MIRKO GALIĆ: ‘Robert Šveb ne smije biti čovjek kontinuiteta. To vodi još većem pogoršavanju stanja na HRT-u, koje je loše’

Bivši glavni ravnatelj HRT-a Mirko Galić smatra da nitko, pa ni Robert Šveb, novoizabrani glavni ravnatelj HRT-a, ne može Prisavljem vladati bez konsenzusa jer će svaki njegov potez, čak i najbolji, biti protumačen kao ugađanje vladajućoj stranci

Usprkos žestokom protivljenju opozicije, Hrvatskog novinarskog društva i ogranka HND-a na HRT-u, Robert Šveb izabran je za glavnog ravnatelja HRT-a. Iako je u sukobu interesa, s obzirom na to da u vlasništvu ima tvrtke s desetogodišnjom koncesijom za emitiranje programa na pet televizijskih kanala, što je direktna konkurencija HRT-u, za njega je glasalo 77 saborskih zastupnika vladajuće većine, protiv je bilo 55, a nitko nije bio suzdržan.

Robert Šveb osnovao je tvrtku RO.BA.GO. s kojom je do 2000. godine surađivao s HRT-om i zbog toga ga je napustio. Godine 2005. postao je posebni savjetnik tadašnjeg glavnog ravnatelja HRT-a Mirka Galića za tehnologiju i razvoj, a 2008. zbog gubitka prava HRT-a na prijenos utakmica svjetskog rukometnog prvenstva, dao je neopozivu ostavku na funkciju ravnatelja HTV-a koju je tada obnašao.

O imenovanju Roberta Šveba za glavnog ravnatelja HRT-a, kao i situaciji na HRT-u, tjednik Nacional razgovarao je s doajenom hrvatskog novinarstva Mirkom Galićem, koji je još uvijek aktivan kao kolumnist Večernjeg lista.

Nakon diplome na Fakultetu političkih znanosti Mirko Galić je davne 1968. karijeru započeo u Vjesniku, gdje je radio kao reporter i komentator do 1980. kad prvi put odlazi za dopisnika u Francusku. Godine 1977. bio je član uredništva Vjesnika u srijedu. Od 1980. do 1984. radio je u Parizu kao dopisnik Vjesnika i Večernjeg lista, a od 1985. do 1988. bio je glavni urednik tjednika Danas. Od 1988. do 1997. ponovo je dopisnik Vjesnika i Večernjeg iz Pariza te se redovito javljao i u programima Hrvatskog radija i televizije, ali i Radija 101. Po povratku u Hrvatsku 1997. bio je jedan od osnivača Foruma 21, a iste godine postaje i član Uprave HRT-a. No nakon nekoliko mjeseci daje ostavku na tu dužnost zbog neslaganja s programskom politikom. U rujnu 1999. postaje direktor izdavačkog sektora Europapress holdinga i glavni urednik tjednika Globus. Godine 2000. Sabor ga imenuje glavnim ravnateljem HRT-a i na toj dužnosti ostaje sve do 2007. kada je imenovan veleposlanikom Republike Hrvatske u Francuskoj, pri UNESCO-u i u Monacu.

NACIONAL: Kako komentirate način na koji je Robert Šveb, vaš nekadašnji posebni savjetnik za tehnologiju, izabran za glavnog ravnatelja HRT-a? Naime, imenovan je usprkos dokazima o sukobu interesa i protivljenju opozicije, struke, Hrvatskog novinarskog društva i Sindikata novinara?

Ne mogu se staviti ni u ulogu opozicije ni u kožu Roberta Šveba. Opozicija je radila ono što joj je i posao – osporavala je prijedlog koji je HDZ očigledno forsirao iz razloga koje ja do kraja ne razumijem. Kada sam ja bio imenovan, mene nije nitko posebno forsirao niti osporavao. Bio sam izabran konsenzusom svih stranaka, sa samo jednim suzdržanim glasom. I meni je s te strane bilo lakše da se, bez pobočne podrške jedne ili druge strane, zauzimam za političku neutralnost. Robert Šveb je čovjek koji je u javnosti obilježen optužbom za sukob interesa. Najavljene su tužbe; mislim da to sada treba prepustiti sudu koji će očito na kraju morati arbitrirati. No isto tako smatram da treba prepustiti vremenu da vidimo što on misli mijenjati. On ili bilo tko drugi na njegovu mjestu ne smije biti čovjek kontinuiteta. To bi vodilo još većem pogoršavanju stanja na HRT-u, za koje svi kažu da je loše. On bi trebao biti čovjek promjena, kao što sam i ja bio 2000. godine. Je li on to u stanju, pokazat će njegovi prvi kadrovski i programski potezi.

Mirka Galića 2000. Sabor je imenovao glavnim ravnateljem HRT-a. na toj dužnosti ostao je do 2007., kada je imenovan veleposlanikom Republike Hrvatske u Francuskoj, pri UNESCO-u i u Monacu. FOTO: Marko Prpic/PIXSELL

NACIONAL: S takvim bremenom na leđima sigurno mu neće biti lako raditi.

Robertu Švebu će svakako biti puno teže na mjestu glavnog ravnatelja HRT-a nego što je bilo meni kada sam 2000. godine dolazio na to mjesto, u trenutku kada je HRT bio devastiran na sasvim drugačiji način. Tada je HRT izlazio iz perioda autokratske Tuđmanove vlasti koja je sezala sve do Prisavlja i trebalo je i radio i televiziju reformirati tako da počnu funkcionirati kao javni servis, dakle, neovisno o vlasti. Ova se kriza događa 30 godina nakon postizanja državne neovisnosti i nekih demokratskih medijskih standarda koji su bili uvjet za ulazak Hrvatske u Europsku uniju.

NACIONAL: Među opozicijom i novinarima prevladava uvjerenje da je Šveb izabran baš zato što je čovjek kontinuiteta. On gotovo sigurno neće smjenjivati provjerene kadrove kao što su Katarina Periša Čakarun ili Mislav Stipić niti će povući tužbe protiv svojih novinara i Hrvatskog novinarskog društva, jer za taj prijedlog opozicije HDZ nije želio glasati na saborskom Odboru za medije…

Kad bih ja bio na njegovu mjestu, prvog dana bih objavio da HRT povlači sve tužbe protiv svojih novinara i HND-a. Ostale tužbe dao bih na provjeru pravnoj službi, da utvrdi ima li elemenata za sudsko sporenje ili nema. U pravilu nema smisla dalje dijeliti jednu kuću koja bi trebala biti jedinstvena kako bi vratila izgubljeni ugled. HRT-u su potrebne tri vrijednosti koje će biti teško ostvariti ako postoji tolika sumnja u čelnog čovjeka. Kao prvo, treba vratiti profesionalizam, koji je ugrožen, treba vratiti vjerodostojnost koja je izgubljena i treba vratiti relevantnost, prije svega kulturnu, koja je nestala. To su šanse novog ravnatelja, da demantira one koji su u njega sumnjali i potvrdi se pred onima koji su u njega vjerovali. Ne znam je li itko u posljednjih trideset godina dočekan s toliko podjela i u politici i u javnosti kao Robert Šveb. Javnosti koja smatra da je on ušao na kriva vrata i politici koja misli da će on zastupati samo jednu stranu. Onaj tko zastupa samo jednu polovicu Hrvatske, a zapostavlja drugu, po bilo kojoj osnovi, taj nema šanse uspjeti.

 

‘Kad bih bio na Švebovu mjestu, prvog dana bih objavio da HRT povlači sve tužbe protiv svojih novinara i HND-a. Treba vratiti profesionalizam, vjerodostojnost i relevantnost na HRT

 

NACIONAL: HDZ koji je na Švebu inzistirao, prema riječima opozicije, ne samo što je silovao proceduru već je i demonstrirao moć, s dvije ruke više. Zar mudra stranka ne bi poništila natječaj ili ipak prihvatila neki drugi prijedlog, koji je svima prihvatljiv?

Meni nakon svega što se dogodilo nije ništa jasnije zašto je HDZ išao toliko uporno protiv struje. Bilo je puno elegantnijih i uvjerljivijih načina da se odredi kandidat oko kojeg bi se stvorio konsenzus. Bez konsenzusa nitko ne može vladati Prisavljem jer će svaki njegov potez, pa čak i onaj najbolji, biti protumačen kao ugađanje vladajućoj stranci. Samo čovjek izabran konsenzusom može uživati autoritet i u politici i u javnosti, prije svega medijskoj, ali i kulturnoj – koja šuti. Ja sam zapravo začuđen time u kojoj mjeri našu kulturnu javnost ili kulturnu elitu uopće ne zanima što će biti s jednom od najvažnijih institucija hrvatske kulture. Jer – možete vi napraviti sjajnu predstavu u HNK ili odličan koncert u Lisinskom, ali to vidi nekoliko stotina ili nekoliko tisuća ljudi. Ono što radi HRT, odnosno, javni servis, kada je jak i moćan – to vidi nekoliko stotina tisuća ljudi. U moje vrijeme to su bili milijuni. Točnije, tada je dva milijuna ljudi barem pet minuta dnevno pratilo programe HRT-a. No dao bih novom ravnatelju, pod pretpostavkom da će Sud potvrditi zakonitost njegova izbora, barem sto dana da se očituje o tome kako misli voditi kuću i kadrovski i programski. Ne isključujem mogućnost da jedan dobar inženjer, a Šveb je stvarno stručan i dobar inženjer koji je kao moj savjetnik za tehnologiju i razvoj izvrsno obavljao taj posao, može biti dobar glavni ravnatelj. Ali mora se okružiti ljudima koji znaju ono što on ne zna, a to je program. Jer program je core business te kuće. Sve drugo može biti super moderno, i tehnologija i studiji, ali ono po čemu će ljudi ocjenjivati HRT jest isključivo program.

NACIONAL: Ali Robert Šveb je svojedobno i otišao s HRT-a zbog sukoba interesa, za koji je i sada optužen?

Ja ne bih sudjelovao u političkoj diskvalifikaciji Šveba. Jer to što je on otišao s HRT-a na početku moga mandata, nije bila mjera uperena protiv njega, već se radilo o uvođenju financijske discipline i pravila da nitko ne može istovremeno biti zaposlen na HRT-u i imati privatnu tvrtku koja s HRT-om na bilo koji način surađuje. Ja sam i počeo s uvođenjem profesionalne revizije koje do tada nije bilo; nijedna odluka iznad 20 tisuća kuna nije se mogla provesti bez suglasnosti revizije. A kad smo u mojoj blizini otkrili neke pronevjere, ako se radilo o manjim iznosima, mi smo to sami rješavali. Nama nije trebao ni USKOK ni DORH, mi bismo takvima po kratkom postupku dali otkaz ako smo pronašli dokaze o krivnji. Dakle, moje mi iskustvo govori da je potrebna stroga financijska disciplina, i to ne samo na HRT-u već i u cijeloj državi.

NACIONAL: Godinama ste kao dopisnik i kao veleposlanik boravili u Francuskoj. Francuska ima polupredsjednički sustav koji daje manje moći parlamentu. Bi li se tamo moglo dogoditi takvo oktroiranje čelnog čovjeka javnog servisa?

Francuska je točno prije četrdeset godina raskrstila s državnom, odnosno, stranačkom televizijom, koja je do tada postojala. Mitterrand je prvo smijenio sve kadrove koji su dolazili iz starog režima i istodobno promijenio medijsko zakonodavstvo koje je u prvome članku jamčilo neovisnost medija. Osnovana je nezavisna institucija – Vijeće za audiovizualne medije, koje je nakon toga nekoliko puta mijenjalo naziv – s ovlašću da imenuje čelne ljude javnih medija. Ono isto tako prati program, provjerava izražava li se njime pluralna dimenzija javnog servisa, jesu li podjednako zastupljene vlast i opozicija. U tom su Vijeću – čije članove imenuju i šef države, i šef vlade, i šef parlamenta – ljudi od autoriteta i velikog intelektualnog i političkog integriteta, koji nisu ni na koji način obvezni onome tko ih je imenovao. Oni donose odluke u skladu s vlastitom odgovornošću i integritetom. U Hrvatskoj o čelnim ljudima HRT-a odlučuje Sabor, dok Vijeće za elektroničke medije donosi odluke o komercijalnim medijima. Volio bih da i u Hrvatskoj na takva mjesta postavimo ljude koji neće služiti nijednoj vlasti. Bojim se da dotle nismo došli.

 

‘O čelnim ljudima HRT-a odlučuje Sabor, dok Vijeće za elektroničke medije donosi odluke o komercijalnim medijima. Volio bih da na ta mjesta postavimo ljude koji neće služiti vlasti. Bojim se da dotle nismo došli’

 

NACIONAL: U hrvatskom Vijeću za elektroničke medije sjede ljudi koje je odabrala saborska većina jer ih smatra podobnima, struka ih ne cijeni, a frekvenciju 101 MHz dodijelili su Ivanu Juriću Kaćuniću, paravanskom vlasniku za braću Pripuz koja imaju monopol nad najboljim radijskim frekvencijama i kontroliraju pola radijske mreže. Kako to komentirate?

Mogu najprije s dosta tuge kazati kako mi je žao da jedan kultni medij kao što je Stojedinica nije više u eteru. On se zapravo ugasio još odavno, vjerojatno zato što mu je tako politika presudila, a javnost to prešutno primila na znanje. Svi dobro pamtimo da je 1996. preko sto tisuća ljudi izašlo na glavni zagrebački trg, prije svega da brane Stojedinicu, ali i da napadnu samoga Tuđmana koji je bio u pozadini manevara oko preuzimanja tog radija. Bio sam tada u Vijeću Europe, na sjednici na kojoj se raspravljalo i o Stojedinici i o Feralu. Pred članovima Odbora za medije branio sam oba medija, kojima je međunarodna zajednica pridavala itekakvu važnost. Siguran sam da je Hrvatskoj potrebna konkurencija, a ne monopol, ne samo kada je radio u pitanju nego i drugi mediji. U maloj sredini kakva je Hrvatska ni pisani mediji ne mogu opstati bez pomoći države, ali pomoći koja neće biti nečim uvjetovana. Njihova moć je bitno sužena. U eri društvenih mreža svatko može iskazati mišljenje, napisati laž, poslati poruku bez ikakve odgovornosti. Zato je važno imati medije koji imaju integritet i koji uživaju povjerenje javnosti. Ja bih i Stojedinicu i Feral svakako sačuvao, da ljudi znaju što je Hrvatska prolazila u teškim vremenima rata i borbe za demokraciju. A sada, desetljećima nakon toga, ravnodušno prelazimo preko činjenice da su se ugasile takve institucije koje su odgojile demokratske generacije u ovoj zemlji. Meni je zbog toga žao, kao što je vjerojatno žao i svima koji su pognuli glave i šutnjom popratili te odluke. Mi smo imali javnost u vremenima koja su bila teška, a sada, kada su vremena po svemu lakša, više je nemamo. Javnost je prije svega elita – i politička, i znanstvena, i kulturna. Što je s njom? Olako se prelazi preko takvih stvari, a ako se taj trend nastavi, postat ćemo društvo u kojem se neće, u etičkom smislu, moći razlikovati dobro od zla.

NACIONAL: Kazimir Bačić, bivši glavni ravnatelj HRT-a, koji je bio osobni odabir ministrice, završio je u istražnom zatvoru zbog sumnje na korupciju – naime, uhvaćen je s torbom u kojoj je bilo 50 tisuća eura mita za pokojnog gradonačelnika Bandića. Što bi u Francuskoj napravio ministar kulture da njegov čovjek završi u zatvoru kao Bačić?

Kao prvo, u Francuskoj ni ministar ni ministrica kulture ne bi mogli nametnuti glavnog ravnatelja javnog servisa, jer to radi Vijeće za audiovizualne medije. Kao drugo, s Kazimirom Bačićem sam surađivao, on je bio odličan direktor Tehnike i u tom smislu je sigurno stručan. No možda je to bio i njegov krajnji domet. U svakom slučaju, uzimam u obzir presumpciju nevinosti dok mu sud ne dokaže da je kriv. Međutim, nikako nije dobro ni za ugled samoga Bačića niti institucije kojoj je bio na čelu, da se tako završava njegov mandat. To bi u svijetu odjeknulo kao poraz prije svega onih koji su ga predlagali i izabrali.

‘Kada sam došao na Prisavlje, novinarima sam rekao – ako je netko do sada od vas tražio da navijate, ja od vas tražim da ne navijate’. FOTO: Robert Anic/PIXSELL

NACIONAL: Po mišljenju novinara i profesionalaca, jedini period u kojem je Hrvatska televizija prestala biti državna i doista postala javni servis bilo je u vrijeme vaših dvaju mandata, od 2000. do 2007. za vrijeme Račanove i Sanaderove vlade. Jesu li vam se miješali u posao i jesu li tretirali HRT kao ratni plijen, kao što to vladajući čine danas?

Meni je neugodno slušati nekrologe dok sam još živ ili hvaliti samoga sebe. O tome izbjegavam govoriti, a koga to više zanima kad je već prošlo 14 godina otkad sam napustio HRT. No kada me već pitate – u tri i pol godine Račanove vlade vlast se nikada, naglašavam ovo nikada, nije miješala u ono što je spadalo u moju autonomiju – a to su programska i kadrovska politika. Nijedna odluka te vrste nije donesena ni na Markovu trgu ni na Pantovčaku, nego na Prisavlju. To su bili moje pravo i moja odgovornost, pravo i odgovornost mojih suradnika. O Ivi Sanaderu pričaju se kojekakve priče, da je bio aždaja i diktator; kada su mene pitali o njemu, nakon što je dao ostavku i bio uhićen, dao sam im objašnjenje koje je slikovito opisivalo Sanadera, za kojeg smatram da je imao sposobnosti da bude odličan državnik. Rekao bih: imao je jedan talent viška. Dakako, mislio sam na sklonost korupciji. S Ivom Sanaderom sam imao izvrsne odnose u kojima on nikada u tri i pol godine nije pokušavao osporiti nijednu moju odluku niti nametnuti svoju. Doduše, imao sam neke probleme s HDZ-om, u Saboru smo dva dana vodili tešku manevarsku bitku oko nekih programskih pitanja, ali bi on na kraju stao na moju stranu. Možda on to nije činio iz uvjerenja, ali je činio iz interesa, jer želio je pošto-poto otvoriti pregovore o članstvu Hrvatske u EU-u, a HRT je bio jedan od velikih problema u tim odnosima.

NACIONAL: Ali tada je postojao međunarodni monitoring, kojeg više nema?

Točno, a politika na vlasti bojala se procjena tog monitoringa. Kada je Hrvatska ulazila u Vijeće Europe 1996. jedan od pet uvjeta za članstvo bio je upravo HRT. Sanader je kao mudar čovjek znao za to i zato nije radio nikakve probleme nakon preuzimanja vlasti. Zadržao je i mene i cijelu moju ekipu. Bio je svjestan toga da europske institucije i europska politika prate posebice HRT, što se tamo događa i je li doista neovisan o državi. Uvjeravam vas da smo tada imali apsolutnu neovisnost. Doduše, Sanader je ponekad pokušavao zaštiti neke svoje prijatelje ili poznanike, no ja ga nikada nisam poslušao. Znao sam – ako jednom popustim, onda ću uvijek morati slušati. Imao sam izvrsne odnose i s Račanom i sa Sanaderom, u kojima sam ja poštovao državu i njeno pravo da prati prije svega poslovnu stranu i razvoj HRT-a, a oni su striktno poštovali moju autonomiju u pitanjima programa i kadrova. Bila je to jedna fina kohabitacija koja je trajala tri i pol godine s Račanom i isto toliko sa Sanaderom.

NACIONAL: Kada smo 2013. postali članica EU-a i kada je nestala batina iz Bruxellesa, počeli su retrogradni procesi na svim planovima, a osobito na planu medija. Zašto je to tako?

Ne mogu ja ustvrditi da je granična godina bila baš 2013. kada smo ušli u EU. Čini mi se da su takvi procesi počeli i ranije. Znam da sam bio prvi novinar koji je došao na čelo HRT-a, poslije mene bila je još nekolicina, ali su kratko trajali. Moja misija, rekao bih tu tešku riječ, bila je zaštititi novinarstvo od bilo kakvih političkih utjecaja. Prvoga dana kada sam došao na Prisavlje održao sam sastanak s novinarima i rekao – ako je netko do sada od vas tražio da navijate, ja od vas tražim da ne navijate. Imate pravo na svoje stavove i uvjerenja, to vam nitko neće dirati. U poslu morate biti neutralni. Mislim da su to novinari shvatili; imali su moju punu zaštitu. Štitio sam ih i kad su griješili, štitio sam i neke koji to možda i nisu zaslužili, ali štiteći njih štitio sam i sebe i svoj integritet s kojim sam došao na tu funkciju, štitio sam integritet HRT-a. Naime, ja sam u tri navrata manifestirao koliko mi je stalo do toga da HRT doista postane neovisni javni servis. Prvi put kada sam odbio mjesto ravnatelja HRT-a 1995. iako me Valentićeva vlada već bila imenovala, drugi put dvije godine kasnije kada sam s Forumom 21 pružio otpor tadašnjoj službenoj medijskoj politici i treći put 1999. kada sam dao ostavku na mjesto člana Uprave HRT-a jer nisam mogao podnijeti da se krše elementarni standardi javne televizije. Kada sam 2000. postao ravnatelj, imao sam solidnu novinarsku reputaciju koju sam morao opravdati u vođenju HRT-a. Naravno da je bilo grešaka, ali sam nastojao voditi HRT tako da ne budem ni u službi vlasti ni u službi opozicije, već u službi javnosti. Žao mi je što to nisu odlučnije nastavili moji nasljednici.

 

‘S Kazimirom Bačićem sam surađivao, on je bio odličan direktor Tehnike i u tom smislu je sigurno stručan. No možda je to bio i njegov krajnji domet. Nikako nije dobro ni za Bačića niti HRT-a da tako završi njegov mandat’

 

NACIONAL: Spomenuli ste Forum 21 koji smo zajednički osnivali u borbi za neovisnost javnog medija. Ti postulati koje smo 1997. postavili bili su ostvareni u vašim mandatima. Zašto se na to poslije zaboravilo, zašto je javna televizija opet postala državni servis koji služi jednoj stranci?

Meni, koji sam sudjelovao u stvaranju nekih drugih, boljih standarda, teško je to objasniti. Ne mogu prijeći preko toga da se danas Forum 21 potpuno podcjenjuje i zaboravlja ili da ga mnogi oponenti tada i poslije doživljavaju kao odskočnu dasku za karijere. Možda sam ja jedini napravio karijeru, ali ne na tim zaslugama. U Forumu je tada bilo dvadesetak novinarskih ličnosti koje su u to vrijeme dominirale javnom scenom iako nisu bile u prvom planu. Ti se ljudi nisu borili za sebe, borili su se za ideje slobodnih medija i javne televizije, koje su se, doista, u moje doba na čelu HRT-a dobrim dijelom i ostvarile. Mene je Francuska odlikovala za zasluge u uvođenju javnih medija u Hrvatskoj.

NACIONAL: Od Karamarkove ere HRT je pretvoren u državni servis na kojem ponovo vladaju jednoumlje i cenzura, dok je „nepodobnim“ novinarima zabranjeno raditi, a na čelnim funkcijama su ljudi koji odrađuju posao propagande za HDZ. Kako to komentirate?

Vi očito bolje poznajete stanje iznutra od mene. Ili mislite da ja gubim vrijeme na gledanje Hrvatske televizije? Ja sam se udaljio od HRT-a i HRT od mene, mi se uzajamno vrlo uspješno ignoriramo. Godinama to traje i ja to ne mislim mijenjati dok ne dobijem neke čvrste dokaze da su se na Prisavlju promijenili. Možda zvuči prepotentno ili neskromno, ali tamo zaboravljaju da sam u svoje vrijeme, ako ništa drugo, uspostavio financijski red i postigao razinu tehnološke modernizacije i digitalizacije zbog koje su predstavnici europskih javnih televizija dolazili u Zagreb na posebnim radionicama proučavati kako se to radi. Dakle, u jednoj maloj državi, na jednoj maloj televiziji tada su postignuti, rekao bih, europski standardi. Na HRT-u to više nitko i ne pamti, a ja ne mogu zaboravljati i prijeći preko toga. Bilo je to sedam biblijskih godina koje su obilježile moj život da bih ikome dopuštao da se to zanemaruje, omalovažava ili podcjenjuje. Jednom mi se dogodilo da me jedan marginalni novinar koji se domogao funkcije držao pred vratima ureda u kojem sam sedam godina crnčio i kreativno vodio tu kuću, koja mi je ostala u lijepoj uspomeni. Nije mi uvijek bilo lako, ali mi ništa nije bilo teško raditi upravo zato što sam bio uvjeren da radim neke dobre stvari. Teško mi je bilo gledati kako se to urušava. Otada više nikada nisam došao na Prisavlje. I ne gledam taj program, ima pametnijih stvari kojima se bavim. Puno čitam, možda više nego ikada u životu, to me hrani i održava. Promatram i razmišljam i sve više dolazim do zaključka da je HRT stvoren za one ljude koji znaju koliko je tamo teško uspjeti.

Komentiraj