Novi roman Kristijana Vujičića „Kad su padali zidovi“ govori o odrastanju u centru Zagreba krajem 1980-ih i početkom ratnih 1990-ih, a autor kaže da mu je cilj bio prikazati odrastanje običnog malog čovjeka u vremenima velikih promjena.

Kristijan Vujičić rođen je 1973. u Zagrebu gdje je diplomirao filozofiju i religiologiju. Radi kao freelance urednik, a uz to već desetak godina uređuje i vodi tribine društveno-humanističke tematike “Paralelni svjetovi” u zagrebačkoj Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića. Dvaput je dobio nagradu Kiklop: 2006. za roman „Welcome to Croatia“ i 2014. za urednika godine. Dosad je objavio pet romana.

NACIONAL: U romanu „Kad su padali zidovi“ pišete o Zagrebu 1989. i početkom ‘90-ih, o svjetskim događanjima – padu Berlinskog zida, padu Željezne zavjese, spominjete Ceausescua – ali i o svemu što se događa u Zagrebu, kroz vizuru srednjoškolca Ivana Kovačića Crnog. Zašto ste napisali takav roman, što je bila inspiracija? Ima li autobiografskih elemenata, ima li vas u Crnom? Jer i on je nakon srednje škole, primjerice, upisao filozofiju, a vi ste diplomirali filozofiju, voli rock kao i vi…

Želio sam prikazati odrastanje jednog mladića kroz lik Crnoga i život njegove obitelji u Zagrebu u vrijeme velikih promjena. Zanimalo me propitati kako su u sjeni velikih događaja – od pada Berlinskoga zida do uništenja Vukovara – živjeli obični, mali ljudi koji nisu htjeli sudjelovati u pretvorbama, mržnji i ratu, ali su svejedno u sve to bili uvučeni. Htio sam napisati roman o potrazi za ljubavlju, identitetom i univerzalnošću ljudskoga postojanja u vremenu nevremena – euforije i straha, prijateljstva i mržnje, internacionalizma i nacionalizma – i dati čitatelju autentičan narativ o odrastanju u Zagrebu krajem 1980-ih. Naravno, autobiografski elementi postoje, oni su bili potrebni kako bi glavni lik i njegovo društvo mogli biti prikazani na plastičan i živ način, ali to nije sve jer Crni je i puno više od toga: mnoštvo osobina i događaja koje on utjelovljuje i proživljava u romanu je dodano i izmišljeno, odnosno izmaštano.

NACIONAL: Koliko vam ta perspektiva mladog čovjeka dozvoljava da o nekim stvarima pišete slobodnije, je li važan taj moment da Crni ima nepunih 18 godina?

Čovjek je u svojem djetinjstvu i mladosti iskreniji prema sebi i onome što želi: ponesen je određenim nadama i idealima. Crni nije sklon kompromisima i kada već mora birati, bira i srcem – kao svojevrsnim središtem svojega bića – a ne samo razumom. On je odabrao ljubav i prijateljstvo, a ne mržnju, prigrlio domoljublje umjesto nacionalizma. Meni osobito drag mislilac Blaise Pascal, koji je čitateljima poznatiji kao veliki matematičar i fizičar, u svojem djelu „Misli“ kaže: „Srce ima svoje razloge koje razum ne poznaje… “ Mladići i djevojke koji završavaju srednju školu i koji drže do sebe i do mogućnosti razvijanja svoje unutarnje slobode – dakle, oni koji ne žele pripadati masi – neće tako lako pristati na servirane fake news informacije i lažne „post-istine“, jer prava istina bi, na kraju krajeva, trebala u sebi nositi poruku ljubavi, poštovanja i prihvaćanja. Ako sluša svoje srce i prema tome oblikuje svoje razumsko promišljanje svakodnevice, mlad čovjek može biti i te kako slobodan.

NACIONAL: Zašto ta tematika? Pišete o odrastanju u centru Zagreba, spominjete mjesta kao što su Jabuka, Kulušić, Lap, Ribnjak. Kakvo je bilo odrastanje u Zagrebu krajem 1980-ih? Čega se najradije sjetite?

Zagreb je moja tiha simpatija – ako tako nešto možemo reći za grad – glavni junak gotovo svih mojih romana. U tom živom organizmu koji se neprestano mijenja nalazim inspiraciju, a u plitkostima i dubinama njegovih ljudi, njihovim patetičnostima i ljubavima, tugama i radostima, crpim ideje za svoje priče i pisanje. Živio sam u središtu grada i ti klubovi koje ste spomenuli, od kojih mnogi više nisu u funkciji, bili su središnja mjesta našega odrastanja.

‘Zagreb je moja tiha simpatija – glavni junak mojih romana. U njemu nalazim inspiraciju, a u plitkostima i dubinama njegovih ljudi crpim ideje za svoje priče i pisanje’

Odrastanje u Zagrebu krajem osamdesetih bilo je lijepo. Svatko od nas može birati koju vrstu sjećanja želi očuvati u sebi, tj. želi li više pamtiti dobro ili loše. Moja obitelj se tih godina puno selila po Zagrebu, ali slike koje sam želio zapamtiti su afirmativne: upoznao sam puno dragih ljudi, a brojne kvartove, unatoč njihovim promjenama, vrlo dobro poznajem. Ljudi su se puno družili, susjedi su se u zgradama odlično poznavali i posjećivali, igrali smo nogomet na Šalati, haklali košarku na igralištu u Križanićevoj, čitali knjige, odlazili na koncerte i nogometne utakmice, družili se u parkovima, zaljubljivali se i voljeli. Kako je popuštao stisak tog rigidnog komunizma, i mi, zagrebački klinci, mogli smo lakše osjetiti sve više slobode i družili smo se i dalje bez obzira na vjersku ili nacionalnu pripadnost: moj prijatelj i ja navijali smo za različite klubove, ja sam išao u crkvu, a on nije, slušali smo različitu glazbu, ali sve to nije nas udaljavalo jer postojale su zajedničke poveznice koje su nam bile važne. Nije nam bilo problem što u dućanima nije bilo sto vrsta kruha, čokolada i jogurta. Uživali smo u životu. A živo se sjećam uzbuđenja pred dolazak Davida Bowieja u Zagreb 1990. i njegova koncerta na Maksimiru koji sam, baš poput svojega junaka Crnoga, promatrao iz daljine cupkajući na kiši jer nisam imao novca za kartu. Tako je i ovaj moj svojevrsni ne-događaj u mojem srcu i glavi ostao događaj koji neću zaboraviti.

NACIONAL: Nedostaje li vam taj Zagreb, kakav je Zagreb danas?

Zagreb je danas drukčiji grad, što je logično: grad se razvija poput živoga organizma, njegovi stanovnici se mijenjaju. Mnoga mjesta koja su Zagrepčanima bila važna prije – poput spomenutih klubova i kavana, malih obrtničkih radnji i slastičarnica, šetališta, perivoja i livada, primjerice livada mog djetinjstva na Šalati – izmještena su i ostaju u sjećanju ljudi kojima su bila važna. Zagreb danas pokušava kopirati druge svjetske metropole, otvarajući brojne shopping centre, natječući se u adventskom blještavilu s drugim europskim gradovima i još uvijek podsjeća, čini mi se, na „dvokatni grad“, kako ga je svojedobno nazvao Miroslav Krleža, misleći pritom na provincijalni obzor njegovih (malo)građana i (grado)načelnika. A prema mojem mišljenju, Zagreb ima nevjerojatnu, gotovo tisućugodišnju povijest iza sebe, predivnu tradiciju i kulturu i nije potrebno kopirati druge. Istina je da je oduvijek u glavama pojedinih Zagrepčana postojala potreba da budemo mali Beč ili mali Manhattan, ali ja mislim da bi ovaj grad trebao ustrajati u vlastitoj tradiciji i posebnostima, kako bi ostao svoj i autentičan. Ne trebamo, dakle, biti u svojim glavama malograđani, već ponosni, maštoviti i zadovoljni građani ovoga nepokorenoga grada, koji prihvaćamo druge i drukčije, a volimo i cijenimo svoje.

NACIONAL: Pišete o odrastanju Crnog kroz njegovu ljubav s Bojanom, djevojkom iz Beograda koju u Zagrebu počinju zvati „trofazna“ pa ona odlazi u Srbiju, prijatelj Samir je musliman koji to odbija priznati, a Bojanin otac Kuduz postao je nacionalist spreman za rat. Jeste li vi u to vrijeme doživjeli iste stvari?

Čitatelji, prijatelji i poznanici pitaju me je li se sve to zaista dogodilo u mojem životu. Nije! Spomenuti ljubavni odnos između Bojane i Crnoga plod je moje mašte, a lik Kuduza, njezina oca, stvorio sam na sliku i priliku brojnih partijskih aparatčika koji su preko noći postali demokratski osviješteni karijeristi, koji i danas funkcioniraju i obnašaju političke dužnosti u Hrvatskoj, ali i na drugim prostorima Jugoslavije. Radnja mojega romana smještena je u Zagreb pred početak rata pa su vidljiviji navedeni primjeri šovinističkih izljeva mržnje, ali isto tako u romanu je prokazano, ako tako mogu reći, Miloševićevo ratno-huškačko djelovanje i divljačko razaranje hrvatskih mjesta i gradova, a poglavito Vukovara, od tadašnje JNA. Bio bih najsretniji, i nisam jedini koji tako misli, naravno, da se taj rat nije nikada dogodio. Ali ni ja, baš poput Crnoga, nikada nisam gledao koje je netko nacionalnosti ili vjeroispovijesti: jedino mi je bilo važno je li čovjek dobar ili loš, moralan ili nemoralan. Taj kozmopolitski duh i otvorenost prema drugima oduvijek sam nalazio i u Isusovu učenju, prikazanome u evanđeljima, koji propovijeda ljubav i suosjećanje ne samo prema pripadnicima svojega naroda, nego i prema drugima.

NACIONAL: Zanimljivo je i to da Crni ostaje u Hrvatskoj, a svi koji su tvrdili da su najveći domoljubi otišli su na prve znakove rata. Možemo li taj odlazak povezati i s odlaskom koji Hrvatska doživljava danas, zbog ekonomske emigracije?

Riječ je ipak o različitim situacijama. Bilo je, naravno, primjera početkom devedesetih godina prošloga stoljeća da su pojedinci koji su bili jako glasni u izvikivanju „ratnih parola“ nestali iz vidokruga kada je postalo gusto. Uvijek su, nažalost, postojali „psi rata“ koji su huškali mase na netrpeljivost, a onda bi sukob gledali sa sigurne udaljenosti. Ali jasno je da je i tada postojao veliki broj ljudi, među koje ubrajam i sebe, koji su shvaćali da biti domoljub znači voljeti i braniti svoje, a ne željeti tuđe. Današnji odlazak, ekonomski egzodus, predstavlja nešto drugo: nije riječ o bijegu, nego o potrazi naših ljudi za boljim životnim uvjetima i poslom za koji će biti pravedno nagrađeni, u zemljama u kojima se cijeni nečija stručnost, a ne podobnost, a do radnoga mjesta dolazi se zahvaljujući radnoj etici i kompetencijama, a ne preko veza i namještenih natječaja. Razumijem te ljude. Mi koji smo ostali, možemo se boriti protiv takvog načina funkcioniranja rođačko-stranačkog mentaliteta tako da ne sudjelujemo u namještenim natječajima, da prokazujemo korupciju i razvijamo građansko društvo u kojem ćemo svi imati jednaka prava i mogućnosti. Bit će to teška borba. Ali ne smijemo se predavati, već trebamo vjerovati da su promjene na bolje moguće.

NACIONAL: Filozof ste po struci, može li se taj ekonomski egzodus promatrati i s filozofske strane? Posebno zato što mnogi koji su otišli tvrde da to nije samo zbog loše ekonomske situacije, činjenice da posao ili nemaju ili imaju, ali ne dobivaju plaću ili je ona mala, već je najvažniji razlog njihova odlaska atmosfera u društvu koja guši svaku želju za ostankom.

Postojanje je činjenica, a življenje je umijeće. Trebamo živjeti ispunjen život jer nije dovoljno tek postojati. Ozračje u društvu, o kojem govorite, nije dobro. Društvo smo koje sve manje zanimaju kultura i čitanje, s jedne strane, a u kojem se raspravlja o nebitnim stvarima vezanima za prošlost, s druge strane. Rijetki danas spominju važnost razvijanja vrlina poput ljubavi, poštovanja, pravednosti i suosjećajnosti – koje bi trebale biti temelj zdrave zajednice – a sve više pojedinaca, političara i financijskih moćnika, propagira sasvim drukčiji spektar kvazi-vrijednosti kao što su mržnja, nepoštovanje, korupcija, nejednakost i egoizam. Običan, tzv. mali čovjek treba se boriti protiv takvih ne-vrijednosti i vježbati vrline: voljeti sebe i svoje bližnje, voditi dijalog sa svojim neistomišljenicima, pomoći susjedu u nevolji, biti pravedan prema svojim zaposlenicima… Trebamo raditi na tome da ponovno profunkcionira zajedništvo, jer čovjek je biće zajednice, društveno biće.

NACIONAL: Na koricama knjige stoji da ovaj roman ne štedi nikoga, ni djecu ni roditelje, jer svi moraju odrasti i promijeniti se da bi opstali u novom vremenu. Koliko je to svima nama uspjelo?

Na to teško pitanje svatko od nas, pojedinačno, treba dati odgovor. Promjena je važna, ali ne bilo kakva, jer nije smisao promijeniti se nagore i pritom izgubiti svoje dostojanstvo. Kao što kaže Isus u Evanđelju po Luki: „Što koristi čovjeku ako zadobije sav svijet, a sebe samoga izgubi!” Promjena je nužna, očito je, i u našem društvu, ali tu promjenu mogu učiniti ili potaknuti samo pojedinci. Moramo odrasti i kao pojedinci i kao zajednica, i možda ćemo tako postići da mladi ljudi odluče ostati u Hrvatskoj, a oni koji su otišli požele se vratiti. Ali taj će proces biti dugotrajan.