MORALNI BANKROT KAPTOLA: Još samo Katolička crkva brani uhićenog Sanadera

Objavljeno u Nacionalu br. 790, 2011-01-04

CRKVENO VODSTVO podržavalo je Sanadera na vlasti i zauzvrat bilo obilno financijski nagrađivano, a optužbe da se nalazio na vrhu kriminalne hobotnice prima sa skepsom

Jedina važna institucija koja u Hrvatskoj nije pozdravila akciju Državnog odvjetništva protiv Ive Sanadera jest Katolička crkva. Naprotiv, crkveno vodstvo izrazito je skeptično prema pravosudnoj akciji protiv bivšeg premijera, koja se interno ocjenjuje kao medijski linč i progon u režiji vlasti, a iz nekih izjava može se zaključiti čak i da Katolička crkva brani Sanadera. Nedavno se i kardinal Josip Bozanić kod državnog vrha, uz vidljivu zabrinutost, raspitivao koliko su utemeljene optužbe prema kojima se Sanader nalazi u vrhu političkomenadžerske kriminalne hobotnice, odgovorne za pljačku stotina milijuna kuna. Poslije svega, Crkva je i dalje poprilično skeptična prema optužbama, ili, kako je to za Nacional objasnio jedan visoki dostojanstvenik iz njezinih redova: “Istinu neka utvrdi sud, ali ne možemo vjerovati da za sve loše u Hrvatskoj isključivo jedan čovjek mora nositi križ.“

DRUGIM RIJEČIMA, većina hrvatskih biskupa iznimno je skeptična u vezi sa Sanaderovom inkriminacijom, a dio je uvjeren da je to politički montirana operacija, kao što je to nedavno napisao Ivan Miklenić, glavni urednik Glasa Koncila, tjednika čiji je izdavač Zagrebačka nadbiskupija. Katolička je crkva konzervativna institucija, čiji se predstavnici ne namjeravaju javno izjasniti o ovako nezgodnoj temi, ali među njima vlada bojazan da proces protiv Sanadera može naštetiti, a ne pomoći Hrvatskoj. Ono što Bozanić i biskupi ne žele izreći javno jest da se Sanaderu sada “pakira” puno onoga za što su krivi neki drugi, a posebno su nezadovoljni zbog medijskih napisa o njegovoj obitelji. Crkveni je vrh uvjeren – ako je nekadašnji premijer eventualno djelomice i odgovoran za ono za što ga terete – da su članovi njegove obitelji nedužni i ih nezasluženo progone mediji i policija.

PRAVA JE ISTINA DRUKČIJA i mogla bi kompromitirati Crkvu kao instituciju koja se voli predstavljati zagovornicom pravednosti i socijalne pravde. Od samih početaka političke karijere Sanader je razvijao bliske odnose s crkvenim vlastima, a kako je statusno napredovao, razvijali su se i međusobni odnosi. Nakon 2000. Crkva je podržala njegovu pobjedu nad Ivićem Pašalićem za položaj predsjednika HDZ-a, a niz svećenika i fratara sudjelovao je zajedno sa Sanaderom u demonstracijama protiv trećesiječanjske vlade Ivice Račana. Crkva je s neskrivenim zadovoljstvom dočekala Sanaderovu pobjedu u studenome 2003. i, premda je uskoro ublažio brojne stavove koje je zagovarao dok je bio u oporbi, kao premijer bio je lojalan saveznik crkvene nomenklature. Na posljednjim parlamentarnim zborima 2007. Sanader je sebe predstavljao kao branu od povratka “crvenih” na vlast, a svoju je pobjedu u velikoj mjeri mogao zahvaliti otvorenoj podršci iz svećeničkih redova, jer se na misama agitiralo u korist HDZ-a. Posao su mu olakšali i neki esdepeovci koji su nepotrebno najavili ukidanje školskog vjeronauka, a Sanader se u završnici kampanje predstavio kao zaštitnik crkvenih prava. Razumije se da je to bila prizemna manipulacija, ali od nje su profitirali i on i Crkva. On, jer je pobijedio na izborima, a Crkva jer je zadržala svojega čovjeka na najvažnijoj funkciji u državi. Bilo je to šest, uglavnom, idiličnih godina, koje će se teško ponoviti bez obzira na to tko u budućnosti bude vodio Hrvatsku, i razumljivo da je Crkva konsternirana optužbama, a još više, dokazima o lopovskoj karijeri svojega najvažnijeg političkog saveznika. Uostalom, nagovještaje crkvenih stavova iznio je 31. prosinca Valentin Pozaić, pomoćni biskup zagrebački: “Pozornica Lijepe Naše Domovine bila je prošle godine uzgibana. Ipak, poznato je: kad je na pozornici, za narodne mase, velika halabuka, nešto se drugo teško odvija iza zastora. Uvježbani skretničari skreću pozornost na manje važno, da se ne bi uočilo ono nešto drugo, važnije“, rekao je Pozaić na misi zahvalnici koju je u zagrebačkoj katedrali na Staru godinu predvodio kardinal Josip Bozanić.

SLIČNU JE PORUKU POČETKOM STUDENOGA UPUTILA Komisija Iustitia et pax Hrvatske biskupske konferencije, koja je pozvala političare, intelektualce i medije da ne stvaraju društvenu i moralnu paniku i ne osuđuju ljude kojima krivnja nije dokazana. Izjava je bila nedvosmislena podrška Ivi Sanaderu, koji je u to vrijeme još uvijek bio u Hrvatskoj. Najsporniji dio biskupske izjave glasi: „Ako vlast obećava uhićenja i procese, oporba još više uhićenja i procesa, ako mediji donose presude i vode procese ljudima, rezultat je opća društvena nesigurnost, politička nestabilnost, pravna nesigurnost i gospodarska stagnacija.“ Kada se reciklira biskupsko stajalište, uočava se zamjena teza. Ispada kao da društvena i gospodarska nestabilnost nastaju kao posljedica razbijanja političke mafije, premda je istina tomu dijametralno suprotna. Upravo su dugogodišnji kriminal i korupcija na vodećim položajima u državi rezultrali ekonomskim i etičkim propadanjem Hrvatske, dok iz viđenja Iustitiae et Paxa proizlazi da su glavno zlo pošteni tužitelji i istraživački novinari. Kao da je veći zločin pisati o kovčezima punim novca koji su se donosili u Sanaderovu vilu, nego kriminalno podrijetlo ukradenih milijuna.

SLIČNE STAVOVE REDOVITO IZNOSI i vodeći hrvatski katolički tjednik Glas Koncila. U žarištu zanimanja njegova uredništva i vodećih komentatora tradicionalno je komunizam koji, po njima, u raznim oblicima ugrožava Hrvatsku. I Glas Koncila je u novogodišnjem broju osudio „medijske napade na obitelj Sanader“, uz optužbu da su oporba i mediji „tužiteljstvo i policija“. Signifikantno je kako u cijeloj Hrvatskoj gotovo i nema svećenika koji je otvoreno podržao istragu protiv Sanadera, to jest pokušaj obračuna s korupcijom u najvišim političkim sferama. Iznimka je don Ivan Grubišić, koji je, već uobičajeno, jedini svećenik koji se otvoreno suprotstavio takvom stajalištu Iustitiae et Paxa. “Po mom mišljenju, biskupi takvim istupom brane kleptokraciju, traže da se nikoga ne proziva, da se optužnice ne šire, a tobože osuđuju mafijaše. Mislim da takvim stavom žele stati iza Sanadera, koji se sada osjeća ugroženim, a budući da je upravo on prije prošlih izbora Crkvi 70 dao milijuna kuna, valjda ima pravo tražiti protuuslugu”, bio je kritičan don Grubišić.

SUDEĆI PO NACIONALOVU sugovorniku koji redovito kontaktira s nekolicinom utjecajnih biskupa sjeverozapadne i središnje Hrvatske, Katolička crkva namjerava pažljivo pratiti proces protiv Ive Sanadera. Stvar je u sljedećem – iako neki Sanaderovi postupci nisu naišli na odobravanje (kao što je uhićenje Ante Gotovine, koji zbog svojih ratnih zasluga u velikom dijelu Crkve ima kultni status), tijekom šest godina na premijerskom položaju, on je u ogromnoj mjeri ispunjavao zahtjeve klera. Sanaderu nije padalo na pamet dovesti u pitanje više nego diskutabilne ugovore sa Svetom Stolicom, koji Katoličku crkvu u Hrvatskoj stavljaju u rijetko povlašten položaj i omogućavaju joj legalni utjecaj na školstvo i dio medija, kao i financiranje iz državnog budžeta. Sadašnja HDZ-ova vlada, koju vodi Jadranka Kosor, nije promijenila kurs prema Katoličkoj crkvi, ali to nije umanjilo sumnje koje većina biskupa i svećenika njeguje u odnosu na aktualnu vlast. Pomalo se zaboravlja da je Katolička crkva doživjela strahovit poraz kad je prije godinu dana na izborima za predsjednika Republike uvjerljivo pobijedio SDP-ov kandidat Ivo Josipović, premda su mnogi svećenici otvoreno agitirali za Milana Bandića, a neki čak upozoravali na opasnost da u državi s katoličkom većinom agnostik dođe na predsjednički položaj. Josipovićev je izbor pokazao da se velika većina hrvatskih katolika ne slaže s političkim stajalištima koja prevladavaju unutar Katoličke crkve. Ni Jadranka Kosor nije primjer političarke kakvu bi željeli crkveni krugovi. Dva se puta razvodila, samohrana je majka, a zamjera joj se i tolerantan odnos prema homoseksualcima i nekim drugim manjinama.

IVO SANADER BIO JE nešto potpuno drugo i s crkvenog gledišta kudikamo prihvatljivije rješenje već i zato što potječe iz religiozne obitelji, a jedan brat je svećenik, dok je sestra časna sestra. Ali u biti, u vrijeme dok je vodio Vladu, Sanaderov odnos s Katoličkom crkvom bio je kompleksan, jer je cijelo vrijeme pokušavao spojiti nespojivo: političku potrebu da sebe prikaže kao demokršćanskog političara, čiji etički stavovi korespondiraju s crkvenom doktrinom, dok je, s druge strane, bio svjestan da se Hrvatska na putu u Europsku uniju mora modernizirati, a samim tim i povremeno odbacivati zahtjeve koji su stizali iz dominantno konzervativnih katoličkih krugova. Balansiranje pak između crkvenih zahtjeva i stavova velike većine hrvatske javnosti pokazalo se kao nemoguća misija. Posebno je to bilo primjetno u drugoj polovici 2005. kad je Katolička crkva poduzela snažan pritisak za zabranu rada nedjeljom. Unatoč upozorenjima kako će ta mjera izazvati mnogo otkaza i pad gospodarskih aktivnosti, pritisak je bio toliko jak da je tadašnja Sanaderova vlada popustila i predložila zakon kojim je nedjeljni rad bio drastično reduciran. Premda su mnoge parlamentarne stranke eksplicitno bile protiv zabrane rada nedjeljom, premijer Sanader priklonio se zahtjevima iz crkvenih krugova.

SANADER JE ZNAO da će tom odlukom izgubiti potporu liberalnog dijela hrvatskog društva, no bila je to cijena koju je morao platiti kako bi zadržao povjerenje crkvenih krugova. Sabor je potvrdio zabranu, čemu su se suprotstavili SDP, HNS, IDS i poneki neovisni zastupnici, i, gledano iz političkog kuta, Sanader se taj put izvukao, ali pravi je pobjednik postala Katolička crkva, koja je pokazala koliko je doista moćna. Nakon višegodišnjih sukoba, Ustavni je sud ukinuo zabranu rada nedjeljom i tako spasio Sanadera, koji je od početka dobro znao da Crkva ustrajava na rješenju koje vodi u ekonomsku propast. Kao “pravi” demokršćanin i vjernik nije se suprotstavio crkvenoj inicijativi, ali je odahnuo kad je stigao pravorijek najviše sudske institucije u državi, koja je omogućila rad tijekom vikenda. Podjednako velike probleme imao je kad se vidjelo da crkveno vodstvo ne popušta od zahtjeva vezanih za bioetičke teme poput pobačaja i umjetne oplodnje. Crkveni zahtjevi da se pobačaj zabrani i pritisci na Vladu bili su permanentni, ali u ovom slučaju Sanader se nije usudio upustiti u tako rizičan pothvat. Kao realpolitičar bio je svjestan da većina hrvatskih građana, a među njima i najveći broj ovdašnjih katolika, podupire pravo žena na pobačaj. Uz to, Sanader bi se u tom slučaju suočio i s otporom unutar Hrvatske demokratske zajednice, jer su i mnogi članovi vladajuće stranke protiv donošenja takva zakona kakav unutar EU postoji samo u Irskoj. Najpoznatiji protivnik takvog zakona je bivši ministar zdravstva Andrija Hebrang, u to vrijeme glavni Sanaderov oponent u HDZ-u, koji je tom prilikom na sebe preuzeo animozitet crkvenoga vrha.

UPRAVO KAO ŠTO SE u ljeto 2008. Jadranka Kosor izložila neuobičajeno snažnim crkvenim kritikama jer je, kao tadašnja potpredsjednica Vlade, predložila relativno liberalnu verziju Zakona o suzbijanju diskriminacije. U biti, riječ je o zakonu koji od diskriminacije štiti pripadnike manjinskih skupina kao što su homoseksualci ili pripadnici nacionalnih manjina, ali i omogućuje da u budućnsti pripadnici istospolnih zajednica dobiju pravo na usvajanje djece. Zbog toga je Hrvatska biskupska konferencija neuobičajeno oštro napala Jadranku Kosor: “Ističemo da HBK s Vladom RH nije usuglasila stavove o spomenutom Zakonu niti su razjašnjena temeljna pitanja povezana s ovim prijedlogom zakona. U tom smislu spomenute izjave potpredsjednice Vlade smatramo izvrtanjem činjenica i manipulacijom imenom HBK”, pisalo je u priopćenju HBK kojim je, zapravo, bila optužena tadašnja potpredsjednica Vlade da je obmanula hrvatsku javnost izjavivši da Crkva podupire Zakon o suzbijanju diskriminacije.

SANADER JE MUDRO ŠUTIO i ni jednom rečenicom nije zaštitio svoju najbližu suradnicu, kao što ni nekoliko godina prije toga nije ni pokušao braniti Andriju Hebranga. Bila je to nekorektna taktika, kad je bio prisiljen donositi odluke za koje nije imao podršku biskupa, u prve redove gurao je svoje suradnike, ili očekivao pomoć Ustavnoga suda, kao u pitanju ukidanja zabrane nedjeljnog rada. Na drugoj strani, bio je iznimno velikodušan u dodjeli državne imovine ili proračunskog novca. Tu se u Sanaderovim mandatima nije štedjelo i Katolička je crkva svake godine dobivala golemu financijsku pomoć, čemu treba pribrojiti i novac koji je dolazio od lokalne zajednice, kao i neplaćanje poreza na milodare i prihode od krštenja, blagoslova stanova i sličnih aktivnosti. Tako je 2008. iz državnog proračuna vjerskim zajednicama dodijeljeno ukupno nešto više od 413 milijuna kuna, od čega je gotovo 383 milijuna dobila Katolička crkva, koja je prema nekim podacima od lokalnih vlasti primila još približno stotinu milijuna kuna, a tomu treba dodati i povrat nekretnina koje je Crkvi oduzela nekadašnja socijalistička vlasti. Prema tome, unatoč povremenim razmimoilaženjima, Sanader je bio političar u kojega se Katolička crkva pouzdavala i pritom znala na čemu je. Novac je bio temelj njihova odnosa, ali ne i jedini, makar ispada kako je u šest godina njegova mandata Crkvi doznačeno više od dvije milijarde kuna. Sanader potječe iz pravoga katoličkog okruženja, i na studij u Salzburg otišao uz pomoć crkvenih udruga, on je bio osoba koja je HDZ mogla transformirati u pravu demokršćansko-konzervativnu stranku. A koliko god biskupi tvrdili da se ne miješaju u politiku, Katolička crkva prije svakih izbora poprilično jasno pokazuje koliko je bliska s HDZ-om. Ili, potpuno jednostavnim rječnikom: optužba protiv Sanadera kao glave kriminalne hobotnice zapravo je sramotan završetak karijere najvažnijeg pravog katoličkog političara u Hrvatskoj nakon 1990. godine, a to onda otvara, barem, moralno pitanje koga štiti i kakve vrijednosti zagovara Katolička crkva u Hrvatskoj.

Komentiraj

Source:Robert Bajruši