Marko Jurinec/PIXSELL

‘Moja zasluga za zlato nije manja od Červarove’

Objavljeno u Nacionalu br. 598, 2007-05-01

IRFAN SMAJLAGIĆ, donedavni asistent Line Červara, izbornika hrvatske rukometne reprezentacije, napustio je HRS i funkciju trenera mladih reprezentativaca zbog sukoba s Červarom: ekskluzivno govori o višegodišnjem ratu s izbornikom i šefom HDZ-a u Istri

Irfan Smajlagić (45), donedavni asistent Line Červara, izbornika hrvatske reprezentacije, šef svih mlađih kategorija i izbornik kadetske i juniorske reprezentacije Hrvatske, odlučio je napustiti Hrvatski rukometni savez i izborničku funkciju zbog sukoba s Linom Červarom. Rezultat je to višegodišnje netrpeljivosti između Červara i Smajlagića zbog koje je prvo Smajlagić napustio mjesto njegova asistenta kako bi se u miru posvetio radu s mladim rukometašima. Međutim, nakon što je nedavno za glavnog koordinatora svih reprezentacija izabran Lino Červar, te se počeo miješati u rad Irfana Smajlagića s mladim rukometašima, Smajlagić je odlučio otići. Smajlagić je bio aktivan rukometaš do 40. godine. Igrao je za Borac iz Banja Luke, Medveščak, sedam godina je bio u Francuskoj igrajući za Ivry, Nîmes i Livry, zatim za Zagreb i Zamet.

Na OI 1988. osvojio je brončanu, a 1996. godine zlatnu medalju. Srebrnu medalju osvojio je na SP-u 1995. godine na Islandu, a brončanu medalju 1994. godine na EP-u u Portugalu. Devedesetih godina bio je najbolje desno krilo na svijetu. Nakon prestanka igračke karijere bavio se mladim reprezentacijama i postao je asistent Line Červara. Problemi između njih dvojice nastali su kada i prvi stidljivi napisi po novinama a i komentari iz krugova struke o tome da je Červar motivator a Smajlagić glavni idejni i taktički kreator igre hrvatske reprezentacije. Osim toga, Červar je žudio za medijima i samoreklamiranjem a Smajlagić nikada. Do sada nije dao intervju hrvatskim novinama na ovu temu. Kako nam je rekao, ovo je njegov prvi i vjerojatno zadnji novinski intervju ovakve vrste. Nakon što i službeno napusti HRS, Smajlagić će prihvatiti neku od brojnih ponuda koje ima iz inozemstva, najvjerojatnije onu izbornika reprezentacije Egipta.

Odlazak – ni iznenada, ni lako

NACIONAL: Kako je došlo do toga da ste odlučili napustiti Hrvatski rukometni savez i vođenje mladih rukometnih reprezentacija?

– Ni iznenada ni lako. Pritisak na mene i moj rad traje već izvjesno vrijeme ali sam drastične korake odgađao isključivo pod utjecajem predsjednika Saveza Željka Kavrana koji je uvijek vjerovao u prihvatljiv kompromis. Prihvatio sam se vođenja mladih reprezentacija jer sam želio, uz potpunu autonomnost u radu, stvoriti nove generacije reprezentativaca dostojne svog rukometnog naslijeđa. U taj projekt bili su uključeni mnogi ljudi, profesori s Kineziološkog fakulteta među kojima je prof. dr. Dinko Vuleta bio član stručnog stožera, liječnici poput dr. Stanislava Peharca, vrhunski bivši igrači poput Alvara Načinovića, trener golmana Vladimir Turković, treneri Josip Vukalović i Darko Granater i drugi. Mi smo se svojim znanjem posvetili generaciji igrača rođenih 1988. godine koja je prošlog ljeta osvojila zlato na europskom prvenstvu. Nije u pitanju samo zlatna medalja, u pitanju je i način na koji je osvojena jer nikada nije viđena takva lakoća kojom je jedna reprezentacija osvojila europsko prvenstvo. Mislio sam da svojim radom i rezultatima dokazujem rukometnom savezu da radim dobro i kvalitetno. Ja od sporta i svojih rezultata živim 30 godina i namjeravam još toliko. No, bez obzira moje viđenje stvari i ne samo moje nego svih ljudi uključenih u “projekt budućnosti hrvatskog rukometa” dešava se paradoksalna stvar. Upravni odbor saveza odlučuje postaviti Linu Červara na mjesto glavnog koordinatora svih reprezentacija.

Červar – stručnjak za ‘pretumbavanje’

NACIONAL: Što se promijenilo dolaskom Červara na mjesto glavnog koordinatora?

– Naravno da se znalo da će on “pretumbati” cijeli izgrađeni sustav jer je njegov i naš koncept već jedanput bio na Upravnom odboru pa Červarova koncepcija nije prihvaćena, ali to ga nije smelo. On je postavljen na to mjesto na vlastiti zahtjev. Otkad je postavljen na to mjesto počeo se miješati u način vođenja mladih reprezentacija odnosno u moj rad. Odjednom moj način priprema reprezentacije više nije bio dobar. On je, primjerice, počeo forsirati kampove umjesto standardnih priprema, i ja sam shvatio da se grubo zadire u moje metode rada. Osim toga, ja sam želio da se spoji generacija rukometaša rođenih 1986. i 1988. godine kako bi se stvorila skupina kvalitetnih igrača koja bi naslijedila sadašnju generaciju, čemu se Červar suprotstavio. Naravno da je nesumnjivo da će sve pozitivne rezultate obiju generacija koje će sigurno još dogledno vrijeme biti posljedica dosadašnjeg rada s njima pripisivati sebi jer je to apsolutno u njegovu stilu. Više ne mogu raditi autonomno a nakon nekog vremena vjerojatno i nikako, ili bi mi koordinator s vremenom dobrohotno dodijelio da držim sate tjelovježbe u nekom od zagrebačkih vrtića. Dosad sam pretrpio i prešutio puno više nego sam ikada pomislio da ću biti u stanju, u ime “viših interesa”. Sve ipak ima svoje granice, ja imam apsolutnu vjeru u sebe, i ne samo ja, a vrijeme je moj najbolji saveznik.

NACIONAL: Vaš loš odnos s Červarom je iznenađujući s obzirom na to da ste mu bili pomoćnik na Svjetskom prvenstvu u rukometu 2003. godine u Portugalu, kada je Hrvatska osvojila zlatnu medalju.

– Ja nisam bio njegov pomoćnik, već asistent. Pomoćnik je onaj kojem se govori što treba napraviti i kako. Meni to nitko nije govorio, ja sam bio autonoman u svom radu i u okviru toga samostalno sam radio s igračima na više segmenata jer je stručni stožer bio brojčano vrlo skroman. Golemi dio posla je odradio i trener golmana Mirko Bašić kojeg se rijetko spominje. Svi smo mi u svojim područjima djelovali apsolutno samostalno pa je smiješna tvrdnja selektora da je sve plod isključivo njegovih nadnaravnih sposobnosti i znanja. To je u rukometu rijetko moguće, to je kolektivni sport. Na kraju, bez lažne skromnosti, svoj udio u osvajanju te zlatne medalje ne smatram ni za dlaku manjim od Červarova.

NACIONAL: Ovime ipak potvrđujete česte priče da ste vi, kao vrsni taktičar, bili iznimno zaslužni za zlatnu medalju, dok je Červar bio napoznatiji kao dizatelj morala riječima “Ajmo sad za Hrvatsku”.

– Ne želim umanjiti Červarove zasluge za postignute rezultate ali one ipak nisu tolike i isključivo njegove kako je on to pokušavao prikazati i ne dopuštam više da se moja uloga minorizira. Červar je izbornik i ja sam uvijek poštovao hijerarhiju unutar reprezentacije. Nikad mi nije padalo na pamet da ističem sebe na štetu nekog drugog, uvijek sam smatrao da samo dobar rad cijelog kolektiva može donijeti vrhunske rezultate. Svojih sam vrijednosti i sposobnosti apsolutno svjestan i nemam nikakvu potrebu druge uvjeravati u to.

NACIONAL: Zašto ste prije godinu dana napustili mjesto asistenta izbornika pa je na to mjesto došao Slavko Goluža?

– Moji problemi u reprezentaciji nisu počeli prije godinu dana nego još 2004. godine, nakon što smo osvojili zlatnu medalju na Olimpijskim igrama. Primijetio sam da se od asistenta ne pretvaram u pomoćnika već u promatrača. Više nisam mogao raditi samostalno s igračima, a moje metode nisu zanimale Červara. Priče da se ja nisam osjećao kao dio reprezentacije pa se zato nisam dovoljno angažirao su priče za malu djecu i to jasličkog uzrasta. Pa tko to može progutati? Kao i bajkovite priče o obitelji i brižnom tati. Tata brine isključivo za sebe i to na prilično opasan način s dugoročnim posljedicama, po mom mišljenju. Kada sam shvatio da sam nepotreban u reprezentaciji, zatražio sam da je napustim i da se potpuno posvetim mladoj reprezentaciji, čime sam se i prije bavio. Učinio sam to jer sam mislio da ću imati samostalnost u radu u sklopu četverogodišnjeg ciklusa. Priča je gorka i kratka. Gospodin Červar misli da može obavljati nekoliko poslova istodobno, misli da može voditi reprezentaciju, voditi rukometne seminare, voditi kampove, brinuti o svim reprezentacijama, sjediti u Saboru i biti predsjednik HDZ-a Istarske županije. Ja u to ne vjerujem.

Politika i sport u začaranom krugu

NACIONAL: Červaru je slava udarila u glavu još prije tri godine, ali su ga tada smirili Željko Kavran, predsjednik HRS-a i Zoran Gobac, potpredsjednik. Zašto se to ne napravi i sada?

– Mislim da je to zbog njegova političkog zaleđa. Červara je sport odveo u politiku a sada ga politika drži u sportu. Zato je komotniji, to mu ipak daje veliku sigurnost. Mene, s druge strane, politika ne zanima, ja sam isključivo fokusiran na sport. Situacija je nažalost takva da se puno usta hrani od rukometa a rukomet ne može imati sredstava bez politike i to vam je začarani krug. Ja srećom, ne moram biti u tom krugu. Svoj kruh mogu zaraditi bilo gdje. To vam je kao kad dobro vladate nekim zanatom, za vas će posla uvijek biti ako ne na jednom a ono na drugom mjestu, bez obzira što bih ja radije bio na onom prvom.

NACIONAL: Čini se da vas Červar na neki način proganja. Mislite li da ne može više otrpjeti činjenicu da se u medijima govori o vama kao ključnoj osobi u rukometnoj reprezentaciji?

– Slatko mi je kad on u medijima priča kako me je gurao, kako mi je pomogao i zalagao se za mene te da su mu mnogi govorili da me otjera a on, kao duševan čovjek, to nikako nije mogao nego je i dalje trpio i to sve zbog svoje plemenite, očinske naravi. Ne znam bih li se smijao ili plakao. On ima nekakav problem ali morat će ga riješiti sam sa sobom jer nikada neće imati duševni mir dok god ja negdje dišem i radim ovaj posao. Pametan je on čovjek, naći će on rješenje za svoju opsesiju. Samo se bojim da će to biti previsoka cijena za mnoge. Mogao bih se ovom prilikom dotaći i novca koji je zarađen na ovaj ili onaj način a sve na temelju uspjeha hrvatske rukometne reprezentacije, jer i tu je bilo nekakvih zgodnih osvrta gospodina izbornika, ali bojim se da bi to tek bila Pandorina kutija.

NACIONAL: Budući da se zna da ste cijenjeni u svjetskim rukometnim krugovima, zašto ste odbijali ponude za treniranje europskih klubova iako bi vam zarada bila višestruko veća nego kao djelatniku Hrvatskog rukometnog saveza?

– Nije sve u novcu. Ja sam ovdje imao koliko mi treba. Važni su mi bili uvjeti rada, perspektivnost projekata koje sam htio realizirati, mogućnost napretka i usavršavanja kao i preduvjeti za realizaciju osobnih ambicija u profesiji kojom se bavim. Do sada sam to sve imao. Čemu tražiti kruha nad pogačom? S druge strane doma je najljepše. Imam dijete srednjoškolca, supruga radi. Nije lako odlučiti se ići van, obitelj se razdvaja. To smo već prošli. Svaka pečalba je svojevrsna frustracija. Nema novca koji to može kompenzirati. Na sreću sve troje smo očvrsnuli pa ćemo i ovo prebroditi i okrenuti u svoju korist. Nije nam prvi put.

NACIONAL: Postoji li ikakva šansa da se promijeni situacija i vi odustanete od odluke o napuštanju rukometnog saveza?

– Postoji, ako Červar abdicira, a vi zaključite kolike su šanse.

‘Kažu da se trebam dokazati, ali ne u Hrvatskoj’

NACIONAL: Jeste li razmišljali o sebi kao budućem izborniku?

– Od osamostaljena države bio sam član hrvatske reprezentacije i jedan od ključnih nositelja uspjeha, što u to vrijeme nije baš bilo uvijek lako i bez rizika. Svako odapinjanje strelica u tom smjeru u krajnju je ruku neumjesno, da ne kažem nešto gore. Zoran Gobac kaže da nemam dovoljno iskustva, da se tek trebam dokazati, ali negdje daleko, nikako ovdje, što je svakom pametnom logično, samo eto meni nije. Moje iskustvo je valjda sada neusporedivo manje nego kad sam s Červarom preuzeo reprezentaciju 2003., pa tako u neznanju pridonio osvajanju svih onih medalja. I ne samo tih već i u mlađim kategorijama. A što se tiče vašeg pitanja, život piše romane, ali i telenovele, kako reče izbornik. Nikad ne reci nikad.

Komentiraj