MIOVČIĆ: ‘Ljudi odlaze jer su umorni od tema iz prošlosti’

Direktorica Vijeća stranih investitora BiH Sanja Miovčić govori o problemu nedostatka radne snage u regiji i objašnjava da najveći broj ljudi ne odlazi u inozemstvo zbog većih plaća, nego zbog želje da im djeca odrastaju u stabilnom i uređenom društvu

Suočiti se s izazovima poslovanja u novom, digitalnom dobu koje od poslodavaca, ali i zaposlenika zahtijeva promjene u načinu razmišljanja i djelovanja i prilagođavanje novom načinu funkcioniranja tržišta, a pritom voditi borbu s nedostatkom kvalificirane radne snage i tromim i okoštalim obrazovnim sustavom koji ne servisira realni proizvodni sektor i na tržište rada ne isporučuje kvalitetno pripremljene radnike spremne za efikasno obavljanje radnih zadataka, problem je s kojim se suočavaju brojne tvrtke ne samo u Hrvatskoj, već i u ostalim zemljama našeg okruženja.

Konkretne odgovore na te probleme protekloga tjedna u Sarajevu ponudili su sudionici 48. konferencije Međunarodne federacije organizacija za obuku i ljudske potencijale (International Federation for Training and Development Organisations – IFTDO) koji je organizirala članica te mreže Origin Group. Predstavnici 32 zemlje svijeta raspravljali su o pitanjima ulaganja u ljudske resurse i problemima stalnog odljeva radne snage koji muče gotovo sve zemlje u svijetu, bile razvijene ili manje razvijene. O dojmovima s Konferencije u razgovoru za Nacional govorila je predsjednica IFTDO-a i izvršna direktorica Vijeća stranih investitora BiH Sanja Miovčić.

NACIONAL: Kakvu ulogu ima ulaganje u ljudske resurse, odnosno obrazovanje i usavršavanje djelatnika, u današnjem načinu poslovanja?

Pitanje ljudskih resursa i razvoja ljudskih potencijala vrlo je aktualna globalna tema, a u isto vrijeme se njome bavimo i ovdje u regiji, jer su upravo taj segment gotovo sve kompanije ne samo u svijetu, nego i u zemljama regije, identificirale kao najveći problem. Nedostatak kvalificirane radne snage aktualan je u regiji upravo zadnjih godina. Zato se i Bosna i Hercegovina, kao i sve zemlje u susjedstvu i u Europi, suočava s tim problemom i aktivno traži rješenje. Radnici s ovih prostora već su desetljećima usmjereni prema tržištima zemalja zapadne i središnje Europe, a ta činjenica naše kompanije i poslodavce dovodi u izuzetno nepovoljan položaj jer oni ne mogu pronaći dovoljno kvalificiranih radnika za svoje tvrtke. To nije problem samo BiH, već se isto događa u svim zemljama regije, čak nevezano uz podatak jesu li zemlje članice Europske unije ili ne, jer isti problem, uz Hrvatsku, imaju i Srbija, Makedonija i Crna Gora. S jedne strane te turbulencije i fluktuacije na tržištu rada rezultirale su povećanjem cijene rada, no to još uvijek nije dovoljno da bi zadržalo radnike. BiH ima još jedan problem, a vjerujem da je slična situacija u regiji: ljudi odavde ne odlaze isključivo zbog većih plaća koje će dobiti u inozemstvu. Posve suprotno, veliki broj ljudi napušta relativno dobro plaćene poslove u BiH i odlaze u inozemstvo u potrazi za sigurnošću, sređenim društvom, stabilnim sustavom u kojem znaju da će se cijeniti njihov rad i zalaganje, a ne neki drugi parametri koji su ovdje važni. Ljudi su se ovdje umorili baveći se istim temama kojima su se desetljećima bavili njihovi roditelji i djedovi, oni žele svoju djecu odgajati u stabilnom i uređenom društvu i žele se baviti nekim drugim pitanjima, a ne politikom. Vjerujem da je to danas daleko veći problem od samog egzistencijalnog statusa.

NACIONAL: Znači li to da mislite kako povećanje plaća neće nužno zaustaviti odlazak radnika u inozemstvo?

Čak i da se plaće značajno povećaju i u BiH i u ostalim zemljama regije, veliko je pitanje hoće li ta činjenica zadržati radnike. S druge strane, kada gledamo realno, osobno stojim pri stavu da mladi ljudi moraju steći naviku putovanja i odlazaka u inozemstvo kako bi se upoznali s načinom života na Zapadu. Jedino tako mogu prepoznati prednosti ostanka u vlastitoj zemlji u kojoj se, unatoč političkim previranjima i nedostatku materijalnog blagostanja, ipak živi mnogo opuštenije, stilom života koji je nepoznanica u razvijenim zemljama Zapada. Kad to kažem, moram napomenuti da mi nikada nije bilo jasno zašto su naši radnici, kada odu u Njemačku ili Austriju, spremni naporno raditi i po 10 sati dnevno i maksimalno se zalagati na radnom mjestu, a to isto nisu spremni činiti u vlastitoj zemlji. Teško mi je shvatiti kako su visokoobrazovani ljudi spremni napustiti svoja relativno dobra radna mjesta, otići van i, diskvalificirajući sami sebe, prihvatiti niže rangirane poslove konobara, sobarica, njegovateljica ili građevinskih radnika.

NACIONAL: Kad spominjete odlazak radnika iz zemlje koji nije isključivo vezan uz materijalnu situaciju, poznat je problem koji muči sve zemlje u regiji, a to je dobivanje poslova i napredovanje na radnom mjestu neovisno o kvaliteti rada i zalaganja ili znanju i iskustvu, već po političkim linijama ili nepotizmom. Što je rješenje?

Ono što smo mi u Vijeću stranih investitora, kao predstavnici realnog sektora, prepoznali kao veliki problem jest činjenica da je velikoj većini radnika, kako starijih tako i onih mlađih, još uvijek cilj naći posao u državnoj upravi, kompaniji u vlasništvu države ili državnoj administraciji. Kad bismo sada proveli anketu o preferiranim radnim mjestima među mlađim zaposlenicima, sigurna sam da bi barem 80 posto njih odgovorilo da im je cilj zaposliti se u nekoj državnoj tvrtki ili instituciji, jer takav posao smatraju sigurnim i ne previše zahtjevnim. No ta je činjenica poražavajuća. Strašno je kad vidite da mladi ljudi idu linijom manjeg otpora i nemaju ambiciju poželjeti neki izazovniji posao u kojem se može učiti, usavršavati i napredovati. Vijeće stranih investitora u BiH – a vjerujem da isti problem ima i Hrvatska – motivira mlade ljude da odaberu poslove u realnom sektoru koji im, suprotno od poslova u državnoj službi koja pruža isključivo stagnaciju, omogućuju stalan rast i ulaganje u svoje potencijale, napredovanje i pomicanje vlastitih granica. To bi trebali biti ciljevi mladih ljudi.

‘NEKE TVRTKE U BIH privlače radnike u 50-im godinama života ili čak i starije, ulažu u njih, obučavaju ih, prekvalificiraju i nude im bolje uvjete rada jer znaju da će se oni teže odlučiti na odlazak’

NACIONAL: Je li onda opravdan stav dijela inozemnih investitora koji upozoravaju da u Hrvatskoj, a jednako tako i u BiH i ostalim zemljama regije, nema dovoljno kvalitetne radne snage koja, doduše, ima formalno kvalitetno obrazovanje, no nije spremna prihvatiti poslove u kojima se traži stalno učenje, napredovanje, dokvalifikacija i ulaganje u vlastito znanje?

Apsolutno da. Strani investitori to prepoznaju kao veliki problem. Nisu rijetki slučajevi da su mladi radnici s dobrom akademskom podlogom i formalnim obrazovanjem posve neupotrebljivi u jednom složenom korporativnom sustavu, teško se uklapaju i ne razumiju da s upravo završenim fakultetom, s teoretskim akademskim znanjem i bez ikakvog radnog iskustva ne mogu odmah očekivati menadžersku poziciju. A njihova su očekivanja nerijetko baš takva. Dijelom krivnja leži i na neprilagođenom obrazovnom sustavu koji treba reformirati i prilagoditi ga potrebama realnog sektora. Unutar Vijeća stranih investitora u tom smo cilju formirali i radnu grupu za obrazovanje i zapošljavanje kako bismo pokrenuli dijalog s državnim institucijama i tako inicirali dijalog i dali preporuke za usklađivanje obrazovnih programa sa potrebama tržišta.

NACIONAL: Koliko i same kompanije prepoznaju važnost ulaganja u vlastite ljudske potencijale i koliko na tome rade?

I te kako su svjesne. Mnoge su same krenule u proces obrazovanja i usavršavanja kadrova za svoje potrebe. Ako govorimo o velikim kompanijama i ozbiljnim poslodavcima, onima koji imaju dugoročne planove razvoja, one financiraju obrazovanje svojih kadrova iz vlastitih resursa, a postoje i inicijative koje bi trebale pomoći i da se radnici motiviraju da ostanu u zemlji. A to je posebno važno želimo li privući nove inozemne investitore. Mi možemo ponuditi investitorima sređenu infrastrukturu i povoljnu poreznu politiku, ali ako im ne možemo ponuditi radnu snagu kakva je njima potrebna, nećemo ih motivirati da dođu i oni će razmotriti mogućnost ulaganja u neke druge zemlje.

NACIONAL: Što je s malim ili srednjim tvrtkama? Koliko su one spremne ulagati u ljudske resurse i obrazovati kadar koji im je potreban?

Većina tvrtki u BiH, a slično je i u ostalim zemljama regije, upravo su male ili srednje tvrtke i one se sve intenzivnije suočavaju s problemom nedostatka obrazovane radne snage. Pa ako su prije i mislili da taj problem mogu gurnuti pod tepih i da će radnici biti spremni raditi i u lošim uvjetima i za malu plaću, vjerujem da sada vide da to nije tako. Prošla su vremena kada su radnici prihvaćali bilo kakvu plaću, sretni da uopće imaju posao. Ti ljudi prvi su otišli u inozemstvo, a sada više ne odlaze samo mladi, već i radnici u 40-ima pa i 50-im godinama života. Sada su i male tvrtke postale svjesne važnosti ulaganja u radnu snagu. Zanimljivo, neke su se tvrtke orijentirale upravo na privlačenje radnika u 50-im godinama života ili čak i starije, ulažu u njih, obučavaju ih, prekvalificiraju i nude im bolje uvjete rada jer znaju da će se takvi radnici teže odlučiti na odlazak. I to je svakako pozitivno. No treba učiniti više za zadržavanje i mlađih kvalificiranih radnika, posebno deficitarnih kvalificiranih ili visokokvalificiranih struka. To je i te kako vidljivo u informatičkom sektoru gdje naši IT stručnjaci popunjavaju radna mjesta u Nizozemskoj, Njemačkoj, Austriji… Zato je izuzetno važno motivirati mlade ljude da studiraju one fakultete koji stvaraju radnu snagu koja će biti operativna i upotrebljiva na tržištu rada odmah nakon završetka studija.

Komentiraj