‘MIRISI, ZLATO I TAMJAN’ : Prije četiri godine umro je Slobodan Novak

Godine 1968. za svoj roman “Mirisi, zlato i tamjan” dobio je NIN-ovu nagradu, jednu od najvećih književnih nagrada u bivšoj Jugoslaviji. Taj se roman redovito navodi kao jedan od najboljih romana hrvatske književnosti uopće, a posebno kao primjer egzistencijalističke književnosti. Napisan je u obliku monologa glavnog junaka Maloga, umirovljenog intelektualca i ratnog invalida, koji na neimenovanom otoku sa svojom ženom njeguje bolesnu staricu, nekadašnju vlasnicu većine otoka. Monolozi Maloga obilježeni su njegovim obračunom s raznim ideologijama, poput one komunističke, koja predstavlja društvenu utopiju budućnosti, i one katoličke, vezane uz utopijska sjećanja na djetinjstvo.

“I sada znam i da sam glupan, i da sam zato u lancima, i da sam zato u karanteni. Jer glupost nije defekt – ona je bolest. Bolest neizlječiva ako je urođena. Izliječiti se može samo onaj tko se njome zarazio. Defekt nije zarazan, i on se ne liječi, nego ispravlja. Zato glupost ne valja praštati, pa ni sebi. Učili su nas da izujemo cipelu ako šetamo sa hromim. Hromost je defekt, pa ni pred njom pametni ne žmire, nego rade plastiku i proteze. A biti obazriv prema glupanu, gore je nego skidati cipelu. To je kao da se iz solidarnosti grlimo s gubavcem, i gore još, jer glupost je pogibeljnija od mnogih strašnih bolesti – opasna je i zdravima.”

Slobodan Novak preminuo je 25. srpnja 2016. u Zagrebu.

Komentiraj