Sanjin Strukic/PIXSELL

Moje komedije ne ismijavaju institucije već ljudske mane

Objavljeno u Nacionalu br. 855, 2012-04-03

Redatelj najgledanijih hrvatskih filmova ‘Kako je počeo rat na mojem otoku’ i ‘Maršal’ govori o svojoj suradnji s dramatičarom i skladateljem Matom Matišićem i o novoj komediji ‘Svećenikova djeca’ što ju je počeo snimati, a koju je HRT odbio sufinancirati

Vinko Brešan, autor najgledanijih hrvatskih filmova “Kako je počeo rat na mojem otoku” i “Maršal” te autor koji se na suptilan način bavio nekim društvenim tabuima, kao što je kult Josipa Broza Tita i ratni zločin u Domovinskom ratu, upravo je počeo snimati svoj novi film – “Svećenikova djeca”. Ovaj film, kao i prethodni, nastaje po dramskim motivima jetkog i beskrajno komičnog teksta Mate Matišića, jednog od najduhovitijih hrvatskih dramatičara i autora filmske glazbe, u kojem glavni lik svećenik želi unaprijediti pronatalitetnu politiku Hrvatske vrlo nesvakidašnjom metodom – bušenjem kondoma. U filmu se pojavljuje i biskup, a govori se i o papi, scenarij ne zaobilazi ni žestoke političke protivnike – SDP i HDZ, a svoje je mjesto našla i “katedrala duha”.

Iako je Brešan ravnatelj Zagreb filma i kao vanjski suradnik predaje glumu na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti, otkrio nam je da je trenutačno “zanemario sve odnose” jer se trenutačno “nalazi u ekstremno stresnoj situaciji” i “osjeća se panično” zbog “velike odgovornosti”. Kako bi se mogao potpuno posvetiti novom filmu, “uzeo je neplaćeni godišnji odmor, jer bi bilo nekorektno da u isto vrijeme prima plaću u Zagreb filmu i snima svoj igrani film”. Svjestan je, kaže, da ovaj film snima samo sada i da nikad više neće imati priliku da ga ponovo snima i nešto popravi, jer “ovo što je snimio, ostaje zauvijek” i “zauvijek će taj film biti dobar ili će zauvijek biti loš”.

Komedija nastaje prema drami “Svećenikova djeca” Mate Matišića. Što je okosnica filma i jeste li se udaljili od dramskog izvornika?
– Film nastaje po motivima Matišićeve drame “Svećenikova djeca”. Zašto po motivima? Ja taj tekst jako volim, drag mi je jer je emotivan, a kad smo Mate i ja počeli raditi na scenariju, odmah smo zaključili da ga treba prilagoditi filmu. Okosnica radnje je da svećenik želi povećati natalitet na fiktivnom jadranskom otoku i zbog toga počinje bušiti kondome, a u toj akciji udružuje se s priglupim trafikantom i pomahnitalim ljekarnikom. Ta je fabula jako artificijelna i nju može podnijeti teatar, ali film uvijek mnogo više od teatra oponaša stvarnost i zato fabulu treba prilagoditi pravilima filmskog žanra. Budući da je komedija jedini potpuno artificijelan žanr, a Mate Matišić briljantan scenarist, koji razumije različitosti teatra i filma, napisao je scenarij za film u kojem je uspio zadržati sve elemente svog dramskog teksta. Kad radite kazališnu predstavu s tom fabulom, priču možete ispričati samo s dva lika, ali na filmu se moraju vidjeti i posljedice njegovih akcija, koje pak izazivaju nove zaplete i šire se na nova lica.

U najavama je vaš novi film definiran kao mediteranska komedija. Radi li se o nekom podžanru, ili specifičnom smislu Mediteranaca za humor?
– Mediteranci imaju svoj specifičan smisao za humor, u to sam se uvjerio kad sam svoje filmove “Otok…” i “Maršala” prikazivao na festivalu u Karlovym Varyma u Češkoj. Česi poznaju filmsku komediju pa su tako i u mojim filmovima odmah prepoznali taj žanr, no jako ih je veselilo što su te komedije posve drukčije od čeških. Međutim, mediteranska komedija nema nekakav zajednički nazivnik zato što ja radim balkansko-mediteransku komediju, gdje je humor neusporedivo suroviji, grublji i direktniji. A opet, od toga se ne mogu maknuti jer sam i sam Mediteranac i taj mi svjetonazor pripada. “Svećenikova djeca” jesu mediteranska komedija, kronika našeg života na Jadranu, kronika Mediterana, ali s jakim balkanskim štihom.

Hoćete li ga snimati na stvarnom otoku?
– Već sam dosad snimio dva otočna filma – jedan u Šibenskom kanalu, a drugi u Istri, a ovaj ću prvi put snimati zaista na pravom otoku Prviću pokraj Šibenika, u mjestu Šepurine, meni najljepšem mjestu na Jadranu. Beskrajno je očuvano u onom klasičnom smislu dalmatinskog mjesta. I užasno me veseli što ću tamo snimati.

U svojim prethodnim filmovima, od “Otoka…” i “Maršala” pa do “Svjedoka”, uvijek ste zadirali u neke društvene tabue, primjerice, u kult ličnosti Josipa Broza Tita i u temu ratnih zločina. Je li u ovom filmu na redu Crkva, jer je glavni lik svećenik, a spominju se i biskup i papa Benedikt? Hoće li se Crkvi svidjeti njena uloga u filmu?
– Ne mogu razmišljati na taj način. Ja radim komediju, a komedije se ne bave institucijama. Komedije ne ismijavaju institucije i svjetonazore nego isključivo ljudske mane. Čak i kad je u pitanju satira, ona opet ismijava ljudske mane. Kad bih ismijavao neki svjetonzor, to bi bio politički film ili politička komedija, a tada bih izgubio ono što je u osnovi ljudskoga – emociju. Drugi je pak problem kako to ljudi ovdje iščitavaju. Ako radim komediju o ratu, a netko to iščita kao prilog za TV Dnevnik, bit će jako nezadovoljan, jer mu nisam rekao kako je to točno bilo. No ako to iščitaju kao karnevalizaciju života, naravno, zadovoljni su, jer im to može biti jako smiješno. Isto vrijedi i za ovaj film: ako se iščita kao prilog za TV Dnevnik, mogu mi prigovoriti da svećenici ne buše kondome. Naravno da ih ne buše, jer da ih buše. ne bih radio film o svećenicima nego o nečemu drugom. U komediji “Svećenikova djeca” bavim se ljudskim manama, a kako će temu netko iščitati, posve mi je svejedno.

U vašim prethodnim filmovim politika nije bila u prvom planu, ali je postojala blaga ironija prema političkim zbivanjima. I u scenariju za ovaj film spominju se SDP, HDZ, HRT. U kojem kontekstu? Je li riječ o kritici na njihov račun?
– Ne mogu vam otkriti kontekst u kojem se spominju te stranke i HRT. Bolje da ne znate kontekst, jer kad bih vam ga otkrio, “grdo” bi zvučalo. Ima svega, ali ne u smislu političkog filma, nego karnevalizacije život. Teško je baviti se našom stvarnošću, a ne zakvačiti politiku.

Ima li u filmu ruganja HDZ-ovoj pronatalitetnoj politici, koja je bila aktualna 90-ih?
– Ne bavim se 90-ima, nego današnjim vremenom. Tko se sjeća onog doba? Ljude ne zanimaju 90-e, zanima ih ono što se danas događa.
Ovo vam je već druga suradnja s Matom Matišićem, s kojim ste radili i prethodni film “Nije kraj”, a surađivali ste i na predstavi “Ničiji sin” u riječkom HNK Ivana pl. Zajca. On je napisao i glazbu za sve vaše filmove. Gdje ste se i kako našli?
– To je jako delikatno pitanje. Čovjek ima u životu jako malo prijatelja. A kad bi me netko pitao koga smatram svojim prijateljem, odgovorio bih mu da je to Mate Matišić. Poznajemo se beskrajno dugo, ali nismo istih svjetonazora. Mate je pravi, iskreni kršćanin u najboljem smislu te riječi, a ja sam agnostik, ali ne postoji ni jedna točka nekog problema gdje se on i ja nismo našli. Meni jako odgovara njegov smisao za humor, a nadam se da njemu paše i moj, tako da mislim da imamo “dragu vezu.” No moram razlučiti prijatelja od suradnika. Da mi i nije prijatelj, rado bih s njim surađivao jer je beskrajno talentiran. Ovako imam sreću što radim s prijateljem pa mi rad na scenariju i glazbi nije samo posao nego i veliko zadovoljstvo.

U filmu ste okupili sjajnu ekipu glumaca na čelu s Krešimirom Mikićem. Koliko o njemu ovisi sam film?
– Glavnu ulogu svećenika koji buši kondome igra Krešimir Mikić, trafikanta Nikša Butijer, apotekara Dražen Kühn, Martu, trafikantovu ženu, Marija Škaričić, a ludu Anu Jadranka Đokić. Na Mikiću je ogromna težina filma. Od 160 scena njega nema u tri, pojavljuje se u 157. On je stup ovog filma, on je taj film gotovo u istoj mjeri koliko i ja. Znao sam da je Mikić beskrajno talentiran, ali nisam znao da je to glumac enormne koncentracije. Iako djeluje ozbiljno, beskrajno je talentiran za komediju. I baš zbog te ozbiljnosti i svoje inteligencije odlično se snašao u komičnim situacijama. Jer kad se ozbiljna osoba dovede u komičnu situaciju, svaka ozbiljna reakcija postaje komična. I Mikić je to znao odlično iskoristiti. Dobar glumac zna glumiti u drami, komediji i svim drugim žanrovima.

Govori se da će film stajati oko 10 milijuna kuna, a radi se o koprodukciji Interfilma, HAVC-a, Zillion filma i Euroimagesa, ali HRT je odbio sufinancirati projekt i poslije ga prikazati kao seriju.
– Ne, HRT nije decidirano odbio sufinancirati moj film, ali nastala je čudna situacija, koja je mene malo pogodila. Od 1990. do danas Hrvatska je televizija ulazila u koprodukcije filmova, radilo se samo o filmovima ili o filmovima i mini-serijama, i nikada ni jedan filmski projekt nije morao ići na javni natječaj. HTV je čak i ove godine ušao u nekoliko koprodukcija bez javnog natječaja, ali zbog nekog nejasnog razloga uprava HRT-a odlučila je da baš moj film “Svećenikova djeca” mora najprije ići na javni natječaj na kojem bi trebalo odlučiti hoće li mu dati potporu. To je apsolutno prvi takav slučaj! Okej, na neki način poslali su mi poruku da nisam dovoljno kvalitetan autor. U ovom slučaju moja taština je zanemariva. U redu, netko mora biti prvi. Ja se ne bojim natječaja, jer je ovaj projekt već bio na tri javna natječaja – HAVC-ovom u Hrvatskoj, zatim u Srbiji, a na kraju i na vrlo zahtjevnom natječaju Euroimagesa za međunarodne fondove. Na svim natječajima dobio je odlične ocjene i prošao. Što se tiče televizije, javni natječaj još traje i rezultati još nisu poznati. A kako je došla u pitanje produkcija filma, producent je tražio pomoć od HAVC-a i Ministarstva kulture, ali bojim se da otud nema puno pomoći.

Kako tumačite takav odgovor HTV-a i što vam to govori o vodstvu televizije?
– Bojim se vladavine neznanja koja postoji na HTV-u. Ja to mogu legitimno tvrditi jer sam se suočio sa zaista velikim neznanjem. U vezi s filmom “Svećenikova djeca” bio sam na sastanku s glavnim urednikom Brunom Kovačevićem, koji mi je u razgovoru rekao da bih mu trebao pokazati pilot-epizodu igranog filma. Srećom, postoji svjedok tog razgovora, jer mi inače nitko ne bi vjerovao da je glavni urednik HTV-a u stanju to reći. Ja sam nakon toga malo zastao: ako mu kažem da pilot-epizoda igranog filma ne postoji nigdje na svijetu, pa tako ni u Hrvatskoj, rekao bih mu da nema pojima. Pomislio sam da mu kažem nešto duhovito, blaže, primjerice, “a da tražite pilot-epizodu Olimpijade”, ali odustao sam i od toga jer on nema smisla za humor pa bi i to smatrao uvredom. I tako sam odustao od ikakve reakcije. No to pokazuje još jedan problem: da vodstvo HRT-a uopće ne razumije u čemu je problem i da bi se neke promjene morale hitno provesti. Kako je Euroimages ušao u koprodukciju, taj film prestao je biti samo moj problem, postao je problem kredibiliteta hrvatske filmske produkcije. Da ja ovaj film ne uspijem snimiti, to bi postao problem Hrvatske i Euroimagesa.

Govori se da HRT već dugo ne želi potpomagati hrvatsku produkciju, od dječjih serija do drama, pa i filmova. Je li problem samo u vodstvu HRT-a?
– Postavimo stvar na zdrave osnove: HTV je javna televizija i ona pripada svim građanima Republike Hrvatske, koje predstavljaju saborski zastupnici u Saboru. Saborski zastupnici odgovaraju za javno dobro. Ako se zaključi da ova uprava ne vodi HTV prema javnoj televiziji, nije odgovorna uprava nego saborski zastupnici, koji su to dopustili. Prije nekog vremena predstavnici Društva hrvatskih redatelja imali su sastanak s upravom HRT-a kad su trebali razgovarati o dramskom programu. No pregovori su propali. Ja sam inzistirao da se jednom godišnje mora proizvesti jedna domaća serija za djecu, a uprava je rekla: “Ne može, nema za to novca!” Za što HRT ima novca ako nema za dječju seriju? Jer ako HRT nema novca za dječju igranu seriju na materinjem jeziku, sve je drugo besmisleno! Uprava HRT-a, ma koja bila, mora shvatiti definiciju javnih potreba građana.
Prije godinu dana u Nacionalnom programu razvoja audiovizualnog stvaralaštva i industrija pod nazivom “Popravimo Hrvatskoj sliku i ton”, koji je predložio HAVC, objavljeno je kako se očekuje da HTV uloži 20-ak milijuna eura u domaću produkciju. Koliko je od toga ostvareno i je li HTV taj apel shvatila ozbiljno?
– Mislim da HTV nije shvatio ništa. To nije program neke grupe građana nego HAVC-a, institucije iza koje stoji Hrvatski sabor. Taj program obvezuje. Na žalost, imamo potpuno autističnu televiziju, koju uopće ne zanima nacionalni program i kojoj je apsolutno nevažna vizija razvoja nacionalnog audiovizualnog stvaralaštva, koju ima HAVC. I to je razlog za hitnu promjenu. Mi možemoo napraviti čuda, pod uvjetom da imamo iste želje.

Kako komentirate želju HTV-a da u doba strahovite krize i posvemašnjeg kaosa u svojoj kući pokrene specijalizirani program za kulturu, prosvjetu i znanost?
– Uprava HRT-a pozvala je razne institucije da sudjeluju u kreiranju tog programa, od Matice hrvatske i HAZU-a do Društva hrvatskih književnika, a bila je pozvana i Koordinacija za elektroničke medije Društva hrvatskih redatelja i Društva hrvatskih producenata. Mi smo s dobrom vjerom ušli u tu akciju, ali s malom bojazni da je zbog straha od promjena uprava HRT-a odlučila okupiti neke institucije, koje bi trebale stajati iza nje kad te promjene nastupe. I da je to jedini razlog te inicijative, a da sveta ideja Trećeg programa, specijaliziranog za kulturu, uopće ne postoji. Na žalost, to se pokazalo točnim! Kad je pokrenuta rasprava o ukidanju dnevnih redakcija Obrazovnog programa i kulture, HRT je na Hini objavio vijest da neće ukinuti te dnevne redakcije, a uz taj demanti dali su informaciju da surađuju s Maticom hrvatskom, HAZU-om, Koordinacijom i drugim institucijama. A to jedno s drugim nema nikakve veze! Pomiješati raspravu o redakcijama s inicijativom o pokretanju Trećeg programa čista je manipulacija Uprave HRT-a. Manipulacija da bi se okupile institucije koje bi sadašnjoj upravi u jednom trenutku trebale sačuvati leđa, politička igra u kojoj Koordinacija ne želi sudjelovati. To je bezobrazluk iz kojeg je Koordinacija izišla!

Mislite li da bi se promjenom vodstva na HRT-u svi problemi riješili?
– Ne bi, ali to bi bio početak rješavanaj problema. Jedan čovjek ne znači sve, ali ako ima viziju, može pokrenuti jako puno stvari. A krivi ljudi na krivom mjestu ne mogu pokrenuti apsolutno ništa. Sadašnje stanje ništa ne rješava, naprotiv, idemo unatrag.

Smatrate li da je HAVC zaživio i ispunio svoju zadaću? Prošle godine je u javnosti bilo povika protiv podjele novca na natječaju HAVC-a?
– To se događalo i kad je natječaj raspisivalo Ministarstvo kulture, uvijek će biti onih koji neće proći na natječaju pa će “grintati” jer će biti nezadovoljni rezultatima natječaja i onih koji će proći pa će šutjeti. Mislim da se to općenito mijenja. Nakon zadnjeg natječaja nije bilo nikakve kritike ni buke. Mislim da se filmska struka pomalo navikava na to da o podjeli sredstava odluku donosi – struka. Što se tiče samog HAVC-a, mislim da je zaživio, no on iznimno ovisi o vodstvu. Imamo sreću da je ravnatelj HAVC-a Hrvoje Hribar, koji enormnom energijom i strašću gura HAVC naprijed. Kad bi Hribar sutra dao ostavku na mjesto ravantelja, bojim se da bi sve stalo. I ne vidim u ovom trenutku osobu koja bi ga mogla zamijeniti.

Otvaraju li se ulaskom Hrvatske u EU domaćem filmu i neki novi fondovi osim Euroimagesa?
– Vjerojatno da, no važnije je to što nam se otvaraju novi putovi distribucije. Kad njemački distributeri biraju koje će strane filmove uzeti u distribuciju, između nekog hrvatskog filma i američkog filma s Bruceom Willisom sigurno će izabrati film s američkom filmskom zvijezdom. Kad Hrvatska uđe u EU, hrvatski film u Njemačkoj postaje domaći film i počinje funkcionirati kao domaći film, jer smo u istoj grupaciji. U tom slučaju kvalitetni hrvatski film automatski će ući u njemačku distribuciju i više mu neće biti konkurencija hollywoodski hitovi. Danas se teško boriti hrvatskom filmu s američkim koji ima savršenu produkciju i deset hollywoodskih zvijezda. Ne govorim protiv Hollywooda, da se ukine Hollywood, odmah bi bio ukinut i europski film, jer se fimovi snimaju u Europi samo zato da se ipak napravi neki film i na nekom drugom jeziku osim na engleskom.

Puno ste gostovali na raznim inozemnim festivalima. Je li hrvatski prepoznatljiv po nekom stilu, kao npr. rumunjska kinematografija?
– U svijetu nas ne mogu prepoznati po nekakvom specifičnom stilu, jer jednostavno ne postoji dominantna i prepoznatljiva struja u hrvatskom filmu kao što postoji, recimo, u rumunjskoj kinematografiji. Kod nas se više ističu pojedini autori pa se o njima vani nešto više zna, ali ne i o cjelokupnoj kinematografiji. Rumunji su uspjeli svoju depresiju prenijeti na filmsko platno, ali mislim da mi ne bismo uspjeli prenijeti svoju hrvatsku depresiju na film zato što propadamo, a dobre smo volje. To je misteriozno, ali je tako. Zato ja radim komedije. Depresiju snimam kao komediju, koja više pripada ovom podneblju i mentalitetu.

Ovih se dana po novinama puno pisalo o sto dana hrvatske vlade. Jeste li zadovoljni rezultatima kulturne politike ili je o tome prerano govoriti?
– Opet se moram vratiti na temu o kojoj smo već razgovarali – odgovornost političara prema javnom dobru. Ja ne mogu govoriti o poljoprivredi jer o tome ne znam ništa, ali mogu govoriti o javnoj televiziji. Ideje su dobre i točne, ali, na žalost, čini mi se da promjene idu presporo. A ljudi vezani za audiovizualnu industriju imaju potrebu da se promjene dogode – sad! Stoga sam nesretan i volio bih da te promjene budu puno brže.

Komentiraj