Već iduće godine film je osvojio pet Oscara (od devet za koliko je bio nominiran): za najbolji film, za najbolju režiju (Robert Benton), za najboljeg glavnog glumca (Dustin Hoffman), za najbolju sporednu glumicu (Meryl Streep), za najbolji scenarij (Robert Benton).

Film započinje kad se marketinški stručnjak Ted Kramer (Dustin Hoffman) vraća kući nakon izuzetno uspješnog dana na poslu i pronađe svoju ženu Joannu (Meryl Streep) kako pakira kovčege i napušta ga. On ju je donekle zapostavio, no njeni su problemi ipak dublje prirode. Vrhunski obrazovana i talentirana ona je šest godina provela kao domaćica brinući se za njihovog šestogodišnjeg sina Billya (Justin Henry) te zapostavila sebe i svoje želje. Ona mora “pronaći sebe”, stoga odlazi i ostavlja mužu da se za promjenu brine za njihovog sina. Ted prolazi kroz fazu ljutnje, tuge i nevjerice, a zatim polako prihvaća novu situaciju. Nema pojma kako njegova žena priprema doručak ili kako vodi sina u školu, on ga u biti uopće ne poznaje, no Billy ga ubrzo svemu poduči. I upravo kad njih dvojica uspiju vratiti život u normalu, vraća se Joanna i traži skrbništvo nad djetetom.

U jednom osvrtu na film kritičar je napisao: “Neki filmovi kao da ne zaslužuju Oskara. Uvijek sam bio mišljenja da je “Apokalipsa danas” trebao osvojiti Oskara 1980. radije nego “Kramer protiv Kramera,” ali filmska adaptacija Avery Cormanovog romana o razvodu braka (i iznenađujuća borba oko starateljstva) došla je baš u pravo vrijeme. Bilo je to u doba sedamdesetih kada su se sudovi počeli odmicati od njihovog nepisanog pravila da se starateljstvo nad djecom uvijek dodjeljuje majkama, i zato je “Kramer protiv Kramera” bio snažni “bez greške” dokument o razvodu.”