Krajem ožujka u Zagrebu je predstavljena nova grafička mapa slikara Dimitrija Popovića, zagonetnog naziva “Oktoih 1494-2014”, no od velikog kulturnog značaja za povezivanje i suradnju Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu i Nacionalne biblioteke Crne Gore, koja ju je i objavila te je jedan primjerak darovan u fond NSK u Zagrebu. Dimitrije Popović autor je brojnih grafičkih mapa i listova, vrlo često sa sakralnim i kristološkim motivima. U zadnjih desetak godina napisao je i izdao nekoliko značajnih filozofsko-umjetničkih romana, zbirki eseja i razmišljanja, nadopunjavajući svoj umjetnički opus teorijskim temama o smrti u slikarstvu, kristološkim motivima Veronikina rupca, Raspeća, mističnoga tijela (Corpus Mysticum), kao i o pitanju dvojbe oko bluda i svetosti u zapadnoj kršćanskoj civilizaciji. Od svih nagrada posebno mu je draga “Il migliore dell’anno” (“Najbolji u godini”) za rimske izložbe “2000 godina kršćanstva”, koja mu je u jubilarnoj (2000.) godini dodijeljena u Krakówu na Jagiellońskom sveučilištu, u istoj dvorani u kojoj je papi Ivanu Pavlu II. dodijeljen počasni doktorat. Jedini je živući umjetnik koji je izlagao u rimskom Panteonu (također 2000.). Tom je prilikom Ivan Pavao II. izjavio da je “impresioniran” njegovim “Raspećem”. Član je Crnogorskog PEN-a centra i trostruki dobitnik nagrade Večernjeg lista “Ranko Marinković” za kratku priču. Lani je postao redovni član Ruske akademije književnosti, Dukljanske akademije nauka i umjetnosti i Crnogorske akademije nauka i umjetnosti.

U razgovoru za Nacional, koji je vođen iz njegove obiteljske kuće na Cetinju pred sam Uskrs, Dimitrije Popović tumači zašto ga kao umjetnika zanimaju važni povijesni datumi i kulturne obljetnice, je li istina da je veliki feminist i da je uvjeren kako bez žena nema svijeta, zašto ga Vatikan iznimno uvažava, iako slika i crta gola tijela, kao i što nas u današnjem svijetu sprečava da iskreno živimo prema kršćanskim vrijednostima.

  • Slikar Dimitrije Popović predstavio je novu grafičku mapu “Oktoih 1494-2014”
  • Za Nacional govori o tome je li istina da je veliki feminist, koji smatra da bez žena nema svijeta
  • Odgovara i zašto ga Crkva uvažava, premda slika i crta gola tijela

 

NACIONAL: Možete li objasniti pravo značenje naziva svoje nove grafičke mape; na prvi se pogled čini kako je to još jedan vaš nadrealistički umjetnički projekt ili metafora, ali nije li to zapravo posveta prvoj crnogorskoj tiskanoj knjizi “Oktoih”?

Grafička mapa “Oktoih 1494-2014” nastala je kao hommage crkvenoj liturgijskoj knjizi koja je otisnuta u Crnojevića tiskari 4. siječnja 1494. na Cetinju. Tadašnji vladar Crne Gore Đurađ Crnojević tiskarsku je prešu s pokretnim slovima dopremio iz Mletaka u Cetinje. Važno je istaknuti da je riječ o drugoj ćiriličnoj tiskari u Europi, a prvoj državnoj u svijetu. “Oktoih prvoglasnik” je remek-djelo tiskarstva majstora Makarija i prva tiskana knjiga južnih Slavena koja je imala duhovno-prosvjetiteljski karakter. Fascinantnao je da je u tadašnjim surovim povijesnim okolnostima, u borbi za goli opstanak, postojala potreba za kulturom, za prosvjetljenjem i duhovnim obogaćenjem ljudskoga bića. Riječ je o velikom datumu u crnogorskoj kulturnoj povijesti. mi je prije tri godine dodijeljena Povelja Ivana Crnojevića, osnivača grada Cetinja (1485.), u zahvalnom obraćanju rekao sam kako je simbolički uz temeljni kamen Cetinja bila položena i knjiga. Cetinje je od svog osnutka ostalo kulturnom prijestolnicom Crne Gore.

NACIONAL: Šest grafičkih listova simbolikom asocira i na kristološke motive raspeća, muke, žrtvovanja, ali i neprihvaćanja, neprilagođenosti. Jesu li u pravu oni koji smatraju da u svojim radovima uvijek vučete paralele iz prošlosti s našim aktualnim civilizacijsko-kulturološkim problemima i temama?

Potpuno se slažem s mišljenjima onih suvremenih umjetnika – treba li reći da su i najveći? – koji tradiciju smatraju izvorištem modernosti. Za stvaraoca nema većeg kreativnog izazova nego da starom motivu pruži novo viđenje, novu interpretaciju u kojoj će se odraziti duh njegova vremena. Što se tiče grafičke mape “Oktoih 1494-2014”, kompozicije koje čine njenu likovnu cjelinu nisu nastale kao ilustracije tekstova te crkvene knjige, nego su izraz nadahnuća koje na moderan način odaje počast toj knjizi, njenoj duhovnoj i estetskoj vrijednosti. Kompozicije grafičkih listova temelje se na slovima od kojih je sastavljena riječ oktoih. Nad originalnim slovom uzetim iz Oktoiha, koje čini osnovu kompozicije, razvija se njegova moderna modifikacija kao likovni apstraktni znak. Tako se ostvaruje spoj suvremene likovnosti s tradicionalnom kršćanskom simbolikom. Slovo objedinjava zemaljsko i nebesko, svjetovno i sakralno. Slovo i slika, znak i simbol usklađeni su u likovnoj artikulaciji teme. Oni čine, kako bi rekao Roland Barthes, “leksis slike”. Mapa je izvedena u litografskoj tehnici u Skaner studiju u Zagrebu, a promovirana prošle jeseni na Cetinju u jubilarnoj godini Oktoiha.

NACIONAL: Kad civlizacijski gledamo unatrag, kao da ništa kao čovječanstvo nismo naučili od Krista, iako svake godine slavimo Uskrs kao najveći kršćanski blagdan?

Nažalost, za tako pesimističku konstataciju nalazimo potvrde gotovo svakodnevno. Kao da je, dopustite da se poslužim Danteovom sintagmom, “zlo sjeme Adamovo” nepopravljivo. Svijet se mijenja, ide naprijed, permanentna je opsjednutost sveopćim progresom i apsurdnost je toga stanja u tome što čovjek doista mijenja svijet, ali u biti on, čovjek, ostaje isti, nepromijenjen. Kao da de Sadeu povijest daje više za pravo nego Rousseauu. Kao da se čovjek rađa zao, a ne dobar. Nažalost, smisao Kristove žrtve i uskrsnuća nije dovoljno zaživio u stvarnom životu. Uskršnje svjetlo teško se probija kroz gusti mrak zatomljena zla koje u našem modernom svijetu funkcionira savršeno, sofisticirano i suptilno.

NACIONAL: Bili ste među 15 likovnih umjetnika, likovnih kritičara i filozofa koji su 2003. bili pozvani da odgovore na Pismo pape Ivana Pavla II. umjetnicima. Kako u današnjem svijetu živjeti prema kršćanskim postulatima i jeste li više “u vjeri” ako radite samo figurativne motive kristološkog ciklusa?

Bila mi je iznimna čast odgovoriti na to glasovito pismo umjetnicima što ga je Ivan Pavao II. objavio na Uskrs 1999., pred osvit novoga milenija. Važnost i kvaliteta toga pisma sastoji se u tome što ono nije pastoralno pismo što ga je napisao duhovni autoritet Svetoga Oca, nego problematski tekst čiji je autor Karol Wojtyła, pjesnik, dramski pisac, dakle, umjetnik. Papa detektira probleme modernoga vremena, suvremenog društva, konstatira “kulturu smrti” koja dominira našom modernom civilizacijom. Ako umjetnost ne može promijeniti svijet, može ga spasiti. Papa citira Dostojevskoga, “ljepota će spasiti svijet”. Smisao je umjetnosti u tome da oplemeni, duhovno obogati ljudsko biće, pruži smisao ljudskom životu. Tko nije razumio stradanje na Golgoti, teško će shvatiti smisao uskrsnuća. Bio sam pozvan iz Vatikana da sa svojim ciklusom “Corpus mysticum” sudjelujem u Rimu u Jubileju 2000 godina kršćanstva. Slike toga ciklusa sakralne tematike nisu kompozicije pred kojima bi se čovjek molio. One su slike pred kojima čovjek treba razmišljati, poglavito o smislu Kristove žrtve, kao i o koncipiranju tradicionalnih motiva na moderan likovni način. Ja sam “u vjeri” jer je i umjetnost oblik religije, dok sam predan onomu što radim. Što se tiče vjere u kršćanskom smislu, vjernik ju mora naći u sebi, a ne tražiti ju u slici ili kipu pred kojim stoji ili kleči moleći se. Umjetnost mu može samo skratiti put do samoga sebe. Funkcija je sakralne kompozicije da posreduje, a ne da utjelovljuje božansko.

NACIONAL: U vašem opusu posebno mjesto zauzimaju ženski likovi, povijesne i biblijske heroine, bavite se njihovom intrigantnom fatalnošću. Nije li vaša trilogija posvećena Mariji Magdaleni, Juditi i Salomi postala novim općim mjestom interpretacije takvih ženskih likova, jer ste im dali novo povijesno-psihološko ruho?

To je na tragu onoga o čemu smo maloprije govorili. Kako staroj temi dati novu dimenziju? Kako ju osuvremeniti? Sve te tri fatalne biblijske žene izazovne su i intrigantne za transpoziciju u likovni medij. Krv, eros i svetost na specifičan način obilježavaju Juditu, Salomu i Magdalenu. O tim ženskim likovima napisao sam nekoliko eseja. To su motivi u kojima se također na zanimljiv način pojavljuju ljepota i senzualnost, eros i tanatos. Svaka je od tih triju biblijskih žena na stanovit način tragična persona. U svakom slučaju, te se teme nisu iscrpile u ciklusima koje sam dovršio. Mogu im se uvijek vraćati. Pomišljam na to da nastavim “Mariju Magdalenu”.

NACIONAL: Žene u vašoj interpretaciji nikad nisu podčinjene, iako su ponekad žrtve sudbinskih zbivanja. Možemo li reći da ste veliki feminist?

Njihova ljepota i privlačnost zasjenjene su tom “žrtvom sudbinskih zbivanja”. Upravo im to u onom romantičarskom smislu daje posebnu ljepotu osjenčanu tragičnošću i smrću. Dopustite da unesem šaljivi ton u ovaj ozbiljan razgovor. Kad je jednoga dana došao mjerač potrošnje plina u našu kuću, vidjevši na zidu slike polugolih i obnaženih žena s odrubljenim muškim glavama i lubanjama, nije se mogao suzdržati od komentara. Mojoj supruzi Jagodi na odlasku je rekao: “Uh, ovo je neka feministička kuća!” I bio je u pravu. Žene zaslužuju sva prava kao i muškarci. Ženski lik, žensko tijelo, sudbine mitskih i povijesnih heroina dominantni su u mom stvaralaštvu. Žena u sebi objedinjava lijepo i vitalno, senzualno i tajnovito. O iznimnoj inspirativnosti žene pisao sam u eseju “Od Willendorfske Venere do Ciccioline”.

NACIONAL: Prošlo je pet godina otkako ste Severinu Vučković angažirali za likovni predložak i ulogu Salome, no strasti i podijeljena mišljenja o tome još se nisu utišali. Znači li to da ste uspjeli u svojoj umjetničkoj ideji?

Uvjeren sam da sam potpuno uspio. Ne samo zbog avangardističke potrebe da, nalik na nadrealiste, šokiram javnost, nego i stoga što sam u taj stari motiv unio nove ikonografske elemente, temu Salome koncipirao na suvremeni način, što je lako vidljivo kad se moji radovi usporede s radovima klasičnih majstora. Prestižni francuski magazin za suvremenu umjetnost Art actuel od petnaestak reprodukcija s moje pariške izlozbe “Lica” izabrao je za objavljivanje iz triptiha “Crno sunce” s likom Catherine Denevue i Salomu sa Severininim likom. Eto, u dalekoj umjetničkoj metropoli gledaju drukčijom optikom od naše domaće skratkovidnosti. Čule su se i gluposti i neukosti povodom te izložbe u Mimari. Jedna je javna osoba prigovorila da na performansu koji je izvela Severina nije bila upotrijebljena prava krv i očito ta osoba ne zna da smisao krvi nije u tome je li ona prava ili umjetna, nego u simboličkoj ulozi koju ima u spomenutom motivu. Ta je osoba samu sebe i moralno diskvalificirala jer se usudila govoriti o nečemu čemu nije prisustvovala. Treba li reći da mnogi “zgroženi” nisu nikad čitali priču o Salomi. Ni onu biblijsku, ni onu Oscara Wildea, a spremni su komentirati.

NACIONAL: Jeste li time izvukli na površinu licemjerje u domaćim umjetničkim krugovima?

Apsolutno. Saloma je pokazala kako daleko može ići licemjerno zgražanje. Nitko ne bi mogao tako dobro utjeloviti lik biblijske fatalne plesačice kao što je to učinila Severina. Posjeduje savršenu tjelesnu ljepotu, erotičnost, senzualnost. Dokazala se kao darovita glumica, proniknula je u narav osvetoljubive zavodnice koja na kraju ljubi mrtva prorokova usta. Salomina erotičnost i nakićenost u kontrastu je s asketskom odrubljenom glavom Ivana Krstitelja. To je tema mračne čulnosti.

NACIONAL: Kako tumačite to što je kritika prognala lijepo i ljepotu iz umjetnosti? Čim vam pozira lijepa žena, to je a priori kič, a da su vam modeli ružni, “feminističko-politički korektni”, to bi odmah bilo proglašeno “velikom umjetnošću”. Je li to svojevrsna patologija?

Patologija ukusa, rekao bih. Možda još više naš provincijalizam. Kategorija lijepoga jednako je kompleksna kao i kategorija ružnoga. Neki naši „“stručnjaci” olako upotrebljavaju riječ kič, a da nisu svjesni što taj izraz podrazumijeva, pa i sami postaju intelektualni kičeri. Ali to su boljke naše provincijalne svijesti, naših kompleksa prema “velikom svijetu”. Ne bi se, primjerice, usudili komentirati porno-ciklus Jeffa Koonsa s Cicciolinom ili umjetnički projekt Marine Abramović s Lady Gagom, jer to dolazi iz “velikog svijeta”. Zamislite što sam nedavno čuo od jednog intelektualca. Ozbiljnim tonom rekao mi je da nikada na zid ne bi objesio sliku Marilyn Monroe. Upitao sam ga zašto. Odgovorio je: bila je sumnjiva morala i tragične sudbine.

NACIONAL:Studiozno ste i dugo proučavali renesansne, manirističke i barokne majstore, poslije i velike romantičare. Nije u pitanju bila samo minuciozna slikarska tehnika i zanat. Za čime ste tragali u njihovim djelima?

Svi ti umjetnici prošlih stilskih razdoblja kojima sam se bavio bili su svojevrsni modeli. Zanimali su me zbog problema kojima su se bavili, ne samo u estetskom, nego i u metafizičko-filozofskom smislu, kao, na primjer, Leonardo Da Vinci. Problem smrti posebno me zanimao kod tog umjetnika. Zanimao me problem unutrašnjeg ekscesa kod manirista koji su, po sudu mnogih, prvi modernisti koji provode Malrauxovu “koherentnost deformacije”. U godinama kad sam se formirao kao umjetnik za mene su imali istu važnost Rafaelova madona i Duchampov pisoar. Zato su u mom izrazu gotovo podjednako zastupljeni klasični i svremeni mediji, crtež i slika, skulptura i objekt, kolaž i fotografija, asamblaž i instalacija. Moju nedavnu izložbu u Parizu, u Séguru u UNESCO-u, upriličenu u povodu sjećanja na Prvi svjetski rat, činila je jedna instalacija. Klavir sa snajperom. Djelo je nazvano “Pjesma bez riječi”. Precizne je simbolike što se odnosi na dva suprostavljena karaktera ljudske prirode. Potrebom za stvaranjem što simbolizira klavir i nagonom za uništavanje što simbolizira snajper. Ova dva predmeta, proizvoda ljudske kreacije, stoje u apsurdnom jedinstvu, u formalnoj harmoniji nadrealističke kompozicije. Karakter medija kojim se izražavam uvijek je određen karakterom motiva kojim se bavim.

NACIONAL: Čini se da vas u kontinuitetu u umjetnosti zanima spoj i lom asketskog i senzualnog, mističnog i stvarnog, sakralnog i profanog?

Vrlo ste precizno odredili bitno svojstvo moga izraza. Nemam tome što dodati.

NACIONAL: U vašim su djelima uvijek prisutni kompleksni emotivni slojevi, arhetipski i podsvjesno-nesvjesni motivi i želje, čak i kad se bavite apstraktnijim, više nadrealnim stilom. Što još niste dovoljno dubinski dotaknuli ili analizirali u ljudskoj psihi?

Ljudska je psiha toliko duboka i zamršena da se teško može doprijeti do onoga čemu nesvjesno težim, do onih slojeva nesvjesnoga što ih u sebi nosi ljudsko biće. Umjetnost je ujedno potvrda i vlastite slave i svojega poraza. Problemi kojima su se bavili Dante, Shakespeare, Dostojevski, Poe ostaju i danas tajna. Iako su ti problemi u djelima navedenih autora briljantno obrađivani! Freud je bio svjestan neostvarivosti svoje čuvene izjave “tamo gdje je Id (Ono) neka bude Ego (Ja)“. Umjetnost je ogledalo tajne ljudskoga bića, njegovih mnogostrukih projekcija. Što više prodirete u neku tajnu, sve vas više usisava. To su kozmičke rupe nesvjesnoga koje umjetnost pokušava artikulirati na svoj simboličan način.

NACIONAL: Često putujete u Crnu Goru, u kuću svojih predaka na Cetinju, iz koje promatrate mističnu planinu Lovćen. Mnogo ste o tome pisali. Trajnu inspiraciju crpite iz tog gotovo nadrealnog krajolika…

– Točno. Lovćen s Njegoševim grobom na jezerskom vrhu, mistična i sveta planina. Grci bi rekli planina je “Bog koji šuti”. Ta dva mjesta, genius loci što ga posjeduje Cetinje, snažna su i inspirativna. S obzirom na geografski položaj, na nadmorsku visinu od 750 metara i opasanost brdima i planinama, ambivalentan je osjećaj da ste istovremeno jako visoko blizu neba i na dnu blizu podzemnoga svijeta. Pejzaž i mediteransko podneblje daju specifičan karakter ovom gradu u kojem se povijest i mit snažno prožimaju. Cetinje je umnogome utjecalo na formiranje mog umjetničkog senzibiliteta. Svijest o važnosti tradicije i potreba za suvremenim poimanjem stvarnosti.

NACIONAL: Vaša je umjetnost za prosječnog ljubitelja vrlo često enigmatična, ali i emotivno-psihološki zahtjevna, no čini se da ste prešli te granice, sudeći po stupnju popularnosti u Hrvatskoj i Crnoj Gori, Italiji i Francuskoj. Kako to tumačite?

Mislim da bez obzira na struku i stupanj obrazovanja ljudi mogu osjetiti, da ne kažem prepoznati, problem koji im se otkriva u umjetničkom djelu. Moje poznavanje muzike je skromno, ali osjetim ili prepoznam kad je nešto dobro. Tada se zainteresiram za autora i njegovo stvaralaštvo. Tako je na primjer bilo prije tridesetak godina s Györgyom Ligetijem. Možda je ključ moje popularnosti u tome što se bavim temama koje su uvijek aktualne, pitanje lijepog i ružnog, života i smrti, erotskog i mističnog, sakralnog i profanog. A to je likovno artikulirano na precizan način, formalno jasan i kompozicijski uravnotežen. Jedna mi je gospođa u povodu izložbe “Frojdizmi” rekla: “Volim kod vas što tako jasno pokažete ono što osjećam, a ne bih vam umjela to objasniti riječima.”

NACIONAL: Radite li na nekoj novoj teorijskoj knjizi ili esejima o umjetnosti? Što planirate?

Nedavno sam završio rukopis za knjigu “Labirint sjećanja” i predao ga uredniku Velimiru Viskoviću. Knjiga treba biti objavljena ove godine. Radi se o memoarsko-esejističkom žanru, o autorima koje posebno cijenim i s kojima sam surađivao ili bio u prijateljskim odnosima. To su Ranko Marinković, Dado Đurić, Émil Cioran, Danilo Kiš. Poetike tih autora bliske su mom svjetonazoru. Krajem svibnja mapa “Oktoih 1494-2014″ bit će izložena u Bruxellesu. U planu su izložbe ovog ljeta na Mljetu i u Dubrovniku, a u pregovorima sam za novu izložbu u Parizu.

Komentiraj

FOTO:Višnja Serdar
PODIJELI
Iva Körbler (Zagreb, 1973), povjesničarka umjetnosti, nezavisna kustosica i urednica Diplomirala povijest umjetnosti i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Osnovnu i srednju muzičku školu „Elly Bašić“ pohađala i završila u Zagrebu. Od 1995. objavljuje tekstove, kritike, intervjue i eseje o modernoj i suvremenoj umjetnosti i arhitekturi u stručnim časopisima i novinama. Od 2001.-2009. urednica za likovnu umjetnost i arhitekturu u časopisu „Vijenac“. Bila je pomoćna suradnica za likovnu umjetnost, arhitekturu i glazbu na „Hrvatskom enciklopedijskom rječniku“ (Novi liber, 2002). Suradnica je Nacionala od 2003.-2007. te od prosinca 2014.