Jadranka Đokić, Ana Begić, Livio Badurina, Ivica Jončić, Dušan Gojić i Iva Mihalić šestero su glumaca Hrvatskog narodnog kazališta iz Zagreba koje je Matija Ferlin okupio u autorskom projektu “Mi smo kraljevi a ne ljudi”. Prva je to koprodukcija zagrebačkog HNK s 20-godišnjim europskim festivalom izvedbenih umjetnosti Kunstenfestivaldesarts u Bruxellesu. Zagrebačka premijera održat će se 2. svibnja u paviljonu Velesajma, dok će bruxelleska festivalska publika moći pogledati predstavu dva tjedna poslije. U Ferlinovu su stalnom timu i scenograf Mauricio Ferlin (stariji brat), dramaturzi Goran Ferčec i Jasna Žmak te skladatelji Alen i Nenad Sinkauz.

 

 

  • ‘Današnji virtualni svijet smatram vrlo opasnim, ali i ja kao koreograf publici mogu u potpunosti promijeniti sadašnjost i ponuditi im drugu stvarnost’
  • ‘Možda sam prekonzervativan ali u svom tom medijskom ludilu koje nas okružuje nedostaje mi dimenzija ljudskosti. Nebitno je postalo važno. Zato ne gledam vijest

“Na Kunsten festivalu u Bruxellesu gostovao sam prvi put u svibnju 2013. s predstavom ‘Sad Sam Lucky’. Umjetnički ravnatelj festivala Christophe Slagmuylder predložio je da moj sljedeći projekt napravimo u koprodukciji. Zanimala ga je nova ansambl predstava. Kako je mene već neko vrijeme privlačio projekt s ishodištem u dječjem iskazu, na temelju kojeg bi se kreirao specifičan izvedbeni kod, to sam mu i ponudio. Njemu se taj koncept učinio zanimljivim, no smatrali smo da bi bilo dobro proširiti koprodukciju i potražiti instituciju u Hrvatskoj koja bi ga podržala.

Budući da su na spomenutom festivalu gostovale predstave Bobe Jelčića za vrijeme ravnateljstva Dubravke Vrgoč u ZKM-u, učinilo mi se najlogičnijim ponuditi projekt nekome tko već ima razvijenu suradnju s tim festivalom. Dolaskom intendantice Vrgoč u HNK dobio sam priliku realizirati ga u toj etabliranoj kazališnoj kući, kao dio njihova repertoara ove sezone. S Dubravkom Vrgoč imam odnos profesionalnog i umjetničkog povjerenja, što baš nije uvijek slučaj u odnosima između ravnatelja teatara i autora projekta”, kaže Ferlin. Ovaj 33-godišnji Puljanin multimedijalni je umjetnik koji je u svojim projektima ne samo koreograf, nego i redatelj, glumac, performer, kostimograf, autor videospotova. Nakon školovanja u Frankfurtu diplomirao je u Amsterdamu na Školi za novi plesni razvoj (School for New Dance Development). Svojim je predstavama, videoradovima, performansima i kratkim filmovima doživio uspjehe ne samo u Europi, nego i u Kanadi i SAD-u. Newyorški časopis za modu i umjetnost V Magazine 2010. je Ferlina proglasio jednim od najznačajnijih svjetskih koreografa. Nastupao je na festivalima u Beču, Lyonu, New Yorku, Bogoti, Torontu, Parizu, Ljubljani, surađivao s umjetnicima poput Ame Henderson, Sashe Waltz, Luca Dunberryja, Mateje Koležnik i Ivice Buljana. Predstava “Nastup” u njegovoj koreografiji osvojila je 2010. čak tri Nagrade hrvatskog glumišta, za najbolju plesnu predstavu u cjelini, koreografiju i žensku plesnu izvedbu.

Tri godine poslije proglašen je najboljim koreografom u Sloveniji. Iz Berlina se u Pulu preselio 2007., a prije dvije godine pulski gradonačelnik Boris Miletić odao mu je priznanje za dostignuća u suvremenom plesu i doprinos unapređivanju kulture toga grada.

“Godinama se u medijima uz moje ime veže termin ‘koreografiranje jezika’. Danas mi se to čini malčice potrošenim. Nije mi izazov postavljati tekstove koji su već napisani. Zanima me svaki autorski projekt pokrenuti od nule. U ovom projektu to je propitivanje na kojoj formalnoj i sadržajnoj razini dječji iskaz ima potencijal za scensku izvedbu i što se događa kad glumac s iskustvom dramskog teatra izgovara tekst koji ima dječju logiku jezika, gramatičku pogrešku, nelogičnost iskaza, sugestivnost irealnog.

Dramaturginja Jasna Žmak i ja prikupili smo dječje iskaze kroz organizirane radionice i intervjue u vrtićima, a drugi dio transkribirajući radijske snimke Mladena Kušeca, koji nam je taj vrijedan materijal velikodušno ustupio. Rečenice intervjuirane djece zadržali smo u njihovoj autentičnosti bez ikakvih intervencija. Rezultat te vrste dokumentarističkog pristupa tekstu uzbudljiv je, ali i nepredvidljiv jer ne znate kamo će vas to odvesti”, objašnjava Ferlin.

Za podjelu se odlučio nakon razgovora sa svakim glumcem ponaosob. Bitan uvjet bio je da za vrijeme zajedničkog rada budu oslobođeni obaveza u drugim novim projektima. Kombinacijom različitih godišta i energija kreirao je šesteročlanu glumačku ekipu srednje i starije generacije. Kao umjetnik koji ishodište svog autorskog iskaza pronalazi u tijelu, i ovom projektu Ferlin pristupa kroz specifičan fizički rad s glumcima, kroz ono što oni, lišeni svojih scenskih navika, mogu podijeliti na pozornici.

“Osviještenost tijela glumci ne stječu tijekom studija na Akademiji ili pohađanja dramskog studija. Ona se stječe stalnim radom. Poznajem metode koje glumcima podižu razinu tjelesne osviještenosti. S iskustvom dosadašnjeg rada mogu konstatirati da ta vrsta rada na tijelu glumcima otvara neiskorištene potencijale izvođačkih tijela, što im može biti od velike koristi za daljnji rad. Pitanje je koliko je rad na tijelu hrvatskim glumcima i redateljima uopće važan. No čini mi se da mlađa generacija puno osvještenije i ozbiljnije pristupa odnosu prema izvođačkom tijelu”, kaže Ferlin. Ferlina, naravno, raduju dosadašnji rezultati, nagrade struke, gostovanja, pohvale u medijima, dobre kritike, čestitke prijatelja i kolega: “Meni je u kazalištu neprocjenjiv privilegij da kao redatelj, koreograf i izvođač mogu stotini ljudi u publici na sat i pol potpuno promijeniti njihovu sadašnjost i ponuditi im neku drugu stvarnost. Naravno, ona ostaje scenska, ali je realna u dijalogu s njima. Zbog toga osjećam veliku odgovornost. Sretan sam kad mogu širiti vlastite granice, kao i gledateljeve. Moju potrebu za stalnim otkrivanjem, ustrajnost u istraživanju i sklonost multimedijalnom pristupu, usprkos preprekama kojih uvijek ima, ljudi prepoznaju i cijene. Teško je danas biti neovisan umjetnik. No imam uistinu veliku sreću što sam dosad sudjelovao u projektima kojih sam zaista želio biti dio, a pritom nisam morao pristajati na kompromise.” Nakon godina provedenih u inozemstvu shvatio je da ipak pripada Istri, gdje su mu korijeni i obitelj. Odrastao je uz dva starija brata, Maksimilijana, katoličkog svećenika, i 11 godina starijeg Mauricija, s kojim intenzivno profesionalno surađuje u gotovo svim projektima. Jedan drugomu su, tvrdi, najiskreniji, ali i najkonstruktivniji kritičari.

Njegovi roditelji nisu imali umjetničkih ambicija. Ponosni su na njega od scenskih početaka u predstavi “Ribar Palunko” iz 1989. Financirali su njegovo studiranje i profesionalno usavršavanje. Danas im je neizmjerno zahvalan. Plesom se počeo baviti sa šest godina, a među brojnim djevojčicama u plesnoj grupi samo su on i Ognjen Vučinić bili dječaci. Tada je bio fasciniran talijanskim televizijskim show-programima u kojima se plesalo. Presudnim za svoje umjetničko formiranje smatra upis u dramski studio u Puli, gdje je upoznao Jadranku Đokić, Borka Perića, Dijanu Vidušin, Helenu Minić i Rominu Vitasović.

 

JRE_1747
foto: Josip Regović

Sudjelovanje u dramskoj grupi bilo je za njega i svojevrsna terapija: “Mucati sam počeo s devet godina. Nije to bila posljedica nikakvog šoka ili traume, nego snažne dječje empatije. Počelo se razvijati nakon svakodnevnog druženja s prijateljicom iz susjedstva koja je mucala. U dramsku grupu ušao sam kao mucavac. Dopadale su me uglavnom uloge likova s govornom manom ili onih za koje govor nije presudan. No s vremenom je mucanje prestalo. Danas mi se rijetko pojavi, katkad tek ako sam jako uzbuđen. No tad mucam samo samoglasnike. Zanimljivo, na sceni s tim nikad nisam imao problema. Naprotiv, kolege se iznenade kad me čuju kako na pozornici ispravno izgovaram svaku riječ, iako u privatnom životu nije uvijek tako.”

Iako je s kolegama iz pulskog dramskog studija htio otići na Akademiju i školovati se za glumca, pripremivši za prijemni ispit tekstove Jure Kaštelana i Luigija Pirandella, ipak mu nije bilo suđeno da postane profesionalnim glumcem. Velikim profesionalnim izazovom smatra snimanje kratkometražnog igranog filma “Manjača” Tina Žanića, u kojemu je odigrao prvu glavnu filmsku ulogu, mladića koji odlučuje oduprijeti se starim navikama i promijeniti život. Za film ga je predložio redatelj Zvonimir Jurić, nakon što je vidio njegovu predstavu “Sad Sam Lucky”. Snimao je s veteranom Vjenceslavom Kapuralom, koji je glumio njegova djeda, a film je premijerno i s uspjehom prikazan na Sarajevo Film Festivalu prošle godine. Svakog ljeta odgleda većinu recentne domaće filmske produkcije u pulskoj Areni. U sjećanju su mu posebno ostali filmovi “Crnci” i “Kosac” Zvonimira Jurića, “Oprosti za kung-fu” Ognjena Sviličića i “Obrana i zaštita” Bobe Jelčića. U ladici Ferlin ima nekoliko vlastitih filmskih projekata, a misli da bi najbliža realizaciji mogla biti “Rina”, u kojoj bi naslovnu ulogu tumačila Dijana Vidušin, njegova prijateljica iz djetinjstva, danas članica Gavelle.

Matija Ferlin nije klasični primjer mladog čovjeka koji ne može funkcionirati bez današnje tehnologije. Društvenim mrežama Instagram i Facebook služi se uglavnom za poslovne kontakte i plasiranje informacija o svojim projektima. Današnji virtualni svijet smatra poprilično opasnim. I bilo mu je draže vrijeme kad su ljudi jedni drugima slali razglednice, odnosno “kartoline”, kako on kaže, nego današnje kad nepoznate ljude zapljuskuju intimnim “selfiejima”. Prije godinu i pol skrasio se u staroj kamenoj kući u Svetvinčentu. Kad ne radi, baterije puni druženjem s prijateljima, okupljanjem s obitelji za nedjeljnim ručkom, promatranjem mora i molitvom koja ga, veli, maksimalno smiruje. Kaže da uživa u malim ritualima življenja. Mašta o tome da za nekoliko godina u Svetvinčentu otvori Bed & Breakfast, u kojemu bi svojim gostima u sezoni ponudio kvalitetan smještaj i domaći istarski doručak, a izvan sezone ugostiteljsku infrastrukturu iskorištavao za realizaciju vlastitih umjetničkih projekata. Njegov raspored ispunjen je poslovnim terminima za projekte i gostovanja, poput skorašnjeg u pariškom Centru Pompidou sa solo izvedbom “Sad Sam Almost 6” i nove predstave “Out of Season”, sve do rujna 2016.

Ferlin ne prati domaću političku scenu, ne gleda televizijske vijesti, ne čita portale, a u novinama prati uglavnom stranice kulture. U današnjim medijima vidi poremećene vrijednosne kriterije i inzistiranju na senzacionalizmu po svaku cijenu: “Ne želim se hraniti informacijama koje mi nisu bitne i ne dotiču me se osobno. Možda sam prekonzervativan, ali u svemu tome medijskom ludilu koje nas okružuje nedostaje mi dimenzija ljudskosti. I nastojim da me nimalo ne dira to što su nebitne stvari u ovoj zemlji postale važne.”

Komentiraj

FOTO:Josip Regović
PODIJELI
Novinar, televizijski autor, scenarist i producent. S dugogodišnjim iskustvom u tisku, na televiziji, radiju, filmu, portalima u Hrvatskoj i regiji... U Nacionalu na funkciji novinara, specijaliziran za ekskluzivne teme iz kulture i medija.