‘Muzičke akademije stvaraju mediokritete, a vlada zakon šutnje’

Uoči početka nove akademske godine, istaknuti glazbenici otkrivaju kako među njima postoji veliko nezadovoljstvo načinom rada muzičkih akademija. Oni smatraju da se u njima podilazi interesnim klanovima, zapošljava preko svake mjere i guši napredak talentiranih

Uoči početka nove akademske godine, Nacional je od istaknutih pojedinaca iz svijeta klasične glazbe doznao kako među njima postoji veliko nezadovoljstvo načinom rada hrvatskih muzičkih akademija, prvenstveno Muzičke akademije u Zagrebu kao najveće i najznačajnije. Oni ističu da princip rada tih akademija generira jedan sustav koji promovira podilaženje različitim interesnim klanovima i gomilanju nastavničkih kadrova koji pritom imaju izrazito malen broj studenata u klasi i malu profesorsku satnicu u odnosu na europski prosjek, ali isto tako da je riječ o jednom sustavu gdje se, čak i kad je u pitanju klasična glazba, vrte značajni iznosi novca zbog čega svi koji sudjeluju u tom procesu imaju neki interes pa onda o bilo kakvim nepravilnostima vlada zakon šutnje i prešućivanja pa se pojedincima s takvim pojavama teško boriti i tome se suprotstaviti. Isto tako, smatraju da su standardi koje hrvatski profesori trebaju zadovoljiti daleko ispod kriterija europskih glazbenih akademija. O tim su nepravilnostima i sustavu za koji smatraju da potiče osrednjost za Nacional progovorili realizirani pojedinci koji su karijere ostvarili u inozemstvu ili su radi umjetničkog usavršavanja imali prigodu dobro upoznati inozemni akademski edukativni proces i sustav. Praksa na koju upozoravaju traje već godinama, ali sada su, tvrde, problemi kulminirali.

Problem na koji su sugovornici najprije ukazali jest da su sve naše četiri muzičke akademije (Zagreb, Osijek, Split i Pula) postale poput burzi rada: ondje se u pravilu zapošljavaju prosječni glazbenici koji ne bi mogli preživjeti samo od koncerata, često i preko obiteljski umreženih veza; pa da ne „spadnu“ na muzičku školu, udomljava ih se na akademijama.

„Zagreb, primjerice, na Klavirskom odsjeku više nema asistenata i docenata, skoro svi su redovni profesori, što čini razliku u mjesečnim primanjima“, kaže jedan glazbenik, a što se potvrđuje uvidom u javno dostupnu tablicu profesora na internetskoj stranici Akademije. Na Klavirskom odsjeku radi 19 profesora, od čega su tri u mirovini, dva profesora drže zasebno predmet Klavirski praktikum, a tu je još i 7 profesora/predavača za predmet Klavir obligatno, za studente muzikologije ili teorijskih smjerova. Jednako je tako razgranat Odsjek za pjevanje, gdje je zaposleno 13 profesora pjevanja, od kojih četiri profesora formalno u mirovini, uz sedam korepetitora, tzv. umjetničkih suradnika. Zašto je to problem? Ako uzmemo u obzir upisne kvote za studente na Muzičku akademiju u Zagrebu, samo za Klavirski odsjek, koji prima 15 kandidata godišnje – za razliku od Beča gdje se godišnje na dva univerziteta i konzervatorija upisuje više desetaka studenata na različite klavirske smjerove – onda ispada da skoro svi prođu na prijemnim ispitima; ako ne u Zagrebu, onda se mogu upisati na druge tri akademije pa kasnije možda i prebaciti u Zagreb. Tu se otvara i pitanje profesorske satnice na Muzičkoj akademiji jer s tako malim brojem upisanih studenata i velikim brojem profesora na odsjecima klavira ili pjevanja tjedna je norma jednog profesora osam sati (maksimalno 14 sati), dok je na inozemnim akademijama i konzervatorijima u Europskoj uniji tjedna norma 20 ili 24 sata. Zaposleno je manje profesora, ali su oni kvalitetnija pedagoška klasa.

 

Normu od osam sati tjedno za redovne profesore na akademiji priznaje Ministarstvo znanosti i obrazovanja, a ti profesori rade sa svega dva do četiri studenta godišnje

 

„U Beču i Amsterdamu profesor ima u klasi deset studenata, a kod nas je dovoljno da ima dva ili četiri studenta u klasi“, navodi jedna glazbenica. „Jer smo mi bogata kultura kad si financijski možemo priuštiti takvu raskoš po broju profesora na akademijama, a mnogo bogatije zemlje u okruženju to ne mogu i ne žele“, dodaje ironično. Korepetitori na Muzičkoj akademiji imaju tjedno mnogo veću satnicu, između 14 i 16 sati, no u praksi se ona u razdoblju pripreme za važne projekte i ispite penje i do 40 sati tjedno, i često nose mnogo veći teret u pedagoškom trudu i energiji od pojedinih profesora. Drugi sugovornik navodi kako je norma od osam sati tjedno za redovne profesore na akademiji norma koju priznaje naše Ministarstvo znanosti i obrazovanja: „Što uopće reći na taj nepotizam, kada je background u državnim strukturama? Dobro sam upućen u svjetsku praksu po pitanju satnica na akademijama jer sam obišao cijeli svijet, i tako mala norma ne postoji nigdje na svijetu. Ako se uspoređuje satnica, trebalo bi usporediti i plaće. Hrvatska je mala zemlja pa je to odličan teren za sve nepotističko-mafijaške odnose čak i u umjetnosti. Područna akademija u Puli ima samo odsjeke pjevanja i klavira, splitska nema orkestar za studente, što je nepojmljivo s obzirom na tradiciju splitskog HNK i Splitskog ljeta, u Osijeku ne postoji odsjek za gudače i puhače.“

„Negativna selekcija postoji i funkcionira već zadnjih 25 godina, a nitko ne reagira ni na što. Talentirani pojedinci odlaze izvan Hrvatske, i tako se to rješava“, tumači jedan pijanist i ističe kako je svima jako dobro ostao zapamćen slučaj Ive Pogorelića iz 1985. godine, kada mu je moćni zagrebački muzički klan stopirao otvaranje privatne muzičke akademije u Vili Arko na Gornjem gradu. Protiv toga ništa nije mogao ni Stipe Šuvar, kao ni cijela tadašnja kulturna gradska političarska elita koja je javno ili potiho podržavala i obožavala Ivu Pogorelića.

„Ljudi koji su tada onemogućili Pogorelića još su živi i prilično utjecajni, a napravili su to zato da ne dobiju zdravu svjetsku konkurenciju jer je Ivo s pokojnom suprugom Alisom Kezeradze, vrhunskom pijanističkom pedagoginjom, htio dovesti pijanističku i drugu pedagošku elitu upravo u Zagreb“, navodi jedan sugovornik i dodaje: „Tada bi postalo jasno kako je prosječan naš domaći pijanistički repertoar na Akademiji. Svi smo kroz školovanje pratili i znali za pojavu da su na pojedinim srednjim muzičkim školama u Zagrebu zaposleni bolji i talentiraniji profesori klavira nego na Akademiji, koji su iz svojih klasa producirali izvrsne đake. To uopće nije bila tajna u glazbenim kuloarima.“ Ta praksa da Muzičkoj akademiji nije u interesu dovesti najbolje profesore kako bi se smanjila konkurencija, živi i danas, kako navode naši sugovornici, koji su i sami to osjetili na vlastitom primjeru ili na primjeru svojih kolegica i kolega, ali na tom tragu ističu i „štetnu, podcjenjivačku i nepotističku praksu prema kojoj, primjerice, srednjoškolski profesori ne mogu biti u komisijama za razna natjecanja instrumenata kao članovi, već tamo sjede samo profesori s akademija“.

Radovan Fuchs, ministar znanosti i obrazovanja, na pitanja o nepravilnostima rekao je da poštuju autonomiju Sveučilišta. PHOTO: Saša Zinaja/NFOTO

„Ta njihova međunarodna djelatnost i aktivnost je isto smijurija. Ona se proteže od Ljubljane do Beograda, ista komisija profesora sjedi na tobože tim međunarodnim natjecanjima i dodjelama nagrada pa si onda to pišu u biografiju pod međunarodna gostovanja ili žiriranja. To je sve lako provjerljivo“, navodi jedna glazbenica.

Neki sugovornici smatraju kako je šteta da se u nekim stvarima ne možemo mjeriti s dosezima nekih drugih uglednih inozemnih muzičkih institucija, poput Pariškog konzervatorija: „Mi smo možda za neke njihove metode premala sredina, ali profesor saksofona, primjerice, prisustvuje prijemnima za saksofon, no nema pravo glasa i odluke, a đake finalno ocjenjuju drugi kolege“, navodi jedan glazbenik.

„Velika je šteta što je u Lovranu zatvorena privatna Glazbena akademija Ina Mirkovića. Ona je bila važna zbog uglednih inozemnih profesora, kao pozitivna pojava u okviru Republike Hrvatske, pogotovo nakon što se raspala Jugoslavija. Ta je akademija bila značajna točka u okviru kulturne diplomacije i reklame. Na njoj je povremeno gostovao i Ivo Pogorelić. Nisu čak problem četiri nacionalne akademije na četiri milijuna stanovnika, već njihov provincijalni program i koncept. Bilo bi zdravo da se pojavi alternativa tom sustavu“, ističe jedan naš međunarodno proslavljeni glazbenik.

Svi potvrđuju kako znaju da se kandidati za profesuru na Muzičkoj akademiji dogovaraju unaprijed, a tek onda ide raspis natječaja. „To nije nelegalno, ali je suštinski pogrešno. Bilo bi to podnošljivo da želite dovesti izvrsnog stranog profesora pa da unaprijed dogovorite da se javi na natječaj, na to bismo svi zažmirili. Umjetnici nisu formalisti. No problem je kada boljeg kandidata pobijedi osrednji. Navest ću vam slučaj svojeg kolege koji je općepoznat. Svojevremeno je zagrebačka Akademija raspisala natječaj na neodređeno za asistenta klavira, a jedan se kolega javio čak i uz saznanje da je natječaj otvoren za drugog kolegu, možemo slobodno reći drugorazrednog pijanista. Ovaj potonji je to negirao, prvi kolega nikada nije bio pozvan na nastupno predavanje, a na SMS mu je stigla poruka da je natječaj poništen. Sedam dana kasnije ponovno je raspisan taj isti natječaj i tada je primljen taj drugi kolega, koji je jedini znao da je opet otvoren isti natječaj. Ugledni kolega nikada nije dobio pismeno očitovanje i trag da je ikada imao pismenu komunikaciju tipa ‘zaprimili smo vaš dosje’ ili odgovor preporučenom poštom, a SMS mu je poslao čovjek koji čak nije bio pročelnik Klavirskog odsjeka.“

 

‘Sve četiri muzičke akademije su burze rada: zapošljavaju se prosječni glazbenici koji ne bi mogli preživjeti samo od koncerata, često i preko veze’, tvrde Nacionalovi izvori

 

Provjerili smo ovu priču s njezinim glavnim protagonistom i on je sve navedeno potvrdio uz komentar: „Oni na Muzičkoj akademiji znaju što rade i ne žele ostavljati tragove.“ Dodao je da se već naviknuo na takvo ponašanje u domaćim glazbenim krugovima, no srećom ima inozemnu karijeru.

Bilo je slučajeva da se vrlo ugledni glazbenici s međunarodnom karijerom ne mogu zaposliti kao redovni profesori na neodređeno na svojoj matičnoj katedri instrumenta, ali ih se „pusti“ kao predavače/docente na smjerovima pedagogije instrumenta, komorne glazbe ili korepeticije klavira. „Vani bi se i za to postavilo pitanje imaju li ti ljudi adekvatne diplome za to, jesu li prekvalificirani, no u ovim smo okolnostima sretni da neke kvalitetne kadrove dobijemo na naše četiri akademije i tim putem. U inozemstvu postoji posebna diploma za komornu glazbu, korepeticiju, no nas tu ne muče te formalnosti, što ponekad ispadne i pozitivno. Problem je što takav kvalitetan nastavnički kadar na akademiji u statusu korepetitora ne može dalje napredovati, niti im se plaćaju prekovremeni sati, a znaju imati tjednu satnicu i po 40 radnih sati. Naravno da smo doživjeli i da se na ovim manje vidljivim profesurama udome žene i kćerke nekih profesora s Akademije, ali to tako funkcionira već desetljećima. Nema više profesora s velikim međunarodnim pijanističkim karijerama iza sebe“, tumači za Nacional jedan glazbenik blizak zagrebačkoj Muzičkoj akademiji.

Uputili smo pitanja Ministarstvu obrazovanja i znanosti zašto su korepetitori na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, tzv. umjetnički suradnici, izuzeti iz mogućnosti napredovanja u
umjetničko-nastavnim zvanjima (kao profesori), već su zadržani u nastavnim zvanjima, s mnogo manjim koeficijentom plaće. Oni naime imaju mnogo veću satnicu obveze nastave godišnje od profesora prema odluci Dekana Akademija, i rade za razliku od profesora s 12 studenata godišnje, a profesori rade s po 2 do 4 studenta godišnje. Korepetitori imaju jednako akademsko, često i poslijediplomsko obrazovanje, u pravilu i značajniju koncertnu karijeru od zaposlenih profesora na Akademiji.

Iz Ministarstva znanosti i obrazovanja odgovorili su da je „za zapošljavanje na sva radna mjesta u javnim službama obavezno raspisivanje javnog natječaja pa tako i za zapošljavanje na umjetničko-nastavnim radnim mjesta na visokim učilištima. Na raspisane javne natječaje se mogu javiti svi koji zadovoljavaju uvjete natječaja za pa tako i osobe koje su zaposlene na radnom mjestu umjetničkog suradnika. U državama članicama EU također je obvezno raspisivanje javnih natječaja“. Kažu da ne raspolažu informacijom da je prosječna klasa nastavnika instrumenta /tj. profesora na konzervatorijima u EU 8-10 studenata sa 16-20 sati tjedno.

Na pitanje zašto se dopušta da je nesrazmjer primanja radi razlike koeficijenta idući: nastava zvanja imaju mjesečno na Akademiji 5.500-8000 kuna, a umjetničko-nastavna (profesori) 8.000-15.000 kn, a imaju mnogo manje nastavničkih obaveza i bi li po toj logici trebalo, dakle, podići koeficijente za nastavna zvanja, i uvesti veću satnicu za
profesore, odgovorili su kako je „iznos plaće u javnim službama određen je Zakonom o plaćama u javnim službama (NN 27/01, 39/09) i Uredbom o nazivima radnih mjesta i koeficijentima složenosti poslova. Nadalje, sukladno članku 4. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju sveučilišna visoka učilišta, što uključuje i umjetničke akademije, samostalno utvrđuju unutarnji ustroj (sistematizacija radnih mjesta) i samostalno biraju nastavno osoblje u okviru autonomije sveučilišta. Također, osobe izabrane u umjetničko-nastavna zvanja i radna mjesta uz obavljanje poslova nastavne djelatnosti obavljaju i poslove umjetničke djelatnosti za razliku od osoba zaposlenih na nastavnim radnim mjestima koje imaju obvezu obavljanja samo nastavne djelatnosti“.

Samo Klavirski odsjek na Muzičkoj akademiji u Zagrebu prima 15 kandidata godišnje pa ispada da svi prođu na prijemnim ispitima. PHOTO: Sandra Simunovic/PIXSELL

I na pitanje je li točno da je na nekim odsjecima u Muzičkoj akademiji zaposleno
previše profesora, koji imaju malo studenata u klasi, a na njihove plaće odlazi velik dio proračuna Muzičke akademije, iz Ministarstva odgovaraju: „Sukladno Zakonu o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju akademije samostalno odlučuju o unutarnjem ustroju i izboru nastavnika, ali i o pravilima studiranja i upisa studenta (uključivo određivanje upisne kvote) te samostalno utvrđuju obrazovne programe. Također, upisne kvote na studijima Muzičke akademije su male pa je stoga i broj studenta na pojedinima studijskim programima mali. Nadalje, radno opterećenje u nastavi propisano je Kolektivnim ugovorom za znanost i visoko obrazovanje, a određuje ga broj nastavnih grupa te oblik izravne nastave, a ne isključivo samo broj studenta. Tako je za umjetničke akademije u Kolektivnom ugovoru za znanost i visoko obrazovanje propisano sljedeće: predavanja na umjetničkim akademijama – do 50 studenata, a individualizirane vježbe na akademijama – do 4 studenta“.

Dobili smo, dakle, vrlo općenite odgovore u kojima se ipak vidi da se mnoge odluke samostalno prebacuju na područne akademije i njihovu dobru volju prema zaposlenicima.

Zbog toga se događa da hrvatski srednjoškolci koji žele postati glazbeni profesionalci sve češće upisuju konzervatorije u inozemstvu, u zemljama EU-a pa i u Americi, ali razloge tomu još nismo iscrpili. Postoje lokalna natjecanja iz pojedinog instrumenta za đake osnovnih i srednjih glazbenih škola, gdje je „sistem takav da na svakom seoskom natjecanju dijele djeci neke nagrade, često bez ikakvih kriterija“ pa se nakupe odlasci na privatne seminare ili satove kod profesora s Muzičke akademije, a ti se seminari plaćaju.

„Nije u redu da pojedini profesori s naših akademija vrlo prosječnim đacima drže i naplaćuju te privatne satove i seminare i drže ih u uvjerenju da su talentirani za nastavak profesionalnog bavljenja glazbom. Pa se pojave đaci s hrpom nekih lokalnih nagrada koje nemaju nikakvu težinu, što sve treba objašnjavati roditeljima… Ne uzimaju svi sa strane novce i đake, ali đaci i njihovi roditelji znaju za tu praksu pa se često vole javiti ranije nekim profesorima kako bi kod njih djeca išla na pripremu za akademiju, da ih ti profesori zapamte“, tumači jedan glazbenik i profesor. Tada se događa da se na prijemnim ispitima neki profesori zdušno bore za đake koji su k njima dolazili na pripremu, iako nisu posebno talentirani, dok se znalo dogoditi da talentirana djeca „bez žnore i podrške“ izvise i ostanu neupisana jer su računala samo na vlastiti talent. Naši sugovornici potvrdili su da zaista postoje određeni profesori koji na prijemnim ispitima forsiraju svoje đake koji su im prethodno plaćali satove, a svjesno zanemaruju mnogo talentiranije.

 

Kvalitetan kadar na akademiji u statusu korepetitora ne može napredovati, niti im se plaćaju prekovremeni sati. Znaju imati tjednu satnicu i po 40 radnih sati, a profesor maksimalno tek 14 sati

 

„Potreban je postupak legalizacije ljetnih škola i seminara koji bi se držali pri Muzičkoj akademiji, a ne kao privatni biznis“, ističe jedan sugovornik, dok drugi pojašnjava kako je dobar dio sustava ispravan, ali je „ključni problem u nerealnim obećanjima profesora đacima oko podrške za prijemne, koje ako odbiju mogu očekivati i probleme s roditeljima koji su im plaćali privatne satove“. „Bilo bi mnogo objektivnije da se osrednji đaci ne navlače na upis na Muzičku akademiju, iako su seminari i sada legalni, ali ih zaista ima previše. Dekan Igor Lešnik želi zabraniti privatni biznis i ulaz srednjoškolskih đaka na te satove i seminare, a i mi drugi smatramo kako je dovoljno što Akademija ima svoj Dan otvorenih vrata za buduće brucoše. Ako imate talent i radne navike, to bi trebalo biti dovoljno za upis, a ne da nam talentirana djeca odlaze na studij u inozemstvo“, dodaje. Događa se i da se neki đaci ne uspiju upisati na Akademiju u Zagrebu pa ih onda njihovi mentori upisuju u Split, Osijek ili Pulu.

Jedan izvor ističe kako je za djecu afirmiranih glazbenika situacija vrlo kompleksna, bez obzira na to radi li se o klasičnoj, jazz ili zabavnoj glazbi.

„U današnjem sustavu osnovnog i srednjoškolskog školovanja, gdje djeca možda imaju jedan sat tjedno glazbenog odgoja, u profesionalne glazbenike se sve više regrutiraju djeca iz poznatih glazbenih obitelji. Nije u pitanju uvijek uhodan sustav zarade i dostupne i sigurne karijere. Sad ima mnogo studenata koji su djeca naših glazbenika. To je stoga što ih takav umjetnički obiteljski milje u ovom vremenu gdje svi upisuju sigurne studije potiče, daje im disciplinu za vježbanje instrumenta i podršku, tako da nije u pitanju samo nepotizam, iako ima i toga.“

Mogućnost manipulacije talentiranim mladim pojedincima manja je u inozemstvu, primjerice u Francuskoj ili Italiji, gdje talentirani đaci glazbenu akademiju ili konzervatorij smiju upisati već s 14 godina. „Kada dobijete takvo dijete u klasu, svjesni ste ogromne odgovornosti, a opet znate da se radi o nebrušenom talentu, koji nije uništen ili pedagoški i metodički pogrešno vođen u lošem smjeru, niti je upisan preko veze“, ističe jedan glazbenik.

Svi sugovornici slažu se da je u ovoj umjetničkoj profesiji granica onoga što je dopušteno i nedopušteno često fleksibilna i tanka, a teško je dokazati nepravilnosti. „Svi se izvlače na slobodu umjetničkog dojma u procjeni“, ali nepravilnosti su već dugo prisutne. Najbolje to znaju upravo pojedinci iz miljea, koje su inozemni orkestri i institucije odmah primili na stalne angažmane, i koji su se uspjeli odmaknuti od dirigirane i ciljane negativne selekcije koja vlada u domaćem glazbenom establišmentu.

Kritičari i muzikolozi starije generacije ukazuju na to kako u glazbenom miljeu praktički još od 80-ih godina prošlog stoljeća vlada zakon šutnje i prešućivanja, a ako vam se ne mogu osporiti iznimna educiranost i profesionalnost, „onda vam nalijepe epitet da ste teški za suradnju ili komplicirani“.

Zato su i sada najnoviji sugovornici iz glazbenog establišmenta mlađe i mlade generacije željeli ostati anonimni, baš zbog zakona omerte i odmazde koja je vrlo moćno oružje. Zašto je tomu tako u glazbenom miljeu? „Zato što u glazbi ima dosta novca, čak i u klasičnoj glazbi pa treba odstraniti konkurenciju“, reći će glazbenica s međunarodnom karijerom.


Dekan Lešnik: ‘Korepetitori su s pravom nezadovoljni’

Igor Lešnik, dekan Muzičke akademije u Zagrebu i redovni profesor, kaže da je najvažnije naglasiti kako je položaj korepetitora uređen Zakonom o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju: “Naravno, korepetitori imaju pravo biti nezadovoljni, no očito je da se trebaju obratiti višim instancama od ustanove na kojoj su zaposleni: Ministarstvu znanosti i obrazovanja te Nacionalnom vijeću za znanost, visoko obrazovanje i tehnologijski razvoj. Sve su to oni već i učinili, uz potporu kako uprave Muzičke akademije tako i Sveučilišta, ali nadležni nisu pozitivno odgovorili na njihov prijedlog za promjenu zakona, čime do daljnjega korepetitori ostaju umjetnički suradnici u nastavnim zvanjima, s pripadajućim koeficijentima i sustavom napredovanja. Treba dodati kako inače svi korepetitori Muzičke akademije Sveučilišta u Zagrebu redovito napreduju u skladu sa svim važećim kriterijima te je znatan broj njih zasluženo već u najvišim, savjetničkim zvanjima.

Primjenom Kolektivnoga ugovora, kaže, korepetitori imaju satnicu takvu kakva jest zato što to proizlazi iz naravi nastavnoga zvanja i radnog mjesta, a ne zato što je tako odlučio dekan. Lešnik naglašava kako se radno vrijeme u nastavi ne obračunava na osnovu broja polaznika nastave jer postoje različiti oblici nastave te također naglašava kako je riječ o vrlo različitim nastavnim sadržajima koje uspoređujemo:

Naime, očita je intencija korepetitora za stalnim uspoređivanjem s nastavnicima glavnih predmeta na studijima sviranja i pjevanja pa tu treba jasno reći kako korepetitori kao nastavnici u nastavnim zvanjima ne rade isti posao kao nastavnici u umjetničko-nastavnim zvanjima. Ovi drugi, kao profesori glavnih predmeta na studiju sviranja i pjevanja, obrađuju fundamentalno različite sadržaje. Prema tome, ne može se pojednostavljeno reći kako bi i jedni i drugi trebali imati iste kriterije za broj studenata i tjednu satnicu ili biti u istim zvanjima te imati isti sustav napredovanja s pripadajućim primanjima. Uvjeti za zapošljavanje na umjetničko-nastavna radna mjesta kao i za napredovanja u tim zvanjima mnogo su zahtjevniji od onih za nastavna zvanja. Značajno poslijediplomsko obrazovanje, umjetnički uspjesi poput solističkih nastupa s vodećim orkestrima ili premijerna diskografska izdanja s posvetama autora solistu nisu uvjet za izbor u nastavna zvanja u kojima se zapošljavaju korepetitori niti za napredovanje u tom zvanju, iako takva dobrodošla individualna postignuća pridonose ugledu Akademije. Međutim, u umjetničko-nastavno zvanje potrebno za mentorstvo glavnoga predmeta, bez takvih i sličnih umjetničkih dosega te poslijediplomskog obrazovanja uopće ne možete biti izabrani niti kasnije u tom zvanju napredovati. Zaposleni profesori ne bi u ta zvanja ni mogli biti izabrani kada takvu umjetničku djelatnost ne bi imali.

Igor Lešnik, dekan Muzičke akademije Sveučilišta u Zagrebu. PHOTO: Damir Spehar/PIXSELL

S obzirom na sve zakonske odrednice, Lešnik kaže da je praksa u EU-u irelevantna, bila ona slična, ista ili različita, jer je Muzička akademija dužna poštovati zakone i propise RH. 

O uvođenju veće satnice za profesore Lešnik kaže kako Nacional nema točne informacije:

“Velika većina naših nastavnika glavnih predmeta zaposlenih u punom radnom vremenu u neposrednoj nastavi sa studentima radi znatno više no što je predviđeno standardnom podjelom radnoga vremena,  tako da brojke u pojedinim primjerima idu i do 17-18 sati tjedno. Do toga ponekad dolazi iz nepredvidivih razloga, poput bolovanja ili otkaza te ograničenja zapošljavanja novih djelatnika, ali i zbog vrlo izražene želje mnogih nastavnika za povećanjem broja studenata kako bi se obogatili njihovi mentorski razredi. Ima i pročelnika koji kao nastavnici glavnih predmeta rade 16 sati tjedno samo u nastavi. Činjenica je da velika većina nastavnika radi znatno više u neposrednoj nastavi sa studentima no što je propisano standardnom podjelom radnoga vremena, a bez dodatne naknade. Naime, na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu zaposlen je premalen broj nastavnika s obzirom na zahtjeve akreditiranih studijskih programa koji se redovito izvode. Zbog toga smo u Planu upravljanja ljudskim potencijalima predvidjeli zapošljavanje novih djelatnika u nastavi, među kojima je i veći broj stalno zaposlenih korepetitora jer i njih, koliko god kvalitetno radili, ipak imamo premalo. Zaključno treba znati da o optimalnom opterećenju umjetničkih suradnika Muzička akademija itekako vodi računa angažirajući nemali broj vanjskih suradnika za korepeticiju.

Komentiraj