Mirjana i Sara Lustig zbog Jakova Sedlara spriječile prikazivanje filma o Branku

 

Emitiranje dokumentarca ‘Od Auschwitza do Oscara’ o Branku Lustigu spriječile su supruga i kći pokojnog Lustiga, navodno zato što je producent filma Jakov Sedlar. Smatraju ga revizionistom povijesti, iako su Lustig i Jakov Sedlar bili u dobrim odnosima i surađivali su

Moj je broj bio A3317. Preživio sam Holokaust. Dug je put od Auschwitza do ove pozornice. Želim zahvaliti svima koji su mi pomogli da dospijem tako daleko. Ljudi su umirali preda mnom u logorima. Njihove posljednje riječi bile su ‘Budi svjedok mog ubojstva. Reci svijetu kako sam umro. Sjećaj se.’ Pomogavši Stevenu da snimi ovaj film, nadam se da sam ispunio svoju obvezu nedužnim žrtvama Holokausta. U ime šest milijuna Židova ubijenih u Šoi i drugih nacističkih žrtava, želim zahvaliti svima koji su prepoznali ovaj film. Hvala vam!”

Slavna je to zahvala hrvatskog producenta Branka Lustiga prilikom dodjele najprestižnije filmske nagrade Oscara, 1993. za film “Schindlerova lista” redatelja Stevena Spielberga. Do tog trenutka, vrhunca karijere svakog filmaša, vodila ga je prvenstveno želja da neumorno svjedoči o svemu što je doživio nakon što je 1943. kao desetogodišnji dječak iz Čakovca s majkom odveden u zloglasni nacistički koncentracijski logor Auschwitz.

Lustig je umro 14. studenoga prošle godine. Njemu u čast, ispunivši time i obećanje koje su mu dali, producenti Fran Juraj Prižmić i Igor Prižmić, redatelj Dominik Sedlar i producent Jakov Sedlar snimili su i prije dva tjedna završili dokumentarni film “Od Auschwitza do Oscara”, koji je 18. srpnja trebao otvoriti Pulski filmski festival. No u kopernikanskom obratu prikazivanje tog dokumentarca, čije je isječke Nacional ekskluzivno imao priliku pogledati, zaustavljeno je prema želji Lustigove obitelji, supruge Mirjane i kćeri Sare Lustig, koje su zatražile i pomoć ministrice kulture Nine Obuljen Koržinek. Prikazivanje filma skinuto je s rasporeda filmskog festivala u Puli jer se ne želi emitirati film o Lustigu s kojim se ne slaže njegova najuža obitelj. U međuvremenu je Pulski filmski festival otkazan zbog koronavirusa, sporni film se, prema najavama producenata, uopće neće prikazivati, a Mirjana i Sara Lustig angažirale su odvjetnika jer se u filmu koriste neke fotografije na koje producenti navodno nemaju autorsko pravo.

 

Mirjana i Sara Lustig za pomoć su zamolile ministricu kulture Ninu Obuljen Koržinek i ona se odmah javila organizatorima pulskog festivala kojeg je film trebao otvoriti

 

 

Kako je do svega toga došlo?

Iako ni producenti ni obitelj Lustig ne žele iznositi detalje spora, Nacional je neslužbeno doznao o čemu je zapravo riječ i zašto javnost neće moći pogledati dokumentarac o životnom putu Branka Lustiga.

Ono što prvo upada u oči jest činjenica da je producent filma Jakov Sedlar. Iako je snimio i režirao 80-ak igranih i dokumentarnih filmova, rad toga redatelja, u ovom slučaju i producenta, u hrvatskoj javnosti pamti se najviše zbog dviju stvari. Prva je igrani film “Četverored” iz 1999., temeljen na romanu Ivana Aralice, koji se bavi temom Križnog puta i Bleiburgom. Sedlaru se zamjerilo što je toj temi pristupio nedopustivo površno, ideologizirano, tendenciozno i propagandistički. No još je veća kontroverza vezana uz njegov drugi film, s obzirom na to da je riječ o dokumentarcu.

Sedlar je, naime, 2016. premijerno prikazao dokumentarac “Jasenovac – istina” kako bi, kako je sam rekao, iznio točnu brojku ubijenih u tom ustaškom koncentracijskom logoru. No izazvao je kontroverze uvrstivši u film mnoge sporne detalje, od kojih je najveću pozornost privukao falsifikat naslovnice Vjesnika iz 1944. godine. Na njoj piše “Mnoge leševe iz Jasenovca Sava je donijela do Zagreba”. U filmu je to korišteno kao snažan argument laži o Jasenovcu, da bi se ispostavilo da Vjesnik tu naslovnicu nikada nije ni objavio, nego je to krajnje nevješta fotomontaža s krivim fontom. Iako je dokazano da je naslovnica lažna, Sedlar se nije jasno ogradio, već je tvrdio da je te i druge sporne materijale, poput nekih pisama ili fotografija koji su isto bili falsifikati, dobio od svojih izvora koje nije želio imenovati. Zbog svega toga Antifašistička liga Republike Hrvatske tada je Jakova Sedlara kazneno prijavila.

Stoga pogotovo čudi što je producent filma o Branku Lustigu notorni povijesni revizionist. No Lustig je – prema riječima još jednog producenta ovog filma Frana Jurja Prižmića – u Hrvatskoj filmove radio samo s njim i Jakovom Sedlarom. Prižmić je za Nacional kratko rekao:

“Činjenica je da smo od Brankova povratka iz Hollywooda moj otac Igor i ja bili jedine osobe s kojima je želio i pristajao raditi filmove. S nama je napravio hvaljeni i na HRT-u nekoliko puta emitirani dokumentarni film ‘Da se ne zaboravi’, o svom posljednjem odlasku u Auschwitz na Marš živih, te s Jakovom Sedlarom dokumentarac ‘Anne Frank – Nekad i sad’. Kad je riječ o ovom novom dokumentarnom filmu, nastao je iz obećanja koje smo Jakov, moj otac i ja dali Branku, koji je želio da snimimo dokumentarni film o njegovu iznimnom životu jer mu je bilo silno stalo do toga da se užas Holokausta nikada ne zaboravi i smatrao je da o tome vazda treba govoriti.”

Odnos Jakova Sedlara i Branka Lustiga bio je, kako je rekao Prižmić, dugogodišnji i uzajamno su se jako cijenili. Postoji i anegdota koju je Nacional doznao u neslužbenim razgovorima s još nekim sudionicima, a govori upravo o tom neobičnom odnosu Lustig-Sedlar. Kad je 2016. premijerno prikazan dokumentarac “Jasenovac – istina”, navodno je Branko pitao Jakova o čemu se radi i zašto je snimio dokumentarni film u kojem se iznose neistine i falsifikati. Sedlar mu je navodno rekao da mu je žao što je sve tako ispalo, ali da su mu tu spornu naslovnicu Vjesnika, koja se kasnije ispostavila falsifikatom, kao originalnu ustupili izvori iz Srbije i on im je povjerovao. Na to mu je Lustig rekao: “J… ga, stari, zaj… su te Srbi kao više puta dosad.”

Da su se međusobno uvažavali pokazuje i Sedlarov dokumentarni film o Anne Frank u kojem je Lustig govorio o detaljima svog boravka u koncentracijskom logoru Bergen-Belsen. U baraci 50 metara od njega umrla je Anne Frank, 15-godišnja nizozemska djevojčica koja je dvije godine iz svog skrovišta pisala dnevnik. “Dnevnik Anne Frank” jedna je od najprodavanijih knjiga u povijesti i najbolje ukazuje na strahote nacističkih zločina. Lustig je radio sa Sedlarom i na igranom filmu, bio je koproducent filma “The Match”, koji još nije završen, a temelji se na istinitom događaju iz 1944. kad su u čast Hitlerova rođendana nacistički časnici igrali nogometnu utakmicu s mađarskim logorašima.

 

 

Mirjana i Sara Lustig angažirale su odvjetnika zato što su u dokumentarcu korištene fotografije za koje producenti nemaju autorska prava. No pravi je razlog Jakov Sedlar

 

 

Sedlar i Lustig bili su, dakle, bliski i radili su zajedno. U posljednjem zajedničkom filmu, potresnom dokumentarcu “Od Auschwitza do Oscara”, Lustig priča svoju životnu priču. Prema riječima producenta, film prikazuje Lustigovo djetinjstvo u Osijeku, gdje mu je otac radio kao natkonobar u kavani Hotela Central. Majka Vilma bila je kućanica, a često je provodio vrijeme kod bake i djeda koji su bili vrlo pobožni pa je s njima redovito odlazio u sinagogu. Jedne noći 1941. obitelji Lustig rekli su da mora otići iz Osijeka jer idućeg dana dolaze po Židove i vode ih u logore. Tako je Branko s roditeljima otišao u Čakovec, odakle su njegovu majku i njega svejedno sredinom 1943. odveli u logor. Otac je u međuvremenu otišao iz Čakovca, ali je 1945. ubijen. Desetogodišnji Branko s majkom je najprije stigao u Auschwitz, gdje je majci, kako se prisjetio Branko Lustig, jedan zarobljenik na njemačkom jeziku rekao da kaže da joj sin ima 16 godina. Iako ni u ludilu nije djelovao kao 16-godišnji dječak, nacističke vođe logora takve stvari nisu zanimale pa su ga prebacili u skupinu 16-godišnjaka, gdje je radio najteže poslove. Djecu mlađu od 16, kasnije je saznao, ubili su odmah nakon tog grupiranja.

Nakon što se razdvojio od majke, Branko je živio u neljudskim uvjetima i selili su ga po logorima – Mittelbau-Dora, Fürstengrube, Bergen-Belsen. U filmu je ispričao jednu vrlo potresnu priču. U Auschwitzu, u bloku A22 u kojem je bio smješten, bilo je postrojavanje zarobljenika koji su saznali da će svaki peti biti pred svima obješen. Branko se tada kao desetogodišnji dječak osvrtao oko sebe i brojao do pet ne bi li utvrdio je li on taj peti. U sjećanju su mu ostale riječi tih ljudi neposredno pred vješanje – molili su sve ostale da ispričaju njihovu priču, da se ne zaboravi kako su umrli. Lustig je rekao da ga je taj trenutak vodio kroz život, sve do pozornice američke Akademije na kojoj je 1993. primio svoj prvi Oscar. Osam godina kasnije dobio je i drugi, za film “Gladijator”.

To je tek jedna od bolnih Lustigovih uspomena na život u logorima. U filmu je opisao i kako ga je njemački oficir spasio jer je saznao da je iz Hrvatske te da mu poznaje oca, koji mu nekoć nije naplaćivao kavu u kavani u kojoj je radio. Lustig se prisjetio i kako je neposredno prije oslobođenja saznao da mu je majka živa i da je smještena nedaleko od njega. Jedan zarobljenik s kojim je dijelio baraku nakon što se liječio od tifusa, čuo je životnu priču identičnu njegovoj od jedne gospođe pa se ispostavilo da mu je to majka. Ona je, razumljivo, pala u nesvijest kad su joj javili da će nakon toliko godina vidjeti sina. I tako je, igrom sudbine i sreće, Branko Lustig preživio Holokaust i vratio se s majkom u Čakovec. Film završava Lustigovom šetnjom 2014. po Bergen-Belsenu, u kojem je proveo najteže trenutke života. Posjećuje grob Anne Frank na kojem je križ s natpisom “ljubav” i poručuje da je ljubav čovječanstvu jedini spas.

Lustig je najveći hrvatski filmaš i jedini dvostruki oskarovac, pretekavši Dušana Vukotića koji je 1961. kao prvi stranac dobio Oscara za animirani film “Surogat”. Lustig je dobitnik i Zlatnog globusa i nagrada Emmy i BAFTA. Radio je s najvećima, sve redom oskarovcima – Meryl Streep, Nicole Kidman, Georgeom Clooneyjem, Peterom Ustinovom, Jeremyjem Ironsom, Anthonyjem Hopkinsom, Russellom Croweom i Denzelom Washingtonom – te s redateljima Ridleyjem Scottom koji je režirao “Gladijatora” i Stevenom Spielbergom koji mu je, osim što su zajedno radili “Schindlerovu listu”, bio i prijatelj. Nakon “Schindlerove liste” s njim je osnovao zakladu Shoah, koja je u nekoliko godina uspjela skupiti neprocjenjivo arhivsko blago – 54.000 svjedočanstava preživjelih iz Holokausta, a od toga su stotine svjedočanstava iz Hrvatske. Lustig je i osnivač Festivala tolerancije kojem je u fokusu da se nikad ne zaboravi ono što se dogodilo, nacistički progon Židova tijekom Drugog svjetskog rata.

 

 

8. srpnja je Ministarstvu kulture upućen dopis vezan uz povredu autorskih prava u filmu. Dva dana poslije Sedlar je dopisom izjavio da se dokumentarni film neće prikazivati

 

 

Dakle, Branko Lustig, svjedok najvećih užasa povijesti, bio je u dobrim odnosima s Jakovom Sedlarom, nacionalistom i revizionistom. Kako Nacional neslužbeno saznaje, upravo su zbog Sedlara Mirjana i Sara Lustig tražile da se film “Od Auschwitza do Oscara” ne prikaže u Puli. Iako one nisu željele komentirati tu temu, Nacional neslužbeno saznaje da Mirjana i Sara Lustig ne dijele neka stajališta svog pokojnog supruga i oca Branka. Iako je, prema službenoj verziji, razlog zbog kojeg su tražile da se film ne prikaže taj što se u filmu koriste dvije fotografije na koje producenti nemaju autorsko pravo, pravi je razlog navodno u tome što Mirjana i Sara Lustig ni u kojem slučaju ne žele da se film o Branku Lustigu povezuje s Jakovom Sedlarom. Zbog toga su, kako saznaje Nacional, osobno nazvale ministricu Ninu Obuljen Koržinek i zatražile savjet i pomoć. Marija Šiško Omrčin iz Ministarstva kulture poslala je sljedeći odgovor:

“Dokumentirani film o Branku Lustigu ‘Od Auschwitza do Oscara’ predložen je za prikazivanje na ovogodišnjem Pulskom filmskom festivalu od umjetničkog ravnatelja Zlatka Vidačkovića, a predloženi program izglasan je i od Vijeća Pulskog filmskog festivala. Dana 8. srpnja Ministarstvu kulture upućen je dopis odvjetnika obitelji Lustig vezano uz povredu autorskih prava u navedenom filmu. Slijedom toga, zatraženo je očitovanje Pulskog filmskog festivala na navode iz dopisa. Dana 10. srpnja Pulski filmski festival i Ministarstvo kulture obaviješteni su od gospodina Jakova Sedlara, zastupanog po odvjetniku, da odustaju od prikazivanja dokumentarnog filma na predstojećem Pulskom filmskom festivalu te da nemaju namjeru predmetni film prikazivati ni u budućnosti.”

Zlatku Vidačkoviću, umjetničkom ravnatelju Pulskog festivala, Nacional je poslao upit o razlozima otkazivanja prikazivanja filma, no odgovor nije stigao. Jedan od razloga možda je i otkazivanje Pulskog filmskog festivala zbog epidemije koronavirusa. Navodno će se u sklopu Festivala odvijati samo alternativni program, pretpostavlja se putem interneta.

No ostaje činjenica da je film “Od Auschwitza do Oscara” snimljen i završen prije svega dva tjedna, ali neće biti prikazan javnosti. A životna priča Branka Lustiga morala bi biti snimljena i zaslužuje publiku. Mnogobrojnu publiku.

Komentiraj