MIRJANA RAKIĆ: ‘Ravnatelja HRT-a treba birati dvotrećinskom većinom u Saboru. To bi bilo dobro za demokraciju’

‘Možda je Plenković mogao prije reagirati na radikalizaciju u javnom prostoru, ali je prvo morao riješiti situaciju unutar HDZ-a. Uspio je dijelom iščistiti HDZ od krajnje desne frakcije. I sada je na novom početku i valjda bi trebao imati viziju što želi’

Prošloga tjedna u prvo čitanje u Hrvatskom saboru poslan je prijedlog novog zakona o elektroničkim medijima, koji ministrica kulture i medija Nina Obuljen Koržinek najavljuje već četiri godine. Hrvatsko novinarsko društvo još je proljetos istupilo iz radne skupine, nezadovoljno činjenicom da Ministarstvo nije uvažilo primjedbe koje se odnose na transparentnije biranje članova Vijeća za elektroničke medije, povećanje Fonda za poticanje pluralizma i raznolikosti elektroničkih medija, unošenje obveze donošenja redakcijskih statuta u elektroničkim medijima, sprečavanje zloupotreba javnog novca za oglašavanje, kao i utvrđivanje udjela radijskih i televizijskih frekvencija za neprofitne nakladnike.

O tim temama, govoru mržnje u medijima, kao i stanju na javnoj televiziji tjednik Nacional razgovarao je s bivšom ravnateljicom Agencije za elektroničke medije i bivšom predsjednicom Vijeća za elektroničke medije, dugogodišnjom vanjskopolitičkom novinarkom i urednicom HRT-a Mirjanom Rakić. Karijeru je započela na Televiziji Zagreb davne 1971. i tamo je provela svoj radni vijek sve do 2014. godine, kada ju je Hrvatski sabor imenovao na čelo Agencije za elektroničke medije. Dobitnica je novinarskih nagrada „Ivan Šibl“ i „Otokar Keršovani“ za životno djelo, a u svojoj dugogodišnjoj karijeri intervjuirala je brojne svjetske državnike i političare. Nakon što je Vijeće za elektroničke medije u siječnju 2016. na tri dana oduzelo koncesiju lokalnoj televiziji Z1 zbog širenja govora mržnje i pozivanja na nasilje u emisiji „Markov trg“ urednika Marka Juriča, pred Agencijom su održane ustašofilne demonstracije na čelu s bivšim potpredsjednikom Sabora Ivanom Tepešom i desničarskim urednikom i voditeljem Velimirom Bujancem, koji je osobno napao Mirjanu Rakić i u njen ured donio četničku kokardu. Iako su međunarodne i europske institucije oštro reagirale i stale na stranu Agencije, Mirjana Rakić ubrzo je dala ostavku na svoju funkciju.

NACIONAL: Bili ste prva žrtva radikalizacije društva i govora mržnje u mandatu ministra kulture Zlatka Hasanbegovića, kada su pod prozorima Agencije za elektroničke medije održane demonstracije s Ivanom Tepešom i Velimirom Bujancem na čelu. Zar to nije bio znak za alarm?

Točno, to se dogodilo u siječnju 2016. godine, u vrijeme Oreškovićeve vlade, kada je Tomislav Karamarko bio na čelu HDZ-a. Meta je bila prvenstveno Agencija za elektroničke medije kao institucija, odnosno Vijeće, a onda i ja osobno. Doista, bilo je vrlo neugodno gledati tu masu ljudi na ulici koja skandira svašta, nosi moju papirnatu figuru s partizanskom kapom i viče mi da sam četnikuša i da odem iz Hrvatske. U toj masi bilo je i ustaške ikonografije i pozdrava, a tadašnji potpredsjednik Sabora stajao je u prvom redu. Ja sam upozorila i kolege u Agenciji, pa i policiju, na to što se sprema, kao i da bi moglo doći do eskalacije. Međutim, policija uopće nije reagirala i na kraju smo imali jednog policajca koji je sam stajao pred vratima Agencije pred tom gomilom. Osim medija, nevladinih udruga, HND-a, kolega novinara i javnosti, zapravo nitko od predstavnika vlasti nije reagirao niti su organizatori napada na državnu instituciju bili kažnjeni. Meni je to doista bilo strašno, osobito zato što je tadašnji potpredsjednik Sabora prošao bez posljedica, tvrdeći da je tamo bio kao privatna osoba. Što političar, a osobito saborski zastupnik, nikada ne može biti. Hasanbegović, koji je tada bio ministar kulture, umjesto da osudi napad, na kraju je sve nas želio smijeniti. Očito je da nije poznavao zakon i nije mu bilo jasno da on to ne može učiniti jer je Agencija nezavisno tijelo i ako njeni članovi i ravnatelj ne krše zakon, ne može ih se smijeniti dok im ne isteknu mandati.

 

‘Oko imenovanja čelnih ljudi HRT-a mora se postići konsenzus političkih opcija u Saboru i imenovanje uprave HRT-a provoditi na pola mandata jednog saziva. A ne da je HRT politički plijen svake nove vlade’

 

NACIONAL: Vijeće je tada reagiralo na eklatantan govor mržnje na lokalnoj televiziji Z1, i to na pritužbu gledatelja, novinara i režisera Igora Mirkovića. To je bilo prvi put da se nekoj televiziji oduzme koncesija iako je povoda bilo i prije.

Radilo se o odluci koju smo mi kao Vijeće donijeli i svi iza nje stajali. Istina je da je to trajalo jedno vrijeme. Odluka da nekome oduzmete koncesiju, pa makar i na tri dana, velika je odluka i prvi put ju je donijelo Vijeće. Mi smo se o tome konzultirali sa svim pravnim stručnjacima i kod nas i u Europi, da ne bismo povukli pogrešan potez. Strogo smo se pridržavali Zakona u čijem je članku 12, a u novom prijedlogu Zakona članku 15, stajalo da se medije može kažnjavati novčanom kaznom ako se radi o pokušaju rušenja ustavnog poretka, dok ih za govor mržnje i poticanje na nasilje možete kazniti privremenim ili trajnim oduzimanjem koncesije, a mi smo odredili tri dana. Svi su se tada žalili, s različitih političkih pozicija, i pitali nas zašto ih nismo novčano kaznili. Pa nismo jer nismo za to imali zakonsku osnovu! Bilo je sugestija da smo možda mogli popustiti. Zašto da popustimo? Vijeće koje pod sobom ima sve komercijalne nakladnike elektroničkih medija, postoji da bi se provodio zakon i da bi takvim primjerom spriječilo buduće slične pojave.

NACIONAL: Mnogi su tada smatrali da ste zapravo prekasno reagirali, s obzirom na to da se „Bujica“, a i slične emisije, već emitirala nekoliko godina i sustavno širila govor mržnje putem mreže lokalnih televizija. Zar nije bilo mogućnosti da se to prije zaustavi?

Mi nismo prije reagirali jer iako je na emisiju „Bujica“ bilo primjedbi, one se nisu odnosile na pozivanje na nasilje. Istina jest da govor mržnje možda nije bio dovoljno dobro definiran i čini mi se da je u novom Zakonu ta definicija nešto šira. Međutim, dok se ne poziva na nasilje, zakonske osnove za najoštriju reakciju zapravo nema. Osim toga, Velimir Bujanec to je radio lukavije – u emisiju pozove gosta i navodi ga svojim pitanjima da izgovara neprimjerene stvari koje se mogu okarakterizirati kao govor mržnje, ali ih on kao voditelj i urednik nije izrekao. Često se izvlačio i na to da se radi o programu koji ide uživo i na koji on ne može utjecati. Što, naravno, nije točno, jer se od takvih stavova on kao urednik mora ograditi i ispričati gledateljima iste sekunde. U slučaju o kojem govorimo, u emisiji Marka Juriča „Markov trg“ zbog koje je televiziji Z1 na tri dana oduzeta koncesija, radilo se o govoru mržnje i pozivu na nasilje prema nacionalnoj manjini, odnosno prema pravoslavnim svećenicima na Cvjetnom trgu koji su zapravo nazvani koljačima. To je bilo prvi put da je izrečena tako oštra kazna. No nakon mog odlaska, možda i na temelju tog primjera, novčano su kažnjene sve televizije koje su emitirale i reemitirale opskurnu emisiju „Bujica“ na temu migranata, emitiranu u studenome 2018. godine.

NACIONAL: Slučaj ustašofilnih demonstracija pred Agencijom dobio je veliki negativni publicitet u međunarodnoj javnosti, došao je i do europskih institucija. Vi tada niste trebali otići, ali ste ipak dali ostavku?

Nisam trebala dati ostavku, ali atmosfera u doba Hasanbegovića bila je takva da zapravo više nisam vidjela smisao u tome da ostanem. U Saboru su odbili prihvatiti naše godišnje Izvješće i ja sam shvatila da zapravo postajem teret Vijeću i Agenciji u normalnom radu. Zato sam već u ožujku 2016. dala ostavku, a u srpnju 2017. i fizički otišla, dok nisu imenovali mog nasljednika. Iako je tada nastupila nova vlada na čelu s Andrejem Plenkovićem, mirno su me pustili. Nitko me nije ni pokušao zadržati. Čini mi se da je ministrica Obuljen-Koržinek rekla nešto u smislu „pa niste trebali otići“, ali to je bilo sve.

‘Bilo je vrlo neugodno gledati tu masu ljudi na ulici koja skandira svašta, nosi moju papirnatu figuru s partizanskom kapom i viče mi da sam četnikuša i da odem iz Hrvatske’, kaže mirjana rakić o prosvjedu protiv Agencije za elektroničke medije koji su 2016. predvodili Ivan Tepeš i Velimir Bujanec. PHOTO: Saša Zinaja/NFOTO

 

NACIONAL: Koliko je onda licemjerno od premijera Plenkovića, koji je kao i Kolinda Grabar-Kitarović i mnogi ministri, gostovao u „Bujici“, da sada saziva presice na kojima konstatira da je društvo radikalizirano i daje zadatak Koordinaciji za domovinsku sigurnost da se time bavi? Nije li četiri godine prekasno za takvu reakciju?

On u jednu ruku ima pravo. On je predsjednik nove vlade koja kreće od početka. Više nema u nasljeđu Karamarkove kadrove, koji su mu bili ostali kad je tek postao predsjednik HDZ-a. Je li mogao prije reagirati na radikalizaciju u javnom prostoru? Možda je, ali je prvo morao riješiti situaciju unutar HDZ-a. Svojim dosadašnjim postupcima uspio je dijelom iščistiti HDZ od krajnje desne frakcije i sada je na novom početku. Sada bi valjda trebao imati viziju toga što želi napraviti jer za političara je najgore kada nema viziju i kada ne zna koja su mu sljedeća tri koraka. Recimo, Margaret Thatcher, s kojom se osobno nisam slagala, imala je viziju, točno je znala što želi i dobila je sve svoje bitke. Bez vizije i strategije nije moguće provoditi svoju politiku.

NACIONAL: Najviše reakcija na Prijedlog zakona o elektroničkim medijima izazvao je članak 93 kojim se utvrđuje odgovornost pružatelja elektroničkih publikacija za cjelokupni sadržaj, uključujući i onaj koji je generirao korisnik. To znači da bi izdavači i vlasnici mogli plaćati od 100.000 do milijun kuna novčane kazne za neprimjerene komentare ispod tekstova, odnosno za govor mržnje i poticanje na nasilje. Je li to ispravan način sprječavanja širenja govora mržnje?

Što se tiče portala, odnosno elektroničkih publikacija, smatram da bi morali imati posebne administratore, odnosno zaposlenu osobu koja bi skidala takve komentare. Time se ne mogu baviti urednici, oni ne mogu kontrolirati apsolutno sve komentare koji dolaze. Može li se to riješiti nekim algoritmom ili na neki drugi način, ne znam, ali svakako bi trebalo spriječiti objave takvih štetnih sadržaja koji imaju vrlo negativan utjecaj na radikalizaciju atmosfere u društvu. Uostalom, kao što to sada radi Twitter s Trumpovim objavama. Nijemci još od 2018. godine imaju na snazi zakon kojim se velike platforme kao što su Google, Twitter ili Facebook kažnjavaju ogromnim novčanim iznosima ako u roku od 24 sata ne maknu takve opasne komentare. Kazne su i do 50 milijuna eura. Austrijanci spremaju sličan zakon, koji propisuje isto tako ogromne kazne za one koji imaju više od 100 tisuća korisnika, odnosno velike godišnje prihode. To je pokušaj uvođenja reda u jedan prostor u kojem ne smije vladati bezakonje i u kojem se pod skrivenim identitetom ne smije širiti govor mržnje i pozivati na nasilje na način koji je oduvijek bio zabranjen u svim tradicionalnim medijima. Što se tiče domaćih portala, koji sigurno nemaju takve zarade, smatram da vlasnik, odnosno izdavač, ipak mora uvesti sustav koji bi takve neprimjerene postove brisao. Pritom nikako ne mislim da treba zabraniti komentiranje tekstova ili spriječiti slobodu govora. To nikako. No na početku svega je medijska pismenost na kojoj bismo sustavno kao društvo morali raditi. Taj projekt smo pokrenuli još dok sam bila u Agenciji za elektroničke medije. Cilj je uvesti društvenu pristojnost i osobnu odgovornost u takav oblik komunikacije.

 

‘Vrlo malo gledam HRT jer me ono što se tamo emitira uglavnom ne zanima. A ako mene ne zanima, koja sam uz to profesionalno vezana, kako onda možete zaintrigirati obične gledatelje?’

 

NACIONAL: Jedna je od primjedbi HND-a na novi Zakon o elektroničkim medijima, a koja nije uvažena, transparentnije biranje članova Vijeća za elektroničke medije, koje je potpuno u rukama politike jer ih bira saborska većina. HND smatra da bi dva člana Vijeća trebalo birati na prijedlog HND-a iz redova novinara. Što mislite o tom prijedlogu?

Slažem se da barem dva člana Vijeća trebaju biti novinarske struke, a treba li ih predlagati HND ili ne, čini mi se da nije najbitnije. Sve ovisi o kandidatima koji se prijavljuju – HND može potaknuti, na primjer, neke poznate novinare da se jave na natječaj. Čini mi se da je puno važnije da taj proces bude transparentniji, odnosno da javnost zna tko su kandidati, koji su to ugledni ljudi i kakve kvalifikacije imaju. Onda taj paket ide na Vladu, a ona odabire imena koja idu na raspravu u saborski Odbor za medije. Smatram da bi taj Odbor trebao imati puno važniju ulogu nego što je danas ima. A ne samo da proslijedi imena koja im je sugerirala Vlada na raspravu u Sabor. Ono što HND traži i s čime bih se složila jest da se dvotrećinskom većinom odlučuje o tim kandidatima u Saboru. Tada bi se vjerojatno doista biralo najkvalitetnije kadrove od onih koji su se prijavili.

NACIONAL: Postojeći Zakon o HRT-u, donesen u vrijeme vlade Zorana Milanovića, predstavlja korak unatrag u odnosu na prethodni. Njime su sve ovlasti date glavnom ravnatelju, kojeg opet bira politika, dok je Programsko vijeće postalo tek savjetodavno tijelo. Zašto ministrica Obuljen-Koržinek, koja kao bivša predsjednica Programskog vijeća zna sve manjkavosti, već četiri godine nije promijenila taj zakon?

Može se očekivati da će sljedeći zakon na redu biti onaj o HRT-u. Vrlo je loše da je biranje urednika u ovlasti glavnog ravnatelja, kao i da njega bira saborska većina. Mislim da bi za demokraciju bilo dobro da se i ravnatelja javnog medijskog servisa bira dvotrećinskom većinom u Saboru, kao što bi Programskom vijeću trebalo vratiti ovlasti jer savjetodavna funkcija na koju je sveden nema smisla, s obzirom na to da njegovi savjeti ne obvezuju. Ono bi trebalo biti suodgovorno za program i sadržaje koji se emitiraju na HRT-u. HRT je institucija od javnog interesa i zato mislim da bi se oko imenovanja čelnih ljudi morao postići konsenzus različitih političkih opcija u Saboru. Kao što bi imenovanje uprave HRT-a trebalo provoditi na pola mandata jednog saziva Sabora. A ne da je HRT politički plijen svake nove vlade koja preuzima vlast.

NACIONAL: HRT je godinama generator revizionizma, pa i govora mržnje, preko sugovornika koji su dobivali prostor u različitim programima. Kako je moguće da premijer to do sada nije primjećivao i nije reagirao na sva upozorenja domaćih medija, nevladinih udruga i međunarodnih organizacija? Znam da vam je vjerojatno teško kritizirati kuću u kojoj ste proveli svoj radni vijek, ali ipak?

Smatram da je za svaku demokratsku zemlju izuzetno važno da ima kvalitetan javni servis. On mora biti odraz društva i svojim sadržajima se mora obraćati svim građanima – koji ga, uostalom, plaćaju. Osim pritužbi medijskih i nevladinih organizacija koje ste spomenuli, vjerujem da još uvijek postoji Služba za gledatelje kojoj se građani obraćaju. Zašto se ne shvaćaju ozbiljnije i ne uvažavaju kritike i žalbe publike? Znam da je bilo slučajeva evidentne revizije povijesti ili dovođenja neprimjerenih sugovornika, kada je Ministarstvo kulture i medija moralo oštrije reagirati, i to tako da podsjeti na zakon. Ako Vijeće za elektroničke medije mora reagirati na pritužbe na sadržaj komercijalnih medija, onda kada je HRT u pitanju nadležno ministarstvo u takvim ekstremnim situacijama mora reagirati. No moram priznati da vrlo malo gledam HRT, osim nekih kvalitetnih dokumentaraca koji se nađu na programu, jer me to što se tamo emitira uglavnom ne zanima. A ako mene ne zanima, koja sam uz to profesionalno vezana, kako onda možete zaintrigirati obične gledatelje?

NACIONAL: Iako se HRT financira iz novca TV pretplatnika, kvalitetnim novinarima koji su politički nepodobni ne dopušta se da rade iako primaju plaće, a na njihovo mjesto dovode se ljudi izvana koji su masno plaćeni. To je komunistički princip, to se u kapitalizmu ne događa…

Točno, u kapitalizmu se na plaći ne drži nekoga kome ne dopuštate raditi, a ako se dovodi nekoga izvana, onda su to velika televizijska imena. Netko kome ljudi vjeruju. A ne da dovedete ljude koji nisu u stanju raditi samostalno, već trebaju stalni nadzor. Meni je zbog toga silno žao jer je taj HRT, odnosno TV Zagreb, proizveo kadrove koji su napunili sve komercijalne televizije. Mi smo školovali ljude koji su otišli na privatne televizije. Nažalost, HRT je postao „šaren“ i pokušava se zabavnim i komercijalnim sadržajima natjecati s komercijalnim televizijama, što nije njegova uloga. Kredibilitet se lako gubi. Da bi ga ponovo stekao, za to se treba jako naraditi.

NACIONAL: Kako komentirate činjenicu da je HTV pokrenuo tužbe protiv niza medija i novinara, između ostalog i protiv Hrvatskog novinarskog društva, njegovog predsjednika Hrvoja Zovka i predstavnice novinara HRT-a pri HND-u Sanje Mikleušević? Pod Vladinim pritiskom postigli su nagodbe s ostalim medijima, ali od posljednjih triju tužbi vrijednih preko pola milijuna kuna ne odustaju…

Na temelju kojih činjenica? Narušavanja ugleda i časti? Kako je moguće da HRT podiže tužbe protiv profesionalnog novinarskog udruženja i vlastitih zaposlenika? Prije svega mislim da je to jako ružno. Ako vi u vlastitoj kući ne možete riješiti probleme, nego morate ići na sud protiv svojih zaposlenika, mislim da je to tragedija. Zašto ne sjednu s tim ljudima i u lice im kažu što im smeta? Nevjerojatno je da se svaka kritika koja dolazi iznutra na račun upravljanja kućom, ma koliko opravdana bila, tumači kao narušavanje ugleda HRT-a.

 

‘Promjene Daytonskog sporazuma neće ići tako lako. Ni izabranom američkom predsjedniku Bidenu, koji ima puno većih problema kod kuće i u svijetu, to neće biti prioritet dok god je u BiH kakav-takav mir’

 

NACIONAL: Posljednjih tjedana gostovali ste na komercijalnim televizijama i komentirali američke predsjedničke izbore. Na HRT vas nisu pozvali, a nisu ni pratili izbornu noć. Je li se to u vaše vrijeme moglo dogoditi?

Ne. Postojao je kolegij koji je raspravljao o posebnim programima vezanima uz takve bitne događaje. To je nešto na što kuća poput HRT-a mora biti spremna. Nisam razočarana zato što mene nisu zvali, već mi je žao što su manje komercijalne televizije predsjedničke izbore u Americi pratile puno profesionalnije. U naše vrijeme znalo se što su specijalne situacije i tko su ljudi u kući koji se tim područjem bave. Nažalost, danas se misli da svi mogu sve. Mnoge ljude iz redakcije vanjske politike HRT-a koji su bili sjajni, pustili su da odu na druge medije i oni tamo rade dobar posao.

NACIONAL: Ove godine navršava se 25 godina od Daytonskog sporazuma. Bili ste tamo, u pratnji predsjednika Tuđmana i hrvatskog izaslanstva. Kakva su vaša sjećanja i treba li taj sporazum mijenjati, što mnogi u BiH zazivaju?

Da, bili smo tamo od listopada do studenoga 1995., radili smo u vojnoj zračnoj bazi gdje su nas čuvali marinci. Unutar baze mjere sigurnosti bile su vrlo stroge, a naše kretanje bilo je ograničeno. Svaka zemlja imala je svoj „pool“ – i mi iz regije i Amerikanci – i međusobno smo razmjenjivali informacije. Američki novinari bili su sjajno brifirani jer su im njihovi iz pratnje Richarda Holbrookea i generala Wesleyja Clarka davali informacije o razgovorima iza zatvorenih vrata, dok smo mi puno teže dolazili do bilo kakvih podataka. Razgovori su se vodili do dugo u noć, do dva ili tri ujutro, pio se viski, svađalo se.

Što se tiče promjene Daytonskog sporazuma, bojim se da to neće ići tako lako. Prošlo je 25 godina, a od početka su neke stvari krenule krivo. Tada se glasovima 49:51, a Nijemci su se posljednji s time složili, nagradilo posebnim entitetom nekoga tko je bio agresor. I tako je nastala Republika Srpska. Tamo je prema popisu stanovništva iz 1991. bilo 30 posto Srba, a dalo im se 49 posto teritorija da bi kuća bila mirna. Stvorena je konfederacija s ciljem da postane federacija, sa sustavom koji do danas nije profunkcionirao. Iako je tada u planu Kontaktne skupine bilo da Sporazum svake tri godine ide na reviziju, od toga se odustalo. Mislim da ni izabranom američkom predsjedniku Bidenu, koji ima puno većih problema kod kuće i u svijetu, to neće biti prioritet dok god je u BiH kakav-takav mir.

NACIONAL: Zašto ne napišete knjigu o Daytonu?

Razmišljala sam o tome, ali ja sam inertna. Tamo je bilo puno komičnih situacija koje pamtim iako je, dakako, riječ o ozbiljnom povijesnom događaju. Bojim se da bih ja od toga napravila zafrkanciju i da bi se netko mogao osjećati povrijeđeno. No možda se ipak upustim u to jednog dana…

Komentiraj