Muzej crvene povijesti u Dubrovniku postao nezaobilazan

Muzej crvene povijesti, najmlađi u Dubrovniku, nametnuo se za kratko vrijeme kao nezaobilazna kulturna točka koju treba posjetiti u gradu koji je i sam muzej.

Muzej koji prezentira svakodnevni život ljudi u komunističkoj Jugoslaviji, otvoren krajem travnja, još nije stigao na mrežnu stranicu Turističke zajednice Dubrovnika na kojoj upućuju na 18 gradskih muzeja. Međutim, posjetitelji popularnog međunarodnog turističkog portala TripAdviser preporučuju ga kao jedan od tri muzeja i jedno među prvih deset mjesta koje u Dubrovniku svakako treba vidjeti.

Za mjesec dana skupili smo komentara kao neki muzeji u Hrvatskoj za godinu dana, ne krije zadovoljstvo Krešo Glavinić, jedan od petoro mladih ljudi koji su materijalizirali svoju ideju u neupadljivom suterenu Tvornice ugljenografitnih proizvoda (TUP), nekad najuspješnije socijalističke tvornice u Dubrovniku.

Kultura poviješću pritrujena

Nasuprot gradskoj jezgri, koja se, prema mišljenju kritičara slama pod masovnim turizmom, Muzej se smjestio u industrijskom Gružu. No i u njemu se pretapaju različiti kulturni slojevi. Muzej je smješten neposredno do bloka Dominikanskog samostana i Župe Svetoga Križa, koji datira iz 16. stoljeća.

Od Muzeja je samo stariji pedesetak metara udaljen spomenik papi Ivanu Pavlu. No i na njegovu mjestu google karte umjesto pape blagog izraza vide samo park s oleandrima.

Na stranicama Župe sv. Križ ističu da su komunisti po dolasku na vlast uzurpirali dio samostana i uselili stanare u krilo koje još nije vraćeno redovnicima. To je jasan znak da se „crvena povijest“ u Muzeju najbližem susjedstvu još ne smatra materijalom za kulturnu povijest nego više ljutim političkim neprijateljem.

Između Yuga 45 i kioska K67

Goste dočekuje crveno predsoblje s također crvenim Yugom 45, koji je, kad smo posjetili muzej, s čuđenjem isprobavao bračni par iz Kalifornije.

Do njega je biljetarnica, smještena u slavni kiosk K67 slovenskog dizajnera Saše Mächtiga. On je do 1990. preplavio Jugoslaviju i bio izvožen u brojne zemlje svijeta, te je završio u depou njujorškog muzeju MoMA.

To su dva od oko 300 izloženih predmeta, od oko tisuću s kojima Muzej raspolaže. Sakupljali su ih po buvljacima i internetskim oglasnicima u bivšim jugoslavenskim republikama. Izbor predmeta, kako kažu, radili su prema znanstvenim pregledima istaknutih autora političke i kulturne povijesti te povijesti turizma i svakodnevice.

Loptu s popisom Dražene Petrovića kupili smo od jednog kolekcionara iz Slovenije, malu Iskrinu televiziju u Pančevu od jednog Roma, ističe Glavinić.

Povijest iz socijalističkog stana

Stalni postav oblikovan je kroz prosječan socijalistički stan. Kroz izloške, interaktivna rješenja i proširenu stvarnost, posjetitelj se upoznaju s urbanizmom i stanogradnjom, samoupravljanjem i udruženim radom, gospodarskim reformama, pravima žena, 1971-om., filmom, medijima, obrazovanjem, sportom itd..

Primjerice, posuđe u kredenci vodi do istaknute zaprešićke privredne marke Jugokeramike, koja je od 1975. opskrbljivala gotovo sve hotele u Jugi, do njezinih poznatih dizajnerica i objašnjenja o društvenom položaju žena.

U dnevnom boravku je stolić s dnevnim novinama s naslovnicama o Titovoj smrti, polica s gramofonom i nekoliko svezaka časopisa Praksis uz objašnjenje o Korčulanskoj ljetnoj školi. Na zidu su gobleni, a do njih masivni regal s brojnim interaktivnim ladicama: iznad TV-a je povijest televizije, sabrana djela Ive Andrića, elektrifikacija zemlje, zbirka jugoslavenskih novčanica i putnih dokumenata, a pored bara s pićem obrađuje se tema alkoholizma. Kad otvorite vrata koja vam stoje kod desne ruke, dočekat će vas plinska maska s vojnim kompletom biološke i kemijske zaštite.

U spavaćoj soba se ukrštaju intimni, tržišni, socijalni i politički znakovi vremena. Iznad kreveta visi križ, a brak se priznavao samo kad se sklopi u općini. Prolazio je transformaciju od toga da se do 1951. nije smio sklapati sa stranim državljanima, do 1990. kad su gotovo petina brakova bili „miješani“. Pored prava žena, govori se o kozmetici, odijevanju, utjecaju američkih sapunica, izborima za miss Jugoslavije…

Dječja soba je prožeta edukacijom: na radnom stolu predstavljeni su službeni udžbenici i razvoj računarstva, dok platforma koja se izvlači ispod kreveta govori o seksualnom odgoju. Tu je i sport, osobito košarka, o kojoj govore svjetske zvijezde Krešo Ćosić, Toni Kukoč i Dražen Petrović. Govori se i o politizaciji mladih, omladinskim radnim akcijama, o kultu Titove ličnosti i krizi 80-ih, što uvodi u zadnji odjeljak, posvećen obračunu s neprijateljima.

To je tamna soba s artefaktima tajnih službi, pričama o jednoumlju i totalitarizmu crvenog razdoblja, o disidentima, odnosu prema religiji u kojem ima mjesta i za Stepincu, kao i za prvu zagrebačku Bibliju.

Ograničenja – vlastita sredstva

Čini se da i stručni krugovi dijele mišljenje posjetitelja s TripAvisera. Dubrovačka kustosica Lucija Vuković smatra da je Muzej iskoristio sve mogućnosti s obzirom na veličinu prostora te interaktivnu i informativnu prezentaciju.

Ne zaostaje nimalo za muzejima sličnog tipa, podjednako je zanimljiv svim generacijama i profilima posjetitelja, kazala je voditeljica Muzeja Bukovac u Cavtatu.

Istina, nemamo u svemu najvažnije predmete i to je posljedica naših financijskih i prostornih ograničenja. Nismo htjeli ni od koga tražiti pomoć, da nas se ne poveže ni s jednom političkom opcijom. Osim nešto poticaja za samozapošljavanje koje smo dobili, sve smo sami financirali. Ja sam prodao jedrilicu na kojoj sam živio, kaže Glavinić i dodaje da su ta ograničenja razlog zašto još u Muzeju nije obrađen Dubrovnik ili njegove Ljetne igre…

Kad smo radili koncepciju imali smo na umu ljude koji nisu imali iskustvo sa socijalizmom, a to su mlađi ljudi, turisti i učenici. Cilj je da ih muzejskom prezentacijom zaintrigiramo, a da ne dajemo nikakav konačan sud, kaže Glavinić. Otkrio je da imaju dogovore o suradnji sa školama i sveučilištima, ne samo iz Dubrovnika, pa ni samo Hrvatske, ali da će se njima više posvetiti preko zime.

Ivan Lujo, zadužen za povijest, kaže da su temi pristupili politički posve neutralno: Mi smo odrasli u 90-im i iako smo bili svjedoci nasilja, koje nismo razumijevali, nemamo stigmu prošlog vremena. Htjeli smo pokazat samo najosnovnije procese. Neke stvari nisu eksplicitno rečene, nego su podložne slobodnijoj interpretaciji, ali sve najvažnije stvari koje smo smatrali da trebaju biti spomenute, svakako su tu, kazao je Lujo.

„Muzej ispunio moja očekivanja“

Muzej crvene povijesti uspio je obuhvatiti najvažnije momente iz razdoblja socijalističke Hrvatske, kako iz političke i ekonomske perspektive tako i perspektive svakodnevnog života, ocijenila je nastavnica povijesti Kiti Jurica-Korda.

Osobno mi je dio u kojem je kroz razne interaktivne sadržaje višeslojno prezentiran svakodnevni život prosječnog građanina najdraži. To je vjerojatno stoga što ne mogu izbjeći osjećaj nostalgije prema vlastitom djetinjstvu i mladosti bez obzira na političke okolnosti kojih kao djeca i nismo previše svjesni, kaže ona.

Današnji sukob oko naše prošlosti je napuhan, njime se manipulira. Kad smo počeli raditi muzej prijatelji su nam rekli da će nas netko ubiti. Doduše bilo je prijetnji i negodovanja, ali Muzej se otvorilo i svijet ide dalje svojim putem. Važno je početi o nečemu normalno govoriti. Kad nešto postaje komercijalno, nije više tabu, kaže Glavinić.

Iz perspektive nastavnice povijesti muzej je ispunio sva moja očekivanja. Multiperspektivan je, politički korektan, interaktivan, zanimljiv, raznolik u načinima prezentacije, inovativan… sve ono što može uspješno privući pozornost mladih te je vrlo bitno za uspješno aktivno učenje, razvijanje kritičkog mišljenja i formiranja vlastitog stava, kaže Kiti Jurica-Korda, pa zaključuje: Upravo zato lako mogu zamisliti uspješan terenski rad u Muzeju crvene povijesti.

Komentiraj

Source:Ivo Lučić