MIRKO GALIĆ O 7 GODINA NA ČELU HRT-a: ‘Prekinuo sam dominaciju politike na HTV-u’

Objavljeno u Nacionalu br. 593, 2007-03-27

MIRKO GALIĆ, donedavni glavni ravnatelj HRT-a i novi veleposlanik u Francuskoj, govori o svojim uspjesima i neuspjesima tijekom sedmogodišnjeg vladanja Prisavljem

Mirko Galić nakon sedam godina napušta mjesto glavnog ravnatelja HRT-a i odlazi za veleposlanika u Parizu, a tih sedam godina na ravnateljskom mjestu pokazuje da je Galić bio sposoban u vođenju televizije, izbjegavanju političkih pritisaka i reorganiziranju u vrijeme pojavljivanja privatnih televizija. Kako je HTV glavni informativni medij u Hrvatskoj, uspio je odbiti napade svih hrvatskih stranaka, otrpio je česte zahtjeve za smjenom, a nisu ga pokolebala ni saborska nezadovoljstva godišnjim izvješćima o radu HRT-a. Na kraju, Galić je rekao kako je “HTV prešao kopernikanski obrat iz kontroliranog u neovisni medij bez utjecaja vlasti“ a najpoznatiji novinari i urednici na televiziji već sada žale zbog njegova odlaska.

Galić je postao ravnatelj HRT-a 2000. godine nakon što je koalicija šest stranaka preuzela vlast od HDZ-a a Ivica Račan ga nagovorio da napusti tjednik Globus i prijeđe na televiziju, gdje je zamijenio Ivicu Vrkića. Od tog trenutka brojni su mediji pisali kako je Galić čovjek za sve režime koji je politički vrlo snalažljiv, ali je on, umjesto da se osvrće na takve kritike, polako mijenjao televiziju, dovodio sposobne urednike na čelu s Marijom Nemčić, davao prilike mlađim voditeljima koji su postali zvijezde i nije dopustio da konkurencija, RTL i Nova TV postanu gledaniji. U posljednjoj godini mandata pokazalo se koliko se HTV promijenio, dovoljno je bilo vidjeti kako Mislav Bago “rešeta“ u intervjuu premijera Ivu Sanadera i glavnog oporbenog političara Ivicu Račana, ili pogledati kontroverzni dokumentarni film “Slučaj Lora“. Za Galića su jedini problemi nastali kad je smijenio Tihomira Ladišića kao voditelja emisije “Otvoreno“ zbog teme o hrvatskom granatiranju Sarajeva te prijavljivanje Etičkom povjerenstvu trojice novinara i urednika Dnevnika zbog emitiranja priloga o govoru predsjednika Mesića prije 15 godina u Australiji.

NACIONAL: Sada, kad odlazite s HTV-a, neki novinari i urednici u novinama ističu kako žale za vama. Što mislite, zašto vas hvale? Zato što se boje da će situacija na HTV-u biti lošija kad odete ili vam na taj način zahvaljuju što su za vašeg mandata postali zvijezde s velikim plaćama?
– Bili su oni, barem neki od njih, zvijezde i prije mog dolaska na televiziju, a neki su to postali za vrijeme mog mandata. Vjerojatno su prepoznali da sam ja na vrh svojih nastojanja stavio njihovu slobodu i neovisnost. Gotovo da bih rekao da sam sebi zadao misiju da prekinem dominaciju politike nad novinarstvom koja je u ovoj kući trajala više desetljeća. Znajući iz inozemnog iskustva kako funkcioniraju slobodni i neovisni mediji, želio sam na prvom mjestu vratiti značaj slobodnom novinarstvu i potvrditi slobodu urednika, voditelja i novinara.

NACIONAL: Jedino što vam neki prigovaraju u tim oproštajnim istupima jest nesmanjivanje broja zaposlenih na HTV-u, dok drug misle da je i to uspjeh. I kandidati za vaše mjesto navode smanjenje zaposlenih kao bitan dio programa.
– U pravu su i jedni i drugi. U pravu su oni koji kažu da ovdje postoji višak, da bi se ovaj posao mogao obavljati jednako kvalitetno, ako ne i kvalitetnije, s manje ljudi. U pravu su i oni koji kažu da nije lako bacati ljude. Ja sam upravljao ovom kućom poštujući sve dobre standarde socijalnog partnerstva, uključio sam sindikat u sve planove i imao sam stalno njihovu podršku. Moja socijalna osjetljivost nije se očitovala samo u tome što nisam bacao ljude na ulicu. Viškove nije lako riješiti, morate se dogovarati sa sindikatom, s poslodavcem, odnosno državom, nitko ne zna da smo mi više od 400 ljudi poslali u prijevremenu mirovinu i da je teret njihovih otpremnina podnijela samo ova kuća. Nitko ne kaže da smo mi 1500 ljudi, koji su prije toga bili u stalnom honorarnom odnosu, zaposlili. Viškova ima prvenstveno među onima koji su zaštićeni klauzulama kolektivnog ugovora koje jamče da se u posljednjih pet godina ne može mijenjati koeficijent plaće niti oduzeti radno mjesto. Pokušao sam nekoliko puta napraviti analizu rada i zaključio da, osim moje socijalne osjetljivosti, postoji oportunizam kod voditelja srednje i niže razine koji nikada nisu pokazali da imaju viškove i loše radnike. A kako ćete smanjivati broj zaposlenih ako vam vaši suradnici kažu da imamo odlične radnike te da ne postoji višak. Jedno s drugim dovelo je do toga da se s tim problemom nismo ozbiljnije suočili. To čeka mog nasljednika. Možda će me zbog toga proklinjati.

NACIONAL: Kažete da ste uvijek bili za slobodu i neovisnost novinara i urednika, što ste i sami za sebe tražili od vladajuće šestorke 2000. Jeste li, zbog pritisaka kojih je bilo, poput napada Andrije Hebranga na vas ili napada članova HSP-a, razmišljali da podnesete ostavku?
– Nikada nisam na to pomislio. Ni u jednom trenutku, jer nisam moga naći razloge za odlazak. Da sam loše radio, da sam imao loše rezultate, da je kolektiv bio protiv mene, da je politika imala valjane razloge, ja bih otišao. Kad sam dolazio, tražio sam potpunu slobodu i neovisnost, dobio sam je i uživao i u vrijeme Račanove i u vrijeme Sanaderove vlasti. Nikome nisam dopuštao da vodi ovu kuću osim onih koji za to imaju mandat, a to su Ravnateljstvo, urednici, i Programsko vijeće. Pojedini istupi ili ispadi spadaju u red političke igre, nekakvog demokratskog tržišta ili demokratskog folklora i govore više o onima koji se služe tom retorikom nego o onima kojima se retoričari obraćaju.

NACIONAL: Još prije godinu dana znalo se da ste zainteresirani za veleposlaničko mjesto u Parizu. Jeste li stoga radili ustupke premijeru Sanaderu kako biste dobili njegovo odobrenje za odlazak u Pariz? Je li smjenjivanje Tihomira Ladišića bilo ustupak Ivi Sanaderu?
– Niti sam Sanaderu radio bilo kakav ustupak, niti sam Stjepanu Mesiću radio ustupke, niti sam prije toga Ivici Račanu radio ustupke. Kad u ovom poslu jednom napravite ustupak na ovoj razini odgovornosti na kojoj se ja nalazim, onda se brzo stavljate u ulogu suca koji nakon prve greške radi kompenzacije i pravi nove greške. Zato nisam radio ustupke niti sam svoje diplomatsko unapređenje plaćao ustupcima bilo komu. Da sam ih davao, morao bih to raditi preko svojih urednika i voditelja a ja se nikada nisam miješao u njihov posao. Kad sam imao primjedbe i pohvale, davao sam ih post festum. Nikada nisam ušao u režiju, nikada nisam tražio da mi daju emisiju na pregled prije emitiranja. Nikada nisam pitao kakav je sadržaj ili raspored Dnevnika ili bilo koje druge informativne emisije. Znao sam da bih se tada zapleo kao pile u kučine. Ladišićev slučaj možda je najteži u svih ovih sedam godina jer sam s njim bio prijateljski vezan. Zastupao sam ga devedesetih godina kad je bio u nemilosti tadašnje vlasti jer sam Ladišićev povratak, a i ne samo njegov, postavljao u svim razgovorima s predsjednikom Tuđmanom kao uvjet svog dolaska na HRT. Ja sam ga 2000. godine, uz mnoge kritike, podigao u rang urednika i voditelja Dnevnika. Kritike su bile dijelom opravdane jer je on u to vrijeme bio glasnogovornik stranačkog bloka vladajuće koalicije. Uvijek sam ga podržavao i smatrao ga čestitim i sposobnim novinarom i reporterom. U jednom je trenutku on, kao voditelj “Otvorenog“, uz mnogo tvrdoglavosti, branio poziciju koja se nije mogla braniti. Uostalom, Etičko povjerenstvo je o njegovu slučaju procijenilo da je napravio pogrešku. Ključnu ulogu imao je njegov urednik čijem sam se mišljenju priklonio. Žao mi je da je baš Ladišić ispao žrtveno janje u mom mandatu, ali ponekad ste prema vlastitoj “djeci“ s pravom stroži nego prema drugoj. To je bio splet okolnosti koji je doveo do njegove žrtve, zbog čega mi je i dan-danas žao. Nosim to kao jednu od lošijih uspomena, ali u ovom poslu trebate znati i udariti. Možda sam u ovih sedam godina premalo udarao pa su me zato proglašavali neodlučnim, nedovoljno tvrdim i čvrstim.

NACIONAL: Kako ste se osjećali kad je dio novinara stao u obranu Ladišića? Aleksandar Stanković je na kraju svoje emisije “Nedjeljom u 2“ stavio papir na kojem je pisalo “Zatvoreno“. Time je privatizirao cjelokupnu televiziju na nekoliko minuta i javno vam se suprotstavio.
– Nisam tada reagirao, iako bi na devet od deset televizija Stanković zbog toga dobio otkaz. Na privatnoj bi televiziji dobio istog trenutka otkaz, na javnoj uz nešto dužu proceduru. No ja sam u ime vlastite novinarske prošlosti bio na strani novinara, pa i kad bi pogriješili. Osim u dva slučaja, slučaja Ladišić i slučaja snimke Mesićeva govora iz Australije, što je u sedam godina zanemarivo. Nisam imao nikakvih okršaja s novinarima, urednicima i voditeljima. Meni je to bio zakon, mandat, misija broj jedan s kojom sam došao na televiziju. Želio sam i podići razinu organiziranosti, u tome smo možda najmanje napravili, ostvariti financijsku i poslovnu stabilnost kako bi uživali političku neovisnost, u čemu smo dosta uspjeli. Tehnološki smo modernizirali kuću, u tome smo možda najviše napravili. Nisam zadovoljan razinom odgovornosti i profesionalnosti, to se mora podići. Sloboda zahtijeva odgovornost.


NACIONAL: Je li posljednja godina vašeg mandata bila vaš vrhunac na televiziji? U toj godini, primjerice, Mislav Bago razgovara s Ivom Sanaderom i Ivicom Račanom na način na koji hrvatska javnost nije navikla, a Zoran Šprajc vodi Dnevnk na duhovit, ali i provokativan način. Je li to ono što ste htjeli?

– Nisam pripremao ni Bagu ni Šprajca ni druge novinare. Tu i tamo dao sam neki savjet ili prijedlog, ali ne kao ravnatelj, nego kao kolega. Uvijek sam im govorio da u meni mogu imati kolegu koji će im reći svoje mišljenje, ali ga nisu dužni poštovati. Činjenica je da su ovo paradigmatični slučajevi, primjeri visoko ostvarene slobode. Koliko slobode, toliko i odgovornosti. Novinar mora biti dovoljno pragmatičan da zna kako radi šnicla nikad ne smije ubijati vola.

NACIONAL: U posljednjoj godini mandata odlučili ste se i na prikazivanje dokumentarnih filmova kuće Factum poput “Slučaja Lora“, iako vas je prije gotovo dvije godine Nenad Puhovski iz Factuma optuživao da njegovi filmovi ne smiju biti prikazani na HTV-u jer su politički nepodobni.
– Mogu razumjeti kritiku, ali kritičari moraju razumjeti poziciju ove kuće: moramo skidati tabu za tabuom. Zemlja koja je slobodna ne smije imati tabue, mora imati sposobnost da podnese najneugodnije istine. Ne ulazim u to što se događalo u Lori, sud je rekao svoju istinu. Lora služi onomu što Hrvatska posljednjih godina prihvaća kao istinu o Domovinskom ratu, a to je da su zločini bili individualni. Zato je dokumentarac o Lori prikazan, i to uz diskusiju, jer postoje sporna mjesta u njemu.

NACIONAL: Jeste li taj dokumentarni film odlučili prikazati jer ste već znali da idete u Pariz?
– Nisam tako razmišljao. Hrvatska mora imati snage suočiti se s istinom, koliko god ona bila šokantna. Ovo je najbolji način da se veličina Domovinskog rata odvoji od sporadičnih i pojedinačnih zločina koji su napravljeni. Uostalom, HTV je prikazao i dokumentarni film o porno glumici Lidiji Šunjergi, HTV je emitirao i zabranjene “Latinice“ iz bunkera, a volio bih da se prikažu i zabranjeni filmovi iz komunističkih vremena.

NACIONAL: Zašto je HTV, nakon jačanja RTL-a i Nove TV, odlučio ući u komercijalni rat s njima i počeo raditi emisije koje dolikuju privatnim a ne javnim televizijama?
– Takvih televizija u Europi više nema. Vi nećete u javnim televizijama, osobito u udarnim terminima, pronaći sadržaje koji su prije postojali. Takvi su sadržaji prešli na tematske televizije, a to i Hrvatsku čeka. Nakon prelaska na digitalno emitiranje u Hrvatskoj će se moći pokrenuti 32 kanala. Sigurno će među njima jedan biti filmski, jedan obrazovni, jedan dokumentarni… Na taj će se način javna televizija moći posvetiti onomu što postaje njena ključna funkcija, a to je da kvalitetno informira, da omogući analizu svih događaja, da ponudi i ozbiljni i zabavni sadržaj. Zadržat će svoju obrazovnu funkciju, ali ona neće biti tako eksplicitna kao što je bila prije. Emisije za koje se u nas misli da su komercijalne, poput “Milijunaša“, “Plesa sa zvijezdama“ i “Najslabije karike“, proizvedene su i patentirane na BBC-ju, a BBC je još uvijek pojam javne televizije. Televizija koju gleda malo ljudi loša je televizija, odnosno to su propale televizije, što se može vidjeti u dobrom dijelu tranzicijskih zemalja. U tome je HTV iznimka, mi smo izdržali bitku, ostali smo na čelu, najkvalitetniji smo i najzanimljiviji našoj publici i našim oglašivačima.

NACIONAL: Ipak ste nedavno povećali pretplatu sa 66 na 69 kuna.
– Pretplata raste onako kako rastu plaće. To je važno kako bi se očuvala poslovna stabilnost te financijska i politička neovisnost. Ako bih išao vladi s pruženim dlanom, budite sigurni da mi ne bi besplatno pomogli nego bi tražili ustupke. Ne možete argumentirano kritizirati vladu o kojoj ste ovisni.

NACIONAL: U ratu protiv neovisnih televizija vaša osoba od povjerenja bila je Marija Nemčić. Kako to da se Marija Nemčić nije kandidirala za ravnateljicu HTV-a?
– Volio bih da se kandidiralo što više jakih ličnosti, u koje svakako ubrajam i Mariju Nemčić. Ali nisam želio utjecati na njezinu odluku. Rekao sam joj, “niti ću te nagovarati, niti ću te odgovarati, kad odlučiš, obavijesti me“. Ona me obavijestila kad je donijela odluku da se neće kandidirati. Ja sam joj rekao da mi je žao jer bih želio da ima što više jakih kandidata i da Vijeće ima što veći izbor. Nadam se da će Vijeće naći među 11 kandidata jednoga dobrog kandidata, a bude li tražilo idealnog kandidata, onda ga neće naći jer takvoga nema. Ni ja nisam bio idealan kandidat kad sam dolazio na televiziju. Moje znanje o poslovanju televizije bilo je na razini početnika, ali nešto sam naučio.

Ključna uloga Vijeća HRT-a u obrani od politike

NACIONAL: Čini se da je Vijeće odigralo važnu ulogu u razvoju HTV-a, maksimalno su vas štitili, možda čak i nesvjesno štiteći vašu ideju o neovisnoj televiziji.
– Ne mislim da im se to omaknulo. Članovi Vijeća bili su svjesni svoje uloge i odgovornosti. Ne bi bilo ništa od politike slobodnog novinarstva da nismo imali podršku Vijeća i da Vijeće u svim slučajevima vanjskih pritisaka nije stajalo na strani slobodnog novinarstva. To je bila dragocjena podrška s kojom sam i ja mogao računati. Možda je i Vijeće moglo još više inzistirati na odgovornom novinarstvu…

Komentiraj

Source:Dean Sinovčić