Poljski premijer Mateusz Morawiecki napisao je članak o izvješću Instituta za ratne gubitke o gubicima koje je Poljska pretrpjela kao posljedicu njemačke agresije i okupacije tijekom Drugog svjetskog rata (1939. – 1945.):

Postoje zločini koji se nikada ne mogu u potpunosti oprostiti i koji se nikada ne mogu zaboraviti. Vrijeme ne oslobađa počinitelja od obveze obeštećenja žrtve. Čak i ako se čini da je njegove zločine teško prebrojati.

Imam osjećaj da razmjere drame Drugoga svjetskog rata za Poljsku ne razumiju u potpunosti baš sve zapadnoeuropske zemlje. Iz zapadne perspektive ovaj se sukob može promatrati kao niz bitaka, vojnih kretanja i političkih odluka. Za nas je to prije svega niz zločina, zvjerstava i razaranja te zauvijek izgubljenih mogućnosti razvoja.

Drugi svjetski rat je od samoga početka bio hladnokrvan zločin usmjeren na fizičku likvidaciju cijelih naroda, uništenje čitavih država.

Naravno, rat je posvuda donosio smrt i uništenje. Međutim, u istočnoj Europi ovo je strašno vrijeme bilo sto puta gore nego u Francuskoj, Belgiji, Nizozemskoj ili Danskoj. Iako je to danas teško zamisliti, prije tri generacije nacistička je Njemačka uskratila Poljacima pravo na život, smatrala nas robovskom rasom, na kojoj se nekažnjeno mogu provoditi strašni zločini i eksperimenti.

Rasne predrasude, osjećaj superiornosti i kolonijalne ambicije Trećeg Reicha doveli su do najveće tragedije u povijesti moje zemlje. Uništili su šanse i nade cijele nacije. Poljska se i dan danas bori s posljedicama ovog rata. I borit će se još dugo nakon što umru posljednji očevici ovog neljudskog vremena.

Prema njemačkom Generalplanu Ost, većina Poljaka trebala je biti istrijebljena, a manji dio svedena na ulogu robova – kao prisilna radna snaga. Ovaj zločinački plan provodio se od prvog dana Drugoga svjetskog rata. Prve bombe koje su pale na Poljsku 1. rujna 1939. u 4.40 sati ujutro nisu bile usmjerene na vojne objekte, već na bolnicu i stambene zgrade bespomoćnog grada Wieluńa. Nijemci su na tihi, usnuli grad bacili 380 bombi ukupne težine 46 tona. Bio je to sadistički, zastrašujući genocid.

Već u prvim danima Wehrmacht i pomoćne jedinice sastavljene od običnih Nijemaca žive su spaljivale bespomoćnu djecu i žene.

Na poznatoj fotografiji iz rujna 1939. američki fotograf Julien Bryan snimio je 12-godišnju djevojčicu Kazimieru Kostewicz kako oplakuje tijelo svoje ne mnogo starije sestre Anne koju je ustrijelio njemački vojnik.

Bilo je na milijune takve djece u Poljskoj koja su oplakivala svoje roditelje, braću i sestre te prijatelje. U isto vrijeme milijuni roditelja kroz ovaj rat oplakivali su vlastitu djecu. Bio je to pakleni pokolj – i to pokolj koji su Nijemci dobrim dijelom izvršili nad običnim, nevinim civilima.

Realnost Poljske pod njemačkom okupacijom sastojala se od konstantnih zločina, masakra civila, golemih pljački poljske imovine, krađe preko 500.000 slika, skulptura i drugih umjetničkih djela. Negdje u nekoj njemačkoj kući ili dvorcu još uvijek visi Portret mladića Raphaela Santija.

Realnost Poljske u njemačkom zarobljeništvu bilo je pretvaranje čitavih gradova u ruševine, uništavanje kulturnih i vjerskih objekata, ulična hapšenja, javna smaknuća, medicinski eksperimenti na zatvorenicima i zarobljenicima, otmica djece od roditelja (oteto je najmanje 200.000 djece) i njihovo slanje duboko u Reich s ciljem germanizacije. Konačno, i izgradnja strašnog stroja smrti na poljskom tlu – koncentracijskih logora.

Zločinačka nedjela bila su pomno isplanirana, imala su i svoja imena: Intelligenzaktion, Sonderaktion ili Außerordentliche Befriedungsaktion. Sve su to bile organizirane operacije koje su Nijemci usmjerili protiv elite poljskog naroda – profesora, odvjetnika, liječnika, inženjera, učitelja i arhitekata. Samo u operaciji Tannenberg Nijemci su u prvim mjesecima rata ubili oko 55.000 poljskih građana, uključujući dužnosnike na svim razinama, lokalne aktiviste, učitelje, policajce i predstavnike mnogih drugih zanimanja važnih za organizaciju države. Tijekom 6 godina ubijeno je više od 5,2 milijuna građana moje zemlje, a stanovništvo se smanjilo za oko 12 milijuna.

Kraj rata zatekao je Poljsku s potpuno uništenim gospodarstvom, uništenom industrijom i sravnjenim gradovima.

Što se dogodilo s onima koji su cijelo vrijeme u Poljskoj provodili teror? Često su i sami postajali lokalne elite, živjeli u blagostanju, izbjegavajući bilo kakvu odgovornost za zločine koje su počinili. Primjerice, Heinz Reinefahrt, jedan od krvnika Varšavskog ustanka, koji je nakon rata postao gradonačelnik grada Westerlanda na poznatom otoku Sylt, a kasnije je postao i zastupnik u parlamentu pokrajine Schleswig-Holstein. Heinz Reinefarth samo je jedan od bezbrojnih primjera onoga kako je Drugi svjetski rat zapravo završio. Završio je velikom nepravdom. Da, nikada se nisu podmirili računi za najkrvaviji rat u povijesti svijeta.

Zato danas postavljamo pitanje reparacija, pitanje odštete za njemačke zločine protiv poljskog naroda i poljskih građana. Zločini koji se nikada ne smiju jednostavno zaboraviti. Imajući na srcu pravdu i dobro ime žrtava, pripremili smo Izvješće o gubicima koje je Poljska pretrpjela kao posljedicu njemačke agresije i okupacije tijekom Drugoga svjetskog rata 1939.–1945. Ovo izvješće u 3 sveska rezultat je više od 4 godine rada posebno imenovanog tima stručnjaka. To je račun ukradene poljske budućnosti.

Pouka koju bismo trebali izvući iz Drugoga svjetskog rata jest da zaboravljeni, neopisani, neosuđeni i nekažnjeni zločini mogu samo nagovijestiti nove. Uostalom, ratni se zločini danas zbivaju pred očima cijele Europe – provode ih ruske trupe nad ukrajinskim narodom. Moderni barbari moraju znati da ne mogu pobjeći od odgovornosti za svoje zločine – genocid, razaranje i pljačku. Moraju biti svjesni da će ih pravda neminovno stići.

Njemačka je godinama imala stav da je tema ratne odštete odavno riješena. Pa Njemačka je tek nedavno donijela odluku o odšteti u korist etničkih skupina Herero i Nama za genocid u Namibiji koji se dogodio prije više od stotinu godina. Njemačka je nakon gotovo 50 godina također pristala isplatiti odštetu obiteljima žrtava terorističkih napada na izraelske sportaše za vrijeme Olimpijskih igara u Münchenu. Nije bitno je li od zločina prošlo 10, 50 ili 100 godina. Bitno je jesu li oni realno podmireni.

Svaka rasprava o reparacijama također mora uzeti u obzir ove geste njemačkih vlasti. Žrtve totalitarnog njemačkog ratnog stroja zaslužuju najmanje takvo isto poštovanje i sjećanje kao žrtve kolonijalizma ili terorizma. Nezamislivi razmjeri uništenja koja su se dogodila u Poljskoj između 1939.-1945. znači da je odšteta za gubitke proces koji se proteže godinama.

Nakon Drugoga svjetskog rata svake godine govorimo „nikad više“, a ipak odšteta za poljski narod nikada nije postala stvarnost. U egzistencijalnom smislu, ti se gubici ne mogu procijeniti niti nadoknaditi. Jer tko može procijeniti cijenu ljudskoga života? Ovdje samo povijest može naplatiti račun počiniteljima. No, tu je još i odgovornost društava i država. Ta se odgovornost itekako može izmjeriti i izbrojiti. Vjerujemo da je ta odgovornost za počinjena zla temelj izgradnje zajedničke budućnosti među narodima. Nemoguće je gledati u budućnost bez istine o prošlosti. Moramo i želimo ići dalje. Ali jedini put koji nas vodi naprijed je put istine. Nadam se da upravo koračamo njime. Nadam se da ćemo na ovaj način uspješno zatvoriti jedno od najmračnijih poglavlja u povijesti Poljske, Europe i svijeta.