‘Moj brat Mika Špiljak nije bio nalogodavac ubojstva Đurekovića’

Anka Špiljak, sestra Mike Špiljka, o čijoj je povijesnoj ulozi nedavno objavljena knjiga, prisjeća se važnih trenutaka iz razdoblja Jugoslavije, ali i utjecaja koji je njezin brat imao u državi. Anka Špiljak govori o odnosima Mike Špiljka s Franjom Tuđmanom u vrijeme stvaranje Hrvatske

U povodu nedavnog izlaska knjige “Mika Špiljak – revolucionar i državnik” povjesničara Hrvoja Klasića, Nacional je razgovarao s 91- godišnjom Ankom Špiljak, sestrom Mike Špiljka s kojom je, pripremajući knjigu, i sam autor dugo razgovarao. Dva dana prije našeg razgovora u jednom danu prevalila je put od Zagreba do Smokvice kod Novog Vinodolskog, gdje je s bratom Mikom sagradila vikendicu, i natrag. Sama je vozila, bez suputnika, a prešla je ukupno 400 kilometara. Na odlasku, nakon intervjua, Anka Špiljak, sestra hrvatskog i jugoslavenskog partijskog funkcionera i bliskog suradnika Josipa Broza Tita, svojedobno i predsjednika predsjedništva jugoslavenske federacije, prisjetila se jednog razgovora s bratom Mikom iz 1948. godine. Josip Broz otkazao je poslušnost Staljinu i Jugoslaviju odvojio od Staljinova Sovjetskog Saveza i Istočnog bloka. Anka Špiljak pitala je tada brata Miku što će se dogoditi. Kako se opredijeliti u tom sukobu? On ju je, kako je rekla, pribrano i hladno upitao “Što je bliže čovjeku: košulja ili kaput?” sugerirajući da je važnija košulja. Drugim riječima, nije imao dvojbe: treba stati uz Tita. “Mika je tada već imao veliko životno iskustvo: predratni sindikalac, ilegalac, prvoborac, ranjavan, gradonačelnik poratnog osiromašenog Zagreba… U partizanima su mu poginuli otac i brat. Nikad nije htio trpjeti nepravdu, ni kao mali”, sažela je Anka Špiljak životopis svog brata.

Slična je situacija, prema njenim riječima, bila i potkraj osamdesetih i početkom devedesetih godina prošloga stoljeća, kada je eksplodirala jugoslavenska kriza. I tada se prisjetila bratovih riječi iz 1948. godine. Što je bliže, košulja ili kaput? Bilo joj je jasno da se Hrvatska mora braniti od agresivne politike Slobodana Miloševića. Međutim, isto tako odbacuje priče da je Mika Špiljak pripremao Franju Tuđmana za preuzimanje vlasti u Hrvatskoj i navodi da su to netočne konstrukcije. Osim što je i sama u bivšoj državi bila istaknuti omladinski funkcioner, ali i rukovoditelj u Lipa Millu s urednom diplomom Visoke ekonomske škole u Zagrebu, što je bilo u rangu diplomiranog ekonomista, a potom i pomoćnica glavnog direktora u Naftaplinu, Anka Špiljak se natjecala i u sportskom automobilizmu. Baveći se stolnim tenisom, a poslije vozeći reli utrke, u dugogodišnjoj sportskoj karijeri prikupila je više od 80 trofeja.

Rodila se 1928. godine u Odri kod Siska, a 1941. godine, s 13 godina, našla se u situaciji da se sama mora brinuti o obiteljskom imanju na kojem je pobrojala tri krave, dva konja, tri svinje i četrdeset kokoši. Imali su i šest jutara zemlje i mali vinograd u kojem su proizvodili oko 800 litara vina godišnje. Brat Mika je od 1941. godine bio u partizanima, a u partizane su otišli i otac i mlađi Mikin brat Ivo. Majka joj je završila u logoru u Velikoj Gorici, kamo su bili smještani uhićeni članovi antifašističkih obitelji. Otac i brat Ivo poginuli su tijekom Drugog svjetskog rata, a majka se iz logora vratila 1942. godine. Obitelj se 1946. godine preselila u Zagreb, gdje Anka Špiljak i danas živi.

“Kad bi brat padao u nemilost, i ja bih loše prolazila. Tako je bilo i u doba ‘maspoka’ sedamdesetih godina. Mika je bio na drugoj strani. Njega su u Zagrebu smatrali unitaristom i u Zagrebu je tada bio u nemilosti. Moji partijski drugovi, s kojima sam sjedila u partijskim komitetima, i meni su tada okretali leđa. Šećem Zvijezdom u Zagrebu, a čovjek, partijski drug s kojim sam se do jučer ljubila, okreće mi leđa. To mi se desilo i u Naftaplinu, gdje sam tada radila. Kad god je Mika padao u nemilost, a bilo je to u dva navrata, ja bih postala savjetnik u poduzeću. Nisu znali što bi sa mnom”, opisala je Anka Špiljak. O epizodama iz svog života, partijskim obračunima i političkom djelovanju svoga brata govorila je u razgovoru za Nacional.

NACIONAL: Zlatko Hasanbegović je za saborskom govornicom ponovo doveo u pitanje obilježavanje 22. lipnja, kada je u šumi Brezovica pokraj Siska 1941. osnovan Prvi partizanski odred, kao državnog praznika Dana antifašizma. Vaš brat Mika Špiljak bio je pripadnik tog Prvog partizanskog odreda. Što kažete na ova najnovija osporavanja?

To što govori Zlatko Hasanbegović su besmislice. Znam da je Mika bio među osnivačima Prvog partizanskog odreda iako nije bio u Brezovici baš 22. lipnja. Iz Zagreba je došao i priključio se nešto kasnije, 18. srpnja. Do tada je bio mobiliziran u domobranima u Zagrebu. Kada je Hitler 10. travnja 1941. godine ušao u Zagreb, već u svibnju mladići su bili mobilizirani u domobrane. Ali za to vrijeme imao je vezu s partijskim organizacijama u Zagrebu. Tata je radio na željeznici, a željezničari su putovali na relaciji Sisak-Zagreb. Mika je preko oca slao informacije u Sisak. Kada se Mika uključio, Odred se iz Brezovice već bio premjestio u šumu kod Žabnog. Žabno, Pračno i naše mjesto Odra, koje je bilo između tih dvaju sela u sisačkom kraju, imali su zajednički društveni dom. Tu je Mika bio veliki aktivist i prije nego što je otišao u vojsku 1938. godine.

NACIONAL: Što je konkretno tada radio?

Primao je ljude u SKOJ, a njega su 1938. primili u Partiju. Kada je Mika otišao u partizane, otac je odmah bio uhapšen. Sisački komunisti i skojevci već su u svibnju spavali u Žabnom ili bježali u obližnju šumu. Koga bi ustaše zatekli doma, odmah bi ga na nasipu rijeke Odre strijeljali. Tri puta su uhvatili grupe i tako su nastale tri velike grobnice. Iz našeg su sela četiri čovjeka otišla u partizane: Mika, naš prvi susjed doktor Ivo Brodarec, Stevo Trumbić i Martin Filipčić. Oni su među prvima otišli u Prvi partizanski odred, a poslije su odlazili i drugi. Već 22. srpnja bila je organizirana prva akcija. Partizani su postavili mine na pruzi i digli je u zrak. Šteta nije bila velika, ali pokazalo se da postoji otpor. Ustaška politika bila je da treba pohapsiti sve partizanske familije. Kad su ustaše i domobrani jednom opkolili Prvi partizanski odred u Žabnom, uspjeli su se izvući jer su bolje poznavali šumu. Mika se tada sklonio kod maminog brata u Lekeniku. Ujak je jednom došao do nas da vidi kako smo, ali nam tada nije rekao da se Mika kod njega skriva.

‘Nakon što je Franjo Tuđman postao predsjednik Hrvatske, Mika Špiljak se susreo s njim samo jednom, iako se pričalo da Tuđman Miki sve daje. To nije imalo veze s istinom’

NACIONAL: U poslijeratnom razdoblju, kada je vaš brat bio u nemilosti, kažete da ste i vi loše prolazili. Je li to bilo samo okretanje leđa partijskih kolega?

Osmu godinu bila sam već pomoćnik glavnog direktora u Naftaplinu 1971. godine, i to u drugom mandatu. Stekla sam ugled u firmi, a tada su me privremeno postavili za savjetnicu. Onda je reagirao direktor pogona Bušenje, koji je u ratu bio u logoru Dachau pa je bio vrlo utjecajan. Rekao je: “Pa ne možemo otpuštati Anku zbog Mike. Morate joj naći neko odgovarajuće mjesto.” Postala sam tada direktorica plana, analize i informatike. To je bila struka, a ja sam voljela raditi u struci. Preporodila sam se. Dok sam bila pomoćnica direktora, morala sam rješavati i privatne probleme. Svi su se meni dolazili žaliti. Bila sam direktorica plana dva mandata, a u struci sam se osjećala kao doma. Onda sam na kraju, dvije godine pred mirovinu, bila i savjetnik. Savjetuješ, a nitko te ne sluša. U mirovinu sam otišla 1981. godine. Sugestija je bila: maknite se da mladi dobiju mjesta. Imala sam i brojne druge društvene aktivnosti. Bila sam aktivist, imala sam hobije, a otišla sam u mirovinu u 53. godini s punim radnim stažom za žene, koji je bio 35 godina.

NACIONAL: Vaš brat se poznavao i s predsjednikom Franjom Tuđmanom prije Drugog svjetskog rata. Je li to bio razlog što se Mika Špiljak 1986. godine založio da Franjo Tuđman dobije putovnicu?

Točno je da je Franjo Tuđman preko mog bratića Ivana Ljubića tražio da se sretne s Mikom, ali na tom sastanku presudna stvar nije bila putovnica. Što je bio motiv tog sastanka, napisali su i Tuđman i Mika. Tuđman je od Mike tražio da mu osigura prijenos posmrtnih ostataka roditelja iz Velikog Trgovišća na Mirogoj, a mi smo bili u dobrim odnosima s direktorom groblja. Tuđman je u to vrijeme bio “problematičan” pa se nije usudio sam to pitati. Nakon zatvora tražio je i da mu se omogući znanstveno djelovanje. Kako to nije mogao raditi u zemlji, želio je otputovati u inozemstvo da tamo održi neka predavanja. Samo u tom kontekstu bila je spomenuta i putovnica.

‘Bila sam direktorica u Ini dva mandata. Onda sam na kraju, dvije godine pred mirovinu, bila i savjetnik. Savjetuješ, a nitko te ne sluša. U mirovinu sam otišla 1981.’

NACIONAL: Ipak, Franjo Tuđman je na kraju dobio tu putovnicu.

U Beogradu su tada svi osuđenici dobili pasoše pa je Mika, koji je već bio u mirovini, otišao do šefa policije pitati kakva je politika u Hrvatskoj. Rekao mu je neka vidi može li Tuđmanu omogućiti djelovanje u struci. Mislim da Tuđman tada uopće nije imao u glavi da će se boriti za vlast. On je samo želio osigurati plasman svojoj izdavačkoj djelatnosti, objaviti ono što je pisao. Mika je o tom susretu napravio zabilješku i predao je u CK SKH, a i Tuđman je to tako opisao u svojim memoarima.

NACIONAL: A je li se s vaš brat viđao s Franjom Tuđmanom kada je on postao predsjednik Hrvatske?

Samo su se jedanput našli, a po Radićevu šetalištu (ulica na Zvijezdi u kojoj i danas žive nekadašnji partijski funkcioneri s obiteljima, op.a.) govorilo se kako Tuđman povremeno šalje auto po Miku. To mi je rekao i jedan sekretar Partije iz mjesne zajednice. Pitala sam ga: “Jesi li ikada vidio Tuđmanov auto ispred Mikine kuće?” Nije vidio jer nikada Tuđmanov auto nije ni došao kod Mike, ali se tako pričalo. Priče su bile da Tuđman Miki sve daje, a to nije imalo veze s istinom.

NACIONAL: Miku Špiljka optuživali su da je bio i među nalogodavcima ubojstva hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića, za što su u Njemačkoj osuđena dvojica visokih hrvatskih obavještajaca Josip Perković i Zdravko Mustač.

Tako se pisalo, ali sve je bilo netočno. Prvi put sam se srela s Gizelom Đureković, suprugom Stjepana Đurekovića, u jednom OPG-u na Plješivici prije 10 godina na izletu penzionera Ine. Ona je nekada radila u Ina trgovini, a ja u Naftaplinu, ali sam se učlanila i u njihov klub. Predstavila sam se tko sam. Rekla sam joj da bi red bio da se upoznamo jer su naše dvije obitelji stalno bile u novinama. Rukovale smo se.

NACIONAL: U kakvim je odnosima bio s Ivicom Račanom?

Pa bili su zajedno CK SK Hrvatske. Nakon što je Ivica Račan postao premijer Hrvatske, nije se s njim sretao. Mika se još prije 1990. povukao u mirovinu. Od 1988. živio je kao umirovljenik. Kad mu je u Beogradu završila funkcija, otišla je i šogorica u mirovinu i kupila je klijet.

‘Mika je bio veliki aktivist i prije nego što je otišao u vojsku 1938. Primao je ljude u SKOJ, a njega su 1938. primili u Partiju. Tijekom NDH Mika se sklonio kod maminog brata u Lekeniku’

NACIONAL: Mika Špiljak imao je važnu ulogu i u osnivanju Ine?

To je točno. Ina je osnovana 1. siječnja 1964. godine. Osnovala su je tri poduzeća: Naftaplin i dvije rafinerije – u Rijeci i Sisku. Mika je u Beogradu tražio da se i u Hrvatskoj formira jedna firma koja će osnažiti i dobiti dozvolu za uvoz nafte u Jugoslaviju. Nositelji tog projekta bili su Mika i trojica njegovih ratnih drugova, a u trenutku osnivanja Ine bili su direktori u Naftaplinu. Rafinerije su bile jako zainteresirane za taj projekt, a moj Naftaplin bio je suzdržan. Znali smo da će Naftaplin bili glavni financijer. Rafinerije su, međutim, imale dulju tradiciju, a rafineriju u Sisku osnovala je i velika svjetska kompanija Schell.

NACIONAL: I vi ste radili u jednom od Ininih ogranaka – u Naftaplinu?

Jesam. Radila sam u zgradi u Kumičićevoj broj 5, nedaleko od hotela Esplanade, gdje je bilo sjedište Naftaplina. To je nekada bila Schellova zgrada. U Naftaplinu sam se zaposlila 1961. godine, a u naftnu industriju došla sam iz Lipa Milla, tvornice u industriji papira, ali ne odmah na dužnost direktora. Gdje god sam radila, počinjala sam raditi na poslovima referenta, a kasnije sam napredovala.

NACIONAL: No radili ste i kao politički profesionalac?

Jesam. Ali najprije sam odradila pristojan staž kao obična radnica u tekstilnoj industriji. Kad smo se mama i ja 1946. godine doselile u Zagreb i pridružile Mikinoj obitelji, radila sam najprije kao tekstilna radnica u smjenama. Na selu s kojeg sam došla nisu imali lijepo mišljenje o radnicama. Tada sam uz posao u C.D. Gaonu završila i večernju osmogodišnju školu, zadnje razrede, a poslije toga su me poslali na jedan niži partijski kurs na Trgu žrtava fašizma. Kad sam 1. siječnja 1949. godine završila taj kurs, zaposlila sam se kao profesionalac u zagrebačkoj omladinskoj organizaciji. Upisala sam i završila tada srednju ekonomsku školu, a kasnije i Visoku privrednu školu. Tu mi se prvi put ozbiljno i povećala plaća jer je razlika između plaća radnika i političkih profesionalaca bila značajna. Tada sam s plaće od 2400 stigla do plaće od 4800 dinara, a na kraju sam imala plaću 5300 dinara.

NACIONAL: Rekli ste da ste s 53 godine bez problema otišli u mirovinu jer ste bili društveno aktivni i imali ste se čime baviti.

Bavila sam se i različitim sportovima, vozila reli, zadnji put prošle godine, organizirala radničke sportske igre i natjecala se u njima. Još dok sam bila u Lipa Millu, pokrenula sam ping pong sekciju. U SOKAS-u, stolnoteniskoj organizaciji, igrala sam godinama, a do danas sam ostala počasni predsjednik Auto-moto društva INA. Kad sam 1961. godine došla u Naftaplin, nisam mogla zamisliti da bih u životu mogla imati svoj auto.

NACIONAL: Kad ste naučili voziti?

Položila sam ispit 1960. godine. Učili su me vozači Lipa Milla i zagrebačkog Komiteta omladine. Tada sam u jednom danu položila vozački i za motor i za auto na uzbrdici u Vončininoj ulici u Zagrebu. Prvi put sam vozila auto od HNK u Zagrebu do Lavice u Samoboru i natrag.

Komentiraj