Ako se za nekoga može reći da živi nekonvencionalnim životom, pogotovo s obzirom na spol, to je žena koja se nekih deset godina bavi onim za što se u hrvatskom jeziku praktički nije ustalio ženski oblik riječi pa to čudno zvuči: putopiskinja. Riana Petanjek, Zagorka rođena u Sloveniji, visokoobrazovana osoba s diplomom novinarstva, dizajna te videoprodukcije i montaže, proputovala je velik dio svijeta, dobrim dijelom na svom Harley-Davidsonu, već pet godina ima svoju emisiju „CoolTurist“ na Novoj TV, prva je žena koja piše za Autoklub i upravo joj je u izdanju Iris Illyrica izašla „Do kraja svijeta i natrag“, fotografski raskošno opremljena knjiga koja obuhvaća njezino veliko putovanje Južnom Amerikom, gdje je bila 2020., neposredno prije pandemije, ali i treće izdanje njezine prve knjige „Slane banane“, u kojoj se može čitati o njezinom šestomjesečnom životu u Indiji, koju smatra „emocionalno najizazovnijom zemljom“, putovanju na Kubu i otkrivanju glasovite američke ceste Route 66 na motoru.

U Kanadi i na Aljaski bilo je, kaže, jako skupo, ali ono što je vidjela bilo je vrijedno svega. Svu ušteđevinu koju je imala potrošila je u posljednje dvije godine. Neće joj biti žao i ako sada, kroz prodaju onog što je snimila, ne vrati ono što je potrošila jer ipak ima taj osnovni poriv za putovanjem. „Sve što prodam od toga je odlično, ali život ide dalje ako i ne prodam.“

Ona, kojoj je zloglasno pandemijsko „novo normalno“ te 2020. kao svjetskoj putnici i nekome tko od toga zarađuje za život, ali kao freelancerica, bez pripadajućih prava, posebno teško palo, u Hrvatsku je nakon dva i pol mjeseca Južne Amerike došla dan prije lockdowna u ožujku 2020. A što je se posebno dojmilo u Južnoj Americi, na njezinom posljednjem pretpandemijskom putovanju?

„Bilo je zanimljivo otići do zadnjeg mjesta na svijetu, grad u Argentini koji se zove Ushuaia, ima taj nadimak jer je to zadnje mjesto sa statusom grada prije Antarktike, tamo je tabla na kojoj piše ‘kraj svijeta’. Južna Amerika je nevjerojatna, u Boliviji autohtoni Kečua Indijanci čine više od 70 posto stanovništva, vidi ih se po ulicama u tradicionalnoj odjeći. Bolivija je jako siromašna, Indija Južne Amerike. Dojmio me se i Peru, gdje se glečer otopio pa je nastala planina u duginim bojama, zatim Machu Picchu, sveti grad Inka, i jezero Titicaca koje dijele Bolivija i Peru. Tamo i danas živi narod Uru, koji je stariji od Inka. Žive na plutajućim otocima koje rade od trske. Prije povratka u Hrvatsku sletjela sam u Zürich, na jedan od najvećih aerodroma na svijetu, nakon ludog provoda u Riju na kojem sam plesala salsu, i osjećala sam se kao da sam došla u grad duhova.“

FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Korijene onog što sada radi može naći već u svom djetinjstvu. Kada je bila mala, željela je biti novinarka koja putuje po ratištu iz serije „Kineska plaža“, a kao dijete je imala i svoju izmišljenu radiostanicu. Smatra da su čovjeku neke stvari jasne već ako sluša dijete u sebi. Što se motora tiče, kaže da nema objašnjenja za tu svoju strast – nitko iz njene uže i šire obitelji nije bio bajker. Ponekad ima osjećaj da je to ostatak nekog prošlog života. Kada je imala 10 godina, izrazila je roditeljima želju da joj kupe skuter i dobila ga je za krizmu. Kasnije ga je prodala i kupila veći motor, pa još veći, a na kraju si je novcem zarađenim u Americi kupila Harley. „Jest da je to najjeftiniji Harley, ali je i dalje Harley.“

Ne voli stav da ljudi koji često putuju bježe od nečega i smatra da je poriv svake znatiželjne osobe upoznavanje drugih zemalja, i kultura te svijeta u kojem živimo. Nakon što je u Indiji 2013. provela šest mjeseci, njezini se roditelji više ne boje za nju. „To je bilo daleko najopasnije što sam radila, a bilo je opasno i u, primjerice, Albaniji. Američki Route 66 je, s druge strane, skoro 4000 kilometara duga stara zapuštena cesta na kojoj žive stari ljudi koji umiru, 90 posto njih koje sam upoznala 2014. više nema nažalost. Ljudi imaju dojam da je to opasno, ali to je na kraju bilo najsigurnije putovanje na kojem sam bila. Indija je doduše opasna samo za žene, to što sam bijela i plava je bila olakotna okolnost, bojali su se mene silovati više nego što bi se bojali silovati Indijke. U Indiji te doduše neće pokrasti ili ubiti zbog kutije cigara, što bi mogli u Africi, ali mogu silovati ženu jer imaju poremećeni omjer žena i muškaraca, ubijaju dugo žensku djecu, seks im je zabranjen prije braka. Nažalost, tamo su česta pojava grupna silovanja, ubijanje žena i djeca koja žive na ulici i po cesti. Plakala sam tamo svaki dan. Radila sam za jedne američke novine i nisam izdržala više od šest mjeseci. Sa strahom sam došla reći glavnom uredniku da odlazim, a on je rekao da sam ionako izdržala duplo dulje nego što su se kladili“, ispričala je naša sugovornica.

Smatra da je ženama u ovom poslu puno teže i da muškarci puno lakše nađu sponzore za svoja putovanja. Od žena se, smatra Riana Petanjek, očekuje da budu ukras u savršenoj odjeći na nekoj atraktivnoj lokaciji, a ne da imaju kameru u rukama i same snimaju i dižu dron te nemaju vremena za savršenu frizuru i šminku na putovanjima. Iz njezinog će iskustva, nažalost, žene koje sjede na marketinškim pozicijama u kompanijama prije dati muškarcima novac za putovanja nego ženama.

Glečer Perito Moreno u Patagoniji (gore lijevo); šarene nošnje Peruanki u gradu Cuscu (desno); Solar de Uyuna, slana pustinja u Boliviji (dolje lijevo). FOTO: Privatna arhiva

„To je zapravo i ono što sprječava mnoge poput mene da se bave čime se ja bavim. Televizija je ipak nešto bolji medij za mene iz tog razloga, tu stvarno ipak dolazi do izražaja sve ono što ja znam raditi, više nego to sviđam li se nekoj ženi u marketingu ili ne. Čak je i moja priča s televizijom krenula tako da sam prvo dobila priliku na britanskoj televiziji, vodila sam jednu britansku emisiju o putovanjima koja se tada snimala u Dubrovniku. Dugo nije bilo takve prilike za mene u Hrvatskoj, to što sam uopće uspjela dobiti emisiju u Hrvatskoj bez veza je čudo. Općenito je ovo što se meni događa dokaz onog s čim se suočavamo mi u Hrvatskoj koji ne spadamo u ustaljene okvire. Upravo zato ozbiljno razmišljam o ponovnom odlasku iz Hrvatske. Išla bih trenutno bilo gdje, primjerice jedna opcija je Slovenija. Tamo sam rođena, studirala, pričam jezik i blizu je, a opet drugačije je tržište i to je zemlja koja drugačije doživljava žene i putovanja. Manje ih je od nas, a znatno više putuju. Nama su putovanja zanimljiva, ali ne kao žutilo i polugole žene“, rekla je Riana Petanjek.

Što se inozemnih suradnji tiče, ispričala nam je da je ambasador Kraljevske tajlandske ambasade u Budimpešti tražio isključivo nju da kuha s njim u kulinarskoj emisiji i članovi ambasade su tako stigli na snimanje u Zagreb. Puno joj je lakše, ističe, neki značajniji pomak ostvariti vani. „Njemački i grčki Motul tražili su mene da surađujemo, vani je veće tržište i ima puno više žena koje putuju pa je apsurd da mi je lakše vani.“

Iskreno se nada da će za 10 godina nekoj ženi u Hrvatskoj biti lakše. Smatra problematičnim to što se u Hrvatskoj, prema njenom mišljenju, puno toga svodi na veze i poznanstva, pogotovo u ovakvom tipu posla. Ona ističe da nije taj tip da gura nekom pod nos svoje projekt; ne zna se „prodati“. Apsurdno joj je da je na društvenim mrežama i blogu daleko više prate muškarci nego žene.

„Trebala sam krenuti kao ženska priča, to je oduvijek bila moja poanta, da kao žena pomičem granice za druge žene, pokazujem da ne moramo uvijek ići ustaljenim koracima koji se od nas očekuju. Počela sam ozbiljno razmišljati da iste stvari na društvenim mrežama počinjem objavljivati pod muškim pseudonimom jer vjerujem da će to u tom slučaju biti zanimljivije većem broju ljudi, posebno ženama, nego ovako kad to radi žena od koje se očekuje da pokaže golotinju. Poražavajuće mi je da ne pišem za neki ženski časopis. Probala sam, imala sam u Cosmopolitanu kolumnu tri puta, bila je hvaljena, ali kada su dali otkaz urednici koja me zaposlila, onda su i meni dali otkaz. Isto tako mi je nevjerojatno da sam od žena bajkerica u Hrvatskoj dobila najgore komentare. Ta neka ženska netrpeljivost prema drugim ženama je nešto što je daleko više izraženo na Balkanu, je li to pomanjkanje prilika i muškaraca ili nešto drugo, ne znam. Kada sam bila u Kanadi, žene su bile predivne prema meni, organizirale su mi snimanja, jedna mi je posudila auto, druga dala da spavam kod nje, sve suprotno od onoga kod nas. Isto je tako u Americi, sve žene koje voze motore drže se zajedno, ne mogu zamisliti da jedna Amerikanka vrijeđa drugu koja vozi motor, a kod nas se to događa. Živjela sam dvije i pol godine u SAD-u prije nekoliko godina, da mi nije istekla radna dozvola, ne bih se ni vratila. Kada vidim da moja mama nakon 35 godina obrta i plaćanja državi poreza na obrt ima penziju od 2000 kuna, odmah mi je jasno da ne želim to doživjeti i sama.“

Zanimalo nas je koliko je fizički zahtjevno to što radi.

„Malo spavam. Ponekad moj posao i tolika vožnja znaju zaista biti nešto iznimno iscrpljujuće. Kanadu i Aljasku nisam radila na motoru, to je puno fizički lakše jer motor znači voziti deset sati dnevno, već to zahtijeva određenu količinu energije, a da ne govorim o snimanjima. No i Kanada i Aljaska su bile naporne, svako malo sam se morala pakirati i ići drugdje, bili su jako teški vremenski uvjeti, na -16 nisam ni mogla ići na motoru. Ima dana kada fizički možeš izdržati puno sati, a ima dana kada ne možeš više od pet sati u komadu, puno ovisi o vremenskim uvjetima. Kada sam prošle godine radila Grčku, bilo je 42 stupnja u hladu, puno je teže na motoru pod opremom nego na normalnim uvjetima i temperaturama. Meni je vožnja u principu vrsta meditacije. Ali opet, kada se sjetim tih nekih vožnji od po ne znam koliko sati po Albaniji i Grčkoj, onda bih rekla da vožnja oduzima energiju. Najdulje u komadu sam vozila nekih tri i pol sata. Bilo bi idealno da ti se sve u glavi mora zbrojiti prije nego što sjedneš na motor, ali nije to nužno tako, voziš svakakav, zna se dogoditi da si jako loše psihički pa zato i ideš sjesti na motor. No nikada ne pijem kada vozim motor, to je najvažnije. Volim motor i to je dio mene, ali kada sam predugo u Hrvatskoj, počnem podsvjesno mrziti činjenicu da volim motor i te neke muške stvari pa shvatim da se trebam maknuti.“

Riana Petanjek ispred grčkog hrama Posejdonu; u Fairbanksu, savezna država Aljaska. FOTO: Privatna arhiva

Iz njezinog iskustva, nije samo vožnja motorom opasna. Kaže da je na posljednjem putovanju u Kanadu i na Aljasku imala nekoliko „vatrenih krštenja s autom“.

„Kada voziš auto po sloju leda od 15 centimetara i cesta je cijelo vrijeme samo led i snijeg, onda ti je to još veći adrenalin, prođe ti cijeli život pred očima. To mi je bio jedan od najljepših road tripova u životu jer je ta priroda nevjerojatna, vidjela sam i polarnu svjetlost. Vraćala sam se jednom iz Fairbanksa u Anchorage nekakvom starom cestom, daleko od autoputa. Sve je dobro dok jednog trenutka nisam došla na jedan dio ceste s kojeg sam gledala na ogromnu planinu, a s druge je strane ispod mene bila ogromna provalija, nije bilo nikakvih ograda ni zaštita, a cesta je bila blatna, puna snijega i leda, sve je padalo s te planine. Ispod mene je bilo potpuno smrznuto jezero. Vozila sam i pitala se što bi bilo kada bih sletjela autom dolje, u to jezero, bi li to bilo poput udarca u čisti beton pa se led ne bi ni pomaknuo ili bi bilo i gore pa bih pala s autom u zaleđeno jezero. Počeli su mi se znojiti dlanovi od straha, vozila sam dvadeset na sat i molila Boga da to što prije prođe i da se što prije spustim dolje niže. Nije mi potreban motor za tako nešto, za tu neku dozu straha i adrenalina.“

Naša atraktivna i osebujna sugovornica priznaje da je neostvarena privatno, u ljubavnom smislu.

„Nemam dečka, imala sam samo promašaje koji su me još dublje pogurali u tom nekom smjeru gdje mi muškarci i ne padaju na pamet, ali taj način na koji me muškarci gledaju ima veze i s tim motorom. Gnjusno je koliko poruka dobivam od zauzetih i oženjenih muškaraca. Kod nas se očekuje da žena bude doma, kuha, rađa, da bude nekakav stacionirani ukras, ili da putuje uz svog muškarca, svakako ne sama kao ja. Rijetki su muškarci koje istinski zanimaju žene poput mene i žele s njima nešto ozbiljno. Oni su uglavnom zauzeti. Čak ne bih rekla da se muškarci nužno boje snažnih žena niti sebe smatram nešto posebno snažnom. Zaključila sam da ću, ako igdje, naći muža ili dečka negdje vani, gdje muškarci ne doživljavaju žene ovako kako ih doživljavaju u Hrvatskoj. Svi koji su mi se sviđali bili su toliko različiti, a istodobno toliko krivi. Ili postoji neki pozadinski razlog zbog kojeg biram krive, nešto što nisam detektirala, ili jednostavno imam lošu sreću. Dugo sam mislila da je isključivo u meni problem, da sam divlja, svojeglava i imam specifični životni stil, ali većina mojih prijateljica je sama, a potpuno su drukčijeg profila od mene. Ja zapravo nemam ništa protiv mirnog obiteljskog života, moj sadašnji život je sigurno posljedica mojih odabira, ali i spleta okolnosti, da se neka od tih veza davno prije ostvarila možda danas ne bih bila to što jesam. Da sam našla adekvatnog partnera, sigurno mu ne bih rekla: Gle, mene baš briga za tebe, idem motorom po svijetu.“

Željela bi se vratiti gotovo u sve zemlje koje je vidjela. Aljaska joj je bila nešto posebno, onako odvojena od svega što znamo, i doživjela ju je kao zemlju koja po ljepoti prirode nije usporediva ni s jednom drugom. Od naroda su je najviše oduševili Argentinci jer su, kako kaže, beskrajno simpatični, raspjevani, rasplesani i srdačni, zagrle i poljube čovjeka čim ga upoznaju. Amerika joj je poput drugog doma, ako ne i prvog, i često se tamo vraća. Na putovanjima je naučila da ne treba imati predrasuda i a priori se bojati nekog naroda ili zemlje, da su ljudi svugdje ili dobri ili nisu, da puno toga ovisi o energiji koju čovjek odašilje i da ovisno o tome što čovjek ima u sebi, takve ljude privlači.

Zaključila je da, uz sve frustracije i teške trenutke koje joj donosi pomicanje nekih granica u Hrvatskoj kao ženi koja se usuđuje baviti poslovima koji su ovdje još uvijek rezervirani za muškarce, ne bi ni za što drugo mijenjala ovo čime se bavi:

„Nema tih teških trenutaka koji mogu ugroziti zadovoljstvo koje nastaje kad gledate svoju putopisnu knjigu u rukama ili kadrove s magičnih putovanja pretočene u jedinstvenu putopisnu emisiju, pa još i kao žena. Da i ne spominjem sve čarobne ljude koji su bili dio mojih putovanja, i najvrjednije od svega: danas gotovo i nema zemlje na svijetu u kojoj nemam prijateljicu ili prijatelja. Tu su, naravno, i nezaboravni trenuci koje pamtiš cijeli život kao što je zalazak sunca iznad Grand Canyona ili u bolivijskoj slanoj pustinji. Tako da sva ta nesigurnost koju donosi freelancersko bavljenje putopisanjem, u kojem nikad ne znam hoću li prodati jednu emisiju ili deset njih pa tako vratiti potrošeno na putovanja ili neću, biva zaboravljena kada se sjetim, primjerice, zadovoljstva koje mi donosi iskustvo na putovanjima i činjenica da poznajem jedan Bangkok kao svoj grad, da sam imala dovoljno upornosti u životu da sam New York i San Francisco par godina zvala domom, da sam planinarila po Patagoniji ili toga da sam se do ušiju zaljubila u Aljasku.“

Zalazak i Riana na motoru na Srđu iznad Dubrovnika; gradić North Pole u Aljasci, gdje živi Djed Božićnjak. FOTO: Privatna arhiva