MIROSLAV MANDIĆ: ‘Snimio sam dirljivu ljubavnu priču iz staračkog doma uz pjesme sa Sanrema’

Sarajevski redatelj koji godinama živi i radi u Sloveniji govori o svom novom filmu ‘Sanremo’ u talijansko-slovenskoj koprodukciji koji je prikazan na Motovun Film Festivalu, a uskoro će ga moći vidjeti i posjetitelji predstojećeg 27. Sarajevo Film Festivala

U natjecateljskom programu nedavno održanog Motovun Film Festivala prikazan je film „Sanremo“ redatelja Miroslava Mandića, nastao u slovensko-talijanskoj koprodukciji, a potpisuju ga produkcijske kuće Filmostovje, Incipit Film i RTV Slovenija. Riječ je o dirljivoj ljubavnoj priči u staračkom domu koja se sastoji od fragmenata sjećanja potaknutih pjesmom. Glavni likovi – Bruno i Duša – proživljavaju romantične trenutke, no kada se rastanu, nestaje sjećanje i upoznaju se svaki put kad se sastaju. Veže ih zajednička uspomena iz mladosti, pjesma sa Sanrema „Non ho l’età“ Gigliole Cinquetti,

Glavne uloge igraju Sandi Pavlin, Silva Čušin, Boris Cavazza, Mojca Funkl, Barbara Cerar, Lara Komar, Barbara Vidovič, Vladimir Jurc, Safet Mujčić, a glazbu za film potpisuje Darko Rundek.

Rođeni Sarajlija, Miroslav Mandić diplomirao je na Sveučilištu Columbia u New Yorku i godinama živi u Sloveniji. Filmovi su mu prikazivani na brojnim uglednim međunarodnim festivalima. Između ostalih, autor je filmova „Glumim, jesam“ (2018.), „Viski i mlijeko“ (2015.), „Adria Blues“ (2013.), „Tragajući za Johnnyjem“ (2009.) i „Ljubav na granici“ (2005.).

Film „Sanremo“ do sada je prikazan na Tallinn Black Nights Film Festival, Sofia Int’l Film Festival, Belgrade Int’l Film Festival, Cleveland Int’l Film Festival, Shanghai Int’l Film Festival, a pozvan je i na Sarajevo Film Festival.

NACIONAL: Otkud inspiracija za priču? Je li to nostalgična posveta vašem ocu?

To se ističe po nekim medijima iako moj otac nije patio od demencije. Međutim, ima nekih asocijacija vezanih uz mog oca, a to je ta muzika sa Sanrema. Ima u filmu i nekoliko replika koje su njegove. Sjećam se da se, dok sam ja bio mali, taj festival gledao u susjedstvu. Mi smo imali neki novi televizor pa su svi dolazili k nama. Sjatilo bi se po 10, 15 ljudi, rođaci, susjedi i sjećam se da se, dok je pjevala neka mlada pjevačica, moj tata ustao i piljio u nju, nije se mogao odlijepiti. Gledao sam mamu, bilo mi je nezgodno zbog nje i ozbiljno sam se zabrinuo da će nam tata otići za tom Talijankom. Eto, to je ta jedna asocijacija na taj festival, tu priču priča glavni lik Bruno kao što ju je nekada u mom djetinjstvu pričao moj tata. I druga stvar – ženski lik, Duša, zapjeva u filmu jednu pjesmu baš te pjevačice. To je pjesma „Non ho l’età“ Gigliole Cinquetti, koja je njihova zajednička uspomena. To je jedina dodirna točka između njih dvoje, jedino što im je zajedničko iz njihove prošlosti. On ima jednu prošlost, ona drugu, tako da su ta pjesma, ta pjevačica i ta asocijacija na talijanski festival jedino što ih veže. To su samo iskre, jer se oni svoje prošlosti ne sjećaju i ne mogu o njoj raspredati.

NACIONAL: Kako ste došli na ideju da napravite film o ljubavnoj priči u staračkom domu i demenciji kao bolesti koja je prati?

Emocije su iracionalna stvar. Kada sami sebi pokušate objasniti zašto vam se netko sviđa, to vam uglavnom neće poći za rukom. Činjenica da se kroz dementne ljude taj iracionalni osjećaj ostvaruje do krajnosti, jer je demencija sama po sebi krajnja iracionalnost, to me je zapravo zaintrigiralo. Taj glavni lik, koji igra slovenski glumac Sandi Pavlin, nema pojma, on ne zna ni tko ni zašto mu se ta žena danas sviđa, a do sutra sve zaboravi. No ona mu se sviđa i sutradan iako je se više ne sjeća. Zanimalo me kakve su šanse takvog odnosa koji počinje svakog dana ispočetka i ponavlja se kao neki perpetuum mobile, od susreta do susreta. Ono što je zanimljivo jest da iako se ni ona njega ne sjeća, ona nikada neće prići nekom drugom tipu u staračkom domu. I ako će on ikada prići nekome u toj gomili ljudi, to će biti opet samo ona. Ima nešto sudbinsko u tom krajnje iracionalnom odnosu koji je uvjetovan demencijom.

 

‘Kada sam pitao jednu liječnicu ima li u staračkim domovima ljubavi, događa li se da zalutaju jedni drugima u sobe, ona mi je rekla: ‘Ne biste vjerovali koliko! Oni očijukaju, gledaju se, ima svega”

 

NACIONAL: Ali glazba je u filmu ipak bitna?

Bitna je glazba koju je napravio Darko Rundek, koja je doista jako lijepa. Darko je veliki stvaratelj i puno radi, a od 15, 20 stvari koje mi je ponudio, uzeo sam samo pet. Ne zato što ona druga glazba nije bila dobra, već zato što su ostale dizale emocije, dok ja smatram da u suvremenoj kinematografiji nije više potrebno glazbom naglašavati ono što se događa u nekoj sceni. To se radilo šezdesetih ili sedamdesetih, s glazbom Nina Rotte, Morriconea i slično, no smatram da to u suvremenom filmu ne funkcionira. Suvremeni film je nekako sirov i mora biti ili iskren ili ga nema na mapi. Ako se glazbom nešto nastoji prenaglasiti, djeluje mi kao da režiser nije dovoljno siguran u snagu emocije koju su postigli njegovi likovi pa želi to dodatno napumpati.

NACIONAL: Kako je došlo do suradnje s Darkom Rundekom? Je li on pisao glazbu prema scenariju filma ili je već imao nešto gotovo?

Malo i jedno i drugo. Zvao sam ga jer sam na internetu naletio na njegovu meditativnu glazbu koja je rađena za jednu slovensku kazališnu predstavu. Ta kompozicija koja me posebno zaintrigirala zove se „Kroz snijeg“. Molio sam ga da napiše nešto u tom stilu. I tako je krenulo, kroz snimanje filma smo se upoznavali i zapravo postali prijatelji. Viđamo se povremeno, bio sam nedavno i na nekoliko njegovih koncerata u Sloveniji.

NACIONAL: Dugo živite u Sloveniji, kako ste radili casting?

Ja uvijek radim casting, što se mora razlikovati od audicije. Obično pozovem pet do deset glumaca koje znam i cijenim. I onda kroz nekoliko scena pokušavam procijeniti ima li u tim glumcima neka iskra te uloge i kako oni međusobno funkcioniraju. Važno je da postoji ta kemija između njih. Za glavnu ulogu bilo je desetak kandidata, starijih glumaca, i Sandi Pavlin pokazao se kao najbliži mom karakteru. Bilo je i nekih sedam, osam glumica, a ja sam izabrao Silvu Čušin, koja je možda premlada za tu ulogu, ali su njih dvoje odlično kliknuli.

NACIONAL: Film je sniman u Italiji i nastao u slovensko-talijanskoj koprodukciji, kako je došlo do te suradnje?

Moram reći da smo mi do talijanskih producentica došli preko naše potencijalno hrvatsko-slovenske koprodukcije koja se nije ostvarila. Zapravo smo željeli napraviti slovensko-hrvatski film, nekoliko puta je Tamara Babun u ime svoje producentske tvrtke naš projekt prijavljivala na HAVC, ali tamo nismo prošli. Ona nam je predložila tu tvrtku Incipit Film iz Udina s kojom je surađivala na nekoliko dokumentaraca i tako je došlo do koprodukcije koja nam je omogućila film. Talijanske producentice uspjele su dobiti novac iz nekoliko fondova, tako da smo mi od relativno skromnih očekivanja postali vrlo ozbiljna produkcija. No jedan od uvjeta jednog od triju talijanskih fondova bio je da moramo snimati 20 dana u Italiji, a ukupno smo imali 27 dana snimanja.

NACIONAL: Snimali ste u staračkom domu?

Na kraju nismo, iako nam je to bila namjera. Pregledali smo veliki broj domova i naposljetku zaključili da ne možemo iseliti cijeli hodnik starijih štićenika kako bismo tri tjedna snimali. Zato smo na kraju iznajmili jednu vilu kod Palma Nove, s vrtom i visokim ogradama koje su važne za film i onda smo je adaptirali u dom.

‘Ja sam tu da se zajedno borimo protiv diktata profita u filmskoj industriji’, kaže Miroslav Mandić. PHOTO: Motovun Film Festival

NACIONAL: Mogu li se u filmu možda prepoznati neke generacije koje se boje da ih to čeka u životu?

Vi dotičete jedno bitno pitanje, s obzirom na to da pripremamo distribuciju filma po Sloveniji i Hrvatskoj ako nas opet pandemijske mjere ne spriječe. Kada pokušamo locirati tko nam je ciljna skupina, svi na prvu kažu – starija populacija, idemo raditi projekcije po domovima. No nisam siguran da bi ti ljudi doista željeli gledati priče o sebi. Puno ovisi o tome koliko oni imaju neki otklon ili koliko imaju u sebi humora. Meni se čini da su naša ciljna skupina zapravo njihova djeca. Ako imate 40, 50 godina i obilazite svoje roditelje u domu, vjerojatno vas zanima priča o tome kako taj njihov život izgleda, „iza kulisa“.

NACIONAL: Dotaknuli ste temu o kojoj se relativno malo govori, a to je ljubav u poznoj dobi. Jesu li ljubavne priče u staračkim domovima moguće?

O, itekako. O tome nisam dvojio. Zaljube se djeca od pet godina, zaljube se i starci od osamdeset pet. Tu nema razlike. No ipak sam jednoj liječnici u Ljubljani, koja radi u domovima, dao da pročita scenarij. To je divna gospođa Mojca Ostanek, koja mi je na neki način bila stručna savjetnica u filmu i spomenuo sam je u zahvalama. Kad sam je pitao ima li u staračkim domovima ljubavi, događa li se da zalutaju jedni drugima u sobe, ona mi je rekla: „Ne biste vjerovali koliko! Oni očijukaju, gledaju se, ljubomorni su, ima svega.“ Iako su tjelesno možda ostarjeli i nisu više toliko racionalni, emocionalno su vrlo vitalni.

NACIONAL: U ovoj našoj regiji poslovično baš i nema novca za filmove, a EU kroz svoje programe Media i Euro Image potiče regionalne koprodukcije. Mislite li da je to dobar recept?

Mislim da bi tako trebalo biti. Koprodukcije su dobre, osobito za te moje, kako bih ih nazvao, transbalkanske teme. No i s prethodnim filmom „Glumim, jesam“, koji sam snimao na relaciji Ljubljana-Sarajevo-Zagreb, nisam imao sreće s HAVC-om. Zapravo, nikada nisam dobio ništa od HAVC-a iako je bilo logično da mi, barem za taj dio koji se snimao u Hrvatskoj, daju neku potporu. To je bilo u doba između Maričića i Hribara. Neću ni u koga upirati prstom, bilo je kako je bilo, dobili smo novac od fonda BiH za sarajevsku priču, od slovenskog za ljubljansku epizodu, a u Hrvatskoj ništa. Glumci su bili divni, na kraju su radili za male honorare jer im je bilo stalo do toga da sudjeluju u filmu. Ja, dakako, ne radim komercijalne filmove, već filmove za mala kina. To nije za velike distributere. No ova koprodukcija s talijanskom producentskom tvrtkom jako nam je koristila jer smo dobili agenticu koja se jako potrudila plasirati film na nizu festivala. Krenula je s Kinom i Tajvanom, a onda ga prodala u cijeloj Aziji i u Australiji. Prodan je i u Brazilu i na Novom Zelandu. I prije nego što je došao u ova naša kina, prodan je na tri kontinenta! Tako da smo od ove koprodukcije itekako profitirali jer slovenskom filmu nije baš lako naći tržište.

 

‘Bitna je glazba koju je napravio Darko Rundek, koja je doista jako lijepa. Darko je veliki stvaratelj i puno radi, a odabrao sam pet njegovih pjesama. Kroz snimanje filma smo se sprijateljili’

 

NACIONAL: Dugo živite u Sloveniji, kakva je situacija sa slovenskom kinematografijom?

I slovenska i hrvatska kinematografija stoje mnogo bolje nego što šira publika misli. Slovenska kinematografija svake godine izbaci barem jedan jako relevantan film, dok Hrvatska vrvi odličnim filmovima. Ima nekoliko mladih redateljica koje bi, da su okolnosti drugačije, postigle veliki međunarodni uspjeh. Poput Hane Jušić, koja je napravila film „Ne gledaj mi u pijat“. To je svjetski film! Ima još nekoliko mladih autorica koje su do sada radile kratke filmove i čekam njihov dugi metar. Jedna od njih je Sonja Tarokić. Stjecajem okolnosti bio sam na nekoliko hrvatskih festivala, kao član žirija ili selektor i nagledao sam se hrvatskih filmova. Imate ogromnu bazu da bolju ne možete imati. Što se tiče talenta, ne morate se brinuti za svoju filmsku budućnost. Isto tako smatram da nitko od nas ne bi smio podilaziti publici, kojoj bih ja dekretom ukinuo sav reality i većinu sapunica. Jer publici se ne smije povlađivati, treba joj nametati nešto što je stvarna filmska vrijednost. Mi se moramo o toj publici brinuti tako da im podižemo razinu ukusa i umjetničkih standarda. Vjerojatno se publika ne bi složila s ovime što ja govorim, ali trebalo bi pronaći mehanizme, barem kod nas u Europi, da kod publike probudimo želju da gledaju nešto zahtjevnije.

NACIONAL: Film ide na Sarajevo Film Festival?

Pozvan je, vidjet ćemo kako će proći. Vjerujem da je SFF svojom selekcijom, kao i gostima koji su dolazili na Festival, puno učinio na podizanju regionalne filmske kulture, kao i očekivanja publike. Siguran sam da to na svoj način radi i Zagreb Film Festival, kao i Motovun.

NACIONAL: Motovun Film Festival počeo je prije dvadeset godina promovirati male, nezavisne kinematografije, suprotstavljajući se tako isključivo hollywoodskim blockbusterima. Mogu li se takvi filmovi uopće gledati u kinima, osim na festivalima, jer distributere zanima samo profit?

Ja ne bih pitao može li se, već bi rekao – mora se. Neka svaka država pronađe načina da svoju kinematografiju, kao i vrijednu europsku produkciju, prikazuje tako da bude dostupna široj publici. Ja sam tu da se zajedno borimo protiv diktata profita. Možda se tako stvori neka nova mala većina koja će to bojkotirati.

Glavnog lika ‘Sanrema’, koji boluje od demencije, igra slovenski glumac Sandi Pavlin. PHOTO: Motovun Film Festival

Komentiraj