‘Moja je knjiga puna sjećanja na zlatno doba zagrebačkih kina’

Književnik Tahir Mujičić dovršava novi roman u dva dijela o odrastanju svoje generacije uz najbolje hrvatske i svjetske filmove

 

Poznati hrvatski književnik i kazališni djelatnik Tahir Mujčić pri kraju je pisanja nove knjige koja je svojevrsni „homage“ posvećen odrastanju generacije rođene iza Drugog svjetskog rata koja je mogla uživati u zlatnom razdoblju svjetske, ali i hrvatske kinematografije. To doba obilježili su veliki redatelji poput Akire Kurosawe, Ingmara Bergmana, Federica Fellinija, Alfreda Hitchcocka, Orsona Wellsa, a koje je ta generacija imala čast gledati u najboljim godinama. Naš sugovornik prisjetio se tog izgubljenog vremena i važnosti kina kao društvene institucije bitne za okupljanje ljudi i stvaranja novih prijateljstava pa čak i ljubavi. “Svi ljudi u to vrijeme odrastali su uz kino, kao određeni prostor u kojem su se događali ne samo najbolji filmovi u povijesti kinematografije, nego su se događale i najčudesnije priče, od švercanja karata pa do prvih ljubavi. U našem vremenu poziv na druženje je bio poziv u kino, nije postojala fraza koju danas mladi koriste idemo na kavicu“. Gledanje tih filmova i općenito kultura kina, a i tadašnje književnosti igrali su veliku ulogu u formiranju te generacije.

Knjiga će biti podijeljena u dva dijela, svaki će se sastojati od dvadesetak priča, sve su priče vezane uz određeno kino i određeni film, ali i sudbine ljudi koji se pojavljuju u tom kinu. To su prvenstveno sudbine malih ljudi, a u drugoj knjizi se pojavljuju i fenomeni filmskih festivala. Prvi dio se naziva „Zginematografi“ koji je dobio naziv po poduzeću koje se zvalo Kinematografi, koje je inače bilo vlasnik 15-ak kina u kojima je ta generacija provodila svoje vrijeme. Drugi dio knjige se naziva „Kokot u kinu“ i u njemu su priče iz kina koja nisu bila u sklopu Kinematografa, poput Buhare, Studija, Studentskog centra i onog koje je bilo najvažnije, a to je kultna Kinoteka. „Kinoteka je definitivno bila jedna vrsta fakulteta za sve nas, u Kinoteci smo se sastajali, oko nje se sjedilo, razgovaralo i diskutiralo o filmovima. Tamo se okupljala filmska i studentska elita jer u ono doba nije bilo kafića kao danas, nego se sjedilo po zidićima između crkve sv. Blaža i dvorane Kinoteke“.

Ova knjiga nije posvećena samo starijim generacijama, već i mladim da im dočara kulturu odlazaka u kino koja je danas nestala s dolaskom multipleksa i podsjeti ih da i dalje postoje filmovi koji nisu samo moderni blockbusteri. Mujičić napominje da je ova knjiga „misa zadušnica za film koji je nestao“. ‘’U današnje vrijeme ljudi su sve udaljeniji jedni od drugih, a jedan od razloga za to je zasigurno izgubljena kultura odlaska u kino, a općenito i izgubljena kultura dobrih filmova. Ekrani su nas udaljili, dok su nas nekada platna zbližavala i ova knjiga bi trebala mladima ponuditi uvid u to doba, a možda i želju da prožive takva iskustva jer se ona još uvijek mogu doživjeti u kinu poput Tuškanca’’.

Na pitanje  Zagreb Newsa kada ovu knjigu možemo očekivati, dobili smo odgovor da je ona skoro gotova, ali da prvi put za knjigu koju piše nema nakladnika, tako da će ona biti ponuđena nekolicini nakladnika, a “ako nakladnici kažu da je fenomen knjiga ukinut i da više nema ni knjige, onda ću doma imati svoj rukopis”.

Dotaknuli smo se trenutačne situacije u kazalištima jer je to veliki dio Mujičićeva života, a on tvrdi da se situacija u tim krugovima drastično promijenila u odnosu na njegovo doba. “Kao kazališni čovjek ja danas u kazalište ne idem često, to je drugačije kazalište nego ono koje smo mi živjeli. Mi smo bili kazališna generacija koja se družila s glumcima, znali smo predstavu iz svih kutova. Danas ne poznajem mlade glumce, neka predstava mi se dopadne, neka mi se ne dopadne, što je normalno, a s neke odmah iziđem.“

Velika ljubav prema Zagrebu jedan je od bitnih faktora u njegovom životu, a nedavni potres uzrokovao je veliku materijalnu štetu i emocionalne probleme njegovim stanovnicima, pogotovo u doba pandemije. Na dan potresa bio je u svom stanu kod Vinogradske bolnice. “U trenutku potresa bio sam flegma, polagano sam izlazio iz stana i onda sam stavio jednu barsku stolicu na cestu, sjeo tamo i čekao da mi kuća padne na glavu, nisam se nervirao.’’ Napominje da je na sreću sve prošlo bez većih problema, osim što su mu knjige popadale na pod, gdje ih je kako šaljivo kaže i ostavio. Na pitanja o tome kako je pandemija utjecala na njegov svakodnevni život, odgovorio nam je da je “u prvoj fazi djelovala blagotvorno, jedva sam čekao da ne idem u društvo da se malo odmorim, pa sam lijepo imao vremena za čitanje i pisanje, dok je u drugoj fazi malo teže jer sam izoliran u Starom Gradu pa se ne mogu družiti s ljudima“.

Komentiraj