Crnogorski glazbenik Sergej Ćetković drugu godinu zaredom rasprodao je Veliku dvoranu Lisinski. Nakon prošlogodišnjih dvaju nastupa, ove godine Ćetković će pred zagrebačkom publikom nastupiti čak tri puta, 10., 11. i 28. studenog. Nakon šest studijskih albuma, mnogobrojnih uspjeha i uspješnih koncerata, na velika vrata ušao je u hrvatski glazbeni svijet. Njegov zadnji studijski album „Moj svijet“ bio je jedan od najprodavanijih albuma 2015., a prošle godine objavljena je kompilacija The Best of Collection, na kojoj je 17 najvećih hitova.

NACIONAL: I ove godine niste stali samo na jednom koncertu u Lisinskom. Što mislite, koji su razlozi za takav interes za vašu glazbu?

Mogu reći samo jedno veliko “Hvala” publici u Hrvatskoj na gostoprimstvu, podršci i pažnji koju posvećuje meni i mojoj muzici posljednjih godina. Nakon mog prvog zagrebačkog koncerta u Lisinskom bio sam presretan i na putu do kuće govorio sebi: “Eto, desio se i Lisinski…” Čovjek s vremenom shvati da ništa nije nemoguće i da kada nešto iskreno želiš i vrijedno radiš, trud se na kraju isplati. Do skoro sam samo slušao priče svojih starijih kolega i uživao gledajući njihove koncerte u toj dvorani, a sada i sam imam što ispričati.

NACIONAL: Iza vas je šest albuma, ali niste jedan od onih glazbenika koji „iskaču iz paštete“ pa ste zato zaista primjer da se ne treba forsirati s time. Je li to bilo ciljano ili se dogodilo spontano?

Sve ovisi o tome koliko si spreman i strpljiv i koji je zaista cilj koji si sebi postavio. Ako je cilj biti popularan, trošiti stotine minuta i tisuće riječi u medijima, a ne reći ništa, onda OK. Svatko bira svoj način i svoj put, a ja sam ipak gledajući očima današnjice birao možda teži, ali meni ispravniji i čestitiji način. Da budem iskren, nisam ni slutio da će moja karijera izgledati ovako niti sam sebi postavljao neke visoke ciljeve. Jednostavno se dogodilo.

NACIONAL: Koliko je to teško?

Danas je najteže baviti se kulturom, umjetnošću, biti svoj i držati do sebe. Nikada nije bilo lakše doći do medija i dobiti svoje dvije minute, ali što reći i čime zaslužiti pažnju onih do kojih dnevno dopre milijun svakakvih informacija? Ja i dalje hodam putem svoje muzike, sretan što se bavim najljepšim poslom na svijetu i što imam priliku svoj dar koristiti za dobre stvari. Ono kad ti ljudi kažu da su se upoznali uz neku moju pjesmu, na koncertu, kada im prvi bračni ples krene detaljno uvježban uz nešto o čemu nisi razmišljao dok si slagao akorde i rime, a stih pjesme osvane na nekom grafitu – tad shvatiš da si napravio nešto dobro.

NACIONAL: Tek prije godinu i pol, dvije, počeli ste koristiti društvene mreže. Zašto ste pokleknuli?

Ako ih ne možeš pobijediti, pridruži se! Nisam ni ja tako star da ne budem u trendu, ali se ipak pokušavam obraniti od napretka tehnologije i ne potrošiti sve vrijeme objavljujući selfieje i komentare. Istina je da je u mom poslu prilično olakšano medijsko oglašavanje u odnosu na period kada si čekao poziv za intervju, TV gostovanje… Sada si odmah tu, a protok informacija je nevjerojatan… I dalje sam protiv te vrste ovisnosti gdje ljudi više i ne razgovaraju jedni s drugima već popularno „četaju“ pa se trudim biti umjeren i ne pretjerivati ni u čemu.

NACIONAL: Imate djecu, kakav je vaš stav o tehnologiji i njenom utjecaju – mislim ponajviše na negativni – na klince?

Još uvijek su male pa je sve dozirano i u granicama normale. Jednostavno ih ne možeš sačuvati digitalnog doba u kojem oni danas žive. To je jednostavno tako i treba ga prihvatiti, ali ne i prepustiti medijima, internetu i trendovima da ti odgajaju dijete. Mnogi Lolini prijatelji iz škole već imaju mobilni telefon, a mi smo ipak ostali pri tome da djetetu trebaju park i igra, a ne ekran i pristup nečemu bez cenzure, ukusa, s previše nasilja i vulgarnosti. Sve ih to čeka i realno će se oni bolje snaći i već se bolje snalaze od nas, ali ako još uvijek možemo utjecati, zašto ne.

NACIONAL: Kako razmišljate po pitanju besplatnog downloada kad su glazbenici u pitanju i o autorskim pravima? Kakva je situacija po pitanju zaštite autorskih prava u Crnoj Gori?

Nemoguće je uspoređivati sustav i zaštitu intelektualnog vlasništva na našim prostorima i način na koji to čine na zapadu. Danas je sve dostupno, sve je postalo javno dobro i teško je sačuvati i naplatiti svoj intelektualni rad kao što su to činile naše kolege u eri prije interneta i njegove konstantne zlouporabe. Što se tiče izvođačkih prava, ona su postojala i ranije, za vrijeme Jugoslavije, i tada su svi oni koji su ostavili svoj pečat kroz milijunske tiraže tadašnjih zvijezda lijepo zarađivali i živjeli od svog rada. Vrijeme tranzicije i velikih promjena na ovim prostorima je degradiralo i obezvrijedilo rad velikog broja vrhunskih studijskih muzičara i umjetnika. Smatram da će za nekoliko godina sve opet doći na svoje, kada će svatko živjeti od svog rada, dobrih pjesama i dobre svirke.

NACIONAL: Otac ste usvojenih djevojčica, je li vam drago da se to ističe? Jer, zaista, kako ste i sami rekli, roditeljstvo ne znači samo biološku funkciju, već je roditelj onaj koji djeci daje ljubav na sve načine.

Ne volim govoriti o tome u medijima, jednostavno znam da je to najbolja stvar koju smo napravili u životu. Jedina želja od prvog dana našeg zajedničkog života bila je obitelj i dugo smo na to čekali. Nas dvoje smo zadovoljni onim što imamo, a to je zajednička sreća. Imamo jedno drugo, imamo obitelj. Ništa nije bitnije od nas samih, od našeg mira, naše ljubavi, svega što smo stvorili. Djeca su to samo dopunila i oplemenila.

NACIONAL: Kako ste se počeli baviti glazbom?

Još od malih nogu pokazivao sam veliki interes za muziku. Nakon upisane niže glazbene škole, dječjih festivala i prvih TV nastupa, bilo je očigledno da neću krenuti stopama svog oca koji se bavio auto-dijelovima, već zakoračiti u svijet muzike. Oduvijek sam imao veliku podršku svoje obitelji, dok mi danas najveću podršku pružaju Kristina, Lola i Mila.

NACIONAL: Što vam glazba znači?

Danas, nakon 20 godina karijere, moja čula i osjećanja postala su barem triput jača i intenzivnija pa svoju muziku doživljavam drugačije i jače nego ranije. Od trenutka kada izađem pred publiku, ja ulazim u neki svoj svijet, gdje svakom pjesmom sebi dodijelim novu ulogu i trudim se svoj lik prenijeti najbolje što mogu, proživljavajući svaku notu i svaki stih. Muzika je moj život, portal u drugu dimenziju. Mjesto na kojem sam podjednako i jak i ranjiv, običan smrtnik i superheroj.