MLADEN BOSANAC 2019.: ‘Trebalo bi uvesti porezne olakšice na kupnju umjetnina’

Autor:

Saša Zinaja/NFOTO

Objavljeno u Nacionalu br. 1100, 24. svibanj 2019.

Galerist Mladen Bosanac u svojoj je zagrebačkoj Galeriji Contra postavio grupnu izložbu ‘Groundwork’ na kojoj predstavlja četiri generacije njujorških umjetnika. Već nekoliko godina u Zagreb dovodi značajna imena, od već afirmiranih umjetnika do onih koji će tek postati zvijezde

Slovensko-hrvatski galerist Mladen Bosanac na domaćoj i svjetskoj umjetničkoj sceni prisutan je gotovo trideset godina. Nakon što je 1998. godine otvorio prvu galeriju u Kopru, brzo je počeo širiti krug umjetnika koje izlaže i zastupa prema njemačkim i američkim autorima, koji su mu se činili najzanimljiviji. U Zagrebu je otvorio galeriju 2014. godine, kao filijalu koparske galerije, koja se pak od 2018. nalazi u Ljubljani. Već nekoliko godina u Zagreb dovodi značajna imena, od već svjetski afirmiranih umjetnika do onih koji će tek postati velike zvijezde, a upravo je u svojoj zagrebačkoj Galeriji Contra postavio grupnu izložbu „Groundwork“, na kojoj predstavlja četiri generacije njujorških umjetnika, među kojima su Sol LeWitt, Donald Baechler, Ross Bleckner, Jonathan Lasker, John Newsom, David Reed, Leslie Wayne i Wendy White. Namjera je ove zagrebačke izložbe pokazati ozbiljnost istraživanja slikarskog medija od strane umjetnika koji su proizašli iz apstraktnog ekspresionizma i minimalizma, čija se djela nalaze u najznačajnijim svjetskim galerijama i muzejima.

Nacional: Je li danas lako biti privatni galerist na osovini između Zagreba, Ljubljane, Berlina, New Yorka i drugih istaknutih umjetničkih središta? Lakše vas se može sresti u Berlinu ili New Yorku negoli u Zagrebu.

Svakako je potreban entuzijazam. U Zagrebu sam prvo otvorio malu galeriju u Frankopanskoj ulici, u blizini Leksikografskog zavoda, i nastojao sam djelovati s onim programom i autorima koje sam već prethodno izlagao i zastupao. Radio sam izložbe vrlo poznatih umjetnika, poput Andréa Butzera i Ulricha Wolfa, a kao kolekcionar sam u početku sakupljao domaće autore poput Kulmera, Knifera i Stilinovića. No kad sam prešao na međunarodno tržište, počeo sam se upućivati u svjetske umjetnike i kupovati djela Alighiera Boettija, Lucia Fontane, odnosno onih autora koji su mi bili dostupni. Zastupao sam i radio sa španjolskim i njemačkim umjetnicima, posebno berlinskim krugom umjetnika, tako da sam kasnije u Kopru napravio izložbu „30 godina Moritz Boysa“, gdje sam izlagao Rainera Fettinga, Helmuta Middendorfa, Bernda Zimmera i Salomé. Mogu reći da sam kroz ovih trideset godina upoznao svjetska imena i postao njihov prijatelj. Često sam odlazio kod Zorana Mušiča u Veneciju i Pariz, postavio sam njegovu samostalnu izložbu, a tu se onda povezujete i kao prijatelji. Primjer sam galerista koji je to postao od kolekcionara, odnosno, hobi sam pretvorio u posao.

Nacional: Jesu li priznati svjetski umjetnici lakši za suradnju kad u galeristu prepoznaju osobu koja cijeni njihov rad, a ne vidi u njima samo novac i slavu?

Postupno sam dolazio do određenih umjetnika, dobivao preporuke, ulazio u njihove ateljee, to nije bilo ad hoc. Svaka preporuka za sljedećeg umjetnika nije baš uvijek jednostavna stvar jer njih zastupaju najveće svjetske galerije koje imaju određene ekskluzive za izložbe. Da nisam 2012. napravio grupnu izložbu američkih umjetnika „A.A.A.“ (Lasker, Reed i Wayne), danas ne bih mogao pripremiti ovu zagrebačku grupnu izložbu, zato što su došle jako velike galerije poput Gagosiana koje diktiraju tempo i ekskluzivnost. Samo sam na temelju svojeg galerijskog backgrounda mogao sada dobiti ove galerijske radove. Drago mi je da sam neke od ovih umjetnika prvi upoznao i vidio njihove radove. Prije nego što je Lasker imao svoju značajnu izložbu kod Schultea u Berlinu, ja sam već vidio njegove radove u New Yorku i bio upoznat s njegovim razvojem i biografijom. Posve je drukčije kada imate informacije o nekom umjetniku iz prve ruke nego kad to tražite preko interneta.

Nacional: Možete li pojasniti značaj umjetnika koje sada prezentirate u Zagrebu i njihovu poziciju na svjetskoj sceni?

Oni izlažu u najvećim galerijama, vrhunski su njujorški umjetnici i zastupaju ih najveće svjetske galerije, primjerice Gagosian, Thaddaeus Ropac, Mary Boone, od muzeja MOMA i Whitney Museum, a njihova djela nalaze se u značajnim svjetskim privatnim kolekcijama. Njujorška škola poznata je po dramatičnoj uporabi raspona geste i boje u slikarstvu, kada su se pedesetih godina prošlog stoljeća apstraktni ekspresionisti počeli probijati na umjetničku scenu. I na ovoj se izložbi umjetnici bave dijalogom između odnosa lika tj. prvog plana i pozadine u slici. Izlaganjem djela manjih dimenzija, koja odišu istim duhom kao i platna velikih dimenzija, ne gubi se ništa od snage slikarstva, a moram istaknuti kako i sami odabrani autori jako vole manje formate. Ross Bleckner trenutno ima veliku retrospektivu u galeriji Petzel u New Yorku i on je vrlo cijenjen na svjetskoj sceni. Najstariji od umjetnika je Sol LeWitt, jedan od osnivača i doajena minimal arta, zatim je tu grupa autora koji su generacijski bliski – Jonathan Lasker i David Reed, koji su bliski i u konceptu jer uvijek u slikama istražuju svjetlost. Lasker čak traži određeni period u danu kada dobiva idealno svjetlo i radi 4-5 slika godišnje. Dakle, to nije hiperprodukcija, već vrlo suptilno odabire vrijeme kada je svjetlost idealna, što njegovim slikama daje posebnu energiju. David Reed godinama radi jednu sliku kao proces pa opisuje i datira taj proces slikanja, svaki potez, izbor boja. Upravo priprema veliku izložbu u galeriji Gagosian u New Yorku. Lasker trenutno ima izložbu u Berlinu kod Thomasa Schultea, također značajnog galerista. Inače, kad sam sastavljao popis umjetnika za ovu grupnu zagrebačku izložbu, David Reed mi je rekao da on neće izlagati ako neće biti zastupljene i ženske umjetnice te da će se u tom slučaju isključiti iz izložbe, što govori o njemu kao umjetniku i feministu. Kada sam došao do Laskera, upravo se bavio transportom djela za izložbu u Berlinu, no kada je vidio da je na popisu i Wendy White, odmah je pristao.

Nacional: Kada ste otvorili zagrebačku filijalu, jeste li svoju djelatnost zacrtali na duge pruge, s obzirom na naše nezahvalno tržite umjetnina?

Na lokalnom i globalnom tržištu vrijede različita pravila igre. Galeriju sam koncipirao i postavio prema pravilima koja vrijede na svjetskom tržištu. Počeo sam s entuzijazmom i bio već previše involviran u umjetnički milje, zato sam htio predstaviti meni bliska imena na jednom tržištu koje nažalost još nije postiglo izvjesnu razinu. Uvijek sam bio za to da uloga galerista ujedno bude i edukativna, htio sam u Zagreb donijeti neka svjetska imena kako bi i umjetnici proširili svoje znanje i informirali se iz prve ruke. Treba biti otvoren prema edukaciji, to mi je prioritet. Ne očekujem da ću u Zagrebu realizirati neke velike prodaje, komercijalni aspekt mi nije primarni cilj. Dakle, to nije samo zbog toga što nema dovoljno privatnih galerija koje bi mogle i znale prezentirati i podržavati dobre domaće autore te ih zastupati u inozemstvu, već su i uvjeti poslovanja komplicirani. Vani autor bez podrške galerije i galerista ne postoji – u uskoj su povezanosti galerist-umjetnik-kolekcionar – dok kod nas toga nema. Mora vas zastupati neka dobra galerija. Svoju sam reputaciju kao galerist gradio i na tome što se moja galerija u Kopru, Ljubljani i Zagrebu navodila u katalozima mnogih svjetskih autora koji su naknadno postali afirmirani, i onda vam automatski drugi umjetnici i galeristi vani vjeruju, tako se također gradi i dojam ozbiljnosti. Dakle, kada vam se galerija nalazi u knjigama i katalozima svjetski poznatih umjetnika, time stječete reputaciju kao galerist.

Nacional: Znači, nema toga da, kao kod nas, kupac pogleda neko djelo u galeriji, a onda ode u atelje umjetniku jer je tamo, recimo, jeftinije?

Vani je nezamislivo i gotovo nemoguće da se to dogodi. Autori imaju stroge ugovore i ako slučajno u atelje dođe kolekcionar ili kupac, umjetnici ih šalju svojem galeristu. I u svim galerijama su za jedno ime iste cijene, a ne kao kod nas, dakle, tu ne postoji mogućnost da u jednoj galeriji cijena odstupa od druge galerije. Bilo je nekih slučajeva da su na neke izložbe došli kolekcionari u muzeje pitati za neku sliku, međutim, kako autori u tom trenutku nisu imali galeriju koja ih zastupa, taj se posao nije mogao realizirati. Vrlo su stroga pravila igre i ne postoji trokut između galerije, kupca i umjetnika.

 

‘NE OČEKUJEM da ću u Zagrebu realizirati neke velike prodaje, komercijalni aspekt nije mi primarni cilj. Treba biti otvoren prema edukaciji, to mi je prioritet, to treba biti uloga galerista’

 

Nacional: Koje biste razlike ili prednosti izdvojili između slovenske i hrvatske galerijske scene? Dijelimo li neke iste probleme oko poreznih olakšica?

Ni tu ni tamo nemamo beneficije niti porezne olakšice za kupovanje umjetničkih djela, to je osnovno. Iako smo članice Europske unije. Vani, a posebno u Americi, ako kupujete umjetnička djela, to vam se priznaje kao porezna olakšica i na taj način pomažete umjetnike i galeriste. U New Yorku, Miamiju i Los Angelesu postoje kolekcionari koji imaju velike poslovne zgrade i privatne kuće i koji kupuju djela velikih dimenzija i općenito mnogo radova jer im ne samo trebaju za opremu velikih površina i zidova, već imaju i dovoljno prostora za deponiranje kolekcija. Oni imaju velike porezne olakšice. Bilo bi jako korisno da se naši porezni zakoni promijene u tom smislu jer je to osnovna podrška za umjetnike.

Nacional: Jeste li zapazili kako u Hrvatskoj ne postoji konsenzus struke, a tu mislim podjednako na kustose, kritičare, galeriste i dilere, kada se radi o vrijednosti jednog autora? Neki će za jedno ime reći da je „bez veze“ i da ga ne kupujete, a drugi će reći kako se radi o odličnom umjetniku u kojega treba ulagati. Razlozi su kompleksni, od klanova do ljubomore. Kako to tumačite i kakva je situacija u inozemstvu?

Vani toga nema. Umjetnici se potpomažu, međusobno podržavaju. Ta priča ne postoji. Određeni umjetnici visokog nivoa su povezani i drže se zajedno. Ne ruše si cijene i nema negativnosti. Prihvaćen je i način da uz poznate umjetnike izlažete nekog mladog ili nepoznatog talentiranog umjetnika. Često sam povezivao slovenske i njemačke umjetnike na skupnim izložbama, kao i hrvatske. Radio sam s kiparicama Božicom Matasić i Idom Blažičko. Promoviranje domaćih autora vidim kroz grupne izložbe gdje bi bili predstavljeni s već poznatim imenima koja su na svjetskom tržištu. To je jedini način da kao galerist uključim naše umjetnike među strane, jer umjetnik se ne može vani sam probijati i doći u neku respektabilnu galeriju. Galeristi biraju autore, a ne obratno, ali u dogovoru s umjetnikom ozbiljan galerist uvijek traži najbolje rješenje.

Nacional: Je li lako danas predvidjeti veliku svjetsku karijeru nekom umjetniku, a tu mislim i na umjetnike s kojima surađujete?

David Reed će se sada kada ga preuzme galerija Gagosian popeti na novu razinu. Jonathan Lasker također, o njemu je pisao i The New York Times. Ross Blackner sada ima veliku izložbu u New Yorku i on je jedan od najmlađih autora, a 1989. je već izlagao u Muzeju Guggenheim u New Yorku. To su umjetnici koji se kontinuirano razvijaju i rade na sebi, ne ponavljaju se, istražuju i radi toga imaju uzlaznu putanju. Izazov mi je otkriti mladog umjetnika na početku njegove karijere i rasti s njim.

Nacional: Tko vam je od hrvatskih umjetnika posebno zanimljiv?

Još sam u galeriji u Kopru izlagao radove Lane Stojićević, njezini su mi radovi bili izvanredni, i čak sam uspio plasirati jedan njezin rad u jednu kolekciju u Londonu. Imao sam taj senzibilitet da su njeni radovi vrlo zanimljivi, a vidim da se ona fino razvija. Od stranih mi je posebno bila zanimljiva Kineskinja Ce Jian i počeo sam ju zastupati u samom početku karijere, a sad ju zastupaju neke od najvećih galerija, poput White Spacea, pojavili su se kolekcionari iz Šangaja koji su otkupili njezinu cijelu izložbu, i tako to kreće kao proces. Drago mi je da sam mogao pratiti razvoj nekih umjetnika od njihovih početaka do svjetske razine. U odabiru autora i djela vodim se vlastitim instinktom i ukusom, prema „feelingu“.

Nacional: Možete li predvidjeti neke svjetske trendove i teme u umjetnosti u idućih pet ili deset godina, i tko to uopće diktira? Kustosi, galeristi ili tržište?

Nema više grupnih manifesta ili zajedničkih nastupa oko jednog stila kao u 20. stoljeću. Svaki umjetnik je sam za sebe, ima svoj rukopis, izričaj i osobnost kojom se nameće. Ali mora imati neku energiju, da je to što stvara različito, da nije već viđeno i reciklirano ili ponovno reproducirano. Mora biti „autentičan“, izvoran, koliko god to bilo teško. Danas je neophodno biti prezentiran i na nekim jakim art sajmovima po Europi i svijetu, i tu pripremam projekte za svoju galeriju s određenim imenima. Galerija polako gubi svoje primarno značenje.

Komentari

Morate biti ulogirani da biste dodali komentar.