Mustač: “Vrhovni sud prepustio je članicama EU da odlučuju o progonu hrvatskih državljana”

“Vrhovni sud Republike Hrvatske uspostavio je pogrešnu primjenu Zakona o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama Europske unije (ZPS)”. To je prva rečenica predstavke koju je čelnicima zakonodavne, izvršne i sudbene vlasti poslao Zdravko Mustač, bivši čelnik jugoslavenske tajne službe i hrvatskog sigurnog sustava, osuđen na doživotnu zatvorsku kaznu zbog ubojstva emigranta Stjepana Đurekovića.

PROGLAŠENI KRIVIMA: Perković i Mustač osuđeni na doživotni zatvor

Riječ je o opsežnom dokumentu na više od 150 stranica, na kojemu Mustač, prvi put u javnosti uopće, detaljno argumentira svoje uvjerenje da je cjelokupna hrvatska sudska praksa primjene spomenutog Zakona o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama Europske unije (ZPS) – protuzakonita. Štoviše, Mustač tvrdi da su i suci koji su je provodili time počinili kaznena djela, pa detaljno, slučaj po slučaj, uz navođenje imena svih sudaca uključenih u predmete, analizira te slučajeve, i iznosi svoju interpretaciju tih presuda.

U većini je slučajeva riječ o sudskim odlukama o izručenju hrvatskih državljana članicama Europske unije koje su, na temelju ZPS-a i Europskoga uhidbenog naloga (EUN), tražile izručenje tih ljudi. Na temelju istog tog propisa Njemačkoj su 2014. izručeni i Mustač te Josip Perković, bivši šef hrvatskog ogranka jugoslavenske Službe državne sigurnosti. Obojica danas služe zatvorske kazne u Hrvatskoj, nakon što su iz njemačkog zatvora prebačeni na služenje kazne u Hrvatskoj, gdje im je kazna doživotnog zatvora zamijenjena odgovarajućom kaznom iz hrvatskoga zakonskog sustava.

Mustaču 40 godina zatvora zbog Đurekovićeve likvidacije

Nacional.hr će u nekoliko nastavaka objaviti dijelove predstavke, koju je Mustač poslao predsjedniku Republike, predsjedniku Ustavnog suda, ministru pravosuđa i uprave, Državnom sudbenom vijeću, predsjednici Hrvatskog udruženja za kaznene znanosti i praksu, saborskim klubovima zastupnika, glavnoj državnoj odvjetnici i pučkoj pravobraniteljici. Ma koliko njegova predstavka mogla biti motivirana osobnim razlozima, odnosno pokušajem da osuđenik na dugotrajni zatvor ospori pravnu utemeljenost vlastitog izručenja Njemačkoj, taj je dokument, bio točan ili ne, pravno relevantan i činjenično zanimljiv, ako ni zbog čega drugog, a ono zato što je Zdravko Mustač čovjek s velikim iskustvom u sigurnosnim i pravnim sustavima, ali i jedan od utemeljitelja sigurnosnog sustava neovisne Republike Hrvatske, koji je stvarao uz puno povjerenje predsjednika Franje Tuđmana.

Danas nacional.hr objavljuje uvodne pasuse Mustačeve predstavke, koja nosi naslov “Rehabilitirajte Zakon o pravosudnoj suradnji, uspostavite vladavinu prava u Hrvatskoj”:

“Vrhovni sud Republike Hrvatske (VSRH) uspostavio je pogrešnu primjenu Zakona o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama Europske unije (ZPS). Iskoristivši ustavnu ovlast iz članka 116. Ustava RH da osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni, Vrhovni sud je redovnim sudovima nametnuo da slijede pogrešno pravno shvaćanje u primjeni Zakona o pravosudnoj suradnji. Tako je
konstituirao „ustaljenu sudsku praksu“ koja funkcionira kao supstitut izvornog Zakona još od 20. rujna 2013.

Kršenje Zakona je sustavno. Bezakonje u pravosudnoj suradnji Republike Hrvatske s državama članicama Europske unije traje i danas. Prema pravnom stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske (VSRH), odredbe o razlozima odbijanja izvršenja europskog uhidbenog naloga iz članka 20. ZPS-a ne vrijede za europske uhidbene naloge koji su izdani za kaznena djela iz članka 10. istog Zakona i na njih se ne primjenjuju.

VSRH temelji svoje pravno stajalište na odredbi članka 10. ZPS-a smatrajući da isključenje provjere dvostruke kažnjivosti za 32 vrste kaznenih djela koje su propisane u tom članku, za ista djela isključuje i primjenu domaćeg prava na odredbe članka 20. stavak 2. istog Zakona. Slijedom takvog pravnog shvaćanja VSRH svodi mjerodavnost odredbi članka 20. stavak 2. ZPS-a samo na kaznena djela koja nisu obuhvaćena popisom iz članka 10.

Međutim, istina je sljedeća: ZPS u članku 20. stavak 1. eksplicitno propisuje da se odredbe članka 20. stavak 2. odnose na sva kaznena djela za koja je uopće moguće izdati europski uhidbeni nalog, tj. ne samo na djela iz članka 10. tog Zakona nego i na konkretna djela koja nisu obuhvaćena popisom u tom članku.

Prema tome, pravno stajalište VSRH nema pokriće u Zakonu, nego mu je protivno. Ono je posljedica flagrantne arbitrarnosti suda u tumačenju zakona. Posljedice primjene ovakvog stajališta u sudskoj praksi su višestruko štetne i trajne. One su strašne. Jedna od posljedica je da je Vrhovni sud RH ograničio Republici Hrvatskoj nadležnost da u pravosudnoj suradnji s državama članicama Unije primjenjuje vlastito kazneno
zakonodavstvo. Samim tim, jednako arbitrarno, VSRH je svojoj državi oduzeo suvereno pravo da odlučuje o kaznenom progonu svojih državljana. To pravo Vrhovni sud prepušta državama članicama Europske unije uvijek kada one europskim uhidbenim nalogom izdanim u svrhu kaznenog progona zatraže predaju nekog hrvatskog državljanina za kazneno djelo iz članka 10. ZPS-a.

Isključiti mjerodavnost odredbi članka 20. ZPS-a za 32 kategorije najznačajnijih kaznenih djela, znači uništiti samu bit tog hrvatskog Zakona, zakonskog propisa eurounijskog formata. To je neodgovorno od Hrvatske kao članice i prema pravnom poretku Europske unije.

Neposredne žrtve trajućeg kršenja Zakona o pravosudnoj suradnji jesu tražene osobe, prije svega hrvatski državljani, na koje se odnose određeni europski uhidbeni nalozi. Takvima su povrijeđena ustavna prava: pravo na jednakost pred zakonom, pravo na pravičnu i nepristranu sudsku odluku, na nepovredivost slobode i druga. Dokaz o pravnoj istini članka 20. ZPS-a, samim tim i o pravnoj laži sudaca Vrhovnog suda Republike Hrvatske, je krajnje jednostavan i neosporiv.

Žao mi je što je dokaz nemoguće izvesti, a da se istim mahom ne pokaže i zaprepašćujuća blesavost sudaca Kaznenog odjela VSRH i inih sudaca koje spominjem u predstavci. Prije nego izložim dokaz valja mi naglasiti: odredbe članka 20. iz stavka 2. ZPS-a najvažnije su odredbe tog Zakona uopće. One su jedino uporište sudu za odluku hoće li zaprimljeni EUN izvršiti i traženu osobu lišiti slobode te predati drugoj državi članici Unije ili neće. Operativni karakter tih odredbi nije moguće ničim osporiti. One su sukladne domaćem pravu na kojem se i zasniva njihova obligatornost. Sukladne su i odredbama Okvirne odluke Vijeća Europske unije.”

Komentiraj