Predstavnik novog web-portala aktivizam.hr za združivanje aktivista u Hrvatskoj govori o stanju aktivizma, kao i neprekidnim govorima o tome kako se nešto radi, a zapravo se ne radi ništa…

Može li se mala skupina ljudi boriti protiv države? Razumno bi bilo reći „Pa, baš i ne…“. Ako se dodaju tom pitanju mladi-studenti-ljudi lošijih socijalnih statusa, još će se više upitnika nekima nad glavom pojaviti, a skeptičnosti neće nedostajati.

Skeptika svakako nema među osnivačima novog web-mjesta aktivizam.hr, portal uspostavljen s ciljem promicanja i sakupljanja svih aktivističkih događanja na području Hrvatske. Radi se o grupi mladih boraca za bolje društvo, čija je zajednička poveznica rad u poznatoj ekološkoj udruzi Zelena akcija. Antoniu Dominiku, predstavniku i suosnivaču foruma, aktivizam je za sada donio „mnogo podočnjaka“, no razloga za odustajanje nema – aktivizam u Hrvatskoj broji uspjehe.

„Uz napredak u stanju prava LGBTIQ osoba, postigli smo neke velike uspjehe u polju održivog razvoja. Često se radi o štetnim projektima koje bismo svi mi plaćali ili iz Državnog proračuna ili iz vlastitog džepa, primjerice zbog skupljih računa za struju. Jedan vrlo stari takav uspjeh je zaustavljanje izgradnje termoelektrane na ugljen u Lukovom Šugarju. Nakon toga zaustavili smo gradnju hidroelektrane na Ombli, eksploataciju nafte na Jadranu i izgradnju termoelektrane na ugljen Plomin C. Spriječili smo koncesioniranje autocesta, vodnih usluga i pročišćavanja otpadnih voda…“, nabrajao nam je Antonio. Za Zagreb je još istaknuo sprječavanje izgradnje spalionice smeća, kao i Zeleni telefon za pomoć građanima kod rješavanja komunalnih problema kojih je od 1992. bilo preko 30.000. Važno je naglasiti kako ovo nije ni polovica nabrojanog.

Velike nade – veliki otpor

Ideja pokretanja portala aktivizam.hr nastala je prilikom uočavanja brojnih problema s organizacijom aktivističkih događaja, te su stoga su stvaraoci ovog novog portala odlučili sve staviti na jedno mjesto. Bilo tko može, bilo kada, zakazati aktivističko događanje na forumu i detaljnije informirati javnost o njemu.

„Svrha nam je bila da se ljudi pokrenu, da vide kako se nešto događa. Ne da sada počnu biti organizatori prosvjeda, krenu sami pokretati aktivističke grupe… Samo da vide da se to može, da postoje grupe koje nešto rade, da ti kao početnik i „neznalica“ možeš doći i ravnopravno sudjelovati. Imamo krivu percepciju da je aktivizam uvijek za neku drugu skupinu ljudi, za neke obrazovane ili potkovane. Nikako da pokažemo kako je aktivizam za skoro sve ljude oko nas“, ispričao nam je Antonio.

Količina entuzijazma koju aktivizam iziskuje nije za svakoga. Brojni ljudi krenu u aktivizam s velikom nadom, ali uskoro dožive tromost promjena i odustanu. Promjene nisu trenutačne, za njih treba vremena. Bilo je potrebno 15 godina LGBT aktivizma da se 2014. donese Zakon o životnom partnerstvu. Veliki otpor političkih tijela prema aktivističkim idejama kod toga ne pomaže.

Postoje brojne aktivističke udruge sa stručnim zaposlenicima koji se bave problemima povezanim sa svojom strukom i za njih nude stručna rješenja. Upravo ta stručna rješenja nude besplatno na korištenje, za dobrobit zajednice. Oni će reći sve: gdje i zašto je problem, i na koji način ga riješit. Javna savjetovanja su dobar primjer toga, ali rijetko završe u skladu sa svojom svrhom.

„To bi trebala biti vrlo jednostavna procedura. Zašto to u Hrvatskoj ne ide? Djelomično je to zbog ega, jer nije lako priznati vladajućima da neki „aktivisti“ daju pametne savjete i da su pametniji od njih. Druga strana je mogući gubitak političkih bodova“, objasnio nam je Antonio.

„Ljudi traže razlog da ne budu aktivni“, kaže Antonio za određene kritičare aktivizma. Drugi pak kritiziraju narušavanje javnog reda i mira, što se, prema Antoniu, nakon prvog dolaska na takve povorke ispostavi kao netočno. Ljudi nakon prisustvovanja vide da nisu sami i kako može doći do promjene.  Spomenuti „nered“ se u europskim državama izvrsno koristi za dobivanje pažnje prilikom isticanja nekog bitnog problema, no to ne prelazi granice zaustavljanja prometa i blagog ometanja. Antonio ne bi nikada podržao uništavanje imovine ili nasilnu povorku u Hrvatskoj.

Neopravdano hvalisanje politike

Sam aktivizam Antonio ne može definirati svojim riječima, a tijekom izrade web foruma vijećali su tri sata o tome, naravno – bez rezultata. Školski rečeno, to je bilo kakva planirana aktivnost kojom se pokušava potaknuti razvoj društva. U stvarnosti, „planiranje“ je teško izvesti u aktivističkim udrugama diljem Hrvatske. Većina njih, poput Zelene akcije, reaktivna je, što znači da se bilo koji problem, kada ga se uoči, izravno rješava – što podrazumijeva iznenadno mijenjanje planova.

„Aktivizam može pomoći našem društvu i on to stalno radi. Pitanje je samo o kojem problemu se radi i na koji način se on rješava. Bitan primjer su udruge i neformalni kolektivi za mlade koji u isto vrijeme obavljaju posao Zavoda za zapošljavanje, Centara za socijalnu skrb… Tragedija je da mi imamo udruge koje moraju pisati europske projekte i kreativno se baviti ljudima koji su u ozbiljnoj potrebi. Sva ova politička pitanja o ljudskim pravima – čim javni diskurs ode u fašizam, tu se javljaju udruge koje ga vraćaju prema smislenijem smjeru“, rekao nam je predstavnik novog web-foruma.

Za Antonia, zaštita okoliša na formalnoj i institucionalnoj razini kao da ne postoji. „Slikanje“ premijera Andreja Plenkovića u sklopu COP-a 26, skupa za klimatske promjene, Antonio opisuje kao „hvalisanje“.

„Hvale se da su odigrali nekakvu igru pomoću koje su nešto saznali o klimatskim promjenama. Dakle, oni su došli na klimatske pregovore da bi ih tamo netko educirao o tome što su uopće klimatske promjene. Tragedija. Mogu si misliti što bi uopće bilo da nismo imali 30 godina ekološkog aktivizma. Bi li premijer uopće znao što je COP i da bi trebalo na njemu sudjelovati? Tamo svi kao da su pali s Marsa. I to je ono što Greta Thunberg uporno ponavlja. Političari pričaju kako će nešto poduzeti, ali ništa ne rade“,  kritizirao je Antonio Dominik.

Po pitanju društvenih i klimatskih problema, Antonio kaže da smo „status quo“ i da „Hrvatska nije radila ništa“. Prepričava primjer koji mu je dao jedan kolega po pitanju ekoloških studija prilikom izgradnje nekog industrijskog pogona. U praksi, svrha studije nije odlučivanje o izgradnji ili ne-izgradnji nekog pogona, već samo formalnost koja se ispunjava prilikom procesa izgradnje.

Gdje su nam demokratske vrijednosti?

Antonio za svoj aktivizam troši puno radno vrijeme, a ovisno o poslu čak i više. Kada se završavao portal dizao se u osam ujutro, preskočio kavu i krenuo izravno raditi do iznemoglosti. Tim je putem krenuo još u osnovnoj, a tada nije bilo normalno da imaš djecu u aktivističkim udrugama. Negativno mišljenje spram aktivizma se do danas nije previše promijenilo, ali kako Joseph Conrad piše – “Mladost je drska! “

„Starijim  generacijama koje su odrasle u Jugoslaviji je prosvjed bio jako dobar način ugrožavanja egzistencije. Neki od njih dan danas ne gledaju blagonaklono prema tome. Postoji grupa nešto mlađih ljudi koja je materijalno zbrinuta sa stalnim poslom i mjestom za život. Oni si mogu dopustiti „luksuz“ aktivizma. Nove generacije su trenutno vrlo polarizirane oko aktivizma. Oni vrlo desni se naravno neće baviti aktivizmom, ali će puno prigovarati. A sad, one najmlađe generacije, poput onih koje su sudjelovale u maršu Extinction Rebelliona u Zagrebu, a radi se čak o djeci od 15 godina i mlađe, bacile su se u taj aktivizam svim srcem i vremenom.“, opisao nam je Antonio.

Sredinom ove godine, istraživanje GONG-a o političkoj pismenosti i stavovima mladih bilo je okidač brojnih rasprava i kontroverza . Jedno od medijski najistaknutijih otkrića bilo je neslaganje gotovo polovice učenika s javnim iskazivanjem seksualne orijentacije kod istospolnih parova. Upravo rast broja mladih koji „naginju desno“ Antonia zabrinjava. Uzrok toga su, kako kaže, roditelji i okolina. Ako se demokratske vrijednosti ne njeguju kod kuće, dijete ih ne može usvojiti. Naravno, takva će djeca imati i manju sklonost k aktivizmu, a hrvatske obrazovne institucije, za koje Antonio kaže da ne služe svrsi stvaranja proaktivnih građana, također neće pomoći.

Dobra strana jest da u Zagrebu postoje brojne udruge koje rade s mladima, ali malim odmakom iz glavnog grada, već prema devastiranoj Petrinji (i Sisku), uviđa se da djeca nemaju kamo. Usprkos takvom raširenom nedostatku informacijskog pluralizma za mlade, prema Antoniu Hrvatska ne gubi demokratske vrijednosti.

„Strah me svega što se događa s medijima – gubitak medijske slobode i sve silne tužbe koje novinari trpe zbog svojih tekstova. Ja kada pričam s Vama moram jako dobro razmišljati što ću reći, a i vi ćete isto tako dobro razmišljati o tome što ćete napisati. Te SLAPP tužbe podižu se i protiv udruga i protiv aktivista privatno i zapravo se ne mogu sjetiti ni jedne glasnije udruge koja nije tako tužena.“, priznao nam je Antonio Dominik, koji osuđuje napade premijera na novinare, isto tako hvaleći novinare poput Andreja Dimitrijevića koji je, prema njemu,  radio nešto što mu nije dio posla i prijavio Gabrijelu Žalac europskom sudu. To je za Antonia – pravi aktivizam.

Autor teksta: Marin Hižar