Murtićev obračun s Tuđmanom

Objavljeno u Nacionalu br. 745, 2010-02-23

Krajem veljače u Umjetničkom paviljonu počet će se prikazivati potresna i provokativna izložba Ede Murtića, ‘Rat’, koja ga prikazuje kao angažiranog slikara koji je kroz umjetnost žestoko reagirao protiv rata i nakaradnosti Tuđmanova režima

Zadnjeg dana veljače, točno u podne, otvara se u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu provokativna izložba “Rat” Ede Murtića, koja će tog svjetski poznatog umjetnika predstaviti u novom svjetlu. Naime, bit će prvi put izložena i dva ciklusa “Kadaveri”, koji prikazuju kosture generala poprskanih krvlju, iskešenih lica, s medaljama za zasluge, što je po objašnjenju likovnih stručnjaka s kojima smo razgovarali Murtićev komentar tadašnje politike HDZ-ova predsjednika Franje Tuđmana.

Posebno je impresivan crtež kostura na kojem je predsjednička lenta kakvu je nosio samo Franjo Tuđman. Iako crteže kostura nije nazvao imenima konkretnih generala, likovne aluzije na tadašnju situaciju u Hrvatskoj toliko su jasne da zapravo ne može biti nikakvih dvojbi. Kako je Murtić te crteže radio u osami svog ateljea od 1993. do 1995. godine i nikada nisu bili u cijelosti pokazani u javnosti, ova će izložba biti veliko otkriće jer će predstaviti Murtića kao politički osviještenog slikara, koji se kritički odnosio prema tadašnjim događajima u Hrvatskoj.

Na izložbi će biti prikazano oko 450 crteža u gvašu, tušu, olovci, pastelu, masnoj kredi, flomasteru i kolažu, a autori postava su slikarova supruga Goranka Vrus Murtić, koja je i sama slikarica, te njegov sin galerist Ranko Murtić. Dok su pripremali izložbu, pronašli su u ladicama još oko 60 novih, zastrašujućih crteža manjih farmata, koje su također izložili. To otkriće samo potkrepljuje Murtićevu zaokupljenost ratnim stradanjima i potezima tadašnjeg hrvatskog predsjednika. Kako bi postav što vjernije dočarao poruku crteža, izložbu su zamislili vrlo nekonvencionalno, kao crnu kriptu: unutrašnjost velebnog paviljona obojena je u crno, a svjetlo je prigušeno, nema dinamike.

Crteži su grupirani u tematske cikluse i potpuno prekrivaju crne zidove što u kontrastu s pozlatom na svodu pojačava dramatičnost Murtićevih crteža. Zato cijela izložba funkcionira kao žestoka ambijentalna instalacija, što se odlično podudarilo s koncepcijom izložbi u Umjetničkom paviljonu posljednjih godina. Edu Murtića javnost najbolje poznaje kao apstraktnog slikara koji je u svojoj 60-godišnjoj karijeri prošao put od partizana i antifašista preko najutjecajnijeg slikara bivše zemlje do žestokog kritičara Franje Tuđmana i njegova režima. Tuđman je pak bio partizanski general, kasnije autokratski vladar, koji je kao predsjednik države uveo nošenje predsjedničke lente. Tuđman i Murtić godinama su bili prijatelji. Tuđman je dolazio k Murtiću u njegov atelje na Zrinjevcu, gdje su se godinama okupljali intelektualci i umjetnici u njegovu čuvenom nedjeljnom “salonu”.

Kako je Murtić kasnije izjavio u jednom intervjuu u Vjesniku, često su se svađali, ali je smatrao da to nije razlog “da se odreknu jedan drugoga”. Za njihov odnos prijeloman je bio Tuđmanov dolazak na vlast i Murtić je postao jedan od najljućih Tuđmanovih oponenata i kritičara, što nije skrivao ni u razgovorima s prijateljima ni u intervjuima. Kako smo doznali u neslužbenim razgovorima sa stručnjacima iz zagrebačkih likovnih krugova, Murtić je u to vrijeme samo najbližim prijateljima pokazivao svoje crteže kostura generala, objašnjavajući im kako “ovaj kostur prikazuje Šuška, a ovaj Tuđmana”. Kako su nam ispričali, bili su impresionirani snažnom antiratnom porukom tih generalskih kostura i pokušali su ga nagovoriti da ih pokaže javnosti.

Međutim, on se nije složio jer su “obojica još živi”. No do kraja života nosio je u sebi želju da ciklus “Kadaveri” pokaže na izložbi. Prema riječima Goranke Vrus Murtić, njezin je suprug bio oduvijek zaokupljen temom rata i bila mu je velika želja da crteže iz ciklusa “Kadaveri” izloži u javnosti. Još je za vrijeme II. svjetskog rata, kao partizan, zajedno s prijateljem i slikarom Zlatkom Pricom, ilustrirao “Jamu” Ivana Gorana Kovačićaa, a u prvoj polovini 90-tih počeo je grozničavo stvarati stotine djela s ratnom tematikom. Serije tih ratnih crteža bile su odraz svega što se u to vrijeme zbivalo u Hrvatskoj, ali i njegovih razmišljanja i kritičkih stavova. Radio ih je u svojim ateljeima – na zagrebačkom Zrinjevcu te u kući u Istri, a ciklus “Ratni crteži L.A.” nastali su za vrijeme posjeta sinu Ranku Murtiću, koji se u to doba usavršavao u Los Angelesu. Stvarnost je doživljavao vrlo dramatično, što se i vidi na izloženim crtežima, objasnila je Goranka Vrus Murtić. Primjerice, napad na Dubrovnik i destrukcija grada jako su ga potresli i morao je reagirati na konkretnu situaciju – rat, ubijanje i stradanje, jer je kao slikar osjećao veliku odgovornost. No reagirao je i na vlastite strahove. Čak je kasnije znao reći: “Vidiš, kako sam to predosjetio!” A kad je rat bio gotov, i dalje ga je kopkala ta tema.

Na pitanje da objasni značenje serije kostura generala, Goranka Vrus Murtić odgovorila je da je taj ciklus logično proizišao iz kritičkog odnosa Ede Murtića prema ratu, pa tako i prema generalima. “Ti crteži su dovoljno dijalektički da ih publika može jasno pročitati”, zaključila je Goranka Vrus Murtić i dodala da gledatelji moraju imati, usprkos humanoj poruci tih crteža, snage za suočavanje s njihovom iskrenošću i izravnošću. Dio tih crteža iz ciklusa “Kadaveri” pokazan je u obliku mape “Viva la muerte” prije deset godina u Kabinetu grafike Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu, a nešto kasnije iste godine na izložbi u Galeriji moderne umjetnosti u Udinama u Italiji.

U povodu predstavljanja te mape Murtić je u spomenutom intervjuu objasnio što je bio neposredni povod za nastanak tih crteža kostura. “Zgranula me misao Franje Tuđmana, koju je izrekao nekoliko mjeseci prije prvih demokratskih izbora, da hrvatski narod krvlju mora dobiti državu. No još me više ogorčio Tuđmanov istup 1993. godine u Domu vojske u Zvonimirovoj ulici kad je majkama i udovicama poginulih branitelja posmrtno dodjeljivao odlikovanja, a onda im rekao: ‘Budite sretne što su vaši muževi i sinovi poginuli za Hrvatsku’. Strašno je da je to rekao čovjek čiji je sin bio vlasnik tvrtke koja je ‘štancala’ kolajne, a istodobno je čuvao obitelj od pogibije u Domovinskom ratu, te ih materijalno osigurao za sva vremena. Taj me stravični cinizam revoltirao. Ciklus ‘Viva la muerte’ moj je odgovor Tuđmanu na njegove cinične riječi ratnim udovicama”, zaključio je Murtić u intervjuu Vjesniku.

Već na ulazu u dvoranu Umjetničkog paviljona posjetitelje dočekuje osam reklamnih “citylights boxova” sa 16 uvećanih crteža crnih kostura i lubanja, koji publiku na pomalo šokantan način uvode u Murtićevo likovno svjedočanstvo o ratnim stradanjima i besmislu rata. Pažnju plijene i tri iznimno snažna crteža nazvana “Kolaži za Oświęcim” na kojima dominiraju crveni kukasti križevi. Kako nam je otkrio Ranko Murtić, umjetnik je te kolaže napravio potkraj života specijalno za Biennale u Krakowu, no spletom okolnosti nikada nisu prebačeni na grafike niti prikazani u javnosti, tako da će i oni doživjeti svoju promociju na izložbi u Umjetničkom paviljonu. Izloženi su i njegovi otprije poznati ciklusi – reminiscencije na “Jamu” Ivana Gorana Kovačića, zatim “Oči straha” i Hommage à Dubrovnik”. Po mišljenju ravnatelja Umjetničkog paviljona Radovana Vukovića, na izložbi ima antologijskih djela, iako se radi o crtežima manjih formata, koji nisu tipični za Murtića.

Radovi su dramaturški vrlo snažni, a cijeli taj ratni ciklus jedinstven je unutar hrvatske umjetnosti, objasnio je Vuković, jer na likovno moćan, ekspresivan i dramatičan način prikazuje ljudsko stradanje i patnju. Prije svega, ti Murtićevi crteži imaju snažnu simboliku i antiratnu poruku, ali u formi intimnih zapisa, pokazuju duboko umjetnikovo proživljavanje rata. Dodao je da će mnoge iznenaditi taj dijelom nepoznat dio njegova opusa, koji je suprotan “onoj mediteranskoj i hedonističkoj paleti, Murtiću kakvog pamtimo”. Poznajemo ga kao apstraktnog slikara, no na ovoj izložbi, po Vukovićevu mišljenju, “u ciklusu ‘Kadaveri’ pribjegava figurativnoj interpretaciji teme kako bi bolje oslikao ranjenu stvarnost.”

Komentiraj

Source:Nina Ožegović