MIRA FURLAN U NACIONALU: “Ja sam zaista u svim porama svog bića pacifist. Ali rat očito odgovara mnogima”

Objavljeno u Nacionalu br. 634, 2008-01-07

Mira Furlan glumi u ratnom filmu srpskog redatelja Gorana Markovića \’Turneja\’ koji se upravo snima u srušenom hrvatskom selu u BiH s ponajboljim beogradskim glumcima

Mira Furlan glavna je glumica u filmu Gorana Markovića ‘Turneja’ čije je snimanje započelo 22. prosinca u okolici Dervente. Ona glumi Zagrepčanku koja igrom slučaja s trupom beogradskih glumaca željnih brze i lake zarade odlazi na turneju po zaraćenoj Bosni 1993. godine. Ekipa Nacionala provela je jedan dan na snimanju u okolici Bosanskog Šamca. Glumačku postavu čine Dragan Nikolić, Slavko Štimac, Bogdan Diklić, Sergej Trifunović, Emir Hadžihafizbegović i drugi glumci iz Srbije te Bosne i Hercegovine.

Na setu ”Turneje” razgovarali smo i s Mirom Furlan kojoj je ovo, nakon filma Dragana Marinkoivća ”Diši duboko” iz 2004. godine, drugi film sniman na ovim prostorima nakon odlaska u Sjedinjene Američke Države, gdje sa suprugom Goranom Gajićem živi već 16 godina i gdje im se prije devet godina rodio sin Marko Lav Gajić. Iz Zagreba je otišla početkom rata, nakon što se našla na meti medija i cjelokupne javnosti jer je igrala u beogradskoj kazališnoj predstavi ”Pozorišne iluzije”.

U to je vrijeme, međutim, već nekoliko godina, od 1986. kad je upoznala budućeg supruga, živjela na relaciji Zagreb-Beograd i istodobno igrala u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu i Jugoslavenskom narodnom pozorištu u Beogradu. Iako se predstava ”Pozorišne iluzije”, kaže Mira Furlan, igrala za vrijeme martovskih demonstracija u Beogradu pod prijetnjom tenkova, te je u svojoj naravi bila antiratna, to u Zagrebu nikoga nije interesiralo. Prvakinja HNK dobila je otkaz, a odmah po odlasku u Ameriku u Zagrebu je protiv nje pokrenut sudski postupak radi oduzimanja stanarskog prava.

No, nakon odlaska, njezin glumački potencijal ubrzo su uočili i u Warner Brothersu te je dobila jednu od glavnih uloga u SF sapunici ”Babylon 5”. Uloga ambasadorice Delenn donijela joj je i nagradu čitatelja SCI-Fi Universe Readers Choice Awards, a dobila je i nagradu za najbolju kazališnu ulogu u ”Antigoni” u Los Angelesu. Sljedeći veliki uspjeh postigla je angažmanom u popularnoj seriji ”Izgubljeni”koja se prikazuje i u Hrvatskoj. Njezin prvi veliki angažman u Hrvatskoj nakon odlaska u Ameriku bila je glavna uloga u predstavi ”Medeja” kazališta Ulysses na Brijunima 2002. godine. Mira Furlan govori o tome zašto je tako dugo nema na hrvatskom filmu, o životnim planovima te o tome zašto se prepoznala u filmu ”Turneja”.

NACIONAL: Dugo niste snimali na ovim prostorima. Znači li to da nije bilo drugih ponuda?
– Bilo ih je vrlo malo, ali nijedna me nije zainteresirala dovoljno da bih prekinula svoj život u Americi. Doći ovamo je komplicirano ako čovjek ima dijete koje ide u školu, a tamo nemate ni mame ni bake. Ali zanimljivo je da je i ponuda bilo malo jer to znači da kad čovjeka nema pred očima javnosti, onda ni ne postoji. Postojite jedino kroz medije, to je lekcija koju sam naučila.

NACIONAL: U nedavnom intervjuu za srpske medije rekli ste da je ovo vaš najosobniji film?
– Ne znam jesam li baš tako rekla, ali on me se tiče jer sam glumica koju je taj rat okrznuo na specifičan način. Nešto što sam mislila da me se ne tiče, počelo me se itekako ticati, bila sam prisiljena da me se tiče. Tu je otprilike i priča ovog filma, priča o glumcima koji su se zatekli usred rata potpuno nezainteresirani za taj rat, neinformirani o njemu, u svojim opsesijama, karijerama. Odjednom se oko njih puca i život im je u torbi. To me pogodilo, dirnulo, osjećala sam da se mogu s tim identificirati.

NACIONAL: Nije vas se ticao rat?
– Ja sam zaista u svim porama svog bića pacifist. Ali rat očito odgovara mnogima, to se vidi i iz američkog primjera. Na ratu se zgrće novac.

NACIONAL: Da, ali ovdje je ipak bila riječ o agresiji na Hrvatsku.
– Slika je malo drugačija kad se gleda koji su ljudi profitirali, tko je ostao cijelo vrijeme u dodiru s protivničkom stranom. No, postoji i druga strana priče, naravno. Ono što je priča ovog filma, a što i sama sebi mogu zamjeriti, da budem samokritična, jest da je na neki način nemoralno biti tako neinformiran i tako nezainteresiran za sve to što se događa oko tebe. I tu je negdje bila možda i moja greška. Ali ja sam osjećala da sa svim time nemam nikakve veze. E sad, jesam li imala, jesam li trebala imati, da li me to možda trebalo zanimati, to su sve pitanja koja čovjek sebi može postaviti. Ovo je priča o ljudima koji su na neki način nevini, a opet krivi upravo zbog toga što su toliko nezainteresirani.

NACIONAL: Jeste li se u Hrvatskoj osjećali nepoželjnom?
– To je za diskusiju. Nije potrebno mlatiti nekog po glavi da se osjeća nepoželjnim. Ja sam dobivala 50 prijetećih poruka dnevno, bila sam otpuštena iz Hrvatskog narodnog kazališta, Grad Zagreb me tužio, još dok sam sjedila u avionu na putu za New Yorku. Razumijem nečiji gnjev, ali voljela bih da mi netko objasni što sam ja imala s tim i gdje je zapravo moja krivnja.

NACIONAL: Nekome je očito smetalo što ste u braku s ”neprijateljem”.
– Nacionalnost svoga muža naučila sam tek iz hrvatskog tiska, nikad nisam to znala, pitala, niti me zanimalo. Ne mogu pristati na to da je neprijatelj netko tko je druge nacionalnosti.

NACIONAL: Vaš suprug Goran Gajić snima u Srbiji seriju ”Vratiće se rode”, vi sad snimate ovaj film. Jeste li uopće razmišljali o opciji povratka u Zagreb?

– Najprije Grad Zagreb treba odustati ili konačno završiti taj proces protiv mene koji se vodi već eto 15 godina.

NACIONAL: Jeste li bili ovih dana u Zagrebu?

– Da, bila sam, dočekala sam u krugu obitelji i Novu godinu. Zagreb je bio prekrasan, pokriven snijegom. A ja najviše u Zagrebu volim Sljeme. Bila sam planinar još od djetinjstva jer je moj tata volio planine i vodio me na Sljeme svake nedjelje. Bila sam i sada i bilo je potpuno čarobno.

NACIONAL: A jeste li razmišljali o opciji povratka u Beograd?

– Trudim se da ne razmišljam o tako velikim pitanjima. Jednom smo donijeli tako veliku odluku, to je bilo tako teško i tako bolno. Sad mi se čini da treba planirati na kratke staze. Čak i ovaj film mi se čini tako strahovito dug da ne mogu sagledati to vrijeme do kraja veljače. Osim toga bit ću odvojena od svog sina. Trudim se gledati svoj život u segmentima, mislim da se treba prestati baviti velikim mislima i velikim odlukama pa i vaganjem što ćemo i kako ćemo jer to je toliko naporno i nerješivo. Nekako život sam sve riješi i porazmjesti kockice, čini mi se. Možeš odlučiti bilo što, ali kako će stvari na kraju ispasti uvijek je neizvjesno. Konačno, ovaj rat zaista nije imao nikakve veze s mojim planovima, namjerama, željama. On me zatekao. Kao i većinu ljudi koja u njemu nije sudjelovala. Prema tome, svi su naši planovi pali u vodu.

NACIONAL: Nakon toliko godina u Americi, gdje osjećate da pripadate?
– Svaki emigrant će vam ispričati dosta sličnu priču, da se taj osjećaj pripadnosti relativizira i postaje mnogo kompleksniji nego kad čovjek živi od početka do kraja života na jednom mjestu. Ideja doma i tog pripadanja postaje vrlo osjetljiva. Čemu se pripada? Moja fiksna ideja kad sam se selila bila je da prenesem sve svoje knjige, ništa drugo osim knjiga koje su nekako bile vezane uz moju baku i mamu i djetinjstvo. To mi je dalo osjećaj doma i pripadanja koji sam sama sebi stvorila u novom okruženju.

NACIONAL: Imate li još uvijek prijatelja u Zagrebu?

– Imam svoje stare prijateljice s kojim sam ponovno uspostavila kontakt i koje jako volim i koje su mi potrebne i drage. Neka prijateljstva su se očuvala, većina ih se raspala. Moje kolege su šutjele kad mi je trebala podrška, nije nitko nikada ništa rekao. Kad sam radila na Brijunima, pojavljivali su se razni ljudi. Voljela bih raditi, zanima me što se događa u Zagrebu. Ali to zaista ne ovisi o meni. Ja sam jako otvorenog srca došla igrati tu Medeju, onda je krenulo to ludilo po medijima koje je trajalo točno jedno ljeto, da bih sljedeće tri godine igrala predstavu a to više nije filo u fokusu medija što mi je jako odgovaralo jer sam se konačno mogla posvetiti poslu. To samo govori o senzacionalizmu koji je zahvatio i Hrvatsku i Srbiju.

NACIONAL: Osjećate li da ste u godinama kad možete dati najbolje od sebe?
– Tako bi trebalo biti. Život čini glumca, ne škola, to što se uči na Akademiji je po mom mišljenju zanemarivo. Neki ljudi imaju drugačije mišljenje o glumi, ali ja zaista mislim da je glumac čovjek koji je proživio nešto i ima iskustva. To je onda zanimljivo. Ja sam bila premlada za većinu uloga koje sam igrala između svoje 20. i 30. godine kad sam najviše igrala. Igrala sam žene, majke u razbijenim brakovima, to mi je bila prva ozbiljna kazališna uloga. Sad kad o tome razmišljam, pa što sam ja tada o tome znala. Mislim, zahvalna sam na tome, to me učinilo glumicom. Igrala sam Evu u Vučjaku koja je proživjela pet života. Možda bih ju sad mogla igrati. Tada? Nikako. Ali to je sudbina glumaca.

NACIONAL: Kakve su vaše ambicije u Americi, idete li na audicije?

– Umorna sam od ambicija, ali idem na audicije i to je strahovito naporno. Težak je život glumca u Americi, koliko god smo mi ovdje patili, nismo bili podvrgavani tom stalnom poniženju, rekla bih. Osjetljivim ljudima je to jako teško podnijeti, zato je američko tržište prepuno mladih ljudi jer kad si mlad imaš više energije i volje. A sa starošću sve više dolazi zamor. Rado bih bila mirna u svom životu, ne bih se voljela uzrujavati oko posla. A opet nisam u prilici da mogu staviti nožice na stol i piti pićence do kraja života.

FILM FINANCIRAJU SVE BIVŠE RATNE STRANE

Projekt filma ’Turneja’ vrijedan 1,4 milijuna eura podržan je i financiran iz Srbije, Bosne i Hercegovine, Republike Srpske, Hrvatske, Slovenije i Europske Unije. Sredstva su osigurali Filmski centar Srbije, Fond za kinematografiju pri Vladi Republike Srpske, Radio Televizija Srbije, Radio Televizija Republike Srpske, Federalna Televizija Bosne i Hercegovine, sekretarijat za kulturu Skupštine grada Beograda, direkcija FEST-a. Pored ’Testament filma’ iz Beograda i ’Balkan filma’ iz Banja Luke, koproducenti su FOS film iz Zagreba koji je podršku dobio od Fonda za kinematrografiju Republike Hrvatske, Aatalanta film iz Ljubljane, Concept film iz Beograda i Magic box iz Novog Sada. Upravni odbor Euroimagea pri Savjetu Europe sufinancira film u iznosu 225 tisuća eura.

Svetozar Cvetković, jedan od glumaca, ravnatelj beogradskog kazališta Atelje 212 na čijoj je sceni prije 10 godina i izvedena kazališna premijera „Turneje“, te ujedno i producent i vlasnik producentske kuće Testament films iz Beograda kaže kako ekipa ima punu podršku vlasti i lokalnog stanovništva bez čega bi snimanje bilo nemoguće. Najveći dio dobivanja svih dozvola i podrške institucija u Bosni i Hercegovini i Republici Srpskoj odradio je Balkan-film iz Banja Luke i producent Tihomir Stanić, glumac koji ujedno igra i jednu od glavnih uloga.

GORAN MARKOVIĆ: ‘SUOČAVANJE S PROŠLOŠĆU I ODGOVORNOŠĆU NIJE POSTIGLO LJEKOVITE RAZMJERE’

Vatra i gusti crni dim nakon 15 godina ponovno su se nadvili nad jednim spaljenim hrvatskim selom u bosanskoj Posavini. Ratna oklopna i bojna vozila, ljudi u uniformama, eksplozije, smješteni unutar stvarnih kulisa srušenih i napuštenih kuća odnosno onoga što je od njih ostalo, srećom, samo su dio velikog filmskog seta. Fiktivni povratak u Bosnu i Hercegovinu 1993. dešava se radi potreba snimanja filma ’Turneja’ srpskog redatelja Gorana Markovića, koji je sa snimanjem započeo 22. prosinca u okolici Dervente. Njegova filmska priča prati grupicu glumaca iz Beograda koji u potrazi za brzom zaradom kreću na turneju po Srpskoj Krajini, potpuno nesvjesni i nespremni na ono što ih ondje očekuje, a na svom putu srest će se sa svim vojskama koje ratuju na tom području. Mira Furlan, Dragan Nikolić, Slavko Štimac, Bogdan Diklić, Sergej Trifunović, Vojislav Brajović, Emir Hadžihafizbegović, Tihomir Stanić, Josif Tatić, Jelena Đokić, Senad Bašić, Svetozar Cvetković, samo su dio impresivne glumačke ekipe koju je okupio autor kultnih eks-jugoslovenskih filmova ’Specijalno vaspitanje’, koji je 1977. u Puli osvojio čak 14 zlatnih arena i oborio rekorde gledanosti, ’Nacionalna klasa’, ’Variola vera’, ’Deja vu’, ’Sabirni centar’ i mnogih drugih.

Dobitnik mnogobrojnih domaćih i svjetskih priznanja, među ostalim Grand Prixa za režiju ’Urnebesne trgedije’ 1995. na Međunarodnom filmskom festivalu u Montrealu, na ostvarenje svog filma ’Turneja’ čekao je više od 10 godina. Scenarij je, naime, napisao još 1996. „To je bilo najcrnije doba režima u kojem smo živjeli, a ja baš nisam bio pogodna osoba za taj režim. Moj položaj u društvu bio je jako loš. Prethodni film ’Urnebesna komedija’ snimao sam praktički u nekoj vrsti egzila u Bugarskoj. Da bih snimio novi film, bilo je neophodno da surađujem s državnom televizijom, a to nisam htio. Zato sam odlučio filmski scenarij pretočiti u kazališni komad koji je imao dosta uspjeha“, priča Marković.

No, njegova želja da ipak snimi film nije splasnula i prije godinu i pol započeo je s pripremama za snimanje. „Najviše me interesiralo da napravim film iz perpektive te putujuće trupe glumaca, perspektive koja je ptopuno iskošena. Dakle, ne radim nikakav objektivni film o ratu, niti se bavim stvarnim događajima ili rekonstrukcijom bilo kojeg dijela rata. Pratim priču kroz sukob sfera, potpuno različitih ljudi, onih pomalo infantilnih, lakomislenih i lakomih, koji za nekoliko stotina njemačkih maraka krenu na neku kvaziturneju po ratnoj Bosni, i onih na koje nailaze, uništenih ili poremećenih ratom.

Ta dva svijeta se u u ovom filmu susreću i ono što je interesantno, što je najbizarnije, to je izvor komičnih situacija. Upravo taj pogled je najčudniji i moglo bi se reći najoriginalniji.“ Kako je igrati komične situacije smještene u okviru nekomičnih ratnih vremena, objašnjava Dragan Nikolić: „Ovdje je prije svega riječ o izvrsnom scenariju Gorana Markovića i tu nema inzistiranja na komičnom. Sama situacija i sve što se događa bit će tragikomično, smiješno na rubu groteske, ali mi ne inzistiramo na toj vrsti humora. U datim okolnostima, sasvim ozbiljno igramo svoje likove, svoje sudbine, i to je nešto što će biti pečat ovog filma.“ Dragan Nikolić u filmu igra jako popularnog doajena beogradskog glumišta. Njegov će se lik, kao i ostali glumci u kombiju, suočiti sa svim užasima rata i preispitivanjem samoga sebe.

„Poznato je da glumci vrlo rado igraju tuđe sudbine. Ali kad se prst sudbine uperi prema njima, onda su odjednom razoružani, izgube imunitet i naprosto se pretvore u bespomoćne male ljude, djecu. Jedna predstava u kojoj igram govori o tome da je glumac poput propuha, hladan dah koji se skriva u posuđenom odijelu. Ta naša turneja baš u tom vremenu, u toj situaciji rata koji samo glumci nisu uspjeli prepoznati, zapravo je vraćanje u doba putujućih kazališta kad je na kafanama pisalo ’Glumcima i psima zabranjen ulaz’.“, kaže Nikolić kojem je ista uloga koju igra u filmu ponuđena u kazališnoj verziji, ali ju je tada morao odbiti zbog snimanja drugog filma. Ovaj put prihvatio je Markovićevu ponudu, ali je zbog toga odbio dva druga projekta jer će snimanje na terenu trajati dva mjeseca. Glumačka ekipa dolazi iz Srbije i Bosne i Hercegovine, a Mira Furlan zapravo je jedina hrvatska glumica. Je li u filmu možda moglo biti više hrvatskih glumaca? Goran Marković objasnio je da je u filmu naprosto riječ o beogradskim glumcima koje igraju Beograđani, dok bosansko-hercegovačke likove tumače glumci iz Bosne i Hercegovine.

„Glumačku podjelu nisam radio prema adresi stanovanja, nego prema sposobnostima. Drugo, teško je igrati tuđe akcentte i ja uopće ne vjerujem u to da Slovenci mogu dobro igrati Srbe ili Srbi Hrvate. To je jako teško i ta mala nijansa u jeziku vrlo često je odlučujuća tako da sam se s te strane bio vrlo rigidan. No, recimo glavni majstor maske je Halid Redežbašić iz Zagreba.

Glavna glumica Mira Furlan, recimo, igra Zagrepčanku koja je igrom slučaja u toj trupi beogradskih glumaca, a drugog Hrvata, Zapovjednika Zbora narodne garde igra Bogdan Diklić koji je rođen u Hrvatskoj, dugo je živio u Bjelovaru i često igrao u Hrvatskoj tako da on neće glumiti lažni hrvatski nego će govoriti hrvatski koji je od djetinjstva govorio.“ Svi protagonisti filma naglasili su kako je riječ o antiratnom filmu sa snažnom osudom svake vrste nasilja. No, budući da su mnogim ljudima u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj događaji od prije 15 godina još uvijek jako svježi i bolni, da se snima u stvarnom selu gdje su stvarni ljudi izgubili svoje domove i živote, postavlja se pitanje hoće li ovaj film jasno osuditi agresora. „Ja se ne bavim time tko je kriv, tko nije kriv. Ne bih ni znao kako se baviti time. Mene interesiraju glumci, u sukobu s ljudskom destrukcijom“, kaže redatelj. Ipak, postavili smo mu pitanje smatra li da u Srbiji postoji odmak od suočavanja s osjećajem krivnje?

„Ako hoćete od mene iščupati rečenicu da ja mislim da je moj narod kriv, a da su drugi nevini, to sigurno nećete dobiti. Ali činjenica je, s druge strane, da to suočavanje s tim užasom i tom prošlošću i sa vlastitom odgovornošću još uvijek nije postiglo razmjere koji bi bili ljekoviti ili koji bi nekako morali učiniti da ljudi žive dalje. To je vrlo teško i naporno, ali ovaj će film u neku ruku tome poslužiti. On neće biti diretno biti okrenut kritici pojedinih političara, dijelova vojske ili slično, ali će dosta toga ipak biti vidljivo i onaj tko zna čitati dosta toga će iz filma moći i pročitati. Siguran sam da film neće odobravati nacionalisti bez obzira kojoj struji pripadaju zato što će jednostavno film biti okrenut protiv tog svijeta koji živi pripadajući određenim etničkim, političkim i ostalim grupama koje mrze druge grupe.

Ovaj film se bavi ljudskošću i osjećajima, čovječnosti. Ustvari, kad bih u jednoj rečenici htio ispričati čime će se baviti ovaj film, rekao bih da će se baviti nekom vrstom ponižavanja koje svi ljudi koji prožive rat dožive. Svi junaci ovog filma od tih glumaca koji putuju do ljudi koje susreću, a susreću razne vojske, i raznorazne ličnosti, ponižavaju jedni druge i to je bio glavni cilj ovog odvratnog rata, da se ponižavaju drugi ljudi. I lanac tog poniženja je ustvari lanac tog puta.“

I kraj filma imat će snažnu poruku. Kad se glumci nakon paklenog putovanja na kojem su im životi nekoliko puta bili na rubu smrti vrate u Beograd, nitko neće ni primijetiti da su bili odsutni. Jedino će redatelj ukoriti jednog od njih što nije bio na probi.

Komentiraj

Source:Orhidea Gaura