MIRKO ILIĆ: ‘Fašizam i rasizam su najgore pojave koje su se dogodile ljudskom rodu’

MIRKO ILIĆ, JEDAN OD NAJBOLJIH SVJETSKIH DIZAJNERA I ILUSTRATORA, dugogodišnji je aktivist pa je tako prije nekoliko godina osmislio i putujuću izložbu plakata ‘Tolerancija’. Ta izložba, ali s 20 novih plakata umjetnika iz cijeloga svijeta, otvara se u Sisku 22. lipnja, na simboličan datum, Dan antifašističke borbe

Mirko Ilić jedan je od najboljih svjetskih dizajnera i ilustratora. Njegov iznimni rad uključuje djelovanje u jednom od najvažnijih i najutjecajnijih jugoslavenskih strip skupu istomišljenika Novom kvadratu; zatim dizajn i ilustracije za Polet, Studentski list, Start, Danas, Vjesnik, Studio; rad na omotnicama za albume eminentnih jugoslavenskih bendova i glazbenika osamdesetih godina; stripove objavljene u utjecajnim strip časopisima. Sredinom 1980-ih godina otišao je u New York, gdje živi i danas. Bio je art direktor međunarodnog izdanja magazina Time i op-ed stranica New York Timesa; radio je za Der Spiegel, The Village Voice; dizajnirao desetak knjiga u suautorstvu sa Stevenom Hellerom, a radi i vizualne identitete. Njegova je trajna i kontinuirana fascinacija plakatom rezultirala i međunarodnom putujućom izložbom plakata dizajnera iz cijelog svijeta pod nazivom “Tolerancija”, koju je Ilić pokrenuo i osmislio. Upravo ta izložba, s novih 20 plakata, otvorit će se u Sisku, na simboličan dan 22. lipnja – Dan antifašističke borbe, te će se na ulicama toga grada plakati o toleranciji moći vidjeti sljedećih mjesec dana.

NACIONAL: Na Dan antifašističke borbe u Sisku se otvara vaša izložba plakata “Tolerancija”, o čemu se radi? Dio izložbe već je bio u Zagrebu, je li tako? Vi ste osmislili koncept, kako ste zamislili izložbu?

Ovakva je izložba bila u Zagrebu i u Dubrovniku, međutim nijedna izložba nije ista zato što ja stalno dobivam nove radove i svaki put su prikazani drugačije. U Zagrebu su plakati bili izloženi na dva javna prostora, a u Dubrovniku na gradskim autobusima. U Sisku će plakati biti obješeni na sajlama u pješačkoj zoni, tako da svaka izložba izgleda posve drugačije, posebno zato što za ovu izložbu u Sisku imam 20 novih plakata. Tema izložbe je tolerancija i pozvao sam razne dizajnere i ilustratore iz cijelog svijeta da na plakat svojim jezikom napišu riječ tolerancija, a ostalo je njihova želja. Sad imam 150 postera iz 56 zemalja svijeta, u sklopu 64 izložbe u 27 zemalja. Koncem lipnja izložbu postavljam i u Reykjaviku.

NACIONAL: Zašto vam je važno da to budu javni prostori? Vjerujem da tako privlači više pozornosti?

Važno mi je, ali je tu zapravo prije svega važan financijski dio jer ja plakat tiskam i pripremam za tisak, plaćam gotovo sve. To radim zato što su meni osobno takve stvari važne.

NACIONAL: Zašto?

Zato što sam oduvijek aktivist, od toga da sam podržavao razne festivale kao Festival tolerancije u Zagrebu, od toga da moja firma radi oko 50 ili 60 poslova pro bono, dakle besplatno za inicijative koje su mi drage i važne. U tom dijelu svijetu, ovom gdje je Hrvatska, sve je u lovi. Novac je važan i svi novac žele ostaviti svojoj djeci. Međutim, ne pitaju se u isto vrijeme kakav svijet će im ostaviti, hoće li ih sav taj novac uspjeti spasiti od korone, nemira, ratova ili klimatskih promjena. Akumulacija kapitala i govor o tome kako je to važno zapravo su vrlo kratkoročni.

NACIONAL: Sisak ste na ovaj datum izabrali s razlogom, naravno. Koliko vam je važno osvijestiti pojam tolerancije? Datum je znakovit. Zašto je važno prigrliti toleranciju? U Hrvatskoj antifašizam sve više, nažalost, gubi bitku s fašizmom, ustaštvom, relativizira se najtamnije razdoblje hrvatske povijesti.

Ako ste pratili sve što radim, nisam niti sam ikad bio fašist. Jedino mi je logično biti antifašist. U Americi kažu da kad je rasizam u pitanju ne možeš biti neutralan, ili jesi ili nisi. Slično je i s pitanjem fašizma i antifašizma. I samo ime govori za sebe – da nema fašista, ne bi postojao niti antifašizam. S druge strane, meni su fašizam i rasizam, a fašizam u sebi sadrži i rasizam, vjerojatno najgore pojave koje su se dogodile ljudskom rodu. Takav svijet se ne može tolerirati, takav svijet se ne može ostaviti drugima. Dobar dio nas ima djecu, svi imamo snove i vizije o tome što će naša djeca postati. Iste te vizije i snove su imali i ljudi čiju djecu smo gledali po dokumentarnim filmovima, golu, mrtvu, bačenu na gomilu. Svaka ta osoba je nečije dijete, san i želja svojih roditelja. Ako ništa ne napravimo, to će se dogoditi ponovno.

 

 

‘U HRVATSKOJ nema rasizma? Pogledajte Rome pa odgovorite na to pitanje. Sjećate li se da su roditelji djeci koja su bila zločesta govorili da će ih, ako ne budu dobra, odvesti Cigani?’

 

 

NACIONAL: To se događa u Hrvatskoj, ne znam pratite li situaciju. Neprestano se javljaju problemi, evo sad se najnoviji incident dogodio u Zagrebu. Navijačka skupina Dinama, od koje su se ogradili BBB, izvjesila je plakat s prostačkim izjavama protiv srpskih majki i djece te zastave HOS-a. To su sve posljedice relativiziranja ustaškog pozdrava “Za dom spremni” koji se u Hrvatskoj može koristiti na komemoracijama pripadnika HOS-a ili pak u pjesmi “Bojna Čavoglave”. Što kažete na takav odnos prema prošlosti?

Idealno bi bilo da se taj poklič ne zabrani, ali da to nitko iz čistog srama ne koristi, iz srama i moralnih pobuda. Vrlo rijetko usred dana možete nekoga vidjeti da, primjerice, mokri. Ne znam je li zabranjeno, vjerojatno jest neki prekršaj, ali to iz srama nećete napraviti jer vam razum govori da to nije u redu. U slučaju da vam razum govori da taj izraz nije u redu ne treba ga zabranjivati. Ali za dobiti taj razum u društvu pitanje je odgoja. Po cijelom svijetu predajem o simbolima fašizma, a većina tih simbola vezana je za nogomet u Europi. Sve se oko tog nogometa završava na nacionalnom. Uvijek mi je bila zanimljiva činjenica da se u Americi klubovi vrlo rijetko nazivaju nacionalnim pridjevima, uglavnom je riječ o nekim životinjama kao maskotama i slično, jer naprosto nema potrebe za tim. Ali zato na njihovim utakmicama nećete vidjeti tučnjave i divljanja.

NACIONAL: Ali se zato u Americi vidi ukorijenjen rasizam.

Imali biste ga i vi da imate crno stanovništvo. U Hrvatskoj nema rasizma? Pogledajte Rome pa odgovorite. Sjećate li se da su roditelji djeci koja su bila zločesta govorili da će ih, ako ne budu dobra, odvesti Cigani? U Hrvatskoj imate Božić, kao i svugdje, i poklone, ali i Krampusa. Taj je Krampus uvijek ili crni vrag ili jednostavno samo crn. U Americi postoji rasizam, to je točno. Ali u Americi se nitko ne bi usudio bacati banane na nogometnoj utakmici kad crnac igra nogomet. Ako pogledate današnje demonstracije, prosvjede u sklopu pokreta Black Lives Matter, vidjet ćete da je, za razliku od sličnih prosvjeda prije nekoliko desetljeća kad je ondje bila tek šačica bijelaca, na tim prosvjedima danas gotovo polovica bijelaca, ljudi azijskog ili hispanskog podrijetla, dakle za mlade ljude to postaje moralna stvar. Ako idu u iste škole s crncima, knjižnice, ako se druže, gledaju slične filmove, slušaju istu muziku, zaljubljuju se jedni u druge, kako mogu biti rasisti? Kad u Hrvatskoj pogledate mlade rasiste, mnogo njih odijeva se kao reperi, slušaju rap ili sličnu glazbu, ali to su za njih neki drugi crnci. Ti crnci su zvijezde, imaju novac i uspjeh. Ako si slavan, ako si Puff Diddy ili Kanye onda si u redu. Koja je to logika? Da se Jay-Z pojavi u Zagrebu, svi bi se polomili da ga vide i da naprave sve da mu se približe, a da se pojavi netko sličan njemu, ali običan čovjek, on bi bio u opasnosti da bude pretučen. Toga će biti, ali je pitanje koliko će društvo dozvoliti da se takve stvari prakticiraju, moralno i zakonski.

NACIONAL: Mislite li da je sad u Americi velika šansa da se nešto promijeni?

Ovaj je trenutak definitivno velika šansa za Ameriku. Dogodilo se nekoliko stvari u isto vrijeme, tzv. perfect storm. Dogodio se Trump, zbog kojega je sve to iskočilo na površinu. Dogodio se, isto tako, i covid-19, zbog kojeg smo već tri mjeseca zarobljeni u stanovima. Počnete preispitivati vrijednosti, pitati se o svemu. Amerikanci do jučer nisu znali da nešto možeš zasaditi na svojoj terasi pa su sad svi počeli nešto saditi, bar malo peršina. S novom percepcijom života, kad vidite koliko je život važan i krhak, nije vam više važno je li netko crn ili bijel, kad se borimo za svaki život, kad se medicinsko osoblje dva mjeseca bori za život nekog čovjeka, a neki policajac može nekoga ubiti za devet minuta i nema nikakvih posljedica. Treća stvar koja se dogodila rasistima i policiji jest iPhone, pametni telefon. Ne mogu više reći da se nešto nije dogodilo, svi sve snimaju. Uvijek se dosad više vrednovala riječ autoriteta od običnog čovjeka. Da se ta ista scena s Georgeom Floydom i policajcem dogodila a da je nije snimila ta 17-godišnja djevojka, kome bi se vjerovalo? Policiji. Dakle, mijenja se dinamika ovdje, osjeća se da se velika stvar događa, moglo bi se reći da je riječ o revoluciji. Lijepo je biti dio toga, iako se izravno ne uključujem jer nisam više mlad. Ostavljam mladima da mijenjaju svijet. I moja kći koja ima 23 godine bila je na ulici, naravno.

NACIONAL: O čemu ste vi razmišljali tijekom karantene?

Ja sam samo dizajner i povremeni aktivist. Znam da u vašem dijelu svijeta svi znaju kako složiti nogometni klub, koji je najbolji auto, tko treba biti na vlasti, svi sve znaju. Ja ne mislim da znam sve. Naš odnos prema manjinama, svim manjinama, nije puno drugačiji od vašeg odnosa. Razlika je u tome što u Americi sigurno nitko ne bi pjevao neke fašističke pjesme ili mahao uvredljivim transparentima, to se ljudi ne bi usudili jer bi već idući dan završili na sudu.

NACIONAL: Kako se vi osjećate u takvoj Americi?

Osjećam se loše kad je Amerika u pitanju, ali dobro kad je u pitanju otpor. Radio sam anti-korona kampanju, ja konstantno nešto radim. Moje znanje nekome će zatrebati, ne treba se nametati. Ja sam zbog ove situacije počeo crtati stripove o koroni, stanje svijesti osobe koja sjedi u stanu i ne zna što sa sobom. Moji stripovi nemaju boju, crno-bijelo-sivi su. Odražavaju osjećaje ljudi u karanteni. Nešto sam želio napraviti, ali uvijek moram imati neki cilj, svrhu, razlog zašto nešto radim. I došlo je do toga da crtam strip. Uz to, odlučio sam da je svaka stranica stripa u nešto drugačijem stilu pa na taj način eksperimentiram.

NACIONAL: Što za vas znači plakat ili strip? Koliko značenje ima jedan plakat, i to na javnome mjestu? Kako se osjećate kad nekome svojim radom izazovete reakciju?

Sve ovisi o tome što napravite i u kojem trenutku to napravite. Ja sam nekad davno, kad smo kod stripova, nacrtao strip “Chakty”. Nacrtao sam ga isključivo da bih zaveo jednu mladu damu.

NACIONAL: Dakle, cilj ste imali.

Tako je, cilj i svrhu. Misleći na nju nacrtao sam strip i pokazao joj ga i objasnio joj sve. Onda se ona udala za mene. To je bila Slavenka Drakulić. Može li itko za svoj rad dobiti veću nagradu?

NACIONAL: Ne može, apsolutno ste sve rekli.

Meni je bilo jako lijepo objaviti prvu naslovnicu magazina Time, ali je osjećaj u grudima kad sam objavio svoju prvu naslovnu stranicu u Hrvatskoj, naslovnicu Danasa, zapravo bio puno jači. Moja prva gramofonska ploča koju sam dizajnirao bila je ploča Arsena Dedića. To je prvo što sam u životu napravio. Primjerice, iznimno sam volio Leonarda Cohena jer ne znam nikoga tko je više volio žene – možda sam zato i Arsena volio – od Cohena. Osjećaj kad je mene Arsen pitao mogu li mu napraviti tu naslovnicu sigurno je bio puno snažniji od osjećaja koji bih imao da me 40 godina poslije to isto pitao Cohen. Bilo bi mi drago i važno, ali stvari su drugačije.

Kad napravim neku ilustraciju ili logo, ponosan sam kad izazove reakciju, naravno. Ali kad taj isti logo netko istetovira na ruci, to je onda jedna druga poruka. Znam nekoliko ljudi koji su istetovirali moje crteže ili logotipove, ali lijep je osjećaj znati da će oni dosta dugo živjeti s tim.

NACIONAL: Dugi niz godina živite u New Yorku, u kojem je trenutačno – pretpostavljam – situacija zbog pandemije koronavirusa loša. Vi ste se, spomenuli ste, svojim radom uključili u anti-korona kampanju, jednim plakatom koji se nalazi na javnim mjestima ne samo u SAD-u, nego i u Europi, pa i Hrvatskoj. O kojem je plakatu riječ i kako je nastao? To je zapravo jedan od 20 plakata cijele akcije, anti-korona pokreta, što se time željelo postići i kakve su reakcije?

Na Manhattanu, gdje mi je ured, postoji puno oglasnih površina, ali se tijekom koronakrize shvatilo da se na njima nema što oglašavati. Onda su me pitali, ne samo mene već još šestoricu dizajnera, bih li ja napravio neki plakat koji bi se onda izložio na mnogim mjestima. Bilo mi je neobično raditi plakate za prazan grad. Ali odlučio sam da ću, ako ću to već raditi, plakat napraviti za nekoga tko hoda tim praznim gradom, a ne bi trebao. Odlučio sam napraviti plakat na kojem piše “nemoj stati da ovo pročitaš, hodaj dalje”. Bilo bi zapravo vrlo neprimjereno napraviti komplicirani plakat ispred kojeg možeš stati i gledati ga, čitati, pa ti se netko drugi može u tome pridružiti. Međutim, plakat je i na mjestu usred grada, gdje puno ljudi prolazi i mnogi su reagirali na plakat i na poruku plakata. Ja sam osim na Manhattanu plakate postavio i u Queensu, Bronxu, po cijelom gradu.

 

 

‘BILO MI JE JAKO LIJEPO objaviti prvu naslovnicu magazina Time, ali je osjećaj u grudima kad sam objavio svoju prvu naslovnicu u Hrvatskoj, za Danas, zapravo bio puno jači’

 

 

Za taj sam plakat koristio tipografiju Nikole Đureka, najboljeg hrvatskog tipografa. Sigurno na oko 70 posto svojih radova koristim njegovu tipografiju jer mi paše i jer se može koristiti i za latinicu i za ćirilicu i za druga pisma, a i on mi je drag. Jedan je od onih pametnih ljudi. Nazvao sam ga i rekao mu da za anti-korona kampanju u SAD-u koristim njegovu tipografiju. A on mi je spomenuo da bi bilo dobro to isto napraviti i u Zagrebu. I tako je krenulo, bilo je 20 i više billboarda s tim natpisom na hrvatskom jeziku. To je došlo i do Ljubljane i kasnije i do Beograda, Nizozemske, još nekih mjesta, a slijede i Portugal i Meksiko. Jako me to veseli jer sam u isto vrijeme mogao doma gledati loše televizijske serije. Ovako imam malo veću glavobolju, ali osjećam da sam nešto napravio.

NACIONAL: Dugo živite u Americi, ali niste zaboravljeni, često dolazite u Hrvatsku i iznimno ste cijenjeni u svim zemljama Jugoslavije, ostavili ste tu nemjerljiv trag. Koliko vam to znači?

Ima nekih lijepih, ali i ružnih stvari vezanih uz to. Lijepa stvar je, primjerice, da mogu doći u Zagreb i da me ljudi pozdrave, ljudi koje ja ne poznajem, a neki od njih rođeni su nakon što sam ja otputovao u Ameriku. To je krasno. Ja vam u Zagrebu uvijek odsjedam u Esplanadi zato što sam šminker i zato što Esplanade izgleda kao stari Zagreb. Sve ono što Zagreb nikad nije bio, unatoč uvriježenom mišljenju. Osim toga, imaju jako dobre štrukle i izvrstan kesten-pire. S druge strane, od Esplanade mogu prošetati do Cvjetnog trga i da me ljudi pozdravljaju i požele mi dobrodošlicu. Razlog je, ja mislim, u tome što nemam puno mrlja u životu. Svi smo radili greške u životu, a moje su uglavnom vezane za ljubavni život. Primjerice, jedan dizajner iz Beograda pitao je kako to da su meni dali novac za tiskanje ovih anti-korona plakata, tko je mene izabrao, gdje je bio taj natječaj i slično. On je, međutim, izgubio sve argumente jer sam ja to sve sam financirao, napravio sam tu akciju možda da se pravim važan, ali usput možda da nekome i pomognem. Prema tome, zbog tih i takvih mojih akcija ljudi me se sjećaju. Ne želim se uspoređivati s njim jer je to skroz nešto drugačije, ali zapravo gdje god uđem kad sam u Hrvatskoj čujem Johnnyja Štulića. Nema novog Johnnyja Štulića pa su se radi toga kulturne reference smrznule u jednom periodu. A ja sam se pojavio u tom periodu jer se još uvijek govori o tome.

NACIONAL: Skromni ste sad kad tako pričate.

Mislim da nisam. Novi kvadrat, kojem sam pripadao, svi su znali, ali vi ste dosad trebali imati još sedam novih kvadrata, trebali ste imati sedam johnnyja štulića jer da ste ih imali više se ne bi toliko pričalo o tom jednom. Da ne kompliciram, Novi kvadrat i strip ne bi postojali da nije postojao Polet, da netko nije osnovao Polet. Netko u Hrvatskoj mora napraviti novi Polet ili nešto slično, ili novi Kulušić. Onda će nešto drugo moći početi rasti. Ali ako ste vi isključivo u medijima bazirani na silikonu i nogometu, ne možete dobiti Johnnyja Štulića.

Komentiraj