U drugoj polovini 1991, osmoj godini izlaženja podlistka Feral Tribune, ratni reporteri Slobodne Dalmacije izvještavaju s ratišta; zbog profesionalne potrebe da javnosti dočaraju autentičnu atmosferu ratnog nasilja i patnje, jednom se te godine dogodilo da Feral nije izašao, jer ga naprosto nisu stigli napraviti: Lucić je zapeo u opkoljenom Dubrovniku, Ivančić u pomorskoj blokadi Mljeta, a Dežulović u Beogradu, tražeći načina da uđe u okupirani Vukovar.

13_FT-432_Page_01Ratno novinarstvo Feralova trojca, udruženog s još nekoliko časnih ratnih reportera Slobodne, vrijedno je kraćega kataloga koji slijedi: u kolovozu 1991. Viktor Ivančić i Predrag Lucić ispisuju, a Željko Maganjić fotkama upotpunjuje ono što nadnaslov opisuje kao “Slavonski ratni mozaik: s okusom patnje”. Svjedoče evakuaciji iz Aljmaša. Pišu u fragmentima, u odvojenim slikama, reproduciraju samo ono što vide, izbjegavajući konačne zaključke, jer im cjelovita slika izmiče pred šokantnom provalom nasilja u kojoj se tih dana – osim valjda beogradskog generalštaba – nitko ne uspijeva sabrati. Pišu: “(…) Starac plače nad sudbinom Aljmaša. I nad sudbinom Dalja. Tamo mu je sin. Policajac. U stanici za koju se istog dana čulo da je sravnjena sa zemljom. Jebem ti život i državu i sve! Čime da se borimo protiv minobacača? Je li ovim? – pokazuje pištolj kojim je, kaže, mogao samo pucati u nepokretnu majku, pa u sebe. Svi su nas izdali, od Tuđmana pa nadalje. Mjesec i pol dana mi živimo odvojeni od svijeta! Ni liječnika, ni lijekova, ničega! Samo jedna medicinska sestra… Negoduje zbog fotografiranja. Kaže da njegov trliš nije za novine. Poput nečijih odijela i kravata. Jebem ti život i državu i sve! – ponavlja (…)“.

  • Nacional donosi ulomke iz knjige Borisa Pavelića ‘Smijeh slobode – uvod u Feral Tribune’ čije je prvo izdanje rasprodano

Izvještaji s ratišta

Pišu i ovo: ” (…) Rata ima i tamo gdje mu se ne nadaš. Primjerice – u Čepinu, svega nekoliko kilometara od Osijeka. Gdje smo naletjeli na prizor koji ćemo teško zaboraviti. Razbješnjeli mladić u gardijskoj uniformi nogama je mlatio sredovječnog čovjeka u policijskoj odori. Navodno je policajac maskirani četnik koji teroristima vozi meso. Nemilo čizmarenje promatra pedesetak ljudi. Reagira samo jedan i odmah potom i sam biva oboren. Udarcem čizme u glavu. Pažnja promatrača se preusmjerava na novinare koji su se zatekli na okrvavljenom licu mjesta. Jeste li slučajno slikali? Nismo. Sigurno? Ma nismo. Voljeli bismo da nismo ni vidjeli. To, iz razumljivih razloga, ne izgovaramo. I bolje vam je! – tim smo riječima pušteni da produžimo.”

“Kao novinar, nisi mogao izbjeći ono što se događalo, a opet, ne želiš biti dio propagandne mašinerije”, sjeća se Viktor Ivančić. “I doista, u Slobodnoj Dalmaciji mogao si objaviti reportažu koja nije bila nabrijano domoljublje. Naročito su upečatljive bile ratne reportaže Zvonimira Krstulovića. Slobodna Joška Kulušića uistinu je funkcionirala kao platforma u kojoj si mogao objaviti poštenu reportažu, premda su i te novine bile shizofrene, svašta se ondje moglo pročitati, ne treba mitologizirati pa tvrditi da je tada donosila isključivo proturatnu reportažu”, upozorava. Ivančić nam je ispripovjedio događaj iz vlastitog iskustva nakon kojega je odlučio prestati pisati ratne reportaže. Anegdota sjajno ilustrira atmosferu vremena. 1992., donio je priču iz ratnog Kupresa. “Jedan od najtalentiranijih urednika u Slobodnoj Dalmaciji, Joško Franceschi, pozove me i kaže da moj izraz ‘hrvatska vojska’ moramo promijeniti u ‘hrvatski branitelji’, i to zato što su vlasti izdale ukaz da se koristi ta sintagma, pa mi je ukaz i pokazao. Ja kažem, ne može, jer ja sam na Kupresu viđao ljude iz Splita, a oni na Kupresu sigurno ne mogu biti hrvatski branitelji. Stavi, kažem, hrvatske snage, nešto neutralno… Urednik je inzistirao, a ja povukao reportažu. Franceschi nekamo ode, i uskoro se vrati vičući: Idite, Ivančiću, u pizdu materinu i vi i vaše inzistiranje…! I pusti tekst. Tada sam rekao: na ratište više ne idem. Bila je to, istina, već 1992. Borbe u Hrvatskoj uglavnom su prestale”. No najzanimljivije tek dolazi: Ivančićeva reportaža, iz koje je jasno da Kupres više ne drže hrvatske snage, objavljena je na duplerici novina. “A na zadnjoj stranici, gdje smo objavljivali posljednje vijesti, koči se Hinina vijest da je Kupres čvrsto u hrvatskim rukama… Sutradan, zovu me i jebu mi majku četničku, pa kako ne vidim da Hina javlja da Hrvati drže Kupres…“, kiselo se smiješi Ivančić.

Osmog svibnja 1991. Boris Dežulović u Slobodnoj je Dalmaciji napisao odlomak koji se može čitati kao sažetak Feralova odnosa prema ratu. U komentaru poznatih svibanjskih demonstracija protiv JNA u Splitu, u kojima je u napadu svjetine ubijen vojnik JNA Saško Gešovski, a ranjen Toni Stojčev, 26-godišnji autor, potresen užasnutim licem vojnika kojega masa nasilno izvlači iz armijskoga oklopnog transportera, piše: “(…) Tragedija i drama prestravljenog vojnika, koji je tog jutra umalo izgubio život, upravo je u tome što je, ni kriv ni dužan, isturen kao metafora iako njegov strah nije bio nimalo metaforičan, kao što, nažalost, ni smrt njegova druga nije bila nimalo metaforična.

On je u svemu tome bio devetnaestogodišnjak koji ima svoje ime i prezime, svoj kratki život iza sebe, svoju obitelj, svog najboljeg prijatelja, svoj omiljeni kolač, svoju muziku, svoje prve ljubavne poeme i svoj klub za koji navija. On nije dobrovoljno u vojsci niti je izabrao Split da u njemu služi vojni rok. Umjesto njega su drugi birali i gurnuli ga tog jutra u željeznu konzervu da bude metafora. Svako razuman zna da taj oklopni transporter s nesretnim vojnikom nikome nije bio potreban, osim da provocira, niti je taj oklopni transporter išta mogao uraditi čak i da je zgrada Komande napadnuta. Generale, ‘njegove druge roditelje’, nisu boljeli udarci koje je dobio, niti su ih pogodili meci koji su pogodili Sašu Gešovskog. I njima će nesretni vojnici biti metafore ‘napada na JNA i ustavni poredak zemlje’, a njihovi šefovi kabineta u formular za izražavanje sućuti roditeljima ‘tog i tog’ samo će upisati ime poginulog vojnika.

Stoga, na kraju, uopće nije problem u tome što ću ja dignuti glas protiv moje vlastite upotrebe kao metafore. Problem je što nesretni vojnik iz opsjednutog transportera to ne može, a tragedija što Saša Gešovski to nikada neće moći. Davor Gobac vjerojatno se neće naljutiti što ću u tekstu njegove pjesme zamijeniti riječ ‘život’ riječju ‘smrt’ – ova druga na crnoj burzi ionako ovih dana odlično stoji.

Njegova smrt nije varka

njegova smrt nije film

njegova smrt nema smisla

jer on nema ništa s tim.”

“Nagledali smo se uzaludnih smrti…“, govori Dežulović u razgovoru za ovu knjigu. “Sjećam se kad smo Maganjić i ja u Rujanima kod Livna našli tijelo devetnaestogodišnjeg klinca. U vojnoj je knjižici pisalo da je rođen 29. veljače, pa smo skužili da je u cijelome životu proslavio četiri ili pet rođendana… Pisalo je i da je tih dana na obuci u Vojvodini… Koliko je bilo takvih uzaludnih smrti, izgubljenih uludo ispred Banovine u Splitu, negdje na drumu u Rujanima kod Livna… Mora te to pogoditi kao čovjeka, ne samo kao profesionalca – u trenutku kad ja čitam njegovu vojnu knjižicu i kad preda mnom leži mrtav, njegovi starci negdje na beogradskom Savskom vencu čekaju da im se javi iz Pančeva, ili gdje su im već rekli da on tada jest … Sve su to razlozi da Feral otpočetka krene od elementarnog humanizma, čovjekoljublja kao takvog – da, taj nas je svjetonazor vodio svo vrijeme. Nikad mi o tome nismo posebno raspravljali, ali se podrazumijevalo da ćemo nastupiti s tih antinacionalističkih, pa ako treba i antihrvatskih pozicija, kao ljudska bića, ne kao slučajni statistički Hrvati. Naprosto, nismo htjeli pristati da naš svjetonazor određuje to s kim nam je mater prije trideset godina spavala. Zamisli taj apsurd: životi desetaka, stotina tisuća ljudi ovisili su o tome s kim je nekad davno bila njihova majka! Ubijeni su zato što je prije toliko godina spavala s ‘pogrešnom’ osobom!“, objašnjava Dežulović.

Fuj Galebe

3. kolovoza 1991, u istom broju u kojemu su Ivančić, Lucić i Maganjić izvještavali iz ratom zapaljene Slavonije, Dežulović je objavio komentar “Umjesto nekrologa nedužnim žrtvama”. Podsjeća da su “prošlog utorka”, 30. srpnja 1991, u Zmijavcima ubijeni mladići Denis Čvorović i Goran Kontić, jer se nisu zaustavili na upozorenja gardista koji je čuvao vojni objekt. U toj tragediji nitko nije kriv, konstatira Dežulović: žrtve vjerojatno nisu čule upozorenja, i vjerojatno nisu znale da se ne smiju približavati vojnome objektu; stražar, u atmosferi straha od mogućeg napada, postupio je onako kako su mu pravila nalagala.

Čvorović i Kontić, zaključuje Dežulović, “redni su brojevi na stravičnoj listi smrti”. “Ono što je nama sada strahovito važno – neosporna logika po kojoj se ne može i ne smije gardist koji je pucao označiti ubojicom kao što su to robovi pomračenih umova koji su ubijali starce i djecu u Slavoniji – Denisu i Goranu više nije. Strašno je i pomisliti, a kamoli napisati, da oni nisu posljednji na toj listi. Najstrašnije je, pak, to pročitati i vidjeti, kao što ćete to već sutra pročitati u novinama i ugledati na televiziji. I kao što su neki u ime nevinih započeli ovaj besmisleni rat, ja u njihovo ime preklinjem: zaustavite rat prije nego što njihova smrt ne postane naš život. Ako već nije kasno”.

Devetnaest godina kasnije, 20. svibnja 2000, Feral Tribune izvijestit će kako je ta tragedija dobila i sudsku potvrdu o vlastitoj besmislenosti: Općinski sud u Imotskome amnestirao je petoricu hrvatskih vojnika koji su nehotice ubili Gorana Kontića i Denisa Čvorovića, a ranili Marija Ujevića, Joška Gudelja i, lakše, Mladena Blažića.

U srijedu, 28. kolovoza 1991., Slobodna Dalmacija javlja da je “agresor bombama sravnio hrvatsko selo Kijevo”, a da je “Vrlika napuštena i prazna”, tek “jedan leš i nekoliko ljudi”. Feral objavljuje fotomontažu na kojoj general JNA Blagoje Adžić jaše na zmaju, i parafrazira Olivera Dragojevića:

Tu je i vijest, uz fotomontažu zabijanja srpske zastave na Mjesec, da je “SRAO Mesečina prisajedinjena matici Srbiji”: “Svečanim zabijanjem koca s srpskom zastavom u plodno Mesečevo tle sinoć dockan je SRAO Mesečina prisajedinjena matici Srbiji. Salutujući zastavi, veseljenski je vojvoda Đurađ Haharin evocovao uspomene na seobu Srbalja pod vladikom Arsenijem Čarnojevićem koji je dobro znao da za sve Srbe nema dovoljno mesta na Zemlji, pa da će morati da dođe dan kada će vaseljena Srbija da vaspostavi svoju državnost i na susednim nebeskim telesima…”

Našlo se mjesta i za Tuđmana, koji je tih dana, zaštićen pancirnom dekom, posjetio Petrinju. Feral ga je “obukao” u srednjevjekovnog viteza s mačem, uz “vijest”: “Franjo Tuđman u paradnom posjetu prvim borbenim linijama”, i reklamu: “Pancirna dekica Pirgo”: “…Ovo najnovije čudo domaće ratne konfekcije skrojio je pomodni kreator Rikard Gumzej, a reklamni spot je na licu mjesta snimao Antun Vrdoljak rečeni Bulajić…” (…)

Predrag Lucić danas će složiti kako je njihovo ratno novinarstvo bilo izraz autentične potrebe da se razumije otkud odjednom kulja sva ta neshvatljiva mržnja. “Htio sam od ljudi naprosto čuti: u čemu je, zapravo, problem? Jedno je visoka politika niskim sredstvima, zakuhavanje, a drugo je ono što se događa među ljudima. I uistinu vidiš: kako ljude pumpaju propagandom, tako kosturi počinju ispadati iz ormara”. Dođem, sjeća se, u selo kraj Vrlike. “Osjećamo se toliko nesigurno, kažu ljudi, da samo što nismo počeli držati straže.– Zašto? Je li vam netko prijetio? – Ne, ne, jednostavno se tako osjećamo. Evo, počelo je i oružje. Eno ga, jedan nosi sikiru. Tip iz Beograda, došao na godišnji kod roditelja, i nosi sikiru u autu. – Alo, čovječe, zašto to radiš?! Možeš li zamisliti da svi sad počnu nosat sikire?! Hajd, da su rekli, udario me neki Hrvat, razumio bih ih, napisao… Ali ovako… Da frajer dođe iz Beograda i nosi sjekiru u autu… Zašto, pitao sam se. Je li se načit’o Duge, presis’o NIN-a, RTS-a, napunili mu glavu luđaci iz Francuske 7…? Ali, što god bilo, njemu sjekira s kratkom drškom u autu. A ako nosiš oružje, vrlo je vjerojatno da ćeš ga i upotrijebiti. No, eto, taj priprosti svijet, do njih je dolazilo to memorandumaško srpstvo, preko medija, preko poklisara… I tako, u disku u Vrlici, krenu prve međunacionalne frke… Stvorio se nevidljivi zid: jedni plešu na Bajagin ‘Plavi safir’, drugi na ‘Ružu hrvatsku’ Prljavog kazališta. Pričaš i s jednima i s drugima, ali malo tko je otvoren…“, sjeća se Lucić iskustava s mjesta u kojima će uskoro liti krv.

“Idi pa vidi” – to je, kaže Lucić, bio ratnoreporterski credo feralovskog kruga u Slobodnoj Dalmaciji. “Nismo bili puki zapisničari. Jednom smo makli barikade, nekakve špahere, da uđemo u Civljane. Drugi put bi se žestoko prepirali s ljudima: Čujete li vi, ljudi, sebe što govorite!? Jednom, u Plavnom sjedimo u birtiji, kad se odjednom zakuhalo, poletjeli stolovi. Vama, kažu, neće nitko ništa, ali prekida nema dok se oni ne istutnje … Otpočetka radiš fair, nastojiš čuti i i Srbe i Hrvate, i strukture i običan svijet, ali i postaviš im neugodna, prava pitanja. Uvijek si nastojao uhvatiti sve strane priče. Iskusniji Viktor sugerirao nam je: za reportažu je važno da doneseš pun notes, lako ćeš kasnije odabirati”, govori Lucić.

Bolite li Hrvatsku?

Tada, u buci i bijesu ratišta, govori danas Dežulović, počeli su feralovci ozbiljan posao. “Nakon alkohola, rakije, vina i trave iz kasnih osamdesetih, tada, početkom devedesetih, za nas počinje ona kišovska priča o ‘trudu i čudu’. Feral prestaje biti priča o tri rockera iz garaže i postaje ozbiljan posao. Joško Kulušić ima tu posebne zasluge. On, koji je imao sjajan ljudski i profesionalni refleks, jako je pazio na novinare – ratne reportere naročito – ali je i mnogo tražio. Očekivao je da, ako nazove doslovno u dva u noći, odgovoriš i kreneš na posao, što smo mi sa zadovoljstvom činili. Novinare je zvao ‘profesore’, pa bi rekao: hoćemo li sutra na put? Znao je da na nas može računati, da ćemo uvijek otići i donijeti dobar materijal”, sjeća se Dežulović.

I tako se dogodio apsurd: da dobro i pošteno novinarstvo počne udarati u zid nacionalističkog nepovjerenja. “Bilo je kolega s kojima smo radili još iz Omladinske iskre, koji bi s ratišta u birtiju donijeli sjajne priče, ali bi u novinama počinjali objavljivati nešto posve drugo”, rekonstruira Dežulović. “Govorili bi im – daj, čovječe, objavi to što nam u kafani pričaš! Tražili smo to tim više, jer u Kulušićevoj Slobodnoj Dalmaciji nitko nije tražio da pišeš kako je vojna informativna služba očekivala. Tako su počinjala ideološka razmimoilaženja. Postajalo je jasno da ljude preuzima ona društvena odgovornost po kojoj je država važnija od istine, da počinju robovati onoj naslijeđenoj karakteristici novinara kao društveno-političkog radnika, koji sada postaje odgovoran prema povijesnoj misiji stvaranja hrvatske države. S takvim smo se kolegama, naravno, brzo sukobili. Ali i ne samo s njima: razlike odjednom izbijaju i među prijateljima, u obiteljima, u najbližem krugu… Kreću sumnje: pa je li baš tako kako vi pišete, svi govore jedno, vi tvrdite drugo… Toga je bilo sve više i više, i odjednom shvaćaš da se začinje društvo bez javnosti, koje se dobrovoljno pretvara u stado za šišanje… Slično je bilo nešto ranije, kad sam se u Beogradu razišao s prijateljima s kojima sam do jučer išao na koncerte Ekatarine Velike, a danas mi egzaltirano pripovijedaju o Miloševiću kao spasitelju srpstva…”

Lucić nadopunjuje: “Nije nas zanimalo ispisivati dežurne istine o slavi domovine, jer smo znali da živimo u zemlji svakojakih blokada. Smisao je bio pisati protiv njih, a to smo mogli samo kroz razgovore sa živim ljudima. U ono se vrijeme još moglo raditi pravo ratno novinarstvo, jer si mogao doći do ljudi, kasnije se sve pretvorilo u teror IPD-a (za rata hrvatska vojna služba za odnose s javnošću, op.a.), nikamo se više nije moglo prići. Ali, dok radiš, ne glorificiraš rat, premda je prirodno da se napadnuti ljudi moraju braniti. Nema laži, nema prevare, nema terora IPD-a. Mi tada već jesmo bili nekakva novinarska imena, i nije nas se moglo ušutkati ni maknuti tek tako. Nismo išli na ratišta kako bismo dokazivali da se ne bojimo, nego zato što je za novinara najprirodnije da ide gdje je najzanimljivije, da i sebi i ljudima pokuša objasniti što se zapravo događa. Ratno novinarstvo ne može precizno objasniti događaje, ali ih može pokušati razumjeti. Zato su ratna svjedočanstva, ako su poštena, važna. A zečevi, koji ni prije rata ni za rata ništa nisu vidjeli, osjećali su nekakav neobjašnjiv zazor od luđaka koji idu na ratište. Oni – udri u prsa domoljubna, HDZ, Tuđman, tisućljetna uljudba – al’ ne smiju otić!“, sjeća se Lucić tadašnje atmosfere u Slobodnoj Dalmaciji. Zato se valjda i jest dogodilo da ratni reporteri Slobodne Dalmacije – Krstulović, Ivančić, Lucić i Dežulović – jedini od svih zaposlenih u Slobodnoj Dalmaciji, kada je sve prošlo, nisu dobili Spomenice Domovinskog rata. “Niti smo se mi zbog toga žalili, niti bismo se za spomenicama jagmili”, svjedoči Dežulović, ali što jest, jest: kada je Željko Maganjić, jedini kojemu su spomenicu dali jer je ostao raditi u Slobodnoj, čuo da četvorica njegovih prijatelja ostaju bez priznanja, svoje je demonstrativno odbio primiti. A kada je taj Maganjić, fotoreporter Slobodne iz Livna koji je Dežulovićeva brata doslovno spasio da ga JNA s vojnog roka u Skoplju ne pošalje na Vukovar, poginuo u automobilskoj nesreći u Dugopolju listopada 1996, prijatelji Lucić i Dežulović u Feralu će mu ispisati nekrolog “Odiseja u nemiru”, možda najdirljiviji tekst o fenomenu ratnog reporterstva koji bi se, parafrazirajući Dire Straitse, mogao nazvati “braćom po oruđu”: “…I kada koncem srpnja te ratne, 1991. godine, nitko nije htio zamijeniti naše fotoreportere u Osijeku, sjetili smo se mangupa iz Livna koji s majorima razgovara kao s konobarima i koji je mjesec dana ranije sam otišao u Slavoniju da kao jedini hrvatski novinar uđe u Ćelije – prvo u ratu zapaljeno selo. Na pitanje zna li uopće razvijati fotografije i slati ih telefotom, razvukao je onaj svoj tako bosanski – jer Livno je, jarane, vazda bilo Bosna – osmijeh: ‘Jašta neg znam!’. Nije, naravno, imao pojma o razvijačima, fiksiru i telefotu. Učio je od kolege iz Večernjaka, noću, u kupaonici sobe hotela Osijek. I slao. Izbjeglice iz Aljmaša, gardiste iz Dalja, prve granate nad Vukovarom. Tako je Maganja postao ratni reporter”. Željko Maganjić tragična je žrtva feralovske trke s ratom i neposrednim poraćem: preživio rat, a poginuo poslije njega, vozeći bezglavo iz Livna u Split, razapet u vječnoj žurbi između obitelji u Livnu i redakcije u Splitu. Lucić i Dežulović pišu: “Rat mu nije mogao ništa – bio je brži. Ni kad ga je – ‘ko u filmovima’ – po zidovima mostarskoga Kujundžiluka pratio rafal s brda. Ni kad smo iza Rujana, samo zbog jedne dobre fotografije, ne znajući pretrčali minsko polje. Ni kad su nam u Dobrinji iz Nedžarića sasuli pet metaka u kombi. Ni kad smo niz Igman jurili između olupina i granata. Ni snajperski meci na Marijin dvoru. Ni ona granata na brdu Žuč. Ni VBR iz Grahova koji nas je, šćućurene iza jedne ruševine, prekinuo u pola jointa. Ni tenkovi iza Čelebića pod čijim je projektilima, uskom cestom niz Livanjsko polje, svoj legendarni bijeli BMW najterao do dvjesta na sat. Rugao se ratu u njegovo nakazno lice jer je znao da je njegov život samo ‘do njega’“. Tako je ratu prkosio Željko Maganjić. Tako su o njemu, kada je naglo i nesretno otišao, pisali drugovi iz Ferala.

Dva dana poslije pada Vukovara, na dan pada Borova Naselja, Feral Tribune objavljuje potresnu fotografiju vojnika zamotane glave, u blatnjavoj kabanici s blatnjavom puškom u rukama, s natpisom: “Otvoreno nismo Zagrebu – Boliš li Hrvatsku?” Trinaest dana kasnije, Boris Dežulović othrvao se strahu, i iz Beograda ušao u Vukovar. Spasio je živu glavu, ali jedva: od četnika s bradom i šubarom, koji mu je zapovjedio da izađe iz auta dok je ostalu dvojicu suputnika pustio, spasio ga je “šutljivi smederevski rezervist s kalašnjikovom”. Ta povijesna reportaža počinje ovako: “Bio je Vukovar. Bio je grad. Imao je svoju Vuku i svoju obalu Dunava. Imao je svoje barokne palače i svoje trgove. Svoje ulice i mostove, drvorede i parkove. Imao je svoje dvorce i tvornice, predgrađa i nebodere. Imao je sedamsto godina i osamdeset tisuća stanovnika. Bio je Vukovar. Bio je grad. Danas zapadnim Srijemom, pomiješan s jutarnjom maglom, pliva zadah deset dana starog leša grada na Vuki. Leži na kraju našeg svijeta, kao naneseno Dunavom, beživotno tijelo Vukovara. Hladna kišica ispire krv i smrad s njega. Ranjenog su ga silovali i masakrirali. Izvadili mu oči i razvalili utrobu. Ubijali ga polako, kuću po kuću, prozor po prozor, ciglu po ciglu. Oderali mu asfaltnu kožu i zapalili ga. I vuku njegov izmrcvareni leš po novinama i pokazuju svijetu. A sakatim i ukočenim mrtvim tijelom Vukovara poput mušica i crva lunjaju danas vojnici rezervisti, liječnici i promatrači, gladni psi i svinje, traktori i oklopni transporteri, jedan džip i jedan novinar… I tek pokoji sijedi Vukovarčanin koji je došao da potraži svoju kuću i obitelj, da identificira leš grada na dnu Panonskoga mora…” Okupaciju Vukovara Dežulović je, kao dopisnik Slobodne Dalmacije, dočekao u Beogradu. “Svi strani i srpski izvjestitelji odmah su hitali u Vukovar, a ja, kao hrvatski novinar, nisam mogao dobiti službenu akreditaciju. Pa sam s odbijenice Saveznog sekretarijata za narodnu obranu (ministarstvo obrane Jugoslavije, op.a.) izrezao logotip i potpis nekog pukovnika, i napravio rudimentarni falsifikat ispisavši samome sebi dopuštenje za ulazak u grad, sve to provukao kroz faks, da glumi akreditaciju, pa sjeo u auto s nekim vezistom JNA u Vukovaru, i krenuo u okupirani grad. Negdje iza Negoslavaca, zaustavili su nas pravi četnici, u šubarama, još su mrtva tijela ležala uz cestu… A ja, naivac, previdio da me netko može pretresti, pa ponio novčanik sa svim dokumentima. Ovi su mi tako pronašli ličnu kartu iz Splita, akreditaciju i presicu Slobodne Dalmacije, izvukli me iz auta i repetirali, a vozaču rekli da produži… Tada me taj smederevski rezervist uvukao natrag u auto, poslao ove u tri pičke materine, bio je pijan kao zemlja… Taj mi je čovjek bukvalno spasio život. Molio sam ga da mi da bilo što, da mu se jednom javim, ali nije htio – dao mi je samo okvir za metke od kalašnjikova, nekakva njegova pijana vojnička spika… To sam bacio, šta će mi to… Do dana današnjeg ne znam tko je taj tip, ali eto – spasio mi je život…” 6. prosinca 1991. Dubrovnik je preživio najteži ratni napad: gori grad, pogođena je katedrala, dominikanski samostan, samostan Male braće, palača Sponza, s crkve svetog Vlaha odlomio se veliki dio kamene balustrade, Stradun je u kraterima, na Srđu je srušen zavjetni križ… U Gradu je Predrag Lucić, i piše: “Koga inspirira Grad koji gori? Možda nekog Nerona sa Žarkovice, Bosanke, s topovnjača, nekoga što ovoga trenutka piše udvoričke ode ‘oslobodiocima’? Neka im Bog, ako hoće, oprosti. Ja neću. Ne samo zato što nisam Bog”. “Sve što stoji u tim reportažama vjerojatno bih napisao i danas. Svi su zločini neoprostivi”, kaže danas Lucić prisjećajući se citirane reportaže. “Svi su zločini napravljeni u nekakvoj fiktivnoj samoobrani. Uvijek postoji službena priča: oni su prvi počeli. To je ono što je Bush kasnije definirao kao ‘preventivnu intervenciju’. U Dubrovniku je tih odsudnih ratnih dana i novinarka HTV-a Heni Erceg. U posljednji čas, gliserom, pod pucnjima s broda JNA, izvući će se iz Grada, da je u dopisništvu u Splitu dočeka ledeno nepovjerenje naglo preobraćenih patriota…

Etička i profesionalna načela

Ratne reportaže i nesatirički tekstovi o ratu autora Ferala važni su za razumijevanje temeljnih profesionalnih i etičkih načela koja su kasniji samostalni Feral Tribune stvorila onakvim kakav je bio. Važno ih je osvijetliti, jer je hrvatsko novinarstvo devedesetih, uz rjeđe časne iznimke, novinarski profesionalizam zamijenilo zagovaranjem “nacionalne stvari”, i od te se boljke nikada nije oporavilo, a doskora najvjerojatnije ni neće. U ratnim reportažama, naprosto, feralovci su opisivali ono što su vidjeli, dočaravajući ratnu patnju i kaos riječima kakve zaslužuju. Odbili su uljepšavati, “estetizirati zločin”, a patnju prikazivati opravdanom i lakšom nego što jest. U tim reportažama, čovjek koji je morao pobjeći iz Aljmaša a u Dalju ostaviti sina policajca, nije ponosni Hrvat koji s dostojanstvom žrtvuje sina za slobodu domovine, nego očajni i uplašeni otac ogorčen na svoj prokleti život, i na taj prokleti rat koji mu oduzima sina, i na svoju prokletu vladu koja im ne pomaže. U ratnim reportažama Slobodne Dalmacije, rat je prokletstvo, ma koliko bio rat za slobodu. Feralovi su autori odbili prihvaćati kolektivistička opravdanja za nasilje, ma koja ih strana nudila, svjesni da takva opravdanja uvijek rabe tuđe topovsko meso. U broju od 7. kolovoza, Feral donosi “izvješće s ratišta” s naslovom: “Konačno u prvim redovima!” Na fotografiji, “u prvim redovima”, ali u Saboru, sjede: Vladimir Šeks, Stjepan Sulimanac, Stjepan Mesić, Josip Manolić i Franjo Tuđman. Istodobno, rubrika “U prcalu štampe”, podsjeća na ideološku prošlost Hloverke Novak, jedne od zvijezda ondašnjega i budućeg “nacionalno svjesnog” hrvatskog novinarstva, koje je ideologiju nacionalnog oduševljenja uvijek prosipalo sa sigurne udaljenosti. Feral objavljuje autentičan faksimil davnoga novinarkinog dokumenta u kojemu je Hloverka Novak svojedobno pisala ovako: “Tijekom školovanja odgojeni smo u duhu marksističkog pogleda na svijet. Povijest naših naroda, dani krvavih borbi za ove današnje mirne i spokojne dane još više su ulili vjeru da jedini put, put budućnosti, je socijalizam i samoupravljanje. Sigurno da sva današnja dostignuća, u tako kratkom vremenu, ne bi bila ostvarena bez jedne tako čvrste organizacije kao što je SKJ. Moja želja da postanem njezin članom je ostvarena, nadam se, i duboko u sebi vjerujem…”

Potvora, pak, da bi Feral Tribune bile nekakve “pročetničke” novine, nije vrijedna ozbiljne rasprave. Ona je naprosto laž i izmišljotina, ponovljena dovoljno često da se u neupućenih i zluradih čvrsto ukorijeni. Začeta je ta ideološka odrtina 1992., kada je vladajuća stranka krenula pokoravati još ono preostalih nezavisnih medija, otpočinjući kampanju negiranja vrlina što su ih Feralovi novinari osobno pokazali u ratu. U toj je kampanji, primjerice, marljivo sudjelovala nekolicina viđenijih hrvatskih novinara i urednika, među njima Hloverka Novak Srzić, koja je ispunjavala prazne stranice HDZ-ova Glasnika, ali – među ostalima – i Hido Biščević, tadašnji glavni i odgovorni urednik Vjesnika, kasniji veleposlanik u Turskoj i Rusiji.

A stvari, što se Feralova odnosa prema agresivnome velikosrpstvu tiče, stoje dakako upravo obrnuto: mnogi su u Hrvatskoj prozreli agresivnu bit službene srpske politike kraja dvadesetog stoljeća, ali Feral Tribune učinio je to među prvima. Zamka, međutim, jest u tome da nacionalizam redovito ucjenjuje, zahtijevajući uvijek nove dokaze lojalnosti, kako bi ti dopustio da o njemu prozboriš koju kritičku. U tu zamku Feral nije upao. Nacionalizam uvijek polaže pravo na cijelu istinu, a različite interpretacije dopušta samo u dosegu vlastita horizonta. Zato je Feral i mogao biti proglašen “antihrvatskim”: ne zato što nije kritizirao srpski nacionalizam – ako netko jest, Feral jest – nego zato što srpski nije kritizirao onako kako bi se dopadalo hrvatskome: s predrasudom da je srpski nacionalizam mizantropski i agresivan, a hrvatski altruističan i obrambeni. Nije, dakle, hrvatski nacionalizam – čak ni onaj najbenigniji – na Feral Tribune bio alergičan zato što Feral ne bi bio hrvatski, nego upravo obrnuto – zato što je dokazao da se, čak i u najtežim uvjetima, može biti drukčijim Hrvatom od onih kakve je priželjkivao samoproglašeni otac domovine Franjo Tuđman. Štoviše, da se Hrvatom ne mora ni biti – da se može biti pravim “antihrvatskim Hrvatom”! – a da se ostane humanim i dostojanstvenim. Tu jednostavnu činjenicu hrvatski nacionalisti tuđmanoidnog tipa uvijek su nastojali negirati, svjesni da im ona oduzima najsnažnije uporište njihove nacionalističke vlasti.

Od samih, dakle, početaka HDZ-ova uništavanja demokratskih izgleda zemlje, Feral Tribune odbio je sudjelovati u nacionalnoj kolektivizaciji cjelokupnoga javnog života Hrvatske po mjeri Tuđmanova HDZ-a. Ivančić, Lucić i Dežulović nisu bili jedini novinari koji su odbili marširati u tom stroju, ali svakako jesu bili najnepopustljiviji, po tematskome zahvatu najširi, a po satiričkoj oštrini – najglasniji.

Komentiraj

FOTO:Nacional, Arhiva Ferala
PODIJELI
NACIONAL je već 20 godina najutjecajniji politički tjednik u Hrvatskoj.