Mlada generacija plešivičkih vinara pretvara stare obiteljske vinarije u perspektivan biznis

Ambiciji da Plešivica postane jedna od najvažnijih hrvatskih vinskih regija pridružili su se, uz etablirana imena plešivičke vinske scene, i mlađi vinari koji su preuzeli i osuvremenili male obiteljske vinarije, a uoči vrhunca ovogodišnje berbe za Gastro&Wine otkrivaju koji su im ciljevi

Da bi neka vinorodna regija zadržala svoju prepoznatljivost i dostignutu kvalitetu vinske proizvodnje, osim tržišno etabliranih vinara poznatih na širem području, najvažnije je postupno stasavanje mlađih snaga koje nastavljaju tradiciju svojih prethodnika. Kontinuitet sadnje vinograda i osuvremenjivanje podruma, poticanje mladih da nastave posao svojih prethodnika i prijenos znanja na mlađe naraštaje najvažnije su sastavnice razvoja kulture vinogradarstva i vinarstva.

Kad smo u jednom od prošlih priloga G&W pisali o afirmiranim i cijenjenim proizvođačima pjenušavih vina na Plešivici – Velimiru Koraku, Tomislavu Tomcu, Zdenku Šemberu i Dominiku Jaguniću – raspitali smo se i o mlađim vinarima koji nastavljaju njihov posao u skladu s dostignutim standardima i ambiciozno postavljenim ciljevima da Plešivica postane jedna od najvažnijih hrvatskih vinskih regija, za što ima sve tradicijske, klimatske i terroirske predispozicije.

I evo nas ponovno na Plešivici uoči ovogodišnje berbe, pretežno početkom rujna, s mlađim i hvaljenim vinarima, ovoga puta proizvođačima mirnih vina. Kao i pri svakom posjetu Plešivici, nemoguće je zatomiti divljenje prema prelijepom brežuljkastom krajoliku, često nazivanom hrvatskom Toskanom. Dojam pospješuje sve više mladih vinograda i sve više obradivih površina, među kojima je mnogo staklenika, najpouzdanije zaštite poljoprivrednih kultura od vremenskih nepogoda.

Kriterij izbora bio je, kao i u prvom prilogu o plešivičkim vinarima: izvrsnost proizvoda i jasno zacrtani razvojni ciljevi.

Damir Drago Režek

Upitan zašto uz prezime Režek ima dva imena, Damir kaže da je svome imenu dodao očevo ime Drago, u znak poštovanja prema utemeljitelju obiteljske vinarije, zaljubljeniku u plešivičko vinogorje, jednom od začetnika plešivičkog vinskog preporoda i utemeljitelju vinskih staza. Drago Režek bio je diplomirani agronom, zaposlen kao enolog u poduzeću Jaskavino u Krašiću, a prava mu je strast bio obiteljski vinograd, naslijeđen od oca i djeda. Na pročelju obiteljske kleti u kamenu je uklesana 1876. godina, kao podsjetnik na doba kad su se Režekovi počeli baviti vinarstvom.

Početkom 90-ih, odmah nakon uspostave samostalne države, Drago Režek dao je otkaz u Jaskavinu – u kojem je kao vanjski suradnik još nekoliko godina radio kao enolog – i posve se usredotočio na razvoj vlastite vinarije i obnovu starih obiteljskih vinograda. U to su doba raspolagali s četiri hektara vinogradarskih površina, zasađenih sortama rizvanac, zeleni silvanac, sauvignon, chardonnay, crni pinot i portugizac. Prvu bocu rizvanca buteljirali su 1992., a 1994. punili su oko 5000 boca portugisca te oko 2000 boca drugih sorata.

„Nakon smrti mog oca Drage Režeka 2008. godine, obitelj je u recesijskom razdoblju teško živjela jer se kod dijela potrošača poljuljalo povjerenje u mogućnost da vinarija nastavi prijašnjim putem i opravda ugled legendarnog vlasnika. Vinarski obrt Režek preuzela je moja majka Dragica, po struci također agronomkinja, stručnjakinja za primjenu zaštitnih sredstava u vinogradu“, kaže Damir.

Damir Režek nastavio je tradiciju proizvodnje vina u jednoj od najstarijih vinarija na Plešivici, a osim portugisca, najprestižnija etiketa mu je Crni pinot. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Dragica Režek, uz pomoć sina Damira, rođenog 1985., vinariju je vodila sve do umirovljenja 2016. Upravljanje vinarijom tada preuzima Damir Drago Režek, koji je, kao i roditelji, studirao na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. No zbog prezauzetosti vinogradom, vinarijom i drugim obvezama nije uspio dovršiti studij. Vinarija Režek u međuvremenu nije povećavala vinogradarske površine, ali ih je obnavljala, uređivala i naposljetku se zadržala na 20.000 loza. Godišnja je proizvodnja, ovisno o sezoni, od 12.000 do 15.000 boca. Najprestižnija je etiketa Crni pinot, koji u drvenim bačvama odležava najmanje dvije godine. „Količinski i dalje dominira portugizac, mlado vino koje je odavno vinski simbol Plešivice. Uz veliku stručnu pomoć koju nam pruža ugledni enolog Ivan Šmidt, usredotočili smo se na sustavno podizanje kvalitete svojih vina“, kaže Damir Režek.

Vinarija ima kušaonicu u kojoj se – uz domaće delicije – degustiraju vina. Damir zasad ne razmišlja o bavljenju ugostiteljstvom jer smatra da su to dvije odvojene i vrlo zahtjevne discipline, a on i supruga Lidija, s dvoje malodobne djece, prezauzeti su poslovima u vinogradu i podrumu da bi se ozbiljnije bavili ičim drugim.

Damirova supruga, agronomkinja, zaposlena je u tvrtki Pavin u Jastrebarskom, specijaliziranoj za opremu u vinogradarstvu i vinarstvu. Obiteljska agronomska usklađenost nastavlja se i u najmlađem naraštaju Režekovih. Vinarija s dugom obiteljskom tradicijom dobila je 2018. iz europskih strukturnih fondova bespovratni poticaj od 50.000 eura, uloženih u suvremeno tehnološko opremanje podruma, što dovoljno govori o ugledu i tradiciji jedne od najstarijih vinarija na Plešivici.

Na zidu kušaonice uokvirena je fotografija prazne boce Rizvanac Režek, koju su Damirovi prijatelji alpinisti popili na vrhu Kilimandžara, aludirajući na potrebu svakog vinara da kvalitetom stremi osvajanju najviših vrhova.

Marijan Jalšovec

Na etiketi je oznaka R&J Boutique Winery. R je inicijal Nikole Rožića, a J je inicijal vlasnika butik-vinarije Marijana Jalšoveca u Svetoj Jani. Marijan je i etiketom htio istaknuti važnost, ugled i zasluge oca svoje supruge Nikole Rožića u nastajanju i razvoju vinarije kojoj je danas na čelu.

Plešivička tradicija vinogradarstva i vinarstva uključuje odnos poštovanja prema veteranima i doajenima tog posla koji su mlađim naraštajima omogućili nastavak djelovanja, pomogli im u strateškom usmjerenju i uvijek im bili na raspolaganju kad je bilo potrebno.

„U vinarstvo sam zapravo ušao ženidbom s Petrom Rožić i dolaskom u Svetu Janu. Moj tast Nikola Rožić bavio se građevinarstvom, ali su njegovi roditelji imali vinograde s oko 25.000 čokota loze“, kaže Jalšovec.

Marijan Jalšovec i njegova supruga Petra vidjeli su potencijal u zapuštenom vinogradu njezine obitelji u Svetoj Jani. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Budući da se Nikola Rožić posvetio građevini, stari nasadi vinove loze njegovih predaka, na površini od pet hektara, ostali su zapušteni, a zemljište neobrađeno. Prije nego što se Nikola Rožić počeo baviti građevinom, dio grožđa obitelj je davala u otkup, a vino se prevozilo cisternama i prodavalo u Hrvatskoj i Sloveniji.

Marijan Jalšovec iz Jastrebarskog, podrijetlom Međimurac iz Štrigove, rođen 1982. godine, oženio se Petrom Rožić u Svetoj Jani, gdje je njezina obitelj još imala oko 1000 čokota vinove loze. Petra i Marijan vidjeli su u tom zapuštenu vinogradu potencijal koji bi sadnjom novih loza trebalo oplemeniti i razvijati, s osnovnom idejom da s novoposađenih 1000 čokota 2012. godine i voćnjakom zadovoljavaju obiteljske potrebe. Dogodine su, 2013., odustali od voćnjaka i zasadili još 1000 čokota, kupili prve spremnike od inoksa i drvene bačve, bez ikakve namjere da u tom razdoblju komercijaliziraju hobistički posao. Marijan je bivši nogometaš, a po struci je ekonomist.

„Hobi se u proteklih desetak godina pretvorio u ozbiljan posao. Sada obrađujemo oko 2,5 hektara, zasadili smo 8000 mladih loza, a vjerujem da ćemo se i dalje širiti, jer na Plešivici nedostaje grožđa, a kvalitetna vina vrlo se dobro prodaju i na pragu vinarije i na tržištu. Sadnja novih loza ima veliku perspektivu jer bi bilo žalosno da plešivički vinari na bogomdanom području otkupljuju grožđe u drugim vinogorjima i proizvode vino koje tada ne bi imalo plešivičku autentičnost. Ista sorta na različitom terroiru daje različito vino“, kaže Jalšovec.

Ističe da je kod ljudi koji se počinju baviti vinarstvom najvažniji prijenos znanja s iskusnog naraštaja na mlađe. Njemu su mnogo pomogli tast Nikola Rožić i legendarni vinar Zvonimir Tomac i njegov sin Tomislav. Ističe da neprekidno uči i da se nimalo ne ustručava pitati za savjet iskusnije i stručnije od sebe. Veseli ga sklonost plešivičkih vinara prema zajedništvu i razmjeni iskustava.

„Plešivica zavređuje barem još toliko vinara koliko ih je danas, a osnovni je problem zapuštenost mnogih vinograda i – općenito – neobrađenost zemljišta, najčešće zbog neriješenih imovinsko-pravnih odnosa. Neiskorištenost tih potencijala ima štetne posljedice za razvoj cijelog ovog područja“, kaže Marijan.

U njegovu se podrumu proizvodi Sivi pinot, Chardonnay, Sauvignon i kupaža od sivog pinota, sauvignona, chardonnaya i rajnskog rizlinga. Sve sorte osim sauvignona odležavaju u drvu. Jalšovec proizvodi i dva macerata iz gruzijskih amfora. Jedne godine u amforama macerira kupažu sivog pinota, sauvignona, chardonnaya i rajnskog rizlinga, koja odležava 6 do 9 mjeseci, a druge godine u amforama macerira samo rajnski rizling. Nakon amfora vino se stavlja u bačve od francuskog hrasta, u kojima odležava još godinu dana. Poslije toga pretače se u spremnike od inoksa, sve do punjenja u boce.

‘Hobi se u proteklih desetak godina pretvorio u ozbiljan posao. Zasadili smo 8000 mladih loza i još ćemo se širiti’, kaže bivši nogometaš

Vinski su aduti kuće Chardonnay rađen metodom sur lie, barikirani Chardonnay klasik, Sauvignon i macerati, a najprodavanija je kupaža. Posljednjom berbom, 2021. godine, proizvodnja vina gotovo je udvostručena i povećana je na otprilike 9000 boca. Krajnji je cilj puniti 25 do 30 tisuća boca, kako bi se mogao nadzirati svaki segment proizvodnje i pomno paziti na kvalitetu. Zbog ograničenih količina kojima raspolažu, danas pokrivaju samo tržište Zagreba i Kvarnera.

Petra i Marijan imaju troje djece i sve troje uključeno je u obiteljski posao.

„Plešivica ima neslućene perspektive, osobito kad je riječ o mladim ljudima. Područje smo s kojeg se ne bi trebalo iseljavati, nego upravo ovdje prionuti na posao. Mi smo eko-područje, pogodno za uzgoj ekoloških proizvoda. Industriji ovdje nije mjesto. Ovaj bi kraj trebalo očuvati u djevičanskom obliku i primjenjivati najsuvremenije načine obrade zemljišta i sadnje različitih kultura. To je budućnost ovog kraja. Pritom ne smijemo zaboraviti na nužnost agronomske izobrazbe“, kaže Marijan.

Marijan Jalšovec i Nikola Rožić odvode nas do mladih nasada pinota crnog, nalik na vinogradarsku tapiseriju. Ponosni i vidno zadovoljni objašnjavaju nam geometriju sadnje koja omoguće strojnu obradu vinograda. To se područje naziva Dolinom dabrova jer na obližnjim jezercima obitava mnogo tih životinja.

Nikola Rožić, koji je svom zetu i vlasniku vinarije Marijanu Jalšovecu najveća potpora, sažima obiteljsku vinsku filozofiju: „Mi živimo za vino, a ne od vina.“

Lana Alujević

Za Lanu Alujević, diplomiranu ekonomisticu rođenu 1979. u Zagrebu, u prvi bi se mah moglo pomisliti da je avanturistkinja. Živi i radi u Zagrebu, njezina se obitelj nikad nije bavila ni vinogradarstvom ni vinarstvom, a ona se – kao prava odmetnica – na svom malom imanju na Plešivici upustila u neobičnu vinsku pustolovinu. Ipak, boljim uvidom u njezina razmišljanja, emocije i čvrstinu odluke, prvi se dojam zamjenjuje divljenjem prema tom iskoraku, ujedno i otklonu od obiteljske poslovne putanje za koji je dobila – punu obiteljsku potporu. Otac joj je bio prvi direktor Centra Kaptol u Zagrebu, djed Žarko jedan od osnivača Brodarskog instituta u Zagrebu i projektant podmornica, stric joj je poznati fotograf Ognjen Alujević, a Lana je zaposlena u zagrebačkoj tvrtki Tetra Pak.

Iako su svi u obitelji oduvijek voljeli vino, kao dio eno i gastro kulture, nitko nije pomišljao na proizvodnju vina, nego samo na uživanje u „dobroj kapljici“. Djed je volio plešivička vina i kupovao ih je od Ljube Kunovića, s kojim Lana i danas surađuje. Uzaludno bi bilo tragati za obiteljskom poveznicom koja je Lanu potaknula da korporacijski način života upotpuni ruralnim, s jasnom idejom da se u maloj butik vinariji na svom plešivičkom imanju bavi proizvodnjom vina.

„Prije četiri godine počela sam tragati za vinogradom u okolici Zagreba. Napokon sam, uz dosta sreće i razumijevanje vlasnika za svoju strast, pronašla ovu kuću koja je bila prilično zapuštena, ali imala sam viziju kako bi se mogla urediti. Usporedno sam hobistički pohađala vinske tečajeve, želeći se iskušati u nečemu što me trajno privlačilo kao cjeloviti proces, od vinograda do vinskog podruma i buteljiranja. Što sam bila obavještenija, to je moja strast prema postavljenu cilju bila veća, učvršćujući me u odluci da se – usporedno sa svojim poslom – bavim vinogradarstvom i vinarstvom. Vinograd me snažno privlačio i bila sam uvjerena da nije posrijedi samo hir“, kaže Lana.

Svjesna toga da njezin mali vinograd i skromna proizvodnja vina zasad mogu funkcionirati jedino na hobističkoj razini, Lana i dalje radi svoj posao ekonomistice u zagrebačkoj tvrtki, ali s partnerom Edom svaki slobodni trenutak provodi na plešivičkom imanju, uživajući u napornim poslovima, ali nadasve u pogledu na očaravajući krajolik plešivičkog vinogorja.

Lana Alujević kupila je imanje na Plešivici i bez prethodnog iskustva započela proizvodnju vina, a danas proizvodi sauvignon, silvanac i chardonnay te kaže da si nikad ne bi oprostila da nije slijedila svoj instinkt. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

U vinogradu su sorte sauvignon, silvanac i chardonnay. Silvanac i Sauvignon svježa su vina proizvedena u spremnicima od inoksa, a Chardonnay se – kao kompleksno vino – proizvodi metodom sur lie, odležavanjem u hrastovoj bačvi na talogu. Lana proizvodi oko 800 boca Silvanca, a tristotinjak boca Chardonnaya namijenjeno je biranim restoranima i hotelima. Svojim vinima nadjenula je nadimke koji pokazuju kako ih doživljava. „Silvanac je divlja ljubav na prvi pogled“, a „Chardonnay je gospodin za posebne prilike“.

Bilo je situacija u kojima Lana nije mogla suspregnuti suze: kad bi nad Plešivicom prijetili olujni oblaci s tučom, kad se od rezidbe i vezivanja tjelesno doslovce slomila u vinogradu ili kad su prve butelje s etiketom feniksa stigle na stol. Nikad neće zaboraviti nesebičnu pomoć prijatelja Krešimira Ivančića, ali i drugih plešivičkih vinara koji su je ohrabrivali, savjetovali i „obrazovali u hodu“. Iznimno je veseli što su se njezinu hobističkom entuzijazmu priključili majka Slavica i otac Ranko, koji joj sa strašću i zadovoljstvom pomažu u vinogradu, sjedinjujući ugodno obiteljsko druženje s korisnim poslom i zadovoljstvom.

Lana je uvjerena da su mladi danas socijalno mnogo elastičniji kad je riječ o promjeni mjesta boravišta ili profesije, nego prije. U tom pogledu ne smatra se iznimkom. Kaže da si nikad ne bi oprostila da nije slijedila svoj instinkt, težnju i strast i iskušala se u poslu koji ju je toliko privlačio.

„Kad bih jednoga dana svojim vinarstvom dosegnula komercijalnu razinu od koje bi se moglo živjeti, bila bih spremna napustiti korporacijski posao i potpuno se posvetiti vinogradarstvu i vinarstvu, jer u tome istinski uživam“, kaže Lana.

Zadovoljna, nasmijana i optimistična Lana mašta o tome kako bi u budućnosti mogla proširiti vinogradarske površine i povećati proizvodnju vina, a svoj plešivički dom pretvoriti u veselo mjesto druženja, uživanja, opuštanja i zabave, na kojima bi obvezatno pjevala njezina devet godina mlađa sestra Anja.

Tomislav Ivančić

Tomislav Ivančić, diplomirani ekonomist rođen 1988., zaposlen je u Samoborskoj banci, ali sve slobodno vrijeme, strast i emocije posvećuje obiteljskoj vinariji. „Bankarstvo je posao, a vino je život“, mogla bi se tako sažeti poslovna filozofija mladog i uspješnog vinara, nastavljača duge obiteljske tradicije.

Vinogradarstvom i vinarstvom bavili su se pradjed, djed i otac Tomislava Ivančića, a iz stare vinarske obitelji bila je i njegova majka Anđelka, po struci agronomkinja.

„Već u ranoj mladosti pomagao sam u vinogradu i podrumu i nisam baš time bio oduševljen jer nogomet je bio mnogo privlačniji, ali obiteljske obveze morale su se bespogovorno izvršavati“, kaže Tomislav koji je na obiteljskom posjedu radio usporedo sa studijem na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu.

Tomislav Ivančić s bratom Ivanom i suprugom Anom nastavlja stogodišnju vinarsku obiteljsku tradiciju, a stare plešivičke sorte šipelj, štajerku i kraljevinu blendiraju s novima u Cuvée. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

„Budući da mi je otac Ivica, rođen 1962., preminuo 2009. godine, s mlađim bratom Ivanom, rođenim 1992., preuzimao sam sve više poslova u vinariji i s majkom donosio važne odluke vezane uz obiteljsko gospodarstvo. Postupno sam zavolio vinogradarstvo i vinarstvo i nastojao stjecati znanja za taj zahtjevan posao, u čemu mi je najviše pomoglo mamino agronomsko znanje. Majka Anđelka umrla je 2019. sa samo 57 godina i od tada brat Ivan i ja, vrlo rano ostavši bez roditelja, samostalno upravljamo obiteljskom vinarijom“, kaže Tomislav.

Rodna kuća obitelji Ivančić u središtu je Plešivice, nedaleko od crkve sv. Jurja, na glavnoj cesti koja vodi od Jastrebarskog prema Samoboru. To je izletnički kraj i mnogi su turisti kupovali vino u rinfuzi u poznatoj vinariji koju su još u bivšoj državi vodili djed i baka. Vina Ivančić već su tada bila na dobru glasu, prodalo se sve što je bilo proizvedeno od grožđa ubranog u vinogradu površine otprilike četiri hektara.

„Prodaja vina na kućnom pragu nastavila se i u samostalnoj hrvatskoj državi. Vina smo počeli buteljirati 2016. godine. To je mnogo kompleksniji posao od prodaje vina u rinfuzi. Proizvodimo vina od grožđa s današnjih 1,5 hektara vinograda u obiteljskom vlasništvu i otkupom grožđa s još jednog hektara u vlasništvu našeg kooperanta, s jasno definiranim ugovornim odnosom. Ovisno o godini, proizvodimo od 6000 do 7000 boca vrhunskog vina. Planiramo zasaditi još jedan hektar vinograda kako bismo dosegnuli proizvodnju od desetak tisuća boca. U poslu nam pomažu moja baka Ljubica i baka i djed moje supruge Ane, Barica i Nikola iz Svete Jane, kojima je gotovo 90 godina, ali su još radno aktivni. U najstarijem vinogradu, naslijeđenom od bake i djeda, stare su plešivičke sorte šipelj, štajerka i kraljevina, od kojih sa chardonnayom, silvancem, sauvignonom i muškatom blendiramo bijeli Cuvée. Grožđe iz tog starog vinograda, kojem smo ograničili urod da bi bilo što kvalitetnije, prerađujemo zajedno i tom kupažom dobivamo svježe i vrlo pitko bijelo vino. Najprestižnije je i najprodavanije monosortno vino Sauvignon. Rajnski rizling fermentira u spremnicima od inoksa i odležava u drvu“, kaže Tomislav.

‘Plešivica zasad ima problem s nedostatkom, a ne s viškom vina. Ovo je izletnički kraj pa mnoštvo stranaca želi kušati plešivička vina’, kaže Ivančić

Vinarija ima kušaonicu u kojoj se degustiraju vina. U podrumu su spremnici od inoksa i drvene bačve. Otprilike 90 posto vina proizvodi se u inoksu, ali planira se i proizvodnja vina za odležavanje u drvenim bačvama. Sada je na odležavanju pinot crni, od kojeg Ivančići mnogo očekuju. Vinarija Ivančić većinu vina proda na kućnom pragu, a dio se distribuira u restorane na Plešivici, u Starigrad na Hvaru i u zagrebačke vinoteke. Trenutno je potražnja veća od prodaje, što je jasan pokazatelj da proizvodnju treba povećavati.

„Plešivica ima golemi vinorodni potencijal. Klimatske promjene nisu znatnije naštetile vinogorju, a terroir je kao stvoren za vrhunsko vinogradarstvo. Ovo je bogomdano podneblje s mnogim prednostima za uzgoj kvalitetnih sorata i proizvodnju vrhunskih vina. Vrlo smo blizu velikih tržišta Zagreba i Kvarnera, što olakšava distribuciju, pa Plešivica zasad ima problem s nedostatkom, a ne s viškom vina. Cestovno smo dobro povezani, a kako je ovo izletnički kraj obilježen vinskim stazama, mnoštvo stranaca posjećuje Plešivicu i želi kušati plešivička vina, vrlo posebna u hrvatskoj vinskoj ponudi“, naglašava Tomislav Ivančić.

Davor Sirovica

Marljivi i sposobni ljudi dokazuju da se uspješno može poslovati i u zabačenim mjestima kao što je Prekrižje u Samoborskom gorju, nadomak mnogo naseljenije i razvijenije Plešivice koja se ubrzano profilira i afirmira kao vrhunsko vinorodno područje. U Plešivičkom Prekrižju mnogo je zapuštenih i napuštenih kuća, što govori o neprestanom iseljavanju tamošnjeg stanovništva, ali usred mjesta – uređenošću i dotjeranošću – ističe se kuća obitelji Sirovica, sagrađena prije šezdesetak godina, dograđena i uređena za današnje potrebe, kao sjedište obiteljskog obrta za vinogradarstvo, vinarstvo i trgovinu.

Vinariju malog obiteljskog gospodarstva vodi Davor Sirovica, rođen 1977., uz svesrdnu pomoć supruge Ane i pod savjetodavnim nadzorom oca Stjepana, kojem je 79 godina i postupno smanjuje svoju cjeloživotnu aktivnost. Još jedna potvrda da se obiteljsko naslijeđe uspješno prenosi na mlađe naraštaje, što jamči održavanje tradicije i osuvremenjivanje vinogradarstva i vinarstva. Iako autoprijevozničkog zanimanja, Stjepan Sirovica prve je vinograde na obiteljskom posjedu zasadio 1989. godine, a prvo vino s etiketom zelenog silvanca Klemenščak – nazvano po položaju vinograda – buteljirao je 1993. godine. Četiri godine poslije na tim su položajima zasadili sortu chardonnay.

U vrijeme lansiranja prve buteljirane etikete Davoru Sirovici bilo je samo 16 godina, ali je već bio uključen u proizvodnju vina. Davorov stariji brat Nedjeljko, rođen 1973., preuzeo je obiteljski autoprijevoznički posao, a Davor i otac Stjepan posvetili su se vinogradarstvu i vinarstvu, raspolažući danas s 2,5 hektara gusto zasađenih starih vinskih sorata. Oko 70 posto vina prodaje se u rinfuzi u ugostiteljskim objektima u Samoboru, a oko 30 posto vina se buteljira. Prije dvije godine Davor je počeo proizvoditi pjenušac, u čemu mu je puno pomogao vinar Drago Kurtalj, prema Davorovu mišljenju proizvođač najboljeg pjenušca na Plešivici. Obitelj Sirovica ima i rustikalno uređen restoran, a poslužuju domaću i zdravu hranu svoga kraja.

Davor Sirovica preuzeo je od danas 79-godišnjeg oca Stjepana, koji mu je još uvijek najbolji savjetnik, obiteljski biznis s vinom, a njegova supruga Ana i majka Dragica vode obiteljski restoran. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

„Dogodine predviđamo sadnju još 2000 čokota vinove loze, a cijeli svoj obiteljski posao unaprjeđujemo korak po korak. Ovogodišnja berba bila je iznimno uspješna. Pobuđuje optimizam i potiče nas na nove inicijative“, otkriva Davor Sirovica.

Zasad nema enologa, iako pomno sluša savjete iskusnih vinara i prijatelja, ali o završnom okusu i značajkama vina odlučuje sam, pouzdajući se u vlastiti vinarski instinkt koji ga dosad nije iznevjerio. Pomno prati ubrzan razvoj enologije i u skladu sa svojim mogućnostima nastoji osuvremeniti podrum, a planira i gradnju novog. Zasad Vinarija Sirovica nudi šest vinskih etiketa: Zeleni silvanac, Rajnski rizling, Crni pinot, Chardonnay, Rosé i pjenušac na odležavanju. Sadnjom novih trsova vinogradarsku površinu povećat će na tri hektara.

Kad se iziđe iz lijepo uređene kuće obitelji Sirovica, usklađene s ambijentom, pruža se pogled na impresivan krajolik Samoborskog gorja koji privlači i oduševljava mnoge izletnike i planinare. To je prilika da kušaju izvrsnu domaću kuhinju i iznimno kvalitetna vina Vinarije Sirovica. Pravi šmekeri takvu priliku ne propuštaju.

Komentiraj