom je mjestu u najkraćem roku zaradio čak 26 pritužbi na svoj rad. Premda svi suđenje komentiraju, malo je tko od zakletih zagovornika pravne države vidio original kaznenopravne radionice Mladena Bajića, kojim je inicirano i nakratko odgođeno “suđenje desetljeća”, štoviše, “suđenje stoljeća”, kako se utrkuju novinske naslovnice. Naslovi, nedvojbeno, potječu iz osvetničkoga medijskog oduševljenja nad činjenicom da je na optuženičku klupu stjeran premijer, pred kojim su donedavno drhturavo strepili njegovi HDZ-ovci, koalicijski partneri iz HSS-a, vlasnici vodećih medijskih kuća, pa čak i Mladen Bajić i Ivan Turudić. S obojicom je Sanader bio blizak politički saveznik. S Bajićem se dogovarao o ciljevima kaznenih progona, dostatnih za udovoljavanje Europskoj uniji. Turudića je gurao na pravosudne funkcije, u skladu sa željama Vladimira Šeksa, kojemu je Sanader zauvijek ostao dužan grubi, sirovi frakcijski obračun unutar HDZ-a 2002. “Odmazda starih istomišljenika i drugova, tradicionalna za Balkan. U tom fatalističkom krugu Sanader je postupao sa svojim neprijateljima točno onako kako se sada postupa s njim. Stvarao je sustav koji će njega dokrajčiti. Bajić i Turudić upravo kreiraju uvjete koji će njih same doći glave. To se zove slijepa sudbina ili vječno vraćanje istoga”, u privatnom razgovoru cinično primjećuje umirovljeni profesor nacionalne sociologije.

Unatoč njegovoj tvrdnji u Hrvatskoj je ipak nešto novo – raskoš nesvijesti i neznanja o predmetu koji je svakodnevno na medijskom jelovniku.

“Hoću da se građaninu Ivi Sanaderu sudi pravedno kao svakom drugom građaninu”, veli iskreno i uvjerljivo sociolog Renato Matić, priznajući da je o toj temi govorio na HTV-u ne pročitavši optužnicu, baš kao ni TV-urednici.

“Za mene pošteno suđenje Ivi Sanaderu uopće nije sporno. Tražim, dakako, pošteno suđenje”, kaže predsjednik laburista Dragutin Lesar, jedan od rijetkih koji je Turudića svojedobno kritizirao u Saboru. Ni Lesar, kako reče, nije pročitao ništa drugo doli medijske sažetke o Sanaderovim grijesima s korupcijom u Hypo-banci. U redovima Kukuriku koalicije, koja samo što nije preuzela vlast, moguće je čuti njihovu nevjericu u pošteno suđenje Sanaderu. Ali nema nikoga tko bi javno rekao barem toliko: vrijeme je da se na Sanaderu dokaže pravdoljubivost moderne Hrvatske i presiječe lanac političkih odmazdi pravosudnim sredstvima.
I tako redom…

U toj atmosferi vječnoga vraćanja istog problema, u petak, 28. listopada 2011., s dvadesetak minuta zakašnjenja, na 1. katu Županijskoga suda, pred gomilom domaćih i inozemnih novinara, započelo je sudsko ročište. Ovaj put u svojstvu predsjednika tročlanoga raspravnoga vijeća, Ivan Turudić ušao je u dvoranu s tragovima neispavanosti i progutanom ljutnjom. Kako se moglo doznati po tajničkim kuloarima Županijskog suda, dva-tri sata ranije primio je vijest da optuženik Ivo Sanader, vrlo vjerojatno, nije raspravno sposoban. Tek kada se netko dosjetio pravosudne blamaže s Đurom Brodarcem, koji je preminuo pod psihosomatskim stresom sličnoga kazneno-sudskog postupka, dozvani su stalni sudski vještaci. Ni Sanader nije danas u top-formi. Dvostruko je mršaviji, šepa, oslanja se na štap, sjena nekadašnje figure u koju su fascinirano zurile oči nacije, gutajući svaku njegovu besmislenu frazu.

Ponešto zbrkano izložio je pred Turudićem povijest svoje bolesti i zakazanih bolničkih pregleda. Budući da je, nakon toga, na dvojicu sudskih stručnjaka za zdravstvena stanja pala dužnost da odgode željno očekivanu raspravu, Turudić je emitirao poruku o vlastitom autoritetu. Reče: kako za početak neće smatrati da je riječ o pokušaju optužene strane da zateže sa suđenjem. Podsjetio je na Marina Mrčelu, svog sudačkog idola, kojega odavno nazivaju “kraljem sudnice”. Razlika je u tome što je Mrčela stekao poštovanje izrekavši oslobađajuću presudu novinarima Ferala Tribunea u vrijeme najveće političke mržnje prema novinskim kritikama na račun HDZ-a, dok se Turudić grčevito probijao do činovničkoga mjesta u HDZ-ovu ministarstvu pravosuđa.
Njegova uzlazna sudačka karijera započela je s HDZ-ovim povratkom na vlast 2004., i to baš pod Sanaderovim vodstvom.

No, doista, prvi predmet protiv Ive Sanadera, unatoč atrakciji, planiran je kao lako i brzo rješiv, uz saslušanje vrlo maloga broja svjedoka i obilatu kreditnu korespondenciju između Hrvatske i Hypo-banke 1994. i 1995. Prema ocjeni Sanaderova odvjetnika Čede Prodanovića, na priču o Sanaderovoj upletenosti u mutne poslove austrijske banke treba utrošiti šest-sedam sudskih dana. Zlobnici tvrde da je Turudića privukle upravo ta karakteristika DORH-ove optužnice, koju je samom sebi udijelio, po svim signalima, već početkom srpnja ove godine, još prije nego što je bivši premijer izručen Hrvatskoj. Sanader je tada sjedio u austrijskom ekstradicijskom zatvoru, a iz DORH-ove istrage, iako se znalo da će uskoro biti izručen, teoretski i načelno, nije se smjelo naslutiti da će stvar stići do sudske razine. Naime, prva od optužnica koja je ušla u tretman Suda, definira 1994., kada je Ivo Sanader bio jako daleko od svemoćne i unosne funkcije hrvatskog premijera. Bio je na početku karijere, pomoćnik Mate Granića, ministra vanjskih poslova RH, koji je uz pokroviteljstvo austrijskoga kolege Aloisa Mocka ugovorio ulazak Hypo-banke u još dobrim dijelom okupiranu Hrvatsku. Priskrbljenim kreditom Vlada je kupovala zgrade i nekretnine za hrvatska diplomatska predstavništva po zapadno-europskim zemljama. “U vrijeme kad je Republika Hrvatska upravo zbog ratnog stanja, visoke inflacije i iznimno visokih kamatnih stopa na kredite u zemlji teško pronalazila banke kod kojih bi se povoljno kreditno zadužila…”, tako počinje DORH-ova rekonstrukcija okolnosti u kojima je Ivo Sanader, tadašnji asistent Mate Granića, od Hypo-banke, navodno, dobio mito od 3,6 milijuna kuna na kraju kreditne operacije. Iako ratne okolnosti uvijek proizvode naopaka ponašanja, prirodna logika korupcije bitno se razlikuje od DORH-ove zaključne teze, koja je prevaljena na Sanaderova leđa.
Kako je Sanaderov odvjetnički tim još tijekom istrage upozoravao DORH, mračni predmet želje, u ovom slučaju Hypo-banka, trebala je od Hrvatske dobiti poticajno mito da obrati pozornost na državu koju svi investitori izbjegavaju. Opaska je to zanimljivija što je Hypo-banka, po DORH-ovim navodima, Hrvatskoj dala kredit uz neobjašnjivo povlaštene kamate. Zauzvrat je hrvatska vlada dala obećanje da uslugu nikada neće zaboraviti, jamčeći povlašteni položaj u mirnodopsko vrijeme.

Onda je nekako stvar izokrenuta. Prema DORH-u, Ivo Sanader, kao pomoćnik ministra vanjskih poslova, ostao je jedini pregovarač o kreditima, uz to jedini koji je izrekao obećanje o budućem privilegiranju Hypo-banke, zaradivši zauzvrat korupcijski profit. U optužnom aktu nije identificiran račun na koji je Sanaderu isplaćen novac za tzv. proviziju. Kao ključni dokaz priložena je zabilješka jednoga od Hypo-direktora, datirana 2. prosinca 1994., koja se odnosi na nešto raniji sastanak u Zagrebu. Bilješku je načinio Günter Striedinger. Kaže da je tijekom završnih kreditnih razgovora Sanader zatražio osam posto “konzorcijske naknade” na 140 milijuna kredita, u korist računa stanovitoga Eugena Laxe. Poslije je zahtjev smanjen na pet posto.
DORH nije raščistio pitanje postojanja Eugena Laxe, koji je, po pričanju nekih svjedoka, jednom stigao u Austriju i podigao dio novca. No daljnje isplate uručene su uz isti potpis, ali s različitim rukopisima. Time je jasno da je Laxa, autor predgovora o jednoj knjizi o masonima, posudio svoj identitet nizu ljudi koji su konzumirali “konzorcijsku proviziju”. Ali ni jedan ne odgovara Sanaderovu potpisu.

Po svemu sudeći, korupcija se dogodila kao popratna pojava pozajmnice. No, uz očito nezavršenu istragu, sudjelovanje Ive Sanadera ostavljeno je ocjeni Ivana Turudića. Uzgred rečeno, zlodjelo je ušlo u zastaru i austrijskog i hrvatskog pravosuđa, pa su se direktori Hypo-banke izvukli iz kaznenog progona. U Hrvatskoj je obnovljeno zahvaljujući zakašnjelim ustavnim izmjenama da je ratno profiterstvo vječni grijeh poput ratnog zločina. Tako je slučaj definiran kao eksploatacija hrvatskih ratnih nevolja za stjecanje osobitih probitaka, na koji je udaren pečat odjela zagrebačkog županijskoga suda za ratne zločine. Na isti način zagrebački županijski sudac Ivan Turudić zauvijek postaje dvojbeno, da ne kažemo sumnjivo lice u povijesti hrvatskoga pravosuđa. Proglasi li Sanadera nevinim za primanje višemilijunskog mita od austrijske Hypo-banke, nacionalna javnost pripisat će to njihovu političkom prijateljstvu koje je započelo 2005. Ako pak na Sanadera udari pečat krivnje, Turudić samoga sebe uvrštava među pomodne pokajnike, koji se od početka 2010. nadmeću u hajci protiv bivšega premijera i predsjednika HDZ-a, crpeći iz njegove abdikacije građu za daljnje napredovanje svojih karijera.

Krajnje neugodna situacije u koju je zapao Ivan Turudić počinje s činjenicom da je osobno mogao birati, za razliku od mnogih drugih. Kao vršitelj dužnosti šefa zagrebačkog županijskog suda, koji, dakle, predstavlja političku i kadrovsku volju HDZ-ova ministra Dražena Bošnjakovića, Turudić je Sanaderovu sudbinu mogao provjeriti bilo kome od sudaca. Ipak je svoj privremeni šefovski položaj iskoristio, upravo suprotno, da unaprijed ugrabi sudski predmet, izazivajući golemu medijsku pozornost. Potez je bio izveden posve javno: počekom srpnja trijumfalno je najavljen u Večernjem listu na temelju izvora iz samoga Županijskoga suda. Formalnopravno poguban za poštenje pravnog sustava, Turudić je koji dan kasnije demantirao Večernji list, ustvrdivši, sasvim točno, da Sanaderov sudac nikako još ne može biti određen. Ali od ambicije nije odustao. Na kraju Ivan Turudić doista danas predsjeda tročlanom Vijeću, u najdelikatnijem trenutku svoje karijere: DSV, sastavljen od njegovih kolega, uskoro ima odlučiti je li zaslužio trajnu titulu županijskog sudačkog šefa ili ga je sudačko okruženje trpjelo kao političku instalaciju HDZ-a na izdisaju.

Nije čudo da je atraktivno suđenje Ivi Sanaderu otvorio neispavan i ljut.

Komentiraj

Source:Jasna Babić