Svjetsku slavu stekao je još 1960-ih godina i zadržao je svih tih desetljeća iz istog razloga zbog kojeg ju je i stekao – fenomenalnog hrapavog, neartikuliranog, sirovog i pomalo životinjskog glasa kojim je na način kako to nitko drugi nikada nije radio izvodio pjesme unoseći u njih sve svoje emocije. Pritom je vrlo sugestivnim ponašanjem na sceni, pokretima cijelog tijela, pogotovo ruku, djelovao krajem šezdesetih toliko provokativno da su ga pristojne radijske i posebno TV postaje odbijale emitirati pa je čak zaradio i ružan nadimak Mad Dog (Bijesni pas).

“Šezdesete su bile veoma interesantne godine i svašta se dešavalo. Ljudi su nekako bili poletni i uživali su u svakom danu. Imali su velike planove i maštanja, a to sa sobom nosi neviđeni optimizam. Činilo mi se da je u zraku svakom iznad glave visilo ispisano velikim slovima: Sve je moguće ako to želimo. Bio sam siguran da bih uspio u svakom poslu, a tako je bilo i sa devojkama. Bile su to godine slobodne ljubavi”,  pričao je Cocker, a zatim i dodao: “Muzika je za mene oduvijek bila jedini smisao života, uvijek sam se najbolje osjećao kada stanem pred mikrofon i zajedno s publikom zapjevam neku pjesmu. Ljudi su sretni kad pjevaju, a onda to osjećanje prenesu i na mene bez obzira na to kako sam se osjećao neposredno prije nego što sam stao ispred njih.”