Sada kada smo svi u stanju šoka nakon ubilačkog pohoda na urede Charlieja Hebdoa, pravi je čas da smognemo hrabrosti misliti. Sada, a ne kasnije, kada se stvari slegnu, kao što nas nastoje uvjeriti zagovornici jeftine mudrosti: teško je spojiti upravo ostrašćenost trenutka i čin mišljenja. Razmišljanje na hladnoći posljedica ne rađa uravnoteženiju istinu, već prije normalizira situaciju, omogućavajući nam da izbjegnemo oštricu istine.

[quote_box_center]

  • Najopasniji filozof Zapada’ Slavoj Žižek – u roku od samo nekoliko dana nakon terorističkog pokolja na redakciju satiričnog lista Charlie Hebdo – napisao je knjigu ‘Islam i modernost. Neka bogohulna razmišljanja’, čije ulomke donosi Nacional.
  • Što više zapadnjački liberalni ljevičari proniču u svoju krivnju, to ih islamski fundamentalisti više optužuju da su licemjeri.

[/quote_box_center]

Razmišljati znači otići dalje od patosa univerzalne solidarnosti koja je buknula u danima nakon događaja i kulminirala u nedjelju 11. siječnja spektaklom u kojem su se velika politička imena iz čitavog svijeta držala za ruke, od Camerona do Lavrova, od Netanjahua do Abasa – ako je ikad postojao prizor licemjerne lažnosti, to je bio taj. Kad je pariški mimohod prošao ispod njegova prozora, anonimni je građanin na zvučnik pustio Beethovenovu “Odu radosti”, neslužbenu himnu Europske unije, dodajući notu političkog kiča odvratnom spektaklu Putina, Netanjahua i klike koja se drži za ruke – upravo vođa najodgovornijih za nered u kojem se nalazimo. Iako sam zadrti ateist, držim da je ta opscenost bila previše čak i za Boga koji se osjetio pozvanim intervenirati opscenošću dostojnom duha Charlieja Hebdoa: dok je predsjednik François Hollande pred uredima časopisa grlio Patricka Pellouxa, liječnika i kolumnista Charlieja Hebdoa, ptica je obavila nuždu na rame Hollandeova desnog rukava, dok su se zaposlenici časopisa trudili sakriti nekontrolirani smijeh – doista božanski odgovor Realnoga na odvratan ritual. I doista, istinski potez Charlieja Hebdoa bio bi objaviti na naslovnici veliku karikaturu koja bi brutalno i neukusno ismijala ovaj događaj, s crtežima Netanjahua i Abasa, Lavrova i Camerona, i drugih parova kako se strastveno grle i ljube dok iza leđa oštre noževe.

Postoji još jedno obilježje nedavnih događaja u Francuskoj koje je prošlo gotovo nezapaženo: ne samo da su se pojavile naljepnice i posteri koji kažu Je suis Charlie nego i naljepnice i posteri koji kažu Je suis flic! Svenacionalno jedinstvo koje se slavilo i potvrđivalo velikim javnim okupljanjima nije bilo tek jedinstvo naroda koje povezuje sve etničke skupine, klase i religije, već i (možda u prvom redu) sjedinjavanje naroda sa silama reda i kontrole. Francuska je (koliko je meni poznato) do sada bila jedina zapadna zemlja gdje su policajci bili stalna meta grubih šala koje ih prikazuju kao glupe i korumpirane (što je bila stalna praksa u bivšim komunističkim zemljama). Sada, nakon ubojstava u Charlieju Hebdou, policiji se plješće i hvali je se, prigrljuje je se kao majku zaštitnicu – ne samo policiju već i posebne jedinice (CNR, kojem se “68 vikalo “CNR SS”), tajne službe, čitav zaštitni aparat države – nema mjesta Snowdenu ili Manningu u ovom novom univerzumu, ili, da citiramo Jacquesa-Alaina Millera: “Ogorčenost na policiju više nije što je nekad bila, osim kod siromašne mladeži arapskog ili afričkog podrijetla. To je nešto što, nema sumnje, nikad nije viđeno u povijesti Francuske.” Diljem svijeta i u Francuskoj povremeno se, u rijetkim izuzetnim trenucima, može vidjeti ekstatična “osmoza stanovništva s nacionalnom vojskom koja ga štiti od izvanjske agresije. Ali, ljubav stanovništva prema silama unutarnje represije?” Teroristička prijetnja tako je uspjela ostvariti nemoguće: pomiriti generaciju revolucionara “68 s njihovim arhineprijateljima u nečemu što sliči francuskoj narodnoj inačici Patriot Acta koji se primjenjuje narodnom aklamacijom, gdje se ljudi sami nude nadzoru. Kako smo, dakle, došli do te točke?

Islam kao način života

Ekstatični trenuci pariških manifestacija su, naravno, trijumf ideologije: ujedinjuju narod protiv neprijatelja čija fascinantna prisutnost u trenu briše sve antagonizme. Pitanje koje valja postaviti glasi: što oni zamagljuju? Funkcija im je zamagliti što? Morali bismo, naravno, nedvosmisleno osuditi ubojstva kao napad na samu suštinu naših sloboda, i osuditi ih bez ikakvih skrivenih ograda (u stilu “Charlie Hebdo ipak je previše provocirao i ponižavao muslimane”). Morali bismo odbaciti sve slično spominjanje ublažujućeg šireg konteksta: braću napadače duboko su pogodili užasi američke okupacije Iraka (OK, ali zašto onda nisu napali neku američku vojnu ustanovu umjesto francuskog satiričnog časopisa?), Muslimani su na Zapadu de facto manjina koju se jedva tolerira i iskorištava (crni Afrikanci su to još i više pa se ne okreću postavljanju bombi i ubijanju), itd. itd. Problem s takvim pozivanjem na složenu pozadinu jest što se može jednako upotrijebiti a propos Hitlera: i on je uspio mobilizirati nepravdu Versailleskog ugovora, ali ipak je bilo opravdano boriti se protiv nacističkog režima svim sredstvima koja su nam bila na raspolaganju. Poenta nije u tome jesu li nanesene povrede koje uvjetuju terorističke činove stvarne ili ne, poenta je u političko-ideološkom projektu koji se javlja kao reakcija protiv nepravde.

Sve ovo nije dovoljno – morali bismo misliti i dalje, a takvo mišljenje-dalje nema nikakve veze s jeftinim relativiziranjima zločina (mantra koja kaže “tko smo mi na Zapadu, počinitelji strašnih masakara u Trećem svijetu, da osuđujemo takva djela”). Ima još manje veze s patološkim strahom od krivnje za islamofobiju mnogih zapadnih liberalnih ljevičara. Ti lažni ljevičari svaku kritiku islama prozivaju kao izraz zapadnjačke islamofobije, tako se Salmana Rushdieja prozivalo zbog nepotrebnog provociranja muslimana, zbog čega je (barem djelomično) odgovoran za fetvu kojom je osuđen na smrt, itd. Ishod takvog stava jest ono što se može i očekivati u takvim slučajevima: što više zapadnjački liberalni ljevičari proniču u svoju krivnju, to ih islamski fundamentalisti više optužuju da su licemjeri koji pokušavaju sakriti svoju mržnju prema islamu. Ta konstelacija savršeno reproducira paradoks superega: što si poslušniji onome što Drugi zahtijeva od tebe, to je tvoja krivnja veća. Čini se kao da je pritsiak islama veći što ga više toleriraš…

To je razlog zbog kojeg također nalazim nedovoljnim pozive na odmjerenost poput tvrdnje Simona Jenkinsa (u Guardianu od 7. siječnja) da je naš zadatak “ne reagirati pretjerano, ne prenapuhavati posljedice. Naš zadatak je odnositi se prema svakom događaju kao prema prolaznom slučaju užasa” – napad na Charlie Hebdo nije bio puki “prolazan slučaj užasa”, slijedio je određenu vjersku i političku agendu i kao takav bio je dio mnogo šireg obrasca. Naravno, ne bismo smjeli pretjerano reagirati, ako to znači predati se slijepoj islamofobiji – ali morali bismo nemilosrdno analizirati taj obrazac.

FOTO: MARIO JURJEVIĆ
FOTO: MARIO JURJEVIĆ

Mnogo je potrebnije, snažnije i učinkovitije oboriti taj demonski mit, no demonizirati teroriste kao junačke suicidalne fanatike. Friedrich Nietzsche davno je uočio kako se zapadna civilizacija kreće u smjeru Posljednjeg čovjeka, patetičnog bića bez velikih strasti ili posvećenosti. Nesposoban sanjati, umoran od života, ne riskira ništa, traži samo udobnost i sigurnost, izražavanje tolerancije jednih prema drugima: “S vremena na vrijeme malo otrova: to je dovoljno za ugodne snove. A mnogo otrova na kraju za ugodnu smrt. Oni imaju svoja mala zadovoljstva za dan, i svoja mala zadovoljstva za noć, ali paze na zdravlje. “Pronašli smo sreću” – kažu Posljednji ljudi, i trepću očima.”

Moglo bi se doista činiti da raskorak permisivnog Prvog svijeta i fundamentalističke reakcije na njega sve više i više odgovara suprotnosti vođenja dugog, ispunjavajućeg života punog materijalnog i kulturnog bogatstva i posvećivanja vlastitog života nekom transcendentalnom Cilju. Nije li taj antagonizam onaj koji postoji između onog što je Nietzsche zvao “pasivnim” i “aktivnim” nihilizmom? Mi na Zapadu smo ničeanski Posljednji ljudi, utonuli u glupa dnevna zadovoljstva, dok su islamski radikali spremni žrtvovati sve, posvećeni borbi sve do samouništenja. “Drugi dolazak” Williama Butlera Yeatsa kao da savršeno iskazuje našu sadašnju nedaću: “Najboljima nedostaje ikakvo uvjerenje, dok su najgori puni strastvenog naboja.” Ovo je izvrstan opis sadašnjeg raskoraka anemičnih liberala i ostrašćenih fundamentalista. “Najbolji” se više nisu spremni u potpunosti posvetiti ničemu, dok su “najgori” posvećeni rasističkom, vjerskom, seksističkom fanatizmu.

Ipak, odgovaraju li doista teroristički fundamentalisti ovom opisu? Ono što njima očito nedostaje jest karakteristika koju je lako uočiti kod svih autentičnih fundamentalista, od tibetanskih budista do Amiša u SAD: nedostatak ogorčenosti i zavisti, duboka indiferentnost prema načinu života nevjernika. Ako današnji takozvani fundamentalisti doista vjeruju da su pronašli svoj put do Istine, zašto bi se morali osjećati ugroženo od nevjernika, zašto bi im morali zavidjeti? Kad budist zatekne zapadnjačkog hedonista, jedva da osuđuje. Samo dobronamjerno primjećuje da hedonistova potraga za srećom vodi u vlastiti poraz. Za razliku od pravih fundamentalista, terorističke pseudofundamentaliste duboko pogađa, intrigira i fascinira grešan život nevjernika. Moglo bi se zaključiti da se, boreći se protiv grešnog drugog, bore protiv vlastite kušnje.

Ovdje Yeatsova dijagnoza podbacuje u opisu sadašnje nevolje: strastveni naboj terorista svjedoči o nedostatku pravog uvjerenja. Koliko krkha uvjerenja jednog muslimana moraju biti da se osjeća ugroženim zbog glupe karikature u tjednom satiričnom časopisu? Fundamentalistički islamski teror se ne temelji na uvjerenju terorista o vlastitoj nadmoći i njihovoj želji da zaštite svoj kulturalno-vjerski identitet od navale globalne konzumerističke civlizacije. Problem s fundamentalistima nije što mi njih smatramo inferiornima nama, već što oni sami potajno sebe smatraju inferiornima. To je razlog što ih naša docirajuća, politički korektna uvjeravanja da se ne osjećamo nadmoćno njima samo još više razbješnjuju i hrane njihovu ogorčenost. Problem nije u kulturalnim razlikama (njihovom nastojanju da očuvaju svoj identitet), već u obrnutoj činjenici da su fundamentalisti već poput nas, da su potajno već usvojili naše standarde i procjenjuju sebe prema njima. Paradoksalno, ono što fundamentalistima doista nedostaje jest upravo doza tog istinskog “rasističkog” uvjerenja u vlastitu nadmoć.

Nedavni preobražaji islamskog fundamentalizma potvrđuju stari uvid Waltera Benjamina da “svaki uspon fašizma svjedoči o propaloj revoluciji”: uspon fašizma neuspjeh je ljevice, ali je istovremeno i dokaz da je postojao revolucionarni potencijal, nezadovoljstvo, koje ljevica nije uspjela mobilizirati. A ne stoji li isto za današnji takozvani “islamofašizam”? Ne ide li uspon radikalnog islamizma ruku pod ruku s nestankom sekularne ljevice u muslimanskim zemljama? Kad su, u proljeće 2009., talibani preuzeli vlast nad dolinom Swat u Pakistanu, New York Times izvijestio je da su pokrenuli “klasnu pobunu koja koristi duboke jazove između male skupine bogatih zemljoposjednika i njihovih zakupaca bezemljaša”. Ipak, ako “koristeći” nedaće farmera talibani “zvone na uzbunu o rizicima za Pakistan, koji je i dalje većim dijelom feudalan”, što sprečava liberalne demokrate u Pakistanu, kao i u SAD, da slično “iskoriste” te nedaće i pokušaju pomoći farmerima bezemljašima? Tužna implikacija ove činenice jest da su feudalne snage u Pakistanu “prirodni saveznik” liberalne demokracije…

Dakle, što je s osnovnim vrijednostima liberalizma: slobodom, jednakošću, itd.? Paradoks leži u tome što liberalizam nije dovoljno snažan da ih sačuva od fundamentalističkog nasrtaja. Fundamentalizam je reakcija – lažna, mistificirajuća reakcija, naravno – protiv stvarne mane liberalizma, i to je razlog što ga liberalizam stvara ponovo i ponovo. Prepušten sebi, liberalizam će polako potkopati sebe sama – jedino što može spasiti njegove osnovne vrijednosti jest obnovljena ljevica. Liberalizmu treba bratska pomoć radikalne ljevice kako bi to ključno naslijeđe preživjelo. TO je jedini način da se porazi fundamentalizam, da mu se izmakne tlo pod nogama.

Misliti u znak odgovora na ubojstva u Parizu znači odbaciti umišljeno samozadovoljstvo permisivnog liberala i prihvatiti da je sukob liberalne permisivnosti i fundamentalizma u konačnici lažan sukob – začarani krug dvaju polova koji stvaraju i pretpostavljaju jedan drugog. Ono što je Max Horkheimer još tridestih godina 20. stoljeća rekao o fašizmu i kapitalizmu – tko ne želi kritički govoriti o kapitalizmu morao bi šutjeti i o fašizmu – valja primijeniti i na današnji fundamentalizam: tko ne želi kritički govoriti o liberalnoj demokraciji morao bi šutjeti i o vjerskom fundamentalizmu. I na toj bismo pozadini trebali pristupiti i pitanju: jesu li islamski fundamentalisti predmoderan ili moderan fenomen?

Upita li netko ruskog antikomunista koju tradiciju valja kriviti za užase staljinizma, dobit će dva oprečna odgovora. Neki u staljinizmu (i boljševizmu općenito) vide poglavlje u dugoj povijesti zapadnjačke modernizacije Rusije, tradicije koja je započela s Petrom Velikim (ako već ne i s Ivanom Groznim), dok drugi krive rusku zaostalost, dugu tradiciju orijentalnog despotizma koji je ondje prevladavao. Dok su za prvu skupinu zapadnjački modernizatori brutalno poremetili organski život tradicionalne Rusije, zamijenivši ga državnim terorom, za drugu je skupinu tragedija Rusije bila u tome što se socijalistička revolucija dogodila u pogrešno vrijeme na pogrešnom mjestu, u zaostaloj zemlji bez demokratske tradicije. A nije li slično s islamskim fundamentalizmom koji je svoj (dosad) najekstremniji izraz dobio u ISIS-u?

Postalo je opće mjesto primjećivati kako je uspon ISIS-a posljednje poglavlje duge priče o antikolonijalnom buđenju (ponovo se iscrtavaju arbitrarne granice koje su velike sile povukle poslije Prvog svjetskog rata), a istovremeno i poglavlje borbe protiv načina na koji globalni kapitalizam potkopava moć nacija-država. Ali ono što izaziva tolik strah i nevjericu jest još jedna karakteristika ISIS-ovog režima: javne izjave vlasti ISIS-a jasno daju na znanje da osnovna zadaća državne moći nije regulacija blagostanja njenog stanovništva (zdravlje, borba protiv gladi) – ono što je doista važno jest vjerski život, briga da sav javni život poštuje vjerske zakone. To je razlog što ISIS manje-više ne mari za humanitarne katastrofe koje se zbivaju pod njegovom vlašću – njihov moto je “pobrinite se za vjeru i blagostanje će se pobrinuti samo za sebe”. Tu leži raskorak koji odvaja pojam moći kakvu prakticira ISIS od modernog zapadnjačkog pojma takozvane “biomoći” koja regulira život: kalifat ISIS u potpunosti odbacuje pojam biomoći.

Čini li to ISIS naprosto predmodernim, očajničkim pokušajem da se sat povijesnog napretka vrati unatrag? Ironija je u tome što, iako islamski fundamentalisti pogrešno skretanje Zapada obično pripisuju sekularizaciji društva koju utjelovljuje Francuska revolucija, može se tvrditi i da, što se tiče njihovog načina organizacije, “džihadisti ISIS-a nisu srednjovjekovni – njih je oblikovala moderna zapadnjačka filozofija. Moramo se okrenuti revolucionarnoj Fracuskoj želimo li shvatiti izvor ideologije i nasilja Islamske države: prema indijskom/pakistanskom misliocu Abulu A”la Maududiju, koji je skovao suvremeni pojam “islamska država”, Francuska je revolucija ponudila obećanje “države zasnovane na nizu načela”, suprotno od one zasnovane na naciji ili narodu. Za Maududija, taj potencijal je u Francuskoj usahnuo; njegovo ostvarenje morat će pričekati islamsku državu. / U revolucionarnoj Francuskoj, država stvara svoje građane i ničemu ne smije biti dozvoljeno stati između građanina i države. / Ovaj univerzalni građanin, odvojen od zajednice, nacije ili povijesti, leži u srcu Maududijeve ideje “građanstva u islamu”. / Ako je država ISIS duboko moderna, i njeno nasilje je takvo. ISIS-ovi borci ne da samo ubijaju, nego teže i poniziti, kao što smo vidjeli prošlog tjedna dok su u smrt gonili sirijske rezerviste koji su nosili samo svoje donje rublje.

Iako u ovom komentaru postoji zrnce istine, njegova osnovna teza ipak je duboko problematična. Ne samo da se opasno približava politički korektnom samookrivljavanju Zapada, u smislu da “ako se nešto strašno zbiva u Trećem svijetu, to nekako mora biti učinak (neo)kolonijalizma…” Što je važnije, paralela ISIS-a i Francuske revolucije čisto je formalna jednako kao i paralela između nacizma i staljinizma kao dvije inačice istog “totalitarizma”: sličan skup ekstremnih opresivnih mjera zamagljuje ne samo drukčiji društveni i ideološki sadržaj, već i drukčiji način djelovanja (na primjer, u nacizmu nema ničega sličnog staljinističkim čistkama). – Trenutak istine leži u činjenici da vjerski motiv čovjekovog potpunog podvrgavanja bogu (koji se, između ostalih, nalazi u islamu), umjesto da nužno podupire viziju ropstva i potčinjavanja, može poduprijeti i projekt univerzalne emancipacije, kao što to i čini u Miljokazima Saida Qutba, gdje on razvija vezu univerzalne ljudske slobode i ljudskog služenja bogu:

Društvo u kojem suverenitet pripada isključivo Alahu i nalazi svoj izraz u svojoj poslušnosti Božanskom zakonu, svaka je osoba oslobođena služenja drugima i tek tada može okusiti pravu slobodu. Samo je to “ljudska civilizacija”, jer temelj ljudske civilizacije jest potpuna i istinska sloboda svake osobe i puno dostojanstvo svakog pojedinca u zajednici. S druge strane, u društvu gdje su neki ljudi gospodari koji donose zakone, a drugi robovi koji ih poštuju, nema slobode u pravom smislu, niti dostojanstva za pojedinca. / U društvu temeljenom na konceptu, vjerovanju i načinu života koji potječe od Alaha, dostojanstvo čovjeka drži se nepovredivim u najvišem stupnju: nitko nije ničiji rob, kao što to jest u društvima gdje koncepti, vjerovanja i način života potječu od ljudskih izvora. U prvom društvu, najplemenitije karakteristike čovjeka – kako duhovne, tako i intelektualne – nalaze najpotpuniji izraz, dok se u društvu temeljenom na boji kože, rasi, nacionalizmu, ili drugim sličnim temeljima, one izopačuju u okove za ljudsku misao i način gušenja plemenitijih ljudskih odlika i kvaliteta. Svi su ljudi jednaki neovisno o svojoj boji kože, rasi ili naciji, no kad su lišeni duha i razuma, ogoljeni su i od svoje ljudskosti. Čovjek može promijenti svoja uvjerenja, mišljenje i stav prema životu, ali nije u stanju promijeniti boju svoje kože ili rasu, niti može odlučiti na kojem će se mjestu ili u kojoj naciji roditi. Stoga je jasno da je društvo civlizirano samo ukoliko je ljudsko udruživanje temeljeno na zajednici slobodnog moralnog izbora, a društvo je zaostalo ukoliko je temelj udruživanja nešto što nije slobodan izbor.

Qutb dakle zamišlja univerzalnu (također društvenu i ekonomsku) slobodu, odsustvo bilo kakvih gospodara: moje služenje bogu negativno je jamstvo odbacivanja svih drugih (zemaljskih, ljudskih) gospodara – ili, da to kažemo odvažnije, jedini pozitivni sadržaj mog potčinjavanja bogu jest moje odbacivanje svih zemaljskih gospodara. (I, usput, potpuno je ista logika na djelu u Hayekovu zagovaranju tržišta: “Hayek tvrdi da zlo proizlazi iz tiranije osobne zavisnosti, potčinjavanja jedne osobe arbitrarnoj volji druge. Tom se stanju potčinjenosti može pobjeći samo ako se svaki pripadnik društva dobrovoljno podvrgne apstraktnom, impersonalnom i univerzalnom pravilu koje ga apsolutno transcendira.” Qutbov bog dakle zauzima potpuno jednako mjesto kao i Hayekovo tržište, oboje jamče osobnu slobodu.) Primijetimo, ipak, simptomatičan izostanak jednog pojma u tom nizu prirodnih osobina ljudskog bića: ne može se promijeniti boju kože, rasu ili naciju, ali niti spol, dakle zašto slobodno društvo ne uključuje i jednakost muškaraca i žena? Preko takvih detalja možemo nazrijeti nepremostiv jaz koji odvaja Qutbov projekt od zapadnjačkog emancipatorskog projekta jednakosti temeljene na narodnom suverenitetu, koji nema jamstva ni u kakvom obliku velikog Drugog.

Otpor globalnom kapitalizmu ne bi se trebao oslanjati na predmoderne tradicije, na obrani njihovih osobitih oblika života – zbog jednostavnog razloga što je takav povratak na predmoderne tradicije nemoguć, jer globalizacija već utječe na oblike otpora sebi samoj: oni koji se suprotstavljaju globalizaciji u korist tradicija kojima ona prijeti čine to na način koji je već moderan, oni već govore jezikom modernosti. Njihov sadržaj je možda drevan, ali njihova forma je krajnje moderna. Dakle, umjesto da na ISIS gledamo kao na slučaj ekstremnog otpora modernizaciji, bilo bi ga bolje shvatiti kao slučaj pervertirane modernizacije i smjestiti ga u niz konzervativnih modernizacija koje su počele s restauracijom Meiji u Japanu (brza industrijska modernizacija poprimila je ideološki oblik “restauracije”, povratka punog autoriteta cara). Dobro poznata fotografija Bagdadija, vođe ISIS-a, sa skupocjenim švicarskim satom na ruci, tu je tipična: ISIS ima dobro organiziranu internetsku propagandu, financijske poslove itd., iako te krajnje moderne prakse koristi kako bi propagirao i nametao ideološko-političku viziju koja nije toliko konzervativna koliko je očajnički pokušaj učvršćivanja jasnih hijerarhijskih razdjelnica, među njima osobito onih koje reguliraju religiju, obrazovanje i seksualnost (strogo asimetrična regulacija spolnih razlika, zabrana sekularnog obrazovanja…).

Ipak, ne bismo smjeli zaboraviti da čak ni ta slika strogo disciplinirane i regulirane fundamentalističke organizacije nije bez svojih nejasnoća: nije li vjersko tlačenje (i više no) nadopunjeno načinom na koji lokalne ISIS-ove vojne jedinice, čini se, djeluju? Dok službena ISIS-ova ideologija grmi protiv zapadnjačke permisivnosti, dnevne prakse ISIS-a uključuju cjelokupne karnevalske orgije (masovna silovanja, mučenja i ubijanja, pljačkanje nevjernika). Nečuvena radikalnost ISIS-a leži u činjenici da ne prikiva svoju brutalnost, već je otvoreno pokazuje: obezglavljivanja koja prenose mediji, priznaje se i opravdava seksualno ropstvo, itd. Uzmimo ekstremnu verziju ovog aspekta, nigerijski pokret Boko Haram, čije se ime ugrubo i plastično može prevesti kao “zapadnjačko obrazovanje je zabranjeno”, osobito obrazovanje žena.

Kako dakle razjasniti neobičnu činjenicu masovnih društveno-političkih pokreta čija je osnovna programska stavka hijerarhijsko uređenje odnosa dvaju spolova? Zagonetka je sljedeća: zašto muslimani, koji su nedvojbeno bili izloženi eskploataciji, dominaciji i drugim destruktivnim i ponižavajućim aspektima kolonijalizma, u svojem odgovoru udaraju baš na ono što je (za nas, barem) najbolji dio zapadnjačkog naslijeđa, na naš egalitarizam i osobne slobode, uključujući zdravu dozu ironije i ismijavanja svih autoriteta? Očiti odgovor bio bi da im je meta dobro pogođena: ono što liberalni Zapad čini toliko nepodošljivim jest što ne samo da tamo prakticiraju eksploataciju i nasilnu dominaciju, već i, dodajući soli na ranu, tu brutalnu stvarnost predstavljaju pod krinkom njene suprotnosti, slobode, jednakosti i demokracije?

 

 

Komentiraj