MLADEN VEŽA U NACIONALU 2005.: Doajen pejzaža i erotike: ‘Slikanje mi je skoro kao hrana i disanje’

Objavljeno u Nacionalu br. 483, 2005-02-15

Mladenu Veži (89), jednom od najboljih hrvatskih slikara i ilustratora, priređena je u galeriji ‘Mona Lisa’ mini retrospektiva u kojoj su prvi put predstavljeni i ženski aktovi

“Nikada nisam htio biti režimski čovjek niti poltron i nikada nisam imao dlake na jeziku. Ni danas s 89 godina nemam monografiju, no nije ju imao ni Michelangelo. Vjerujem u samo jednog komunista – Isusa Krista, koji je bio proleter, a kao tvorac najhumanijeg nauka, koji se temelji na pravednosti i ljubavi, vođa je svijeta već dva milenija. Na izložbi ‘Pola vijeka hrvatske umjetnosti’ 1938. bio sam najmlađi, a danas sam najstariji slikar, no i dalje slikam više od osam sati dnevno s velikim zadovoljstvom kao u mladosti. Slikanje mi je skoro kao hrana i disanje.”

Tako govori Mladen Veža (89), jedan od najboljih hrvatskih slikara i ilustratora, te dugogodišnji sveučilišni profesor na Pedagoškoj akademiji i Akademiji likovnih umjetnosti, kojem je prošlog tjedna u galeriji “Mona Lisa” u Tkalčićevoj ulici u Zagrebu otvorena mini retrospektiva. Na toj izložbi Veža se predstavio s više od stotinu radova ? akvarela, ulja, crteža i sepija, koji su nastali tijekom sedam desetljeća slikanja, daleko od očiju javnosti, u miru ateljea u Barčićevoj ulici. U postavu su izloženi radovi iz svih njegovih faza: tu je portret njegova oca Ante iz 1932., koji je nacrtao još prije upisa na akademiju, neposredno prije njegove smrti, zatim portret optičara Buchbindera, Židova, koji mu je dao honorar kojim je platio takse za upis na akademiju, portreti Ranka Marinkovića i Vežine supruge Mirjane s kojom je u braku pune 64 godine, a izloženo je i nekoliko autoportreta. Važno mjesto zauzimaju zagrebačke vedute i pariški motivi, te ciklus posvećen rodnom Bristu. Nakon dva tjedna postav će se promijeniti i publika će prvi put moći vidjeti Vežin ciklus ženskih aktova iz sedamdesetih.

MAČEK DRUGI OTAC

‘Bez Vladka Mačeka nikad ne bih postao slikar. Potječem iz vrlo siromašne, težačke obitelji i tijekom studija bio sam podstanar kod Mačekovih’

NACIONAL: Zašto ciklus erotskih crteža niste nikada prije prikazali, primjerice, na retrospektivi 1980. u Umjetničkom paviljonu? – Zato što nisam ja birao slike, nego autori izložbe. No te aktove nisam nikome ni pokazivao. Taj je ciklus nastao u intimi ateljea u koji sam godinama dolazio vrlo rano, oko tri sata, i slikao. Erotika je uvijek bila privlačna tema, a ja sam ove crteže ženskih aktova prije svega radio kao likovni problem, jer me ljudsko tijelo zanima kao sadržaj. Budući da sam uvijek imao kritički odnos prema svojim radovima, vagao sam njihovu kvalitetu i pitao se jesu li određene slike vrijedne pokazivanja u javnosti. Kad sam ih pokazao likovnim stručnjacima Zdenku Tonkoviću, Grgi Gamulinu i Vladi Bužančiću, bili su iznenađeni, jer nisu pretpostavljali da u meni postoji i takav likovni interes.

NACIONAL: Nakon izložbe “Pariških motiva” 1951. u Salonu ULUH-a, niste samostalno izlagali sve do velike retrospektive 1980. u Umjetničkom paviljonu. Zašto? – Neposredno nakon rata kažnjen sam zabranom javnog djelovanja. Nakon Drugog svjetskog rata u likovnom udruženju je formirana ideološka komisija koja je kažnjavala kolaboracioniste. Predsjednik je bio Đuro Tiljak, iskreni ljevičar, a uz njega su u njoj još sjedili Marino Tartaglia i kipar Grga Antunac. Tiljak mi je rekao da nisam poslušao poziv druga Tita nego veleizdajnika Vladka Mačeka. To znači da sam bio kažnjen zbog jednog dobrog djela. Naime, bez Mačeka, mog drugog oca, nikada ne bih postao slikar. Potječem iz vrlo siromašne, težačke obitelji i tijekom studija sam bio podstanar kod Mačekovih, koji su mi uvelike pomagali. Istina, ja nisam bio u partizanima, no moja četiri brata bili su partizani, a jedan je bio prvoborac. Kaznili su i Ljubu Babića s godinu dana zabrane javnog djelovanja, no on je bio oslobođen na intervenciju Krste Hegedušića. Nakon samo mjesec dana imenovali su me voditeljem zagrebačkog Agitpropa, što je bilo u kontradikciji sa zabranom javnog djelovanja.

NACIONAL: No ta je izložba proglašena događajem godine. – Da, proglašena je izložbom godine, ali je protekla u potpunoj medijskoj blokadi. Gamulinu nikad nije tiskan prikaz izložbe u novinama. Odlučio sam da više ne izlažem samostalno, jer sam pretpostavljao da će i buduće izložbe proteći u tišini. Zato sam se intenzivno posvetio ilustracijama dječjih knjiga i tekstova u dječjem časopisu Radost, jer sam htio održati vezu s javnošću.

NACIONAL: Što najviše pamtite iz vremena vašeg studijskog boravka u Parizu 1950.? – Pariz sam doživio kao Babilon. Sve je bilo živo, posjećivao sam impresivne izložbe Georgea Braquea, Pabla Picassa, Paula Cezannea i drugih još živih velikana, a družio sam se sa slikarom Slavkom Kopačem, mojim velikim prijateljem s akademije. No u Parizu sam doživio i velikosrpstvo. Nikola Reiser, Kosta Angeli Radovani i kipar Vojin Bakić i ja dobili smo u isto vrijeme stipendije za Pariz. Oni su već bili u Parizu mjesec dana, a ja još nisam dobio putovnicu. Čekao sam danima, ali ništa. Tada me u likovnom udruženju posjetio neki “drug” iz Udbe i zapitao imam li ja neprijatelja. Odgovorio sam mu negativno, no on mi je rekao da sam anonimno optužen za svoje ponašanje u NDH na tako jeziv način da su se začudili kako sam im promaknuo kao neprijatelj. Dodao je da su me nakon toga provjerili od rođenja i kad nisu pronašli ništa sumnjivo, odbacili su tu strašnu optužnicu. Ne znam tko me je prijavio, ali sumnjam na jednog čovjeka koji je dolazio u moj dom gdje se sastajao s jednom Židovkom u koju je bio zaljubljen. Te moje sumnje potvrdio je i taj udbaš. Kad sam dobio putovnicu i mogao otputovati u Pariz, taj je čovjek nestao iz Zagreba. To je bila dodatna potvrda mojih sumnji. Kad sam konačno stigao u Pariz, smjestio sam se u isti hotel kao i moji kolege. Na jednoj večeri neki Bakićev prijatelj, koji je u Parizu studirao glumu, zadirkivao nas je da smo bogatiji od predsjednika francuske vlade jer imamo veću stipendiju od njegovih primanja ? čak 90 tisuća franaka. Međutim, moja je stipendija iznosila 60 tisuća franaka. Navečer, u hotelu, Bakić me nagovarao da pošaljem pismo hrvatskoj ambasadi i da u njemu objasnim svoj slučaj, jer nije mogao prihvatiti činjenicu da je moja stipendija manja samo zato što sam Hrvat. Naime, Bakić je bio iz Bjelovara i izjašnjavao se kao pravoslavac, ali nikada nije srbovao, također ni Radovani, a Reiser je bio Hrvat, ali partizan. Napisao sam vrlo oštro pismo Komisiji za kulturnu suradnju, a završio sam ga ultimatumom: “Molim vas da u roku od osam dana riješite zaostatak, a ako to ne učinite, problem ću iznijeti u svjetskom tisku.” Nakon tri dana pozvali su me iz ambasade gdje me primio neki ogroman čovjek s brčinama. Zapitao me jesam li Srbin. Odgovorio sam mu negativno, podsjetivši ga da je postojao ban Mladen Šubić Zrinski po kojem mi je otac vjerojatno dao ime. Rekao mi je da ću dobiti “zaostatke” od moje stipendije i da ću ubuduće dobivati puni iznos od 90 tisuća franaka.

PARIŠKI BABILON

‘Sve je bilo živo, posjećivao sam impresivne izložbe Braquea, Picassa i Cezannea, ali dobio sam manju stipendiju jer nisam bio Srbin nego Hrvat’

NACIONAL: Dugogodišnju šutnju prekinuli ste izložbom “Otisci djetinjstva” u Umjetničkom paviljonu 1980. Kakve su bile reakcije? – Ciklus “Otisci djetinjstva” posvetio sam roditeljima, braći i sestrama, te svom rodnom Bristu. To su bile slike velikih formata na kojima sam prikazao život ljudi iz podbiokovskog kraja. Slike su nastale u vrijeme apstrakcije, kao otpor socrealizmu, ali i kao hommage tim ljudima koji žive na kamenjaru. Nikoga iz struke nisam puštao u svoj atelje u Barčićevoj ulici, tako da nitko nije znao da slikam nešto drugo osim ilustracija. Na otvorenju izložbe bila je gužva, a ja sam bio u društvu s piscem Rankom Marinkovićem, s kojim sam bio povezan od studentskih dana, te Otonom Glihom. Ravnateljica Paviljona Lea Ukrainčik čudila se što se Gamulin toliko dugo zadržao na izložbi ? ostao je zadnji. Tada mi je prišao Gamulin i rekao mi da sam mu napravio veliku psinu. Nisam shvaćao o čemu je riječ. Rekao je: “Pa ova izložba! Sada moram povući knjigu o povijesti umjetnosti iz tiskare jer sam o vama napisao samo jednu rečenicu.” Inače, Gamulin je zaslužan što je dio tog ciklusa smješten u franjevačkom samostanu u Zaostrogu kao moja donacija.

NACIONAL: Već kao dijete u pučkoj školi u Bristu pokazivali ste sklonost prema crtanju i rezbarenju figurica od maslinovih žila. Kako ste počeli? – Ne znam odakle sklonost prema slikanju jer potječem iz brojne i vrlo siromašne težačke obitelji u kojoj nitko nije imao umjetničkog talenta. Imao sam puno braće i sestara, a u školu nas je uvijek išlo šestero tako da smo zbog siromaštva jednu olovku dijelili na šest dijelova. S četiri godine pasao sam ovce na Biokovu i tuckajući čekićem “crtao” sam po sivim kamenim plohama biokovskih litica. Poslije sam tragao za tim liticama, ali je vrijeme izbrisalo moje prve “crteže”. Na moje saznavanje o likovnosti utjecale su i ilustracije junaka iz pjesmarice “Razgovor ugodni naroda slovinskoga” Andrije Kačića Miošića, rođenog u Bristu, čije su se pjesme čitale i prepričavale u dugim zimskim večerima pokraj ognjišta. Kao 12-godišnjak nacrtao sam konjanika, ili kako je poslije rekao Ivan Meštrović, “gizdavog junaka”, po uzoru na ilustracije iz te knjige. To je bila moja prva ilustracija. Petar Prlenda, moj učitelj u pučkoj školi, bio je toliko zadivljen tim crtežom da ga je pokazivao svima u Bristu i u okolnim selima ? Gracu, Zaostrogu i Podaci.

NACIONAL: Kako ste uspjeli nastaviti školovanje u Zagrebu na tada uglednoj Državnoj obrtnoj školi? – Prlenda je moj crtež i figuricu nogometaša, koju sam izrezbario od maslinove žile, pokazao Stipanu Banoviću, rodom iz Zaostroga, koji je bio prefekt internata Državne obrtne škole u Zagrebu. On je taj crtež i kipić odnio u Zagreb i tamo ih je pokazao Mirku Račkom, Ljubi Babiću i Tomislavu Krizmanu, koji su mu rekli da je to napravilo darovito dijete. Zatim je za moje školovanje ishodio stipendiju u Beogradu i s nepunih 12 godina upisao sam slikarstvo na toj školi. Tu su mi predavali vrhunski profesori Marko Rašica, Marijan Trepše i Hinko Juhn. Studiranje na Likovnoj akademiji nije dolazilo u obzir. Bili smo previše siromašni i namjeravao sam se zaposliti u Zagrebu, nešto zaraditi i tako pomoći obitelji. Otac je u međuvremenu umro i majka je ostala sama s puno djece. No nisam imao novca ni za kartu za vlak. Vratio sam se u Zagreb zahvaljujući multimilijunašu Aleksandru Diani, kojeg smo zvali Lešo. On je sa 17 godina netragom nestao, a onda se nakon 30 godina pojavio u Bristu s motornom jahtom. Živio je u San Franciscu gdje je bio uspješan industrijalac. Nacrtao sam njegov portret, zatim i njegove prijateljice, a on mi je za to platio 200 dinara. I otputovao sam vlakom u Zagreb, a sa sobom sam ponio svoje završne crteže iz Obrtne škole.

NACIONAL: Kako vas se dojmio Vladimir Nazor, kojeg ste tada upoznali? – U Zagrebu sam se našao u bezizlaznoj situaciji. Obilazio sam soboslikarske radionice, no nitko mi nije htio dati posao jer sam bio premlad ? imao sam samo 17 godina. Bilo je to vrijeme svjetske krize. Živio sam s dva dinara dnevno. Spavao sam u prenoćištima, na kolodvoru, a kada me počela goniti policija, skrivao sam se na srednjoškolskom igralištu ili u vinogradima. Hranio sam se jabukama koje su padale s kola koja su vozila voće i povrće na tržnicu. Tada sam ponovno susreo Viktora Živića, profesora francuskog jezika i arheologije, čija je supruga bila iz Brista. On je odmah shvatio moju situaciju i pokušao mi pomoći. Rekao mi je da moram upisati Likovnu akademiju. Naime, prije sam napravio portret njegove kćeri Vesne, pa je znao kako slikam. Bili su ljetni praznici i odveo me u tadašnji studentski dom u Nazorovoj ulici, jer je zaključio da su sobe prazne i da ću tamo moći ostati neko vrijeme. Direktor doma bio je Vladimir Nazor, već tada poznati književnik. Kad mu je Živić objasnio razlog našeg posjeta, Nazor je ustao, stavio ruke iza leđa, okrenuo se prozoru i – šutio. Nije rekao ni riječ. Nazora sam nakon toga izbrisao za sva vremena.

NACIONAL: Spomenuli ste Vladka Mačeka kao svog drugog oca. Kako ste ga upoznali? – Živić me upoznao s Lojzekom Prpićem, tutorom Mačekove djece, koji je u to vrijeme bio u zatvoru. Kod Mačeka je već bio student medicine kao podstanar, koji je poslije postao narodni poslanik HSS-a, pa ga je upitao može li se i za mene pronaći smještaj. U kući u Deželićevoj ulici živjela je Mačekova druga žena Pepica, sestra njegove prve žene, koja je umrla na porodu. Ona me prihvatila bez oklijevanja, rekavši da već istog dana mogu kod njih spavati. Maček i njegova obitelj omogućili su mi studiranje i zato ga smatram svojim drugim ocem. Maček je bio uzor ljudskog roda, što danas mnogima nije drago čuti. U javnosti su ga smatrali tolstojevcem i mislili da na noćnom ormariću drži roman “Rat i mir”. Međutim, on je mnogo više bio gandijevac jer je na iskustvu indijskog vođe, pacifista, vodio politiku prema Beogradu.

SVJETSKA KRIZA

‘Sa 17 godina bio sam u bezizlaznoj situaciji u Zagrebu – nisam se uspio zaposliti kao soboslikar, spavao sam na kolodvoru i jeo jabuke koje su ispale s kola’

NACIONAL: Ivan Meštrović u to je doba bio ključna osoba na Akademiji, kakav je dojam ostavio na vas? – Moj prvi susret s Meštrovićem bio je vizualan. Moja tadašnja djevojka, a sadašnja supruga Mirjana, povjesničarka umjetnosti i enciklopedistica, u to je vrijeme stanovala na Tuškancu. Meštrović je imao drveni atelje na Rokovu perivoju, koji je poslije izgorio. U to je doba radio “Indijance”. Bio je sunčan dan, išao sam na spoj i tada sam ugledao Meštrovića kako se nježno igra s jednim od svojih sinova. To je bila impresivna slika! Zadivila me njegova ljudska i očinska crta koju je tako otvoreno pokazivao. Drugi susret je bio i fizički. Akademija je nekad na kraju školske godine priređivala javne završne svečanosti. Kao apsolvent, predložio sam kolegama da napravimo veliku zabavu “Ples na paleti” u skupom Glazbenom zavodu. Odmah se gradom pronijela priča kako majke brane svojim kćerima da dođu na tu zabavu koju priređuju “umjetnici fakini”. Svatko od nas dobio je neki zadatak, a Slavko Kopač i ja trebali smo posjetiti profesore, odreda velika imena naše likovne povijesti, i od njih tražiti dobrovoljne priloge za ples. Prvo smo posjetili najvećeg među njima – Ivana Meštrovića, misleći kako će nam onda i ostali dati priloge. Pozorno nas je saslušao i dao nam tisuću dinara, što je bio velik novac, a istodobno i najveća donacija. Frangeš je dao 500, Becić 400, Kršinić 300, a Mujadžić 200 dinara. Skupili smo oko 3000 dinara. U kazalištu smo posudili frakove i cilindre, a prozore smo prekrili golemim papirima na kojima sam nacrtao karikature naših profesora. Primjerice, Vanku sam nacrtao na konju kao Don Quijotea kako gazi po oceanu, jer je upravo otišao u Ameriku. Naslikao sam i “Posljednju večeru” na kojoj sam profesore s Likovne i Muzičke akademije prikazao kao apostole. Oni su se svakodnevno sastajali u kavani “Medulić”. Tu su se nalazili uvijek za istim stolom Vladimir Becić, Robert Frangeš, Fran Kršinić, Branko Šenoa, Rudolf Matz, Fran Lhotka, Ivan Meštrović i drugi. Nitko se nije naljutio, jedino se malo uvrijedio najmlađi Mujadžić, jer sam ga naslikao u kratkim hlačama, kao dječaka. Na žalost, to je sve nestalo.

NACIONAL: Zašto ste se na Akademiji odlučili za školu Vladimira Becića, a ne Ljube Babića? – Studenti slikarstva su se na trećoj godini morali opredijeliti za jednu od tri klase ? Becićevu, Babićevu ili Tartaglinu školu. Babić je na kraju godine nagovarao uspješne studente da se upišu u njegovu specijalku. No Babić mi nije ležao, vjerojatno zbog drukčijeg temperamentu ? kod njega sve polako teče. Ni Tartaglia nije dolazio u obzir. Rano sam se opredijelio za Becića, čije mi je vehementno slikarstvo mnogo više odgovaralo. Usto, Becić je bio sjajan i širokogrudan čovjek. Bio je ogroman, rumen u licu, a ruke su mu se tresle sve dok ne bi počeo slikati. Jednom mi je čak darovao šest platna. Međutim, Babić mi je na stubištu rekao da me očekuje u svojoj klasi. Kad sam mu odgovorio da sam se odlučio za klasu profesora Becića, počeo me netaktično odgovarati od moje odluke. Bio je uvrijeđen i nije mi odzdravljao na pozdrav godinu dana. Nisam odustao i diplomirao sam u klasi Vladimira Becića s nepunom 21 godinom i zahvalan sam mu na slobodi koju mi je pružio. Osim toga, pronašao mi je i prvo radno mjesto nastavnika na Srednjoj tehničkoj školi.

NACIONAL: Kako je protekla vaša prva samostalna izložba u Salonu Ulrich, koju ste priredili s Kopačem? – Izložbu sam priredio s Kopačem jer nisam imao financijskih mogućnosti za samostalno izlaganje. No naši postavi funkcionirali su samostalno ? njegov u prizemlju, a moj na katu. Izložba je ocijenjena kao veliko osvježenje, čak je i Ljubo Babić pisao pozitivno. Iako mi je Marija Ulrich, supruga vlasnika salona, savjetovala da pozovem Mačeka na izložbu, nisam je poslušao. Naime, bio sam uvjeren da bi svi nakon izložbe zaključili da bih kao slikar bio nitko i ništa da mi on nije došao na izložbu.

NACIONAL: S 22 godine izlagali ste na izložbi “Pola vijeka hrvatske umjetnosti 1878. – 1938.” s kojom je otvoren Meštrovićev Dom likovnih umjetnika. Zašto je izbio sukob o kojem i danas traju rasprave? – Ljubo Babić predložio je Kopaču i meni da sudjelujemo na izložbi koju priređuje kontra izložbi “Pola vijeka hrvatske umjetnosti” pod motom “Borba za kvalitetu”. Usput je negativno komentirao Meštrovićevu izložbu u Umjetničkom paviljonu. Objasnio nam je da ćemo nas dvojica biti dobrodošla obnova poznatoj Grupi hrvatskih umjetnika u kojoj je važno mjesto zauzimala grupa BaBeMi – Babić, Becić i Miše. Napomenuo je da se s tom idejom Becić navodno već složio. Rekao sam mu da ću učiniti isto što i naš profesor Becić. Međutim, nakon nekoliko dana Babić je promijenio odluku i na sastanku Grupe hrvatskih umjetnika u taverni hotela “Esplanade” obznanio da će na toj kontra izložbi izlagati samo on, jer je u posljednjih 20 godina objavio nekoliko knjiga i održao nekoliko važnih predavanja. Na kraju je zatražio da ostali apstiniraju od izložbe “Pola vijeka?”. Shvatio sam da postoji otpor Babića i njegovih sljedbenika prema Meštroviću. No budući da je Becić odlučio sudjelovati na Meštrovićevoj izložbi, tako smo i mi postupili. Bio sam zastupljen s tri ulja, a izložbu je otvorio Maček. No Babić je ipak realizirao svoju separatističku izložbu u Glazbenom zavodu. Bila je odlična, ali je više pamtim po tome što je Babić zloupotrijebio moje ime: odmah pokraj ulaznih vrata bila je izvješena cedulja na kojoj je bio napisan niz umjetnika, a među njima i moje ime. Mi smo, navodno, podržali tu separatističku izložbu, što je bila čista laž.

NACIONAL: Kako je na to reagirao Meštrović? – Meštrović je tada mirno izjavio, govoreći svojim jakim drniškim naglaskom: “Povjerili su mi da napravim jedan spomenik. Zamislija san kuću koja će bit i dom umitnika. To je prifaćeno, i kuća je uziđana. Nima vajde svađati se kakva će tabla bit i što će na tabli pisati. Pa ništa nije vično. Tabla se može minjat, i slova na njoj. Kuća će uvik ostat. Izložba ‘Pola vika rvacke umitnosti’ će bit, pa ko oće ? izložit će. Ko neće, neće biti grijota. Svi će biti pozvani.” Imao je pravo. Dom umjetnika je ubrzo pretvoren u džamiju.

NACIONAL: Radili ste i portret Franje Tuđmana te hrvatska odličja. – Predsjednika Franju Tuđmana slikao sam u Predsjedničkom uredu. Bio je vrlo discipliniran i ostavio je na mene dobar dojam. Poslije sam saznao da je u svojoj zbirci imao nekoliko mojih radova. Kad smo Stipe Sikirica, Hrvoje Bošnjak, Miroslav Šutej i ja pozvani da radimo državna odličja, pristao sam pod uvjetom da mogu slobodno koristiti motive iz naše kulturne baštine. Uvjet je bio prihvaćen i ja sam na kraju napravio Orden kralja Tomislava na kojem sam iskoristio preslicu s krunom.

MLADEN VEŽA
Biografija
ROĐEN U BRISTU 7. 2. 1916. – 1937. diplomirao na ALU u klasi Vladimira Becića – 1938. prva samostalna izložba u Galeriji Ulrich sa Slavkom Kopačem; izlaže na izložbi ‘Pola vijeka hrvatske umjetnosti’ – 1950. radi u Parizu – 1977. profesor na ALU – 1980. retrospektiva u Umjetničkom paviljonu – 1997. retrospektiva u Domu hrvatskih umjetnika – Nagrada ‘Vladimir Nazor’ za životno djelo

Komentiraj

Source:Nina Ožegović