MIRO KOVAČ: ‘Rat u Ukrajini pokazuje koliko je važno imati što veću samodostatnost na planu energetike i prehrane’

Bivši ministar vanjskih poslova Miro Kovač uoči konferencije ‘Energetska sigurnost u svijetu s naglaskom na Hrvatsku i Europu’, govori o energetskoj krizi uzrokovanoj ruskom invazijom na Ukrajinu, ali i o sukobu predsjednika Milanovića i premijera Plenkovića

Na dan izlaska ovog broja Nacionala u Zagrebu, u prostorijama Matice Hrvatske, zakazana je konferencija „Energetska sigurnost u svijetu s naglaskom na Hrvatsku i Europu“. Tim smo povodom razgovarali s jednim od organizatora, Mirom Kovačem, 53-godišnjim bivšim ministrom vanjskih poslova, ali i glavnim protukandidatom premijeru Andreju Plenkoviću na zadnjim unutarstranačkim izborima u HDZ-u. Kao specijalist za međunarodne odnose, Kovač je ovaj put govorio o energetskoj krizi uzrokovanoj ruskom invazijom na Ukrajinu, ali se osvrnuo i na aktualni sukob predsjednika Milanovića i premijera Plenkovića oko obuke ukrajinskih vojnika u Hrvatskoj. Ocijenio je da bi „bilo normalno da postoji dijalog predsjednika Republike i predsjednika Vlade u okviru Vijeća za nacionalnu sigurnost“.

Miro Kovač doktorirao je povijest međunarodnih odnosa na sveučilištu Sorbonne Nouvelle u Parizu na francuskom jeziku, a kuriozitet je da je 1995., kada je radio u Uredu predsjednika Hrvatske za vrijeme Franje Tuđmana i bio zadužen za odnose s javnošću, često bio i neslužbeni prevoditelj predsjedniku Tuđmanu za njemački jezik. U hrvatsku diplomaciju prešao je 2001. godine, a 2008. postao je i hrvatski veleposlanik u Berlinu. Nakon što je bio HDZ-ov tajnik za međunarodne odnose u vrijeme Tomislava Karamarka, na zadnjim unutarstranačkim izborima suprotstavio se kao glavni protukandidat za čelno mjesto u stranci aktualnom predsjedniku HDZ-a, premijeru Andreju Plenkoviću.

NACIONAL: Jedan ste od organizatora ovotjedne konferencije o energetskoj sigurnosti u svijetu, koja se održava u Zagrebu. Kako ste se kao nekadašnji diplomat, a bili ste i hrvatski veleposlanik u Berlinu, našli sada u ovom novom, energetskom sektoru?

Budući da sam proljetos u okviru Sveučilišta Sjever izabran za voditelja projekta o energetskoj sigurnosti, pozvan sam bio krajem lipnja na forum o energetskoj samodostatnosti u organizaciji Hrvatskog energetskog društva (HED). Tako sam upoznao Ivicu Toljana, predsjednika HED-a. Iz tog kontakta nastala je suradnja koja je rezultirala zajedničkim upriličenjem ove konferencije o energetskoj sigurnosti s naglaskom na Hrvatsku i Europu. Temeljna je zamisao da se pruži impuls promišljanju u hrvatskom društvu o ovoj ključnoj temi današnjice. Stoga smo okupili i teoretičare i praktičare. Ovoga puta smo uz Davora Šterna na konferenciju za govornike uspjeli pridobiti Ljubu Jurčića s Ekonomskog fakulteta, Hrvoja Pandžića s FER-a, Mišu Mudrića s Pravnog fakulteta u Zagrebu, Mladena Zeljka i Darinka Bagu iz HED-a, i poduzetnika Ivicu Jakića.

NACIONAL: Jeste li se sada iz sektora međunarodnih odnosa, užeg područja vašeg profesionalnog interesa, definitivno prebacili u novo područje?

Nije energetika nešto što je izvan segmenta međunarodnih odnosa. Naprotiv, energetika se pretvorila i u paradigmu par excellence međuovisnosti između država i time predstavlja esencijalan dio geopolitike i međunarodnih odnosa u širem smislu. Štoviše, bez energije, bez energetske sigurnosti nema civiliziranog života na koji smo se navikli. To je, dakle, životno bitna, ključna tema današnjice. To nam zorno i brutalno pokazuje aktualna situacija obilježena ratnom agresijom Rusije protiv Ukrajine. U takvim okolnostima opskrba energijom i proizvodnja hrane postaju prvorazredni prioriteti politika, ali i svijesti ljudi u cijelom svijetu. Nakon pandemije koronavirusa, posljedice rata Rusije protiv Ukrajine pokazuju koliko je važno imati što više sigurnosti, što veću samodostatnost na planu energetike i prehrane.

‘Energetika se pretvorila u paradigmu par excellence međuovisnosti između država. Bez energije, bez energetske sigurnosti nema civiliziranog života. To je, dakle, životno bitna, ključna tema današnjice’

NACIONAL: Koliko je opasan za Europu i Hrvatsku ovaj rat u Ukrajini nakon ruske invazije?

Na sreću u ovoj velikoj ljudskoj nesreći, taj je rat trenutačno lokaliziran na Ukrajinu. Očekujem da će to tako i ostati, iako će rat očito potrajati. Zašto? Zato što su Ukrajinci vrlo motivirani bez obzira na velike ljudske, ali i materijalne gubitke, ponajprije na planu kritičke infrastrukture. Ukrajinci žele vratiti okupirana područja pod svoju kontrolu. S druge strane, rusko rukovodstvo na čelu s Vladimirom Putinom ne žele odustati od okupiranih područja u Ukrajini, a koja su jednostrano pripojena Rusiji. U američkoj administraciji prevladava stav da Ukrajinu treba nastaviti naoružavati i financijski pomagati u cilju oslobađanja okupiranih područja. Bilo je nekoliko istupa i signala u medijima, među kojima i izjava Marka Milleyja, načelnika Združenog stožera američkih oružanih snaga, da bi trebalo pristupiti diplomatskom rješavanju rusko-ukrajinskog konflikta.

NACIONAL: Osim generala Milleyja, načelnika američkog stožera, je li bilo sličnih poruka i među liderima u Europi?

U tom duhu je govorio i francuski predsjednik Emmanuel Macron u okviru svog prošlotjednog državnog posjeta SAD-u. Ali zasad se ne vidi da je ukrajinsko rukovodstvo na čelu s predsjednikom Volodimirom Zelenskim spremno odustati od oslobađanja okupiranih područja. Dakle, rat će se očito nastaviti, a koliko će potrajati ne znamo. Ne znaju to ni sami protagonisti. Iscrpljivanje je na djelu, veliki su ljudski gubici na objema stranama. SAD kao glavni saveznik i pokrovitelj Ukrajine mogao bi teoretski otvoriti ozbiljne političke pregovore s Rusijom o zaustavljanju rata. Međutim, u ovom bi se trenutku takvo postupanje na političkom Zapadu, kojega smo i mi u Hrvatskoj dio, doživjelo kao kataklizmu morala. Bila bi to moralna kapitulacija, pogotovo u svjetlu dosad postignute mobilizacije u korist Ukrajine pod vodstvom SAD-a.

NACIONAL: Kad je riječ o potrebama za energijom, sve do 2008. godine Hrvatska je iz vlastitih plinskih polja u sjevernom Jadranu, Molvama u Podravini i nalazištima u Slavoniji zadovoljavala 70 posto potreba za plinom. Uvozila je samo 30 posto tog važnog energenta. Danas je situacija dijametralno suprotna. Vlastitom proizvodnjom pokriva se tek 30 posto domaćih potreba za plinom, a eksplodirala je i afera pretprodaje hrvatskog plina u režiji Damira Škugora, jednog od direktora u Ini.

Kad govorimo o energetskoj sigurnosti Hrvatske, pozvat ću se na brojeve i standarde kako ih prezentira Međunarodna agencija za energetiku. Pogledamo li potrošnju primarne energije u Hrvatskoj u 2019. godini, dakle prije izbijanja pandemije koronavirusa, onda je ustanovljeno da nešto manje od 40 posto predstavlja nafta, skoro 30 posto plin, ugljen oko 5 posto. Fosilna goriva čine, dakle, negdje oko 70 posto potrošnje primarne energije. Ostatak se pokriva iz obnovljivih izvora energije, a struju dobivamo i iz nuklearke u slovenskom Krškom.

NACIONAL: Kakvi su ti omjeri na razini Europe?

Na razini cijele Europe situacija je slična, s tim da su udjeli nafte i plina malo niži, ali je zato udio ugljena nešto viši. I opet dolazimo do nekih 70 posto potrošnje primarne energije iz fosilnih izvora, dok se preostalih 30 posto crpi iz obnovljivih izvora (vjetar, voda, sunce, biomasa) i nuklearnih centrala. Hrvatska bi mogla znatno povećati udio primarne energije iz obnovljivih izvora, tu prvenstveno mislim na vjetar, a pogotovo na sunce. Posebno zanimljiva je Njemačka, koja nastoji biti avangarda na području energetike. Nekih 76 posto energije dobiva se tamo iz fosilnih izvora, a ostatak iz obnovljivih i nuklearnih izvora. U 20 godina, kako to naglašava kanadsko-češki znanstvenik Vaclav Smil, Njemačka je unatoč ulaganjima od nekoliko stotina milijarda eura, uspjela spustiti fosilni udio za samo 6 posto, od 82 na 76 posto. Danas je inače na svjetskoj razini upravo to omjer: 82 posto fosilni izvori, 18 posto obnovljivi i nuklearni izvori. Sve u svemu, Hrvatska, dakle, dobro stoji, ali bi mogla biti još puno bolja. Predispozicije za to imamo. Cilj bi, za početak, mogao ili trebao biti ostvarenje samodostatnosti na planu proizvodnje električne energije.

‘Jaku poziciju danas u svijetu imaju one države koje izvoze plin i naftu, pa zato mogu utjecati i na globalnu geopolitiku. Hrvatska stoji dobro, posebno nakon što je profunkcionirao terminal za ukapljeni plin na Krku’

NACIONAL: U čemu je ključni problem u energetskoj politici na svjetskoj razini?

Ključni problem su rastuće ekonomije Azijsko-pacifičke regije, poglavito Kine i Indije, koje u velikoj mjeri koriste fosilne izvore energije. Primjerice, oko 80 posto svjetske potrošnje ugljena kao energenta otpada na Azijsko-pacifičku regiju. Kina i Indija zajedno troše dvije trećine ugljena na svjetskoj razini, sama Kina više od 50 posto. Kako odgovoriti Kineze ili Indijce od korištenja ugljena kada smo ga mi na Zapadu stoljećima intenzivno koristili za razvijanje svojih ekonomija i dizanja svoga životnog standarda? Pozivanjem na njihovu savjest? Neće ići.

NACIONAL: Značajna je potrošnja ugljena i u Americi.

SAD ima ogromne zalihe ugljena, ovakvim ritmom potrošnje za sljedećih 400 godina. Velike zalihe ugljena imaju i Njemačka, Poljska, Španjolska. U Europi ga još ima za nekih 300 godina. Kina pak nema velike zalihe ugljena. Ima ga još za sljedećih 35 do 40 godina. Problem leži u tome da ugljen sudjeluje s više od 30 posto u emitiranju ugljikovog dioksida, a što znatno pridonosi globalnom zatopljenju. I Amerikanci u velikoj mjeri koriste fosilna goriva, ugljen, naftu i plin. Ali su u zadnjih desetak godina, za razliku od Kineza i Europljana, postali samodostatni na planu fosilnih izvora. U SAD-u se dogodila svojevrsna energetska revolucija crpljenjem nafte i plina iz škriljevca. Ta praktična energetska samodostatnost dala je Amerikancima krila na geopolitičkom planu, posebno glede odnosa Europe i Rusije. Mogli su početi vršiti pritisak na Europu i Rusiju. To i čine.

NACIONAL: Vodi se i bitka za energente na globalnoj razini.

Velika je bitka za energente. Kinezima i Europljanima trebaju fosilna goriva, poglavito nafta i plin, a ugljena imaju dovoljno, posebno Europljani.

NACIONAL: Kako u toj bitki za energente stoje Hrvatska, a kako Europa?

Europa je na planu nafte i plina deficitarna. Ima europskih zemlja poput Norveške i Nizozemske koje imaju plina, ali to nije dovoljno za europsko tržište. Zato su europske države, posebno Njemačka, desetljećima morale surađivati najprije sa Sovjetskim Savezom, a poslije njegova raspada s Rusijom. No, nakon napada Rusije na Ukrajinu, Europska unija uvele je sankcije Moskvi. Tako je znatno smanjen dotok ruske nafte i ruskog plina. Međutim, iako je to nekima možda neugodna tema, još uvijek u Europsku uniju pristižu energenti iz Rusije, pa tako i plin preko napadnute Ukrajine, ali i Turske i Bugarske. Tu je dakako i ukapljeni plin iz Rusije koji se plasira u EU. Smanjenje dobave energenata iz Rusije nastoji se kompenzirati uvozom plina iz drugih država, iz Katara i SAD-a. Općenito gledajući, jaku poziciju danas u svijetu imaju one države koje izvoze plin i naftu, pa zato mogu utjecati i na globalnu geopolitiku. Hrvatska stoji dobro, posebno nakon što je profunkcionirao terminal za ukapljeni plin na Krku. Investicija se isplatila!

NACIONAL: Mogu li Amerikanci nadomjestiti Europi jeftiniji plin iz Rusije? Osim što u Europi, pa i u Njemačkoj kao najvećem europskom potrošaču plina, nema dovoljno LNG terminala, govori se da nema ni dovoljno tankera za prijevoz ukapljenog plina iz Amerike i Katara u Europu.

Problem je bio u tome što Amerikanci desetljećima nisu mogli osigurati Europljanima alternativu za ruski plin, pa ni naftu sa Srednjeg istoka. Zašto bi, primjerice, Nijemac kupovao plin negdje drugdje kada ga je mogao jeftino nabavljati u Rusiji najkraćim putem. Pa nisu četiri velika plinovoda prema Njemačkoj i Europi izgrađena bez razloga. Ponavljam, tek kada su Amerikanci postali energetski samodostatni, mogli su vjerodostojno promijeniti ploču. Počeli su vršiti pritisak na Europljane da se odreknu ruskoga plina. Ako su Europljani dio transatlantske zajednice, a jesu, onda treba surađivati i na području energetike. To je američki „narativ“. Ranije nisu imali taj argument, ali sada ga imaju.

‘Nikada nisam vjerovao da bi Austrijanci mogli zakočiti ulazak Hrvatske u Schengen. U pitanju su dominantno unutarnjopolitički izazovi Austrijske narodne stranke’, kaže Miro Kovač. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Zašto kada su ruska nafta i plin jeftiniji?

U tome i jest stvar. Svjedočimo stoljetnoj bitci za distribuciju energenata. Rusi su izvježbani u „otpornosti“, u političko-gospodarskoj bitci sa Zapadom. Tu mislim i na vladajući sloj, ne samo na stanovništvo Rusije i prije Sovjetskog Saveza. Nakon Oktobarske revolucije i dolaska boljševika na vlast, nacionalizirane su zapadne naftne kompanije na sovjetskom teritoriju. Amerika, Velika Britanija, Francuska i druge države tražile su stoga od sovjetskih vlasti da plate odštetu. Godinama se vodio svojevrsni gospodarski rat, ali je Sovjetski Savez na kraju uspio sklopiti tehnološka partnerstva poglavito s američkim, britanskim i njemačkim poduzećima i do kraja 1920-ih godina izrasti u svjetskog naftnog diva. Usput rečeno, Sovjeti su u to vrijeme uspjeli razviti efikasne mehanizme „hibridnog ratovanja“. Formirali su Komunističku internacionalu, ali i Seljačku internacionalu te „dovukli“ Stjepana Radića u Moskvu. Bavio sam se time i u svojoj doktorskoj disertaciji na Sorboni. Drugi veliki pritisak Rusi su kao vladajući element u Sovjetskom Savezu doživjeli početkom 1960-ih godina, kada su Amerikanci nastojali spriječiti gradnju naftovoda iz Urala prema Europi. Bilo je to preko Poljske, Mađarske i Čehoslovačke do Njemačke Demokratske Republike pod sankcijama NATO saveza.

NACIONAL: Tko su tada bili gubitnici?

Najveći gubitnici bili su njemački proizvođači čeličnih cijevi, među njima i tvrtka Mannesmann. Međutim, Sovjeti su uspjeli pojačati vlastitu proizvodnju cijevi, uskočile su tvrtke iz država koje nisu bile u NATO-u i naftovod je na kraju izgrađen. Treći veliki pritisak na Sovjetski Savez, posljedično i Europu dogodio se početkom 1980-ih godina. Američki predsjednik Ronald Reagan htio je spriječiti izgradnju plinovoda iz Sibira prema Europi. I opet uzalud! Dakle, bila su tri velika pritiska na Sovjete kada je riječ o energetskom opskrbljivanju Europe. Na kraju krajeva, Amerikanci nisu uspjeli spriječiti ni izgradnju Sjevernog toka 1 i Sjevernog toka 2. Od četiri cijevi tri su trenutno zbog nedavne sabotaže oštećene. Međutim, za pretpostaviti je da će kad-tad opet proraditi.

NACIONAL: Kakva je sada situacija s tim američkim pritiscima?

Prije deset godina počeo je četvrti veliki pritisak. Tada su, kao što već rekoh, Amerikanci postali energetski samodostatni i jedan od najvećih izvoznika fosilnih energenata. U vrijeme američkog predsjednika Baracka Obame osmišljen je u think tanku Atlantic Council projekt „Koridor sjever-jug“, koji je kasnije pretvoren u „Inicijativu triju mora“. Sjećamo se kako ga je propagirao Obamin nasljednik Donald Trump. Na europskom su kontinentu jedino Poljska, baltičke i srednjoeuropske zemlje, među njima i Hrvatska, bile „zagrijane“ za taj projekt. Da nije bilo ruskog vojnog pohoda na Ukrajinu, vrlo teško bi se postiglo jedinstvo Amerikanaca i Europljana na planu energetske blokade protiv Rusije.

NACIONAL: Što je s globalnim projektom dekarbonizacije, odnosno odustajanja od fosilnih energenata, nafte, ugljena, a možda i plina zbog smanjenja emisije ugljičnog dioksida i stakleničkih plinova?

Pitanje je koliko brzo se svijet uopće može odreći fosilnih goriva. Želimo u to vjerovati, ali to je realno nemoguće postići do 2050. godine. To pokazuju brojevi. Moglo bi se i to eventualno postići, ali samo kada bismo sljedećih 30 godina izdvajali 10 posto svjetskog BDP-a za energetsku tranziciju. Tko će to platiti?

NACIONAL: Hrvatska se sa svojim LNG terminalom na Krku upisala u energetsku kartu Europe. Jedna od teza nakon nedavne austrijske prijetnje ulasku Hrvatske u Schengen bila je vezana uz očekivanja Austrije da se i njoj omogući dobava plina s tog plinskog terminala u Hrvatskoj. Je li to točno?

LNG na Krku osobno sam zagovarao i kada sam bio član vlade kao ministar vanjskih i europskih poslova. Smatrao sam tada, a smatram to i danas da je to opskrbna alternativa koju Hrvatska mora imati. Ali taj terminal može biti puno više od lokalnog centra. Vidjet ćemo kako će se stvari razvijati. Amerikanci su čvrsto iza toga stajali, pa su zbog toga i njihove delegacije kontinuirano dolazile u Hrvatsku. Kada je riječ o Austrijancima, nikada nisam vjerovao da bi oni mogli zakočiti ulazak Hrvatske u Schengen. U pitanju su dominantno unutarnjopolitički izazovi Austrijske narodne stranke koju vodi savezni kancelar Karl Nehammer, a koji nemaju veze s Hrvatskom. Mi smo se na planu borbe protiv ilegalnih migracija dokazali. A austrijski problemi s ilegalnim migrantima ne dolaze iz Hrvatske, nego su vezani za migrantsku rutu koja preko Srbije i Mađarske vodi u Austriju.

‘Bilo bi normalno da postoji dijalog predsjednika Republike i Vlade. Međutim, svjedoci smo da su već duže vrijeme, a što je štetno za funkcionalnost i reputaciju države, odnosi teško narušeni’

NACIONAL: No i Hrvatska je imala problema zbog te migrantske rute. Zabilježeni su i slučajevi poput poginule djevojčice Medine iz Afganistana, brutalni pushbackovi na hrvatskoj granici s Bosnom i Hercegovinom.

Kad je riječ o migrantima, na planu suradnje s hrvatskim civilnim društvom napravljen je hvale vrijedan iskorak. Da tome nije tako, Hrvatska ne bi bila dobila zeleno svjetlo za ulazak u Schengen ni od Europske komisije, a ni od Europskog parlamenta. Time je sve rečeno.

NACIONAL: Što su vam o LNG terminalu na Krku govorili Amerikanci kao nekadašnjem ministru vanjskih poslova?

Da bi bilo dobro da Hrvatska napravi LNG terminal, što je ionako bilo moje uvjerenje. Energetska sigurnost je apsolutan prioritet. U ovom ratu Rusije protiv Ukrajine pokazalo se da je dobro što ga imamo.

NACIONAL: Ne mogu se zaobići i pitanja koja se tiču aktualne unutarnje i vanjske politike. Prijepori su oko obuke ukrajinskih vojnika u Hrvatskoj između predsjednika Milanovića i premijera Plenkovića. Je li riječ o europskom projektu za koji je obvezu preuzeo ministar Gordan Grlić Radman bez konzultacija premijera Plenkovića s predsjednikom Milanovićem kao sukreatorom u vanjskoj politici? O čemu je riječ?

Obuka ukrajinskih vojnika misija je Europske unije formirana odlukom ministara vanjskih poslova sredinom listopada. Koliko znam, ta je odluka bila jednoglasna. Pitanje je sad na koji će način pojedine države članice sudjelovati u toj misiji vojne pomoći Ukrajini.

NACIONAL: Govorilo se da će u toj misiji obuke ukrajinskih vojnika na njihovu teritoriju sudjelovati 13 od 27 članica EU-a, ne računajući Hrvatsku.

Vidjet ćemo na koji će način pojedine države na kraju sudjelovati u toj misiji. Obuka će se uglavnom vršiti, kako čitamo, u Poljskoj i Njemačkoj. Dakle, glavnu će ulogu imati Njemačka i Poljska.

NACIONAL: Hoće li u okviru misije i u Hrvatsku na obuku doći stotinjak ukrajinskih vojnika kako je bilo objavljeno?

Vlada se obratila Hrvatskom saboru s prijedlogom da i Hrvatska sudjeluje u obuci ukrajinskih vojnika izvan Hrvatske, ali i u Hrvatskoj. Zato se Vlada pozvala na članak 7. Ustava, na stavak 3. i 5. Budući da predsjednik Republike nije dao prethodnu suglasnost, potrebna je dvotrećinska većina svih saborskih zastupnika. Ne želim špekulirati o ishodu glasovanja 15. prosinca. Čuli smo da su neki oporbeni zastupnički klubovi podijeljeni…

NACIONAL: Davorko Vidović iz najbrojnijeg oporbenog zastupničkog kluba obećao je da će socijaldemokrati prihvatiti taj prijedlog Vlade pod uvjetom da premijer Plenković o toj temi prethodno razgovara s predsjednikom Milanovićem. Premijer je, međutim, to odlučno odbio.

Bilo bi normalno da postoji dijalog predsjednika Republike i Vlade, u ovom konkretnom slučaju u okviru Vijeća za nacionalnu sigurnost. Međutim, svjedoci smo da su već duže vrijeme, a što je štetno za funkcionalnost i reputaciju države, odnosi između Pantovčaka i Banskih dvora teško narušeni.

NACIONAL: Niste odgovorili što mislite o prijedlogu Davorka Vidovića, koji bi u idealnom slučaju mogao otkloniti i razloge predsjednikove blokade na tu odluku.

Recentna prošlost nam pokazuje da to nije realno. To je, nažalost, tako. Kao što rekoh, odnosi su teško narušeni, na ljudskom planu. Ne vidim kratkoročno da bi se iz toga moglo izaći. Volio bih, u interesu države i nacije, da me dojam vara.

NACIONAL: Znači li to da će i imenovanje novih veleposlanika biti zabetonirano do sljedećih parlamentarnih izbora?

Tako se čini. To je ipak sekundarno u odnosu na ovo primarno strateško pitanje načina pružanja pomoći ukrajinskoj vojsci.

Komentiraj