MLADEN VUKMIR: ‘U zaštiti intelektualnog vlasništva ostvarili smo ogroman napredak’

Priznati svjetski stručnjak za nematerijalnu imovinu i intelektualno vlasništvo, magistar pravnih znanosti Mladen Vukmir, ovih dana primio je veliko svjetsko priznanje za svoj rad – prestižnu nagradu International Trademark Association President’s Award zbog spremnosti da mijenja postojeće stanje i doprinese svjetskom boljitku

Iza nekadašnjeg novinara i glazbenog kritičara Poleta Mladena Vukmira izuzetno je bogata i uspješna karijera koja ga je dovela na vrh globalne organizacije International Trademark Association. Riječ je o organizaciji nastaloj pod imenom United States Trademark Association još 1878. godine u New Yorku koja se tijekom godina postepeno pretvorila u globalnu organizaciju te 1993. preuzela ime koje i danas nosi. President’s Award svake se godine dodjeljuje jednoj ili više osoba ili organizacija za postignuća temeljem rada u tijelima INTA-e koje kroz rad u raznim odborima i radnim skupinama postignu izuzetne rezultate za tu asocijaciju ili za intelektualno vlasništvo, uvodeći pritom inovativne pristupe ispunjavanju misije INTA-e, zahvaljujući kojem se tako na globalnoj razini unaprjeđuje zaštita intelektualnog vlasništva i rad INTA-e.

Da je riječ o moćnoj organizaciji pokazuje podatak da se sastoji od više od 7200 organizacija iz 187 država koje godišnje kolektivno doprinose s gotovo 8,8 trilijuna eura globalnom BDP-u. Organizacije koje su članice INTA-e broje oko 32.000 stručnjaka za zaštitu znakova koji uključuje i vlasnike brendova iz velikih korporacija kao i malih i srednjih poduzetnika, odvjetničkih ureda pa čak i neprofitnih organizacija, ali i pojedine profesore i studente. Godišnji sastanak INTA-a redovno okuplja preko deset tisuća profesionalaca na području zaštite intelektualnog vlasništva, a ovogodišnji sastanak koji se održava online okupio je gotovo tri tisuće i petsto sudionika. Upravo zbog svega toga, nagrada International Trademark Association President’s koja je ove godine dodijeljena Mladenu Vukmiru izuzetno je veliko priznanje.

Mladen Vukmir je nakon studija prava na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu završio poslijediplomski studij s titulom magistra prava intelektualnog vlasništva na Franklin Pierce Law Center, Concord, New Hampshire u SAD-u. Bio je gostujući odvjetnik u odvjetničkim uredima Fenwick&West, Palo Alto u SAD-u, Monahan Duhot u Parizu u Francuskoj i Pavia&Ansaldo u Milanu u Italiji. Radio je na transferima tehnologija u specijaliziranoj agenciju Ujedinjenih naroda UNIDO u Beču. Odvjetničko društvo Vukmir i suradnici utemeljio je 1991. Početkom devedesetih bio je stručni savjetnik pri Državnom zavodu za intelektualno vlasništvo (DZIV) u Zagrebu u vrijeme njegova osnivanja, nakon čega je upisan kao patentni zastupnik i zastupnik za žigove ovlašten za zastupanje pred DZIV-om i Europskim patentnim uredom. Član je brojnih međunarodnih organizacija kao što su AIPPI, IBA, ITechLaw, GALA, INTA, LES i UIA. Autor je brojnih članka i čest predavač o temama s područja intelektualnog vlasništva. Redovito predaje kao gostujući predavač na diplomskom ili poslijediplomskom studiju na Pravnom Fakultetu u Zagrebu, a kao redovni predavač predavao je na American Institute of Management and Technology u Dubrovniku (Rochester Institute of Technology, NY, SAD) i na poslijediplomskom studiju LIPIT pri Georg-August- Universitätu u Goettingenu, u Njemačkoj.

Arbitar je za domaće sporove pri Stalnom izabranom sudištu Hrvatske gospodarske komore, panelist pri Administrativnom panelu za domene WIPO-a (UDRP), češkom Arbitražnom sudištu u Pragu (.eu) i CARNet-u (.hr), medijator pri Međunarodnom institutu za sprječavanje i rješavanje sporova (CPR) u New Yorku, CEDR sustavu online medijacija u Londonu i pri INTA Medijacijskom panelu za žigove, Hrvatskoj udruzi za mirenje (HUM) te certificirani izmiritelj Međunarodnog instituta za medijaciju (IMI). Od 2011. do 2019. bio je predsjednik AIPPI-ja Hrvatska, a od 1. siječnja 2012. do 31. prosinca 2014. bio je član upravnog odbora International Trademark Association (INTA). Tijekom karijere je bio savjetnik raznim domaćim i međunarodnim organizacijama, poput Ministarstva znanosti i tehnologije, Svjetske organizacija za intelektualno vlasništvo (WIPO), Svjetske banke i Europske komisije (programi CARDS 2002. i IPA 2009. te PLAC 2017.) te je član vijeća GLG-a. Počasni je generalni konzul Kraljevine Danske u Zagrebu i dva puta je odlikovan ordenom časti Dannebrog.

NACIONAL: Kako ste primili vijest da ste dobitnik President’s Awarda? Jeste li bili uzbuđeni?

Hvala na pitanju jer sam doista bio uzbuđen kad sam shvatio o čemu se radi. Kada sam toga jutra otvorio računalo da pogledam pristigle poruke, vidio sam jednu za koju sam u početku shvatio kao poziv da predložim dobitnika za iduću godinu. Nije mi palo na pamet da bi to moglo biti išta drugo jer toliko malo ljudi dobije President’s Award da mi se nije učinilo mogućim da to budem ja. Kada sam ponovno čitao da bih razumio točnije o čemu se radi, shvatio sam da me obavještavaju da sam ja ovogodišnji dobitnik. Bio sam uzbuđen jer, koliko mi je poznato, osim dobitnika iz SAD-a, Velike Britanije, Njemačke i Nizozemske nitko drugi u Europi nije do sada dobio ovu nagradu. Tek prošle godine INTA je odlučila proširiti nagradu i na dobitnike za doprinose iz Australije i Afrike zbog svoje sve globalne prirode. Moji osjećaji bili su dominantno osjećaji velike zahvalnosti kolegama koji su prepoznali moj doprinos, ali i osjećaj skromnosti u punoj svijesti o doista velikom postignuću kakvo me nenadano snašlo.

NACIONAL: Što je pisalo u obrazloženju nagrade?

Prema obrazloženju koje sam primio, ispada da sam nagradu prvenstveno dobio za moju spremnost da mijenjam postojeće stanje i doprinesem boljitku svjetske zajednice. Vrlo sam ponosan da je pored mojih stručnih kvalifikacija prepoznata i ova moja, neki bi rekli idealistička, ali meni se čini vrlo praktična osobina. Ayala Deutsch, ovogodišnja predsjednica INTA-e, na koncu je istaknula ono što sam rekao da mi je najdraže u obrazloženju: “Rijetko naiđete na nekoga tko se više zalaže da svijet učini boljim mjestom od gospodina Vukmira. Pored dosljednog izvrsnog rada u udruzi, strastven je i u svim aspektima izgradnje boljeg svijeta za buduće generacije. Duboko poštujem njegova postignuća i čestitam mu na ovoj počasti.”

Osim toga, posebno su istaknuti moji doprinosi na području unaprjeđivanja metoda rješavanja sporova na bazi interesa, kako mi nazivamo metode kao što je medijacija i druge metode ADR-a i osobito rad na unaprjeđivanju odgovornosti korporacija koje su vlasnici brendova na području društvene odgovornosti (CSR), kao i nastojanja da se podigne odgovornost korporacija i vlasnika brendova na području održivosti i odnosa prema okolišu.

NACIONAL: Što konkretno ta vrijedna nagrada na globalnom nivou znači za vaš posao u budućnosti?

Preda mnom je velika zadaća vođenja jedne druge organizacije za intelektualno vlasništvo, Europskog udruženja za žigove ECTA, čiji sam sada prvi dopredsjednik. Naravno, vidljivost koju osigurava dobitak nagrade na neki način pojačat će moju vidljivost kada budem izabran na mjesto predsjednika ECTA-e, a time i olakšati rad toj asocijaciji na području njenog djelovanja. Budući da je INTA velika i snažna organizacija, onda nagrada njezine predsjednice znači puno u bilo kojem profesionalnom kontekstu u kojem se mogu zateći. Osim za mene, ova nagrada bit će globalno zamijećena i kao priznanje stručnjaku iz Hrvatske, zemlje koja, iako ima velikih izumitelja, mnogima nije na umu kao središte izvrsnosti na području prava intelektualnog vlasništva. U tom kontekstu ova nagrada dobiva još veće značenje.

 

‘Dok korištenje nematerijalne imovine i intelektualnog vlasništva ne postane središnja osnovica poslovanja gospodarstva, ne možemo dovršiti tranziciju’

 

NACIONAL: Od 2012. do 2014. bili ste član upravnog odbora INTA-e. Jeste li tada bili u prilici utjecati na neke globalne odluke kada su u pitanju zaštite znakova i brendova?

Izbor u upravni odbor INTA-e doživio sam također kao ogromno priznanje. Od trideset članova koliko broji sastav odbora, samo deset članova bira se iz redova pridruženih članova, većinom pružatelja pravnih usluga jer je dvadeset rezervirano za članove nositelje žigova kao punopravnih članove INTA-e. Valja imati na umu da je INTA prvenstveno udruga članova koji su nositelji prava žiga, odnosno vlasnika brendova. Kada uzmete u obzir da svake godine iz čitavoga svijeta tek par pridruženih članova iz reda pružatelja pravnih usluga bude birano, postaje jasno kako je velika konkurencija za tih par mjesta.

NACIONAL: Jeste li svojim odlukama utjecali na neke globalne odluke?

Kao član upravnog odbora nisam imao prilike izravno utjecati na donošenje globalnih odluka u pitanjima zaštite znakova i brendova, ali razina protoka informacija koji kao član odbora pojedinac dobije podiže razinu svijesti o tome kako sustav funkcionira u cijelosti. Kada razumijete kako su ti procesi dugotrajni i složeni, tada bolje razumijete kako i sudjelovanjem u donošenju odluka na razini INTA-e ipak posredno, kao pojedinac dobivate privilegiju utjecati na razvoj globalnog sustava zaštite. Sudjelovanje u neformalnim dijalozima kojima se ispituju mogućnosti promjene sustava izuzetno su zanimljivi.

NACIONAL: Možete li navesti konkretan primjer?

Sjećam se neformalnih razgovora s MEP-om, predstavnicima Piratske stranke u Europskom parlamentu, u kojem smo dobili vrlo jasna objašnjenja čemu se oni protive, a što podržavaju u postojećem sustavu zaštite intelektualnog vlasništva. Jednom kada dobijete takve informacije, puno vam je jasnije u kojem smjeru su promjene moguće ili poželjne, a dobijete i priliku jasno izložiti svoja stajališta.

Gotovo da bi se moglo reći da rad u ECTA-i, kao organizaciji koja predstavlja korisnike sustava zaštite intelektualnog vlasništva, na neki način donosi priliku još izravnijeg sudjelovanja u procesima upravljanja sustavom. U tim dijalozima s ECTA-inim sugovornicima, kao što su to Europski zavod za intelektualno vlasništvo (EUIPO), Svjetska organizacija za intelektualno vlasništvo (WIPO) ili pojedine uprave Europske komisije (DG Trade, Grow, Just, Connect, Agri, Taxud i drugi), ECTA, kroz rad svojih povjerenstava, doista aktivno asistira na iznalaženju novih zakonodavnih rješenja koja će pogodovati europskom gospodarstvu.

NACIONAL: Kada govorimo o intelektualnom vlasništvu i autorskim pravima koji su između ostalog i vaše područje djelovanja, kako biste opisali stanje u Hrvatskoj? Jesu li ljudi u Hrvatskoj osviješteni u tome?

Što se tiče stanja u Hrvatskoj, mislim da kao i u nekim drugim područjima nemamo još razloga za pravo zadovoljstvo. Iako smatram da smo u Hrvatskoj često previše kritični prema vlastitim postignućima koja su u mnogim područjima vrlo značajna, moram reći da na području prava intelektualnog vlasništva preostaje mnogo za učiniti. To ne znači da u Hrvatskoj nismo proteklog desetljeća ostvarili ogroman napredak na području zaštite intelektualnog vlasništva, najvjerojatnije prvenstveno zbog ulaska u Europsku uniju. Budući da je korištenje intelektualnog vlasništva esencijalno na zajedničkom tržištu, ta činjenica gura naše poduzetnike da usvoje ta pravila igre. Tako su primjerice natječaj u kojima su uvjeti za dobivanje sredstava postali gotovo svakodnevica i naši se poduzetnici sada redovno susreću s prilikom da svoj inovacije, trgovački identitet ili autorska djela i oblikovanje tako kvalitetnije štite i njima kvalitetnije upravljaju u svrhu ostvarivanja gospodarskog uspjeha.

NACIONAL: Ima li na tom polju mjesta za Hrvatsku?

Činjenica je pak da mi prema kriteriju korištenja nematerijalne imovine u poslovanju ipak do daljnjega ostajemo tranzicijska zemlja jer sve dok korištenje nematerijalne imovine i intelektualnog vlasništva ne postane središnja osnovica poslovanja većeg dijela gospodarstva, mi naprosto ne možemo dovršiti tranziciju. Svima nam je tranzicije dosta i željeli bismo da je ona za nama, ali ćemo se morati strpjeti i dodatno potruditi. Budući da je naše bivše domaće tržište potpuno integrirano u sadašnje domaće tržište, a to je zajedničko tržište EU-a, nemamo drugog izbora nego se služiti sredstvima koji naši tržišni takmaci koriste da ostvare tržišnu prednost. Naš bi cilj trebao biti da na zajedničkom tržištu hrvatske tvrtke ostvaruju vodeće rezultate, a to neće ići bez da igramo prema uspostavljenim pravilima i kriterijima. Da je taj napredak moguć počinje se nazirati upravo tijekom ove teške godine. Ipak, tu razinu ravnopravnosti još nismo dostigli i našem obrazovnom sustavu preostaje zadaća da o optimalnim načinima korištenja i izgradnji strategije korištenja nematerijalne imovine i intelektualnog vlasništva kvalitetno obrazuje sve koji ulaze na tržište radne snage. Ta se znanja trebaju stjecati već od vrtića, osnovne i srednje škole, pa do fakulteta i poslijediplomskih studija.

NACIONAL: Jednom ste prilikom izjavili da vas naše društvo podsjeća na djecu koja još nisu naučila govoriti kada ste pričali o vrlo malom broju ljudi u Hrvatskoj koji razumiju zaštitu znakova, naglašavajući ogroman raskorak između općeg društvenog razvoja i individualnih interpretacija toga što se događa. Zašto?

Pritom sam vjerojatno mislio upravo na činjenicu da ulogu i pravila korištenja intelektualnog vlasništva naprosto treba naučiti, kao što učimo govoriti, pa potom učimo pisati i čitati, pa tako postepeno usvajamo znanja sve do postdoktorske razine. Nažalost, u hrvatskom sustavu obrazovanja znanja o intelektualnom vlasništvu stječe vrlo mali broj ljudi, pa tako ni pravnici nemaju intelektualno vlasništvo kao obvezni predmet, nego samo kao izborni predmet. O ostalim profesijama, kao što su dramski ili likovni umjetnici, inženjeri strojarstva ili agronomije bolje da ne govorimo. Susreti s intelektualnim vlasništvom su sporadični i skučeni i brojni stručnjaci na svome području izlaze na tržišta bez da su adekvatno pripremljeni za korištenje nematerijalne imovine koju će stvoriti vlastitom kreativnošću.

NACIONAL: Kako ljudima u Hrvatskoj najbolje približiti ideju intelektualnog vlasništva?

Moram spomenuti jednog kolegu iz Velike Britanije koji mi je jednom ovlaš spomenuo da mu je jedno od najizazovnijih predavanja u životu bilo objasniti polaznicima vrtića u koji su išla njegova djeca o tome što je intelektualno vlasništvo i što je priroda njegova posla. Iz toga primjera lako možemo vidjeti da druga društva ulažu drugačiju vrstu napora u obrazovanje svojih stanovnika nego što to mi činimo i da su, kao posljedica toga, vjerojatno mnogo spremniji zauzeti vodeće tržišne pozicije uz korištenje intelektualnog vlasništva na pravi način. Kada kažem na pravi način, želim time reći da ne treba na korištenje intelektualnog vlasništva prvenstveno gledati u njegovu defenzivnom načinu, kao obranu od kopiranja. Naime, pravo razumijevanje korištenja intelektualnog vlasništva je to da je ono sredstvo upravljanja nematerijalnom imovinom, odnosno nastankom, rastom, valorizacijom i održanjem nematerijalne imovine.

NACIONAL: Sudjelovali ste u kreiranju Zakona o autorskom pravu 1994. Trenutno je u izradi novi Zakon o autorskom pravu i srodnim pravima. Jeste li kao vrhunski stručnjak za to područje pozvani da sudjelujete u pisanju novog zakona?

Točno je da sam prilikom ranijih zakonodavnih priprema na području autorskih i srodnih prava sudjelovao kao stručnjak u radnim skupinama za izradu Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima, i to ne samo u devedesetima, nego i prilikom izrade tog prvog modernog zakona početkom ovog stoljeća. Prilikom izrade najnovijeg zakona tijekom ove godine pomagao sam samo kao savjetnik pojedinim granama audiovizualne industrije kako bismo zaštitili od erozije ranije stečena prava u procesu izrade nacrta Zakona, ali nisam sudjelovao i u radnim skupinama za njegovu izradu.

NACIONAL: Kako komentirate to da vas nisu pozvali pri izradi novog zakona?

Ja sam uslijed brojnih obveza u inozemstvu bio nešto manje prisutan na domaćoj sceni. Nemam saznanja tko je skupine sazivao pa ne mogu ni pretpostaviti zašto nisam bio pozvan. Istina je da sam u tome periodu jako puno putovao i potom imao ozbiljnu zdravstvenu epizodu, pa se nisam ni stigao puno pitati što se događa s izradom. Praćenje zakonodavnih promjena na autorsko-pravnom području donekle je frustrirajuće jer se promjene svode na krpanje postojećeg stanja uz male pomake prema stvarnim potrebama. Vjerujem da je došlo vrijeme za velike, sistemske promjene, za reviziju tzv. Pariškog i Bernskog sustava zaštite intelektualnog vlasništva. Stoga je žarište mojeg rada danas usmjereno na sistemska, strateška pitanja sustava zaštite intelektualnog vlasništva u cjelini, a ne samo autorskog prava. Ipak, autorsko pravo ostaje moje prva ljubav i ima neizbrisivo mjesto u mojim interesima ne samo iz osobnih razloga, nego i iz praktičnih razloga. Naime, upravo na području autorskog prava najlakše je rano uočiti probleme koji se javljaju i neadekvatnosti koje se rađaju u odnosu pravnog sustava i društvenih zajednica. Upravo zbog povećane potrebe za stalnim usklađivanjem uslijed tako visoke neadekvatnosti propisa, tržišta i modernih vidova stvaralaštva autorsko i srodna prava doživljavaju stalne promjene propisa, ali je njihova priroda nedovoljno radikalna da bi stabilizirala stanje i pomogla gospodarstvu.

NACIONAL: Na što bi trebalo posebno obratiti pažnju pri kreiranju novog Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima, s obzirom na to da je u međuvremenu svijet izuzetno tehnološki napredovao, da su mediji dostupni svakome i da su autorsko pravo i intelektualno vlasništvo važniji nego ikada?

Odgovorit ću na ovo važno pitanje na što općenitiji način jer vjerujem da bi nas ulazak u konkretne praktične momente odveo vrlo daleko. Vjerujem da su se od kraja devetnaestog stoljeća promijenile neke temeljne postavke na kojima je sadašnji sustav zasnovan. Primjerice, romantična ideja kreativnosti kao rezultata stvaralaštva nadahnućem darovitog pojedinca u potpunosti je zamijenjena idejom kreativnosti kao redovnom, svakodnevnom ljudskom djelatnošću zasnovanom na znanju, a ne inspiraciji. Naši propisi tu razliku ne uzimaju u obzir i dalje odražavaju razumijevanje devetnaestog stoljeća. Ideje o rezultatima kreativne djelatnosti kao djelima koja spadaju u jasno predodređene kategorije i tako spadaju, primjerice ili u autorsko pravo ili u patente više ne odgovara današnjim rezultatima kreativnosti. Pojedine velike kompanije susreću se s problemom da najvrjednija nematerijalna imovina koju stvore više nije lako odrediva kao jedno ili drugo pravo predviđeno Pariškom ili Bernskom konvencijom. Te zastarjele zasade treba temeljito ispitati i s dosta mašte upustiti se u traženje podesnijih, i to prvenstveno jednostavnijih rješenja od ovih koje pruža sadašnji sustav. Konačno, doktrinarna podjela intelektualnog vlasništva na autorsko i srodna prava te na prava industrijskog vlasništva nema u današnjem kontekstu osobitog smisla osim kao doktrinarni tradicijski folklor.

NACIONAL: Istovremeno uz rad o kojem smo razgovarali, angažirani ste i na jednom specifičnom projektu koji nudi svojevrsni spas planeta Zemlje kroz inovativni projekt [email protected], odnosno smanjenje godišnjih emisija CO2. O kakvom je projektu riječ?

Projekt [email protected] nastoji, koristeći prirodne mehanizme života, dovesti do smanjenja broja čestica s 420 ppm koliko smo imali prije pandemijskog obustavljanja djelatnosti, na povijesni prosjek koji se kretao oko 275 ppm. Ovaj projekt jedan je način oceanske sekvestracije ugljičnog dioksida, oživljavanje biološke pumpe kojim se bez štetnih posljedica uklanjaju ogromne količine ugljičnog dioksida iz oceana i atmosfere. Upravljanje procesom nastajanja morskog snijega, što je temelj toga mehanizma, bazirano je na nečemu što se svakodnevno događa u morima.

NACIONAL: Možete li to pojasniti?

Profesor Staša Puškarić je izumio proces pokretanja nastanka morskog snijega na bazi otkrića koje je napravio prije dvadesetak godina. Metoda koju je razvio dovela je do realistične mogućnosti sekvestracije velikih količina ugljičnog dioksida. To je jedini način poznat čovječanstvu da premjesti CO2 iz biološkog u geološki ciklus. Visoka je skrupuloznost tog geoinženjering pristupa u svjetlu modeliranja koje je profesor proveo, a inače je geolog i oceanograf koji se danas bavi pitanjima okoliša.

NACIONAL: Da ste očito na pravom putu govori i to da je Puškarić nedavno pozvan u Norvešku, na najveći i najmoderniji istraživački brod na svijetu Rev Ocean, da se pridruži odabranim svjetskim znanstvenicima upravo s ciljem proučavanja tih problema. Dokle ste stigli s projektom [email protected]?

Do sada imali dva proboja u javnost, od kojih je poziv na Rev Ocean najveći. Prvi je bio kada je projekt [email protected] predstavljen u filmu ”Ice on Fire” redateljice Leile Conners koji je producentska kuća Georgea i Leonarda DiCaprija Appian Way Productions prošle godine snimila u koprodukciji s HBO-om i kompanijom Tree Media. Uz pomoć zagrebačkog Amerikanca Marka Geroa i njegova brata našao sam se pred više od četiri godine s DiCaprijom za snimanja filma ”Povratnik”. Njegov otac George koji je također sudjelovao je jako zabrinut zbog emisija metana, a ako mi uspješno smanjimo efekt stakleničkih plinova, onda se i oslobađanje metana usporava. Tada su oni radili na jednom filmu u kojem smo mi trebali biti predstavljeni, no bez da su nama išta rekli nismo na koncu ušli u taj film. Njihov idući projekt bio je ”Ice on Fire” i već je četvrti ili peti DiCaprijev ekološki film. To je film u kojemu, umjesto da alarmiraju gledatelje o posljedicama globalnog zatopljenja kao u ranijim filmovima, nastoje ponuditi neke odgovore na pitanje što se može napraviti kako bi se klimatska situacija poboljšala. Naša ideja je jedna od pet, šest ideja koje se spominju u filmu kao nešto što bi moglo spasiti Zemlju.

NACIONAL: I kako sada dalje?

U međuvremenu smo bili u Bergenu, u Norveškoj, gdje je naša suradnica Hanne Edvardsen Jelavić ostvarila mnogo kontakata, a nudimo metode mjerenja raznih oceanskih fenomena njihovoj marikulturnoj industriji kako bismo se time pokušali financirati. Gdje god da se okrenete, nađete nekoga tko se bavi onim što vama treba u oceanografiji. Drugi se proboj odnosi na poziv koji spominjete i koji je do prije godinu dana izgledalo kao potpuni, vrlo teško ostvariv slučaj znanstvene fantastike. Naime, profesor Puškarić je doista nedavno pozvan da sa svojim projektom bude gost znanstvenik na brodu koji se zove kao i novi znanstveni projekt – Rev Ocean. Riječ je o norveškom projektu koji je pokrenula bogata brodarska obitelj Røkke. Napravili su 183 i pol metra velik brod-jahtu, najmoderniji i najveći istraživački brod na svijetu. Rev Ocean ima šest znanstvenih prioriteta, [email protected] ima četiri potpuno zadovoljena, preostala dva su djelomično zadovoljena, a tu pripadaju segregacija ugljičnog dioksida, mikroplastika koju skupljaju s teškim metalima vretena morskog snijega i sustav mjerenja kojim se ustanovljuje što će se točno događati u oceanima prije nego što počnemo proizvoditi morski snijeg. Profesor Puškarić je svjestan određenih grešaka u oceanskom mjerenju CO2 koje zapravo diskvalificiraju sveukupne znanstvene podatke o količinama CO2 u oceanima. Za precizno mjerenje trebamo proizvesti instrumente koji nisu jeftini. Iako žele ugostiti projekt [email protected] na brodu, pitanje je hoćemo li uspjeti sakupiti sredstva da se opremimo potrebnim instrumentima jer se radi o trošku od više milijuna eura. Trenutno bezuspješno pokušavamo dobiti sredstva iz europskih fondova i izraditi instrumente kako bismo mogli isploviti u idućih dvije do tri godine.

NACIONAL: Je li doista riječ o revolucionarnom otkriću potvrde li se sve Puškarićeve teze?

Da, bez ikakve sumnje. Radi se o revolucionarnom otkriću u znanstvenom smislu jer se radi o potpuno novom razumijevanju određenih značajnih procesa života na Zemlji. Kako bismo došli do potvrde o valjanosti teza profesora Puškarića, moramo provesti rigorozni znanstveni peer review na osnovi istraživanja in situ koja tek predstoje i za koja se nadamo da će biti moguća u okviru projekta Rev Ocean.

NACIONAL: U kojoj mjeri klimatske promjene utječu na globalnu integraciju i na neki način tjeraju svjetsku zajednicu na zajedničko djelovanje?

Faktična globalna međuovisnost ne nalazi još uvijek odgovarajući odraz u političkom sustavu upravljanja. Ogroman je raskorak između naših potreba i stvarnog stanja. Proces usklađivanja potreba i stanja zastaje i radi neučinkovito. Čini se kao da nacionalne države imaju poteškoća konstruktivno biti dio procesa takvog usklađivanja i sam politički proces sve češće postaje talac zlonamjerne zloporabe. Situacija je više nego izazovna. Iako su i rizici veliki, šanse da se krene u bilo koje smjeru, pa tako i u pojačane reforme, međusobno su jednaki. Živimo u vremenu velikih promjena i šanse za smislene reforme samo se povećavaju.

NACIONAL: Jeste li optimist ili pesimist?

Što se tiče globalne integracije ja na to, kao i na mnoge druge društvene procese rado gledam u analogiji s prirodnim znanostima. Drugi zakon termodinamike ne dopušta sustavu da se vrati u početno stanje pa je tintu prolivenu u bazen fizikalno nemoguće vratiti u bočicu iz koje je prolivena. Tako ne vidim mogućnost da se faktična svjetska integriranost koju smo dosegli vrati u početno stanje odvojenosti plemena homo sapiensa. Svako nastojanje da se integracija ograniči ili zaustavi samo povećava nestabilnost sustava i smanjuje kontrolabilnost tijeka društvenog razvoja.

NACIONAL: Zanimljivo je da aktualna pandemija koronavirusa, iako je opasna, nije ujedinila svijet u zajedničkoj borbi, već se zemlje pojedinačno bore s tim virusom. Kako to komentirate?

Moje opažanje o pandemiji na tragu je vašeg pitanja koje se odnosi na fragmentarnost odgovora na zdravstvene izazove. Na neki način upravo je ta razina nemogućnosti koordiniranog odgovora koji bi se odvijao na zajedničkoj razini pravi odraz neadekvatnog stanja političkog i društvenog upravljanja s kojim smo suočeni u 21. stoljeću. Međunarodni multilateralni instrumenti više ne funkcioniraju na način na koji su bili zamišljeni nakon izlaska iz užasa Drugog svjetskog rata. Očito je vrijeme da u svjetlu ne samo pandemijskih opasnosti, nego osobito izazova u zaštiti okoliša, podignemo razinu zajedničkih sposobnosti odgovora na jednu višu razinu.

Što se tiče tih pojedinačnih odgovora na izazov pandemije, čini mi se da su oni na neki način odraz naše percepcije te bolesti. Kada gledate kako se bolest razvija u svakom pojedincu, primijetit ćete velike razlike, baš kao što su velike razlike i kod pojedinaca koji nisu zaraženi, ali sasvim različito gledaju na rizike koja bolest nosi i na pitanje ograničenja sloboda koje je potrebno da bismo se učinkovito borili protiv zaraze. Pritom neki smatraju da se radi o nedopustivim ograničenjima sloboda, drugi smatraju da je u cilju svrhovitosti potrebno propisima ograničavati slobode, treći da bismo se kao pojedinci morali sami ograničiti u obavljanju naših redovnih životnih običaja, a budući da to ne činimo dragovoljno, da su ograničenja možda ipak neophodna.

NACIONAL: Možemo li onda govoriti da su vrijednosti demokratskih načela i vrijednost slobode pojedinca dovedene u pitanje, što se sve češće spominje u javnosti?

I na individualnoj razini baš kao i na razini društvenih zajednica, imamo opet velike razlike u pristupu te bi se moglo reći da je jedino zajedničko obilježje bolesti i njezinih društvenih posljedica dodatna afirmacija individualnih pogleda i odsustvo konsenzusa koji inače karakterizira javni diskurs zadnjih desetljeća. Paradoksalno, upravo zbog povećanja stupnja samopouzdanja pojedinca u modernim društvima dolazimo u situaciju korozije povjerenja u institucije i znanstveni konsenzus. Danas smo se našli u situaciji u kojoj maliciozni igrači zlouporabljuju ovu društvenu karakteristiku nastojeći dodatno destabilizirati demokratska društva. Potrebni su dodatni napori kako bi se stabilnost javnog diskursa ojačala, kako bi se vrijednosti kao što je zaštita privatnost kao preduvjeta demokratskih društava sačuvala i u konačnici pojačale liberalne vrijednosti kao garanti tolerancije, uključivosti i različitosti. Našli smo se u situaciji u kojima se vrijednosti demokratskih načela i vrijednost slobode pojedinca dovode u pitanje, relativiziraju i svode na poziciju ravnopravnih s vrijednostima suprotnih predznaka, što je potpuno besmisleno jer povijesno iskustveno sasvim jasno pokazuje koji od tih načina donosi snažniji društveni boljitak.

NACIONAL: Unatoč vašoj međunarodnoj reputaciji i uspjeha u poslu kojim se profesionalno bavite, mnogi vas u Hrvatskoj i na području nekadašnje Jugoslavije pamte kao istančanog rock kritičara iz osamdesetih i novinara i urednika u Poletu. Ta strast prema glazbi još uvijek vas nije napustila jer uređujete glazbenu radijsku emisiju „Duga nota“ na radiju Yammat FM u Zagrebu, a tako bi se trebala zvati i knjiga koju završavate. O kakvoj knjizi je riječ?

Hvala na lijepim riječima, veseli me ako me itko uopće pamti kao rock kritičara, a još mi je veće veselje kada bi me netko pamtio kao istančanog kritičara. Kada čitam svoje tekstove iz toga doba, velika većina njih zvuči kao mladenačko fraziranje o temi kojom pokušavamo ovladati. Malo toga se može smatrati ozbiljnom analizom ili kvalitetnim tekstom, ali moram reći da se svaki put iznenadim kada se u među starim tekstovima pojavi i vrijedno, nadvremensko opažanje. Kada govorim o svojim tekstovima ne mislim da su tekstovi mojih kolega ili uzora bili bitno bolji ili lošiji, većina njih iz današnje perspektive nema osobito značenje, ili barem značenje koje smo mi osjećali i priželjkivali. Dijelom i iz toga osjećaja proizlazi osjećaj dužnosti da o rock kulturi i rock glazbi kažem još nešto i to na višoj razini od one kojom sam tada vladao. Nakon bolesti koju sam prebolio prije par godina, vrijeme rekonvalescencije sam iskoristio da napišem knjigu o odrastanju uz rock glazbu.

 

‘Osim za mene, ova nagrada bit će zamijećena i kao priznanje stručnjaku iz Hrvatske koja, iako ima velikih izumitelja, mnogima nije na umu kao središte izvrsnosti u ovom području’

 

NACIONAL: Jeste li knjizi pristupili kao fan rock’n’rolla ili kao stručnjak?

To je moje svjedočanstvo dijelom memoaristički, a dijelom esejistički tekst koji objedinjuje moje istovremene strasti kao rock fana i rock kritičara koje sam i tada i sada uvijek nastojao držati u ravnoteži. Knjigu sam završio i predao izdavaču i očekujem da se njegovi planovi poslože tako da i moja knjiga dođe na red. Prvotni plan je bio da knjiga izađe tijekom 2020., najkasnije do ove jeseni, ali se onda uplela pandemija i poremetila ga. U razdoblju u kojem sam još pisao tekst, pokojni Alan Balen prepoznao je vrijednost mojeg nauma i dao mi ohrabrenje da pripremim emisiju za Yammat FM. Budući da sam u vrijeme kada sam bio novinar već radio na radiju, prvenstveno u Poletovoj emisiji na tada jedinom privatnom radiju u Velikoj Gorici, a i u pojedinim emisijama koje mi je pokojni Dražen Vrdoljak davao na Radio Zagrebu, bilo mi je poznato kako se rade radijske emisije i znao sam da mi je taj proces snimanja i rada uživo vrlo drag.

NACIONAL: Kako ste osmislili radijsku emisiju?

Emisija se kao i knjiga zove ”Duga nota” i ide u mjesečnom ritmu, radi se o dvosatnom programu koji se emitira svake četvrte subote u mjesecu u 22 sata i u kojem je svaka epizoda posvećena jednom poglavlju moje knjige. Puštam mnogo glazbe koja mi je puno značila i mnogo one iz razdoblja koje je prethodilo mojoj mladosti i za koju sam saznao tek kasnije i koja mi danas puno znači. Radi se o glazbi koja nosi afričke korijene, kao što su blues, rock i koji put jazz, u svim svojim pojavnostima i žanrovima, ponekad u očekivanim, a ponekad u sasvim neočekivanim kontekstima. Nastojim ne upasti u zamku enciklopedije rocka, nego glazbu puštam kao da je potpuno suvremena, kao da se radi o recentnoj produkciji. Svježina pojedinih djela je zapanjujuća, kao i dubina pjesama koje su često zaboravljene.

NACIONAL: Pristup glazbi u knjizi je vrlo osoban, s memoarskim i povijesnim elementima, s naglaskom na značenju i stanju rock glazbe od 1955. do 1985. kao jednom od najvažnijih kulturnih razdoblja u povijesti zapadne civilizacije, kroz koje ste pokušali objasniti i ozbiljnu eroziju liberalnih vrijednosti današnje civilizacije. Je li te liberalne vrijednosti polako nestaju kao što nestaje i rock?

Jedna od osnovnih teza moje knjige upravo je to da je značenje stvaralačkih rezultata nastalih u rock razdoblju po mnogočemu usporedivo, a po mnogočemu nadmašuje značenje renesansnog razdoblja kao prethodno najznačajnijeg civilizacijskog iskoraka u povijesti kulture zapadne civilizacije. Ako uzmemo kao mjerilo stupanj emancipacije individue u odnosnu na grupu kojoj pripada, upravo je renesansa učinila najveći skok u tome smislu i dopustila nadrastanje značenja pojedinca u odnosu na grupu na razinu koja nikada ranije nije bila dostignuta i koja je rijetko bila ponovljena. Slobodni pojedinac uspostavio se kao najveća vrijednost i najviše postignuće naše civilizacije. Mjereno tim kriterijem u povijesti zapadne civilizacije, samo je rock razdoblje dosegnulo i nadmašilo tu vrstu emancipacije. Upravo u našem dijelu Europe ta su dostignuća i razlike izrazito vidljive, kao što je upozorio pokojni Ante Perković u svojoj oštroumnoj knjizi ”Sedma republika”, gdje jasno pokazuje kako smo zaustavili i preokrenuli tijek takve rock emancipiranosti pojedinca.

NACIONAL: Kako ste to objasnili u knjizi?

Mislim da je tijekom osamdesetih koje se često slave kao apoteoza razdoblja rocka, upravo došlo do obrata koji je diskvalificirao tradicionalno uspostavljene rock vrijednosti. U knjizi objašnjavam kako su televizijski kanali poput MTV-a pretvorili rock glazbu u generičku robu, kako su elektronički instrumenti i digitalna produkcija promijenili formate kreativnosti unutar sastava i omogućili pojedincima da proizvode glazbu sami, kako je korporativno sponzorstvo narušilo neovisnost supkulturnih obrazaca i uz razne druge procese pomalo doveli do gubitka osnovnih svojstava koje je rock glazbu činilo svojstvenom sebi.

Zadnji trzaji globalnog utjecaja rocka su po meni bili tijekom devedesetih u kontekstima grunge rocka i americane, a potom je nastupila postepena marginalizacija rock kulture, odmicanje od njenih izvornih afro-američkih izvorišta i prestanak dominacije rocka kao jedne od značajnijih kulturnih činjenica. Danas se, otprilike kao i u slučaju jazza, radi o kulturi koja ima priznati, gotovo muzejski dignitet i ne dostiže vitalnost i polet kulture koja je od pedesetih godina pa do kraja prošlog stoljeća doslovno mijenjala svijet. Nevjerojatno je da danas većina ljudi zapravo i ne zna što je to bila rock kultura, kakav je to bio osjećaj pripadati joj i kakva su bila njezina svojstva. O priči o tome gdje su ostali tragovi te stvarne promjene koja se dogodila tijekom odrastanja moje generacije, a gdje su ti tragovi okopnjeli, nastala je knjiga ”Duga nota”. Radi se o priči o životu i smrti, sjećanju i budućnosti, o mogućnosti pojedinca da stvara svjetove voleći sebe i druge.

NACIONAL: Kada bi se knjiga mogla pojaviti u prodaji i hoće li sada kada je vaše djelovanje globalno prepoznato biti dostupna i na engleskom jeziku?

Volio bih da knjiga ”Duga nota” izađe tijekom iduće godine, a još bih više volio da je mogu osobno promovirati. Veselim se izravnim susretima s čitateljima koje zanima rock glazba i kontrakultura, ne samo kao svjedocima tog vremena. Knjigu sam pisao imajući na umu prvenstveno one koji ne znaju mnogo o rocku i kontrakulturi, osobito one koji bi kroz taj tekst željeli upoznati i razumjeti važnost rock kulture i sami zauzeti stav o tome je li išta iz toga razdoblja vrijedno afirmacije. Stalo mi je pokazati kako je kultura u kojoj su liberalne vrijednosti bile prominentne bila značajna i naprosto zabavna. Odrastati u kontekstu rock kulture bilo je fantastično zabavno i bogato iskustvo.

NACIONAL: A izdanje na engleskom jeziku?

O izdanju na engleskom još ne razmišljam, ali ga priželjkujem jer sam nastojao tekst učiniti relevantnim u svjetskim razmjerima, pa tako esejistički dijelovi imaju određenu snagu u odnosu na postojeću rock publicistiku, a memoaristički imaju vrijednost kao svjedočanstvo o odrastanju u društvu koje nije bilo slobodno. Poanta je u tome da smo povlašteni kada smo uključivi i tolerantni i da je život tada zabavniji, ugodniji i ljepši nego kada se tih dubokih ljudskih svojstava odreknemo.

Komentiraj