Saborska zastupnica SDP-a govori o energetskom planu Europske komisije da investicije u nuklearnu energiju i plinsku infrastrukturu proglasi „zelenima“ i ekološki održivima te objašnjava zašto misli da je plutajući LNG terminal na Krku čisti promašaj
Novi energetski plan Europske komisije da investicije u nuklearnu energiju i plinsku infrastrukturu proglasi „zelenima“ i ekološki održivima, čime se zemlje članice usmjerava na poticanje i institucionalno olakšavanje razvoja takvih tranzicijskih projekata u razdoblju prelaska na obnovljive izvore energije, razuman je i očekivan, smatra saborska zastupnica SDP-a Mirela Ahmetović. U intervjuu za Megawatt ona je objasnila vjeruje li doista da su nuklearna energija i plin prihvatljivi energenti, zašto smatra da se ta odluka EK-a nikako ne smije zloupotrijebiti te kakva je dugoročna energetska politika realna za Hrvatsku u desetljećima koja dolaze.
MEGAWATT: Što mislite o novom energetskom planu EK i jesu li nuklearna energija i plin doista “zeleni”?
U Europskoj komisiji glavnu riječ vode najrazvijenije i politički najmoćnije države koje kreiraju politiku Europske unije. Budući da je do jučer Europska komisija propagirala potpuni prelazak na obnovljive izvore energije zadajući državama članicama vrlo ambiciozne ciljeve, ovakav plan može se nazvati naglim kočenjem tzv. zelene tranzicije. To kočenje je uzrokovano spoznajom da potpuni prelazak na upotrebu obnovljivih izvora energije s danas dostupnom tehnologijom nije moguć u tako ambicioznim rokovima niti oni mogu jamčiti energetsku sigurnost državama jer su nestabilni. Posebno je to vidljivo danas u okolnostima enormnog rasta cijena energenata kakvom svjedočimo. Može se postaviti pitanje je li ijedan energetski izvor „zelen“, s obzirom na to da upotreba svakog iziskuje izgradnju infrastrukture koja neminovno utječe na prirodu i okoliš, međutim, između svih dostupnih treba odabrati onaj miks čiji je ukupni negativni utjecaj na kvalitetu života i ekološku održivost najmanji.
‘Ministar Ćorić tvrdio je da je LNG terminal strateška alternativa cjevovodnom plinu, a kad su se cijene cjevovodnog plina povećale pet puta, jednako toliko skočile su i cijene tekućeg plina koji je i dalje skuplji od cjevovodnog’
MEGAWATT: Vjerujete li da nuklearna energija i plin doista mogu uspješno „izgurati“ tranzicijsko razdoblje do potpunog prelaska Europe i svijeta na obnovljive izvore energije?
Još dugo svijet neće potpuno prijeći na obnovljive izvore energije. Najveći zagađivači – Kina, SAD, Indija… – ne pokazuju ambiciju da to učine. Oni radije ulažu u „obnovljivce“ na prostoru zemalja poput Hrvatske gdje su subvencije za takva ulaganja velike, zaštitni mehanizmi zemlje domaćina slabi, a proizvedena energija ponovno se skupo prodaje Hrvatima. Europa je u odnosu na najveće zagađivače puno manji zagađivač, a postavila je najviše ciljeve. To je za svaku pohvalu, međutim, bez suradnje velikih naš trud će biti bačen u vjetar. Suradnja mora biti razmjerna utjecaju svake pojedine zemlje na zagađenje okoliša. Upotreba nuklearne energije i plina kao stabilnih izvora energije mora se smanjivati u korist obnovljivih izvora, po razumnoj, unaprijed projiciranoj dinamici koja neće ugroziti zdravlje i život ljudi i okoliš. Međutim, osim stabilnosti opskrbe energijom potrebno je osigurati i stabilnost troškova. Europa je u želji za brzom tranzicijom prepustila nabavu plina spot tržištu koje je iz političkih razloga postalo volatilno tržište. Po naredbi Europe i Hrvatska je preslikala takav obrazac. Rezultat toga je da se hrvatski umirovljenici griju plinom po volatilnim cijenama, a mirovina im je stabilno niska. Zbog svega što sam navela zelenoj tranziciji treba pristupiti odlučno, ali razumno.
MEGAWATT: Kakvo bi rješenje bilo prihvatljivo u ovoj situaciji kada obnovljivi izvori još uvijek ne mogu biti stabilni i pouzdani izvori energije za kućanstva i industriju, odnosno kojim bi se izvorima stabilne energije – koja ne ovisi o vremenskim uvjetima – Hrvatska trebala okrenuti kako bi zadovoljila svoje potrebe?
Hrvatsku energetiku obilježavaju nesigurnost opskrbe i izrazito velika ovisnost o uvozu. Nepouzdanost obnovljivih izvora energije teret je našem energetskom sustavu, unatoč tome što se volimo pohvaliti da smo u vrhu zemalja Europske unije po udjelu proizvodnje energije iz obnovljivaca. Treba biti pošten pa reći i da su hidroelektrane koje daju tu energiju građene u bivšoj državi, a mi i danas nismo izgradili značajne vlastite pogone na obnovljive izvore energije, nego se većina takvih investicija odnosi na privatne investicije opterećene aferama ili, pak, na investicije inozemnih tvrtki koje koriste našu labavu zakonsku regulativu kojom se ne osigurava puno koristi hrvatskim građanima. Važna je činjenica, primjerice, da solarni ili vjetro-pogoni koje je država sagradila čine manje od jedan posto električne energije koja se ukupno proizvodi na teritoriju Hrvatske. U ovom trenutku, s obzirom na to da smo u posljednjih 10 godina svoju daleko povoljniju energetsku bilancu gurnuli „u crveno“, najjednostavniji način da osiguramo stabilnost opskrbe električnom energijom je izgradnja barem jedne visokoučinkovite plinske elektrane. Imali smo takve planove u Plominu, Osijeku i, konačno, u Rijeci, ali zdravi energetski ciljevi izgubili su bitku s kriminalnim i neodgovornim postupcima s pozicija moći. Kasnimo 10 godina, ali još uvijek možemo popraviti stanje i osigurati prijelazno razdoblje hrvatskim građanima i gospodarstvu kojima treba pomoći ostvariti maksimalno moguću samodostatnost uz najniže cijene. Što se tiče drugih energenata, nafte i plina, rješenje je puno kompleksnije kreirati budući da smo svoju proizvodnju i upravljanje svojim izvorima predali u ruke drugoj državi i pristali smo na ovisnost o drugome.
‘Prečesto u ono malo aktivnosti na realizaciji energetskih projekata svjedočimo aferama u kojima se izvlače milijuni iz džepova hrvatskih građana i dijele između interesnih skupina u poslovnoj i javnoj sferi’
MEGAWATT: Jedno od rješenja za stabilne izvore energije koje se razmatra unutar Europske unije jest i izgradnja malih, fleksibilnih nuklearnih elektrana koje bi se gradile ovisno o potrebama neke regije. Kako gledate na tu ideju i čini li vam se ona prihvatljiva za Hrvatsku?
Male fleksibilne nuklearne elektrane su tehnologija koja se u svijetu pojavila tek prije nekoliko godina. Mislim da se pristupilo takvom rješenju zbog općeg protivljenja javnosti gradnji klasičnih nuklearnih elektrana. Takva tehnologija nužno će morati proći kroz europske i nacionalne regulative, stoga je preuranjeno govoriti o sigurnom strateškom prijelazu na tehnički različita rješenja od onih koja danas poznajemo. Takve bi elektrane trebale biti priključene u budućnosti na europsku visokonaponsku mrežu pa se ne bi moglo govoriti o potrebama regija, već o ukupnom europskom elektroenergetskom sustavu. Male nuklearke nisu puno manje opasne od velikih, a u Hrvatskoj postoji dodatna opasnost da se u trci za profitom na projektima malih nuklearnih elektrana počnu preskakati neke procedure i investicije u sigurnost. Također, po dosadašnjem iskustvu s energetskim projektima u našoj zemlji, velika je opasnost od pogodovanja i izvlačenja javnog novca nauštrb interesa i sigurnosti građana. Ostaje i veliki problem odlaganja radioaktivnog otpada koji nitko ne želi u svojem dvorištu.
MEGAWATT: Hrvatska ozbiljno razmatra i sudjelovanje u gradnji drugog bloka NE Krško u Sloveniji. Podržavate li taj projekt i mislite li da je nuklearna energija dobro rješenje za Hrvatsku?
Hrvatska je već suvlasnik Nuklearne elektrane Krško, koja dobro funkcionira skoro četrdeset godina zahvaljujući vrhunskoj tehnologiji. Što se tiče našeg sudjelovanja u projektu izgradnje drugog bloka NE Krško, interesantno je da to, opravdano, nije ni izdaleka bilo hrvatska opcija dok se Francuska nije digla na zadnje noge zbog gašenja svojih nuklearnih elektrana. Tek tada je naš ministar zadužen za energetiku odmah izrazio želju za ovim hrvatsko-slovenskim projektom. To pokazuje svu bezidejnost aktualne hrvatske vlasti po pitanju energetske politike. U svakom slučaju, Hrvatska bi trebala biti daleko samostalnija u donošenju odluka u vezi energetike. I ne samo energetike, nego općenito po pitanju odnosa s Europskom komisijom. A eventualno proširenje postojeće nuklearne elektrane zahtijevalo bi dugotrajne razgovore sa slovenskom stranom, pa bi realni rok završetka druge faze nuklearne elektrane bio iza 2030. godine. Bolje rješenje je reverzibilna hidroelektrana, čija izgradnja iziskuje jednako puno vremena. U kratkom roku hrvatskom elektroenergetskom sustavu treba elektrana koja bi preuzela funkciju rezerve u sustavu sljedećih tri do četiri godine. To je moguće postići izgradnjom termoelektrane na plin snage 400-500 MW. Svako odlaganje čini sustav ranjivijim.
‘Cijenu tekućeg plina koji dolazi preko terminala u Omišlju za Hrvatsku diktiraju Mađari koji nam taj plin preko tog terminala i preprodaju. Mi smo kao treći kupac taj isti tekući plin mogli kupiti i preko nekog drugog LNG terminala u Europi’
MEGAWATT: Aktualna situacija na plinskom tržištu, rast cijena plina i korištenje toga energenta kao svojevrsnog oružja u globalnim političkim previranjima, potaknuli su razmišljanja o potrebi proširenja kapaciteta LNG terminala na Krku i na izgradnju kopnenog terminala, što je druga faza realizacije toga projekta. Podržavate li taj projekt?
Projekt LNG terminala u kopnenoj izvedbi je jedino zakonito rješenje tog projekta na području Općine Omišalj. Takva izvedba projekta je prihvaćena od lokalne zajednice i ugrađena u prostorne planove Općine Omišalj i Primorsko-goranske županije i puno prije negoli sam postala načelnica. Sva dostupna dokumentacija potvrđuje daleko veću ekološku prihvatljivost i sigurnost kopnenog terminala u odnosu na plutajući terminal, a dodatno, on je i ekonomski bio povoljniji, posebno zbog kompatibilnosti s nedavno ugašenom petrokemijom uz koju se nalazi. Kopneni terminali su, inače, povoljniji u operativnim troškovima i vijek trajanja im je po 40 godina, nude sinergijske efekte, primjerice, kogeneracijske elektrane ili uparivanje plina sunčevom energijom, što na plutajućem terminalu nije moguće. Plutajući terminali u pravilu traju 25 godina i grade se kao privremeno rješenje. Mi smo kupili brod malog kapaciteta, star 15 godina. Što ćemo napraviti za 10 godina? Ponovno potrošiti 200 milijuna eura za novi plutajući terminal? Po cijenama za koje smo kapacitet terminala dali u zakup nije moguće akumulirati nikakva sredstva za kupnju novog plutajućeg terminala. Ako govorimo o vrijednosti dobavnog pravca preko omišaljskog terminala, bio kopneni ili plutajući, kao takav ne znači puno „malom igraču“ poput Hrvatske, jer Hrvatska ne može diktirati cijenu plina na međunarodnom tržištu. I danas, cijenu tekućeg plina koji dolazi preko terminala u Omišlju za Hrvatsku diktiraju Mađari koji nam taj plin preko tog terminala i preprodaju. Pojednostavljeno, mi smo kao treći kupac taj isti tekući plin mogli kupiti i preko nekog drugog LNG terminala u Europi, a ovako smo iz džepova hrvatskih građana izgradili infrastrukturu i omogućili Mađarima da oni budu ti koji će nam taj najskuplji plin moći preprodati, kada i koliko to budu htjeli. Dakle, ni sigurnost opskrbe ni niža cijena plina ovim projektom nisu osigurani za Hrvatsku. Ministar gospodarstva i održivog razvoja Tomislav Ćorić tvrdio je da je LNG terminal strateška alternativa cjevovodnom plinu. Međutim, kad su se cijene cjevovodnog plina povećale četiri-pet puta, jednako toliko skočile su i cijene tekućeg plina koji je i dalje skuplji od cjevovodnog. U cijeloj priči potpuno je zanemarena zakonska dužnost ministra da osigura stabilnost opskrbe i ekonomski najpovoljnije pokriće potreba zemlje za plinom. A ministar se odlučio kockati javnim interesom u dvoboju cjevovodnog i tekućeg plina. Ako se držimo isključivo lokalnog stajališta o projektu LNG terminala, kopneni terminal je jedino zakonito rješenje.
MEGAWATT: Kako tumačite česti problem otpora javnosti i lokalne zajednice projektima izgradnje izvora energije? Nerijetko se lokalna zajednica protivi čak i obnovljivim izvorima, posebno vjetroelektranama ili hidroelektranama, kažu da im smetaju buka ili prevelika blizina naselja, a ekolozi se protive hidroelektranama. Kako riješiti problem otpora javnosti i lokalne zajednice novim izvorima energije?
Hrvatska nema jasnu strategiju energetskog razvoja utemeljenu na potrebama hrvatskih građana i gospodarstva za sigurnom opskrbom i dostupnim cijenama. Sve aktivnosti u energetskom sektoru koje poduzimamo – ili, bolje reći, ne poduzimamo, barem ne u interesu hrvatskih građana – naložene su od političkih moćnika pred kojima neopravdano pognemo glavu. Prečesto u ono malo aktivnosti na realizaciji energetskih projekata svjedočimo aferama u kojima se izvlače milijuni iz džepova hrvatskih građana i dijele između interesnih skupina u poslovnoj i javnoj sferi. Istovremeno, po pitanju zaštite okoliša u ovim projektima struku podređujemo ekonomskim interesima pojedinaca na vlasti i privatnih poduzetnika uz vlast, naočigled javnosti. I nikom ništa. Nedostatak iskrenosti, prešućivanje, malverzacije i neinformiranje građana logično rezultiraju njihovim otporom. Obnovljivi izvori energije jesu naš cilj, ali naš imperativ je kvaliteta života svih hrvatskih građana, a ne pojedinaca. To podrazumijeva dugoročni ekološki i ekonomski aspekt kvalitete života. Tu mislim i na zaštitu ukupnog životnog prostora i zdravlja ljudi, kao i na dugoročnu ekonomsku isplativost projekata za hrvatske građane i zaštitu nacionalnih interesa. Državni prostorni plan u kojem bi bili definirani takvi projekti trebao bi uvažiti sve ove uvjete i trebao bi se donijeti širokim konsenzusom svih relevantnih političkih opcija. To bi značilo da smo konačno hrvatske građane proglasili strateškim interesom svoje zemlje.
Komentari